Fiziološki poremećaji kod jagode obično se ispoljavaju na stolonima, lišću, cvjetovima i plodovima. Za utvrđivanje ovih poremćaja najčešće se uzima lišće.
Najčešći fiziološki poremećaj kod jagode prouzrokovani su nedostatkom makro i mikro elemnata u biljci ili u zemljištu. Nedostaci elemenata veoma se jasno ispoljavaju na biljkama gajenim u pjesku i fiziološkom rastvoru u uslovima staklare, a znatno teže se raspoznaju pri njivskom gajenju jagode. U poljskim uslovima biljka često ispoljava nizak sadržaj nekog elementa. Međutim, isti taj elemnt se nalazi u dovoljnim količinama u zemljištu. U takvim slučajevima dolazi do učešća nekog faktora koji ne dozvoljava biljci da se sabdije odgovarajućim elemntom.
Jagoda gajenja u njivskim uslovima najčešće ispoljava simptome fizioloških poremećaja usljed nedostatka ili viška azota, fosfora, kalijuma, magnezijuma, bora i gvožđa.
AZOT
Kada biljci nedostaje azot, tada je bokor kržljav i žućkasto zelen a prinosi su za trećinu manji, daje svega nekoliko stolona, s kržljavim živićima. Lisna površina je smanjena, a peteljka je kruta i uspravna. Manji broj stolona ima svijetlo crvenu boju. Kod biljke u rodu, za vrijeme obrazovanja ploda pa sve do berbe, starije lišće dobije oranžastocrvenu plamenu boju na unutrašnjem dijelu lista i duž nerava. Ovi simptomi su veoma slični jesenjoj boji javorovog lista. Po nekad ivica lista ima mrku boju i nekrozira prije nego što cijeli list dobije karakteristično izmjenjenu boju.
Nedostatak azota na listu jagode
FOSFOR
Fosfor je razmješten u unutrašnjim dijelovima biljke. Kada pri apsorpciji ne može da se nabdije dovoljnom količinom fosfora iz zemljišta, biljka taj nedostatak nadoknađuje korišćenjem fosfora iz starijih biljnih dijelova naročito iz starijeg lišća. Ovo ispražnjivanje fosfora prouzrokuje pojavu plave boje koja se prvo ispoljava na sitnim venama, a zatim se širi po površini lista.
Biljka gajena u pješčanoj kulturi u kojoj nedostaje odgovarajuća količina fosfora, sporo raste, s lišćem neobično tamno zelene boje i čašastim porastom nadole. Kasnije se na sitnijim venama starijeg lišća pojavi plava boja, koja se desetak dana kasnije širi po lisnoj površini prouzrokujići bojenje čitavog lista plavopurpurnom bojom.
Porast stolona i razvoj živića svedeni su na minimum kao i proizvodnja plodova, naročito kod posađenih živića.
Nedostatak fosfora na listu jagode
KALIJUM
Kalijum je takođe razmješten u unutrašnjim dijelovima biljke. Kada pri apsorpciji ne može da se snabdije dovoljnom količinom kalijuma iz zemljišta biljka taj nedostatak nadoknađuje kalijuma iz starijih dijelova biljke. Ispražnjivanjem kalijuma iz starijeg lišća dolazi dolazi do promjene boje lišća. Obod lista jagode dobija crvenopurpornu boju koja se širi ka sredini lista. Pri osnovi lista formira se neka vrsta trougla zelene boje, a oko njega crvenopurpurna boja. Na ivici lista crvenkasta boja može preći u mrku i imati izgled sprženosti. Osim toga, broj stolona živića je sveden na minimum, stoloni su tanki i kratki, s jednim do dva živića kržljavog porasta.
