2 kilograma bresaka (recept odgovara i nektarinama, kajsijama i šljivama)
po želji kašika-dvije bijelog ili žutog šećera
Priprema:
Operite voće, prepolovite i izvadite koštice. Poređajte polutke u pleh (kora dolje) i poprskajte šećerom. Pecite na temperaturi od 170°C oko pola sata, dok voće ne omekša pod kašikom i ne otpusti višak vode. Toplo voće složite u sterilisane vruće tegle, pristiskajući ga tako da istisnete vazduh.
Napomena: po želji, možete dodati i druge arome – malo cimeta, vanil-šećera ili ruma. Ovakav džem ne može dugo da stoji, ali ukućani će taj problem brzo rješiti jer je ukus nenadmašan.
Beograd – Porodica Filipović iz Milićevaca punih deset godina gaji ovo bobičasto voće i kažu da im ništa nije teško dok ne dođu do plasmana.
„Prije deset godina kad smo se odlučili da posadimo aroniju bila je baš perspektivna i puno je bilo priče o njoj u sredstvima informisanja“, kaže za B92 Siniša Filipović.
„Ali, sa godinama, to je bivalo sve lošije i lošije. Nećemo odustati, mada će velika površina ostati neobrana jer nemamo plasman“; kaže Siniša.
„Jedinu korist od proizvodnje aronije imali su proizvođači sadnog materijala koji su u početku dok nije bila omasovljena ta proizvodnja veoma profitirali“, kaže Aleksandar Leposavić, stručnjak za jagodasto voće.
„Sa omasovljenjem i nedostatkom tražnje na svjetskom tržištu proizvođači su doživjeli neuspjeh kao i sa drugim proizvodnjama, odnosno vešto upakovanim marketinškim kampanjama kao što su nojevi, puževi, ljeska sa tartufima i druge“, kaže Leposavić.
Da smuk ili u narodu uobičajeno kravosac, jede zečeve do sada je bila nepoznanica. Međutim, slika nepoznatog autora iz Bjelojevića kod Stoca, sve demantira.
Kako za Radio Čapljinu ističe Zdravko Pranić, tajnik Lovačkog društva “Galeb“ Čapljina, za nešto slično do sada nije čuo.
Očito je da ovaj strašni smuk zna svoj posao i da mu ovo nije prvi zeko.
Nakon što je iznenadio zeku i primirio ga omotavši mu se oko tijela, obrok je počeo jesti od glave.
Kakav će izgledati kada ga proguta teško je zamisliti. Ono što je sigurno ima apetit kao goleme anakonde.
Uglavnom, uz lisice zeko na jugu Hercegovine ima još jednog neprijatelja, najveću ovdašnju zmiju – smuk.
Inače, smuk je za čovjeka bezopasna zmija jer nema otrov, napada ga rijetko, kad se osjeti ugroženom, a korisna je jer tamani brojne štetočine, pa čak i zmije otrovnice. Nakon ove snimke smuk bi mogao dospjeti na lovačku crnu listu, što mu s obzirom na “vatrene štapove“ neće ići u prilog.
Baviti se uzgojem od ljeske do lješnika na pravilan način može biti visoko unosna proizvodnja. To je dugogodišnja investicija, jer se prvi prinos može očekivati od šeste do desete godine uzgoja. Istina, lješnik daje plodove već u trećoj godini, ali taj prinos nije značajan. Vijek eksploatacije lješnika je do pedeset godina, a životni vijek je i do sto godina.
Najveći svjetski proizvođač je Turska, sa više od 75 % ukupnog prinosa lješnika u svijetu. Sljedi Italija sa 11%, Sjedinjene Američke Države i Azerbejdžan sa po 3%, zatim Španija i Iran sa 2%.
Cijena sadnica ljeske se kreće od 2 do 5 evra (za kalemljenje sorte), ali je u najvećem broju slučajeva oko 2-2,5 evra. Ako ste ozbiljni u proizvodnji, kupićete kvalitetne sertifikovane sadnice jer onda znate tačno šta ćete dobiti (za 10 godina).
Dobru perspektivu je prepoznala i država Srbija, pa su subvencije za podizanje novih zasada povećane u 2017. godini na povraćaj sredstava po investiciji 50-65% .