Nedostatak kalijuma na listu jagode
MAGNEZIJUM
Slično fosforu i magnezijum se skladišti u sjemenu. Kada ne može da obezbijedi dovoljne količine magnezijuma iz zemljišta za novi porast i razvoj sjemena, biljka koristi magnezijum iz najstarijeg lišća. Tada se na lišču prvo pojave sitne, crvenkastopurporne tačkice između vena, a nešto kasnije one se brojno povećaju i spoje, tako da cijela površina između i duž vena od osnove do vrha dobije crvenkastopurpornu boju, a nervatura lista ostaje zelene boje.
Nedostatak magnezijuma na listu jagode
BOR
Bor učestvuje u oko 15 različitih procenata u biljci, među kojima navodimo samo najznačajnije: klijanje sjemena, vitalnost polena, razviće ćelija, korišćenje skroba i šećera u ishrani biljaka, formiranje nukleinskih kiselina i supstancija koje su u vezi s prenošenjem genetskih karaktera.
Prvi simptomi nedostatka bora zapašaju se na mladom lišću jagode, čiji vrh se povije i izgleda, kao spržen. Nešto kasnije pojavi se hloroza na listu, stablo i dijelovi ploda oplutnjave, korijen postaje krt, a tačka porasta počinje da izumire.
Nedostatak bora na plodovima jagode
GVOŽĐE
Gvožđe je glavni elemnt za sintezu hlorofila i od značaja je za fermente koji utiču na disanje biljke. Simptomi nedostatka gvožđa mogu se ispoljiti na biljci iako je apsorbovana odgovarajuća količina ovog elemnta jer apsorbovana gvožđe nije uvijek aktivno.
Gvožđe nije razmještetno i skladišteno u unutrašnjim dijelovima biljke kao neki drugi elementi. Stoga se prvi simptomi nedostatka gvožđa pojave na mladom lišću jagode razvojem hloroze između nervature lista. Kasnije cijela površina lista zajedno sa neraturom izgubi zelenu boju, a novo lišće je bijele boje. Matična biljka i živići slabo rastu a prinosi su beznačajni.
Šljivovica sa imanja Rajnovača Drljača nedaleko od Novog Grada proglašena je za najbolji destilat od koštičavog voća na svijetu na internacionalnom takmičenju u Engleskoj „Vorld drinks avords“ /World drinks awards/.
Nagrađena šljivovica je destilat od tri sorte šljive, od kojih je jedna autohtona sorta požegača, a vlasništvo je četrdesetšestogodišnjeg Branka Drljače.
– Kupaža je sastavljena od pet destilata koja su u procesu starenja odležali u sedam buradi od tri različita drveta – srpski hrast, francuski `limousin` hrast i dud – rekao je Drljača Srni.
Drljača je kao ambasador Uneska za kulturnu baštinu njemačkog grada Majnahjma zvanično predstavljao srpsku zajednicu o temi slava i rakija.
On je istakao da je ova nagrada više od zlatne medalje, jer su pokazali da imaju najbolje piće na svijetu za ovu godinu napravljeno od koštičavog voća.
Branko, rođen u Ivanjskoj između Novog Grada i Bosanske Krupe, od 1990. godine živi i radi u Njemačkoj, ali je na porodičnom imanju u rodnom mjestu zasadio voćnjak.
Drljača je naveo da su se proizvodnjom plemenitih destilata počeli da bave 2010. godine, a nastaviće da rade na destilatima rakija.
Branko Drljača je somelijer plemenitih destilata, sertifikovani senzoričar za destilate, docent na akademiji za somelijere, dizajner Aromaboksa za senzorno vježbanje, te član više komisija za ocjenjivanje alkoholnih pića.
Plamenjača luka (Peronospora destructor) je bolest koja je prisutna svuda gdje se gaji luk.
SIMPTOMI
U proljeće, tokom aprila i početkom maja, u usjevu se mogu uočiti žarišta u kojima pojedinačne biljke imaju blijedu boju lišća i zaostaju u porastu.
U usolovima visoke vlažnosti i povećane toplote na lišću ovih biljaka uočava se prljava sivoljubičasta prevlaka. Na mjestima infekcija lisno tkivo nekrotira usljed čega nastaju kraće ili duže pjege, koje se šire od vrha ka osnovi lišća.
Oboljelo lišće počinje da vene, a kasnije se suši.
Simptomi na lišću od sekundarnih infekcija se javljaju u vidu hlorotičnih uzdužnih pjega, koje se vremenom povećavaju i njihov središnji dio najprije postaje vodenast, a potom mrke do crne boje.
Plamenjača se u usjevu brzo širi i za kratko vrijeme zahvati sve biljke. Oboljele biljke izgledaju kao da su spaljene vatrom, odakle naziv bolesti „plamenjača“.
Micelija iz oboljelog lišća prelazi u lukovice i na unutrašnjim ljuspama se javljaju zagasite pjege, a u slučaju sistemične zaraze dolazi do truljenja čitave lukovice.
MJERE ZAŠTITE
Od preventivnih mjera zaštite preporučuje se korišćenje zdravog arpadzika, odnosno lukovica pri proizvodnji sjemena.
Preventivna prskanja luka tokom vegetacije daju odlične razultate u suzbijanju ovog patogena. Zahvaljujući novim sistemičnim fungicidima zaštita luka od plamenjače postala je jednostavna.
Naša preporuka za zaštitu luka od plamenjače jeste preparat AZBANY 250 SC. Primjenjuje se isključivo preventivno, a najkasnije po pojavi prvih simptoma bolesti.
Koristi se u dozi od 1,0 l/ha.
Preparat AZBANY: Uvoznik i distributer za BiH Agrimatco doo
AZBANY 250 SC je peparat na bazi aktivne supstance azoksistrobin. To je lokalsistemični fungicid sa preventivnim djelovanjem koji se primjenjuje u velikom broju kultura u cilju suzbijanja bolesti tipa plamenjače, pepelnice, crne pjegavosti, kestenjaste pjegavosti.
Okopavanje i prihranjivanje paradajza –Obrada zemljišta u toku vegetacije, međuredna i u redu između biljaka, obavlja se mašinski ili ručno kopanjem ili prašenjem. Cilj je da se gornji dio ograničnog sloja zemljišta održi u rastresitom stanju i time biljkama obezbjedi povoljan vodni, vazdušni i toplotni režim. Ovom obradom se istovremeno suzbijaju i korovi.
Broj kopanja i prašenja zavisi od zakorovljenosti zemljišta, tipa zemljišta, učestalosti i inteziteta kiša, broja navodnjavanja. Prvo i drugo kopanje izvodi se dublje, prije nego što se razvije korijenov sistem koji se velikom dijelom rasprostire u površinskom sloju zemljišta. Kasnije, dubljim kopanjem, korijenov sistem se oštećuje što dovodi do poremećaja u snabdijevanju biljaka vodom i hranljivim materijama. Zato se kasnije obrada svodi na prašenje radi suzbijanja korova i uništavanja pokorice.
Na početku plodonošenja usjev treba prihraniti drugom polovinom ukupne doze mineralnih đubriva. U baštenskoj proizvodnji đubrivo treba rasturiti oko svake biljke, a zatim okopati cijelu površinu. Na velikim plantažama đubrenje se obavlja istovrmeno sa međurednom obradom zemljišta mašinama. Još savjeta za prihranjivanje paradajza pročitajte u tekstu: Prihranjivanje paradajza vodotopivim đubrivom.
Navodi se u knjizi Gajenje povrća – Centar za povrtarstvo Smederevska Palanka – Autori: Mr Živomir Miladinović; Dr Milan Damjanović; Dipl.inž.Stevan Brkić; Dr Živoslav Marković; Dr Dušan Stevanović; Mr Tatjana Sretenović – Rajičić; Mr Boguljub Zečević; Mr Radiša Đorđević; Mr Dragoljub Čorokalo; Dipl. inž. Ljiljana Stanković; Mr Milan Zdravković; Mr Jasmina Zdravković; Dr Nebojša Marinković; Dr Mirjana Mijatović; Mr Aleksa obradović; Dipl.inž. Milivoje Starčević; Dipl.inž. Branislav Milić; Dipl.inž. Vesna Todorović.