Uspiješna proizvodnja lješnika zavisi od pravilnog izbora sorti ljeske, mnogo više nego kod drugih voćnih vrsta, jer su uglavnom stranooplodne (autosterilne), a manji broj je samooplodan. Praksa je pokazala da svako proizvodno područje sa specifičnim klimatskim i pedološkim karakteristikama mora imati sopstveni sortiment. Postoji više načina da se grupišu sorte ljeski. U primjeni je klasifikacija koja ljeske grupiše na: pitome, plemenite, kulturne sorte i šumske forme. Pitome sorte su postale pretežno od vrsti: Corylus avellana, Corylus maxima i Corylus pontica. Način postanka, tj. rodonačelnik sorta, kao kriterijum za grupisanje sorti ljeska nije prikladan.
Priprema zemljišta za sadnju lješnika
Zemljište za jesenju sadnju bi trebalo pripremiti najkasnije do kraja septembra. Najprije se pristupa krčenju drvenastih biljaka, vađenje žila i ostalih drvnih ostataka. Potrebno je poravnati mikrodepresije ili ako su u pitanju veće depresije postaviti drenažu, jer ljeska ne podnosi stajaću vodu. Poslije krčenja i ravnanja rastura se organsko – mineralno đubrivo. Rigolovanje cijele površine može se izvesti na klasičan način uz primjenu teških traktora i plugova rigolera. U novije vrijeme se preporučuje priprema žemljišta podrivanjem podrivačima, dubina 60 – 70 cm. Najbolje su se pokazali podrivači vibratori.
Navodnjavanje
Klima u ljetnim mjesecima uzrokuje suše, raspored padavina ne odgovara rastu i razviću ljeske. Ljeska traži dosta vode u zemljištu, jer se intenzivna proizvodnja lješnika se ne može zamisliti bez navodnjavanja s obzirom da difrenciranje cvjetnih pupoljaka počinje u maju- muški a ženski-juna,jula mjeseca. ali zemljišta moraju da budu rastresita,pH u H2O –6,0 dо 8,0.
Plodovi se nalivaju od maj-juna do avgusta. U slučaju nedostatka vode prinos može da se smanji i do 60%. Da bi se obezbjedila redovna i obilna rodnost i dobar kvalitet plodova ljeske,rodno drvo je neophodno svake godine obnavljati uz odbacivanje starih i iscrpljenih grana, jer bez rasta novih svake godine nema rodnosti.
Prinos
U punom rodu prinos po stablu iznosi 8 – 12 kilograma, dok pola od toga otpada na ljusku. Prinos lješnika u zavisnosti od raznih faktora kreće se od 2,2 do 3,6 tona po hektaru sa ljuskom. U Srbiji okvirna cijena očišćenog lješnika u otkupu iznosi od 600 do 800 dinara po kilogramu, što znači da ukoliko bi imali prinos od dvije tone očišćenog lješnika po hektaru, ostvarili bi zaradu od 10.000 eura (ako pretpostavimo cijenu od 600 dinara – oko5 eura za kilogram). Naravno, od ove sume treba odbiti troškove radne snage, zaštite, upotrebe mehanizacije i goriva.
Ljekovitost lješnika
Kod lješnika je sve ljekovito – kora, lišće, cvjetne rese i plod. Zbog toga je ovo koštičavo voće (Corylus avellana) oduvjek bilo omiljeno, naročito u doba Rimljana. Oni su ljesku i kultivisali, pošto je na ove prostore doneta sa sjeverne obale Turske. Smatralo se da je lješnik simbol mudrosti, kada bi obilato rodio, očekivali su dugu i hladnu zimu, a naredne godine mnogo beba. Najveći proizvođači u svijetu su Turska Italija, Španija, Grčka, SAD.
Lješnici spadaju u hranu relativno bogatu kalorijama, pa tako 100 grama lješnika sadrži 628 kcal. Najveći udeo u 100 grama lješnika otpada na masnoće, približno 61 gram. Ovde posebno dolaze do izražaja zdrave mononezasićene i polinezasićene masne kiseline s udelima 7,9 grama na 100 grama. Lješnik je jako dobar izvor dijetalnih vlakana, pa tako 100 grama lješnika sadrži 10 grama vlakana, što je 39 odsto dnevno preporučene količine. Lješnici su jako dobar izvor minerala – mangana, bakra,magnezijuma, fosfora i gvožđa. Bogati su vitaminima E, B i folnom kiselinom.