Sjetva boranije – U proljeće boranija se sije kada prođe opasnost od ranih mrazeva i kada se zemljište dovoljno zagrije.
U ravnicama rana proljećna sjetva započinje sredinom aprila i taje do početka maja, a u južnim krajevima već početkom aprila. U svakom slučaju sjetvu ne treba obavljati prije nego što se u zemljištu na dubini od 10 cm ne ustali temperatura 10-12ºC. U slučaju prerane sjetve nabubrilo sjeme zbog nedostatka toplote lako strada.
U proizvodnji boranije na velikim površinama za industrijsku preradu, uz primjenu mašinske berbe, neophodna je dobro programirana, etapna sjetva. Radi obezbjeđenja postpupnog stasavanja i ritmičkog snabdijevanja prerađivačke industrije, kao i racionalnog iskorišćavanja kombajna za berbu sjetva se obavlja svakih 10-ak dana, počev od druge polovine aprila, pa do sredina jula.
Najveći prinosi postižu se iz ranijih sjetvi (do sredine maja), a najmanji iz sjetve obavljene u periodu od kraja maja do kraja jula. U tom slučaju se faza cvjetanja i obrazovanja mahuna podudara sa periodom visokih temperatura i previše suvog vazduha, te veliki broj cvjetova ne zametne mahunu.
Niske sorte siju se u redove na međurednom rastojanju 50-60 cm, razmak biljaka u redu je 5-6 cm. Bujnije sorte siju se rjeđe. Ako se usjev navodnjava ili je zemljište vrlo plodno, rastu snažnije biljke i sjetva je rjeđa. Gušći usjevi daju veće prinose. Gustina usjeva za mehaničku berbu reguliše se količinom sjemena po jedinici površine zavisno od radnih karakteristika kombajna i kreće se 90-140 kg/ha. Sije se na dubini 3-6 cm. Na lakšim zemljištima dublje (4-6 cm), a na težim pliće (3-4 cm).
Navodi se u knjizi Gajenje povrća – Centar za povrtarstvo Smederevska Palanka – Autori: Mr Živomir Miladinović; Dr Milan Damjanović; Dipl.inž.Stevan Brkić; Dr Živoslav Marković; Dr Dušan Stevanović; Mr Tatjana Sretenović – Rajičić; Mr Boguljub Zečević; Mr Radiša Đorđević; Mr Dragoljub Čorokalo; Dipl. inž. Ljiljana Stanković; Mr Milan Zdravković; Mr Jasmina Zdravković; Dr Nebojša Marinković; Dr Mirjana Mijatović; Mr Aleksa obradović; Dipl.inž. Milivoje Starčević; Dipl.inž. Branislav Milić; Dipl.inž. Vesna Todorović.
Gladiola (lat. Gladiolus hybridum) je trajna lukovičasta biljka iz porodice perunika (Iridaceae), a dobijena je ukrštanjem nekoliko različitih vrsta biljaka. Latinsko ime roda Gladiolus nastalo je kao umanjenica riječi gladius – mač.
Zbog svojih prelijepih cvjetova je jedna od omiljenih cvjetnih vrsta među ljubiteljima cvijeća i do danas obuhvata preko 2000 sorti. Osim kao vrtno cvijeće, koristi se i za rez. Ističe se cvjetovima raznih boja, od žute, bijele, narančaste, ružičaste, crvene, ljubičaste do plave.
Sadnja gladiola
Lukovice gladiola nisu otporne na visoki mraz pa se sadnja gladiola obavlja tokom proljeća, kad smo sigurni da mraza više neće biti ili tokom ljeta. Rastu do 90 cm u visinu i 20 cm u širinu.
Ako je zemlja u koju će se obaviti sadnja gladiola nabijena i teška, potrebno je dobro usitniti tlo prije sadnje i pomiješati ga s pijeskom, jer će višak vode tako brže oticati i lukovice će biti zaštićene od truljenja.
Gladiole se sade u rastresito tlo na dubini od 10 cm, ili do 5 cm, ako je zemlja teža. Razmak između lukovica treba biti 10 cm. Visoke sorte gladiola zahtijevaju potporanj pa oko njih možete staviti nekoliko komada uspravnih grana na koje ćete povezati gladiole.
Gladiolama najviše odgovaraju osunčana mjesta, a tokom vegetacije traže redovno zalivanje, okopavanje i čišćenje od korova.
Nakon cvatnje se na mjestu gdje je bio cvijet stvaraju sjemenke koje je moguće sakupiti i posijati, ali treba imati na umu da će biljci uzgojenoj na takav način biti potrebno dvije do tri godine da stvori prve cvjetove.
Brži način je sadnja lukovica pa se stabljika gladiola nakon cvjetanja skraćuje na 3 cm visine kako bi se brže osušio nadzemni dio.
Ako se odlučite za sadnju gladiola u vlastitom vrtu, idealno vrijeme za to je od marta do kraja juna. Jako lijepo izgledaju ako se sade u grupama od nekoliko komada. Lukovice se sade u rahloj zemlji na dubini od oko 20 cm. Oko 2/3 rupe se nakon sadnje popunjava zemljom, a na taj način će sunce lakše zagrijavati tlo iznad i oko lukovice. Tek kad temperature malo porastu, biljke se u potpunosti pokrivaju vrtnom zemljom. Zavisno od veličine lukovica, sade se na razmaku od 5 do 15 cm.
Moguć je i uzgoj gladiola u posudama, ali s obzirom na to da rastu do visine od oko jednog metra, za uzgoj su potrebne veće posude. Supstrat za sadnju se miješa u omjeru 50:50 kvarcnog pijeska i zemlje za cvijeće. Preporučljivo je na dno posude staviti oblutke koji će osigurati da višak vode nesmetano otječe.
Lukovice se u posude sade na dubini od 10 cm i nakon sadnje je potrebno smjestiti ih na sunčano mjesto te zalijevati po potrebi. Listovi krenu venuti u jesen pa ih je potrebno odrezati, a posudu smjestiti na tamno i hladno mjesto.
Uzgoj gladiola
Prije sjetve je poželjno obaviti gnojenje zemlje tako da se doda fosfor za ukorjenjivanje i kalijum za bujnije cvjetanje. U slučaju da niste obavili gnojenje zemljišta prije sadnje, tokom vegetacije biljaka jednom u dva tjedna primjenjujte tekuće đubrivo.
Gladiola traži dosta hranjivih materija, kamenog brašna, komposta i malča, ali za uzgoj nije preporučljivo gnojiti ovu biljku svježim gnojivom jer ono podstiče bolesti. Svake tri do četiri nedjelje potrebno je okopati biljke i maknuti korov.
Nakon cvatnje je potrebno odrezati ocvale cvjetove kako biljka ne bi nepotrebno trošila energiju. I lišće se reže kad se osuši na jesen. S obzirom na to da je gladiola neotporna na niske temperature, nakon prvog mraza se vadi iz tla i suši, a nakon toga se čuva na suvom i prozračnom mjestu. U mjestima gdje su zime toplije nije potrebno vaditi lukovice.
Bolesti i štetočine gladiola
Uzgoj gladiola najčešće narušavaju bolesti pepelnica, botritis i Fusarium te štetnici trips i lisne vaši.
Zaštita biljke protiv botritisa, pepelnice i fusariuma kontinuirano se provodi fungicidima svake dvije nedjelje, počevši od onda kada biljka izraste 10 cm.
Kod gladiola se često zna javiti i suva trulež lukovice i stabla, a nju uzrokuje gljivica Septoria gladioli.
Za suzbijanje lisnih vaši i tripsa koriste se insekticidi i određeni fungicidi. Najvažnija mjera zaštite od tripsa je nabavka i sadnja nezaraženih lukovica gladiola. Napad ovog štetnika uzrokuje neotvaranje cvjetnih pupova i promjene u boji latica te sušenje.
Zeleno uvenuće (Verticillium albo-atrum i V. dahlie) nanose značajne štete pri gajenju paprike, paradajza i plavog patlidžana kod nas.
Nisu rijetke godine, kada do kraja vegetacije oboli većina ili čak sve biljke, naročito u područjima sa dugom tradicijom gajenja ovih povrtarskih biljaka.
Verticillium albo-atrum i V. dahlie su izrazito polofagne fitopatogene bljive koje u prirodi napadaju ekstremno širok krug biljaka domaćina, među kojima su osim paprike, paradajza i plavog patlidžana ekenomski posebno značajni krompir, krastavac, lubenica, dinja, jagoda, te razne ukrasne, korovske i mnoge višegodišnje biljke, kao što su npr. Prunus spp., kao i razno šumsko drveće.
SIMPTOMI
Opšti simptom bolesti je uvenuće biljaka koje nastaje tokom vegetacije pri čemu biljka zadržava zelenu boju, pa je zato bolest i dobila naziv „zeleno uvenuće“. Simptomi zavise od vrste biljke domaćina, patogenosti soja gljive i otpornosti sorte ili hibrida.
Početni simptomi na biljkama paprike, paradajza i plavog patlidžana se obično uočavaju u vidu zastoja u porastu zaraženih biljaka. U daljem toku bolesti simptomi se počinju uočavati na listovima koji počinju da venu, nakon čega posepeno mijenjaju boju, postaju blijedozeleni, a potom nekrotični i suše se, pri čemu ponekad prvo uvenu pojedinačne stabljike ili listovi na jednoj strani biljke. Na uzdužnom presjeku korijena uvelih biljaka jasno se vidi mrki prsten u zoni sudovnog tkiva, što je jedan od karakterističnih simptoma za ovu bolest.
Uvelost biljaka se posebno ispoljava u najtoplijem dijelu dana za vrijeme sunčanog vremena praćenog visokim temperaturama, nakon čega postepeno može doći do potpunog kolapsa i izumiranja obljelih biljaka. Uginule stabljike mogu biti prekrivene sitnim crvenkastim sklerotičnim tvorevinama gljive (V. dahlie) ili tamnom micelijom za konzervaciju sa zadebljalim zidovima (Verticillium albo-atrum).
Izgled biljke paprike
Simptomi bolesti na listovima paradajza
Nekroza sprovodnih sudova na presjeku stabljike plavog patlidžana
SUZBIJANJE
Najznačajnije mjere kontrole Verticillium albo-atrum i V. dahlie su plodored, uklanjanje biljnih ostataka i dezinfekcija supstrata pri proizvodnji rasada. Papriku, paradajz i plavi patlidžan na istoj površini gajiti tek svake pete godine, a u plodosmjenu uvoditi biljne vrste koje nisu domaćini ovim patogenima, prije svega strna žita, kukuruz, soju i šećernu repu, a od povrća pasulj, boraniju, grašak i kupus. Zemljište za gajenje biljaka u zaštićenom prostoru treba termički ili hemijski dezinfikovati.
Proljeće je stiglo, a sa njim i radni zadaci koji čekaju na vrijedne baštovane. Evo šta se radi u vrtu tokom maja.
1. Ako ste sijali sjemenke u saksije, sada je vrijeme da sadnice posadite u baštu. Isto tako sjeme možete posaditi direktno u baštu, jer je zemlja dovoljno topla. U maju možete da sijete i sadite sve od tikvica, do krompira, brokolija, kupusa, paradajza….
2. Posijte sjeme divljeg cvijeća
3. Možete da posadite muškatle, ruže, sve vrste cvijeća iz rasada ili iz sjemena.
4. Lukovice mogu da se sade u maju. Ovdje ne mislimo na tulipane ili narcise, već na neke lukovice koje se razvijaju tokom ljeta, kao što su kane, dalije itd.
5. Sve vrste cvijeća za balkone i dvorišta: kadife, muškatle, begonije, petunije itd.
6. Berite listove maslačka i jedite ih kao salatu, ostali korov čupajte iz bašte.
7. Posadite paradajz u kante.
8. Pospite malč oko biljaka.
9. Rasadite višegodišnje biljke.
10. Nahranite, nađubrite baštu.
11. Isjecite nadzemni dio lala i narcisa.
12. Pokosite travnjak.
13. Oberite mladu koprivu, jedite je, kuvajte, sušite za čaj.
Marakuja, (latinski naziv –Passiflora edulis, u prevodu – gospodinova krunica) je biljka iz porodice Pasifloracae. Potiče iz Latinske Amerike (Paragvaja, Brazila i Argentine).
Ovo egzotično voće se komercijalno uzgaja zbog ploda. Njeno gajenje je moguće u predjelima gdje nema mrazeva: Najuspješniji uzgoj i najveći prinos, ostvaruju se u sljedećim zemljama: Indija, Šri Lanka, Novi Zeland, Kolumbija, Ekvador, Indonezija, Australija, Peru, Kalifornija, Haiti, Havaji, istočna Afrika, Meksiko, Karibi, Brazil, Izrael, Kostarika i Južna Afrika.
Plod marakuje
Oblik ploda marakuje je okrugao ili ovalan, a boja varira od žute pa do tamnoljubičaste kad sazri.
I čvrstina ploda se razlikuje pa tako plod može biti i mek i tvrd. Centralni dio ploda je sočan i pun brojnih sjemenki. Upotreba ploda je raznovrsna: može se jesti svjež, a i koristiti za pripremu sokova. Kada se plod jede svjež, preporučuje se da se poslije branja ostavi par dana da odstoji kako bi se povećala njegova slatkoća i ukus bio bolji. Vitamini su jako zastupljeni u plodu marakuje tako da je jasna njena ljekovitost u slučajevima protiv prehlada, gripa, pada imuniteta… Tu je i zdrav voćni šećer kao i važni minerali uz antioksidantna svojstva. Svježa marakuja bogata je vitaminom A, kalijumom i dijetalnim vlaknima. Njen sok je pun C vitamina.
Zlatna i tamnoljubičasta marakuja
Dva oblika marakuje razlikuju se po izgledu. Svjetložuta voćka je poznata kao zlatna marakuja i raste do veličine koja je karakteristična za citrusno voće, kora ploda je glatka i sjajna i najviše se gaji u Australiji.
Tamnoljubičasta marakuja ima plod manji od limuna, slabije je kisela u odnosu na žutu marakuju ii ma bogatiji miris i aromu. Ljubičasta marakuja se uglavnom uzgaja u Africi i Indiji.
Uslovi za gajenje
Južno i suptropsko voće sve više je popularno na domaćem tržištu. Posebno su egzotične vrste poput marakuje interesantnije kupcima. Ipak, visoka cijena takvog voća rezultat je troškova transporta, a drugi nedostatak je smanjena svježina voća jer dugo putuje u zemlju odrednicu.
Zato je u našim kontinentanim uslovima, uzgajivačima pravi izazov gajiti i marakuju, za šta je potreban niz obezbjedjenih uslova.
Zimzelena penjačica – marakuja, naravno zahtjeva mnogo svjetlosti, a tokom ljeta, potrebno je intenzivno zalivanje svakog drugog dana. Zalivanje zimi, tokom mirovanja biljke na oko 5°C, dovoljno je na 7 do 10 dana. Ako biljku oprašuju pčele, očekujte ukusne jestive plodove sa finom aromom.
Idealna temperatura za marakuju je od 20 do 28°C, a relativna vlažnost vazduha treba da bude od 60 do 70 odsto). U tim uslovima, biljka može da za godinu dana poraste i do devet metara. Može da izdrži temperature i do minus 2°C, ali ako je temperatura niža duže vrijeme, lišće biljke sigurno otpada.
Ipak, na proljeće, biljka će se obnoviti a potrebno je da smrznute dijelove orežete pa će onda marakuje pustiti mladice iz korijena.
U uslovima naše umereno-kontinentalne klime moguće je gajenje marakuje ali samo u stakleniku ili staklenoj verandi, gdje se može obezbjediti adekvatna neophodna vlažnost vazduha. Sadnja marakuje se obavlja u velike saksije sa prečnikom od 35 cm. Treba koristiti zemlju koja sadrži dosta organske materije i azota. Biljka zahtjeva uvijek mnogo svjetla kako bi procvjetala. Kod nas se može gajiti u u plastenicima tako što biljka svojim velikim zelenim listovnim pokrije površinu od 6 do 9 metara kvadrata uz stotine prelijepih cvjetova i jako ukusnih plodova. Dvogodišnje sadnice sade se na sunčanu lokaciju uz odgovarajuću konstrukciju kao za vinovu lozu. Uz povoljnu njegu, daće solidan prinos.
Orezivanje
Na proljeće se orezuju glavni izdanci na trećinu njihove dužine. Bočni izdanci se ne orezuju pošto se na njima stvaraju plodovi, tako da ih ostavite da vise.
Cvjetovi marakuje kratko traju – do 24 sata.
Razmnožavanje
Marakuja se najčešće razmnožava reznicama i iz sjemena. Sjeme pasiflore najprije treba 12 sati držati u toploj vodi, pa tek poslije položiti u zemlju. Najbolji period za to su zima ili rano proljeće.
Ako marakuju gajite u bašti, krajem jeseni potrebno je malčiranje kako bi se biljka zaštitila od mraza. Najbolje je pasifloru saditi uz zid koji se nalazi na južnoj ili zapadnoj strani, zbog svjetla.
Gajenje krastavaca na balama slame povoljno djeluje na toplotni režim ne samo u zoni korijenovog sistema već i unutrašnjem prostoru objekta.
Proizvodnja može početi znatno ranije. Osim toga smanjena je opasnost od rane pojave fuzarioznog uvenuća jer korijenov sistem kasnije dolazi u kontakt sa eventualno zaraženim zemljištem.
Zasjenjivanje objekta ili pokrivanje neprovidnim zastiračima u vrijeme visokih temperatura vazduaha (iznad 35 ºC u objektu) obavezna je mjera njege.
Gasovanje, tj. povećanje koncenracije ugljen dioksida u prizemnom sloju vazduha do 0,42 zapreminskih procenata podstiče fotosintezu. Prinos se može povećati i do 2,5 puta.
Za uzgoj možete koristiti bale slame težine 15 – 25 kg. Na takvoj bali biljke mogu rasti više mjeseci. Iskustvo je pokazalo da je slama od pšenice najbolja.
Potrebno je pri nabavci slame obratiti pažnju na to da je cijela suva. Ako slama nije ravnomjerno suva, biohemijski procesi koji se odvijaju pri raspadanju slame neće biti ujednačeni što nije poželjno.
Osim toga, slama mora poticati od biljaka koje nisu bile tretirane nikakvim herbicidima. To je važno zato što bi i male količine (rezidui) herbicida štetno djelovali na buduće biljke stakleničkih krastavaca.