Lješnik, koji pripada grupi jezgrastog voća, ima neverovatno široku primjenu i u prehrambenoj industriji. Njegova najčešća primjena je u konditorskoj industriji; lješnik je jednostavno neizbježan u čokoladama, kolačima, kremovima i tortama, a lješnici se mogu koristiti i u supama, nadjevima, tjesteninama, sladoledima, umacima i drugim poslasticama. Preoznatljiv ne samo po ukusu, vec i po aromi, moze se konzumirati sirov, pečen, osusen. Pored opste poznatog ploda ljeske, lješnika, u prehrambenoj industriji koriste se i kora i list ove biljke, jer se iz njih dobija tanin.
Iako je ranije Srbija uvozila i 90% lješnika za potrebe svojih konditorskih kompanija, u posljednjih desetak godina se ipak podigao priličan broj zasada lješnika, čemu je doprinjelo angažovanje stranih kompanija u potrazi za kooperantima, ali i pomoć države u vidu državnih dotacija za nove zasade, ali je to daleko od potencijala koji ova zemlja ima.
Cvjetanje ambrozije, koje je sada aktuelno, kod mnogih od nas izaziva alergijske reakcije. Od kijavice i peckanja očiju, koje nam dosađuje svakodnevno, nerjetko alergija izaziva i teže otoke, upale i gušenje.
Zato vam donosimo prirodni lijek koji će ublažiti alergijske reakcije i olakšati vam život dok se cvjetanje ambrozije ne završi.
Za alergiju ne postoji lijek, jer je to burna reakcija imunog sistema na alergene, odnosno na supstance iz prirode kao što je polen, koje uopšte ne ugrožavaju organizam.
Problem je zapravo u pogrešnoj procjeni našeg organizma da nas neka prirodna materija ugrožava i ceo problem nastaje samo zbog nepotrebne reakcije imunog sistema. Zato ne možemo liječiti alergije, jer nema nekog uzroka bolesti, zapravo uzrok je naše sopstveno tijelo.
Sve što možemo da uradimo jeste da suzbijemo simptome alergijskih reakcija, kao što je curenje nosa, svrab, peckanje i suzenje očiju, kašalj, kijanje, ali i gušenje. Kod nekih ljudi reakcije su toliko jake da je neophodno koristiti lijekove koji ih kontrolišu, a to su uglavnom antihistaminici, supstance koje sprečavaju lučenje histamina i na taj način potisnu alergijsku reakciju.
Recept za ruski lijek protiv alergena ambrozije:
Iscjedite bistar sok od svježeg lišća i korijena celera. Sipajte sok u teglu i dodajte istu količinu meda koliko ste dobili i soka.
Smjesu dobro promješajte, ako je moguće, drvenom kašikom. Teglu držite dobro zatvorenu u frižideru — najduže nedelju dana.
Taj sok sa medom se uzima tri puta dnevno po jedna kašika pola sata prije jela. Pijte ga svakodnevno, tokom cijele sezone cvjetanja ambrozije (u periodu od jula do kraja septembra) i spašćete se neprijatnih simptoma kao što su: kijavica, curenje iz nosa, svrab, suzenje očiju i gušenje u grudima.
Taj narodni ruski lijek odlično čisti organizam i djelotvoran je i za druge vrste alergija.
Paradajz se načešće koristi za salate, čorbe ili soseva, ali i kao sok. A, da li ste znali da je sok od paradajza najhranljiviji oblik paradajza?
Sok od paradajza sadrži nevjerovatno mnogo aktivnih sastojaka i ako ga budete pili redovno, osjetićete mnoge dobrobiti za vaše zdravlje.
Pun je vitamina
Svjež sok od paradajza je odličan prirodni izvor vitamina A i C. Redovnom konzumacijom soka, spriječićete pojavu bolesti koje su vezane za vid, ojačaćete imuni sistem i održati zdravlje zuba i kostiju.
Snižava holesterol
Zbog nepravilnog načina ishrane, sve više ljudi ima povišen nivo holesterola u krvi. Sok od paradajza je bogat vlaknima koja povećavaju nivo dobrog holesterola, a smanjuju nivo lošeg holesterola, zahvaljujući prisustvu niacina.
Oslobađa otrova
Naše tijelo je, nažalost, postalo skladište za toksine i razne aditive, kojih je hrana koju jedemo puna. Paradajz sadrži hlorin i sumpor koji potpomažu rad jetre i bubrega. Zato je paradajz najbolje voće kad je detoksikacija u pitanju.
Stimuliše rad crijeva
Milioni ljudi u svijetu imaju probleme s crijevima. Ako i vi imate probleme s nepravilnim pokretima crijeva, sok od paradajza će pomoći. To znači da će varenje biti olakšano i da nećete patiti od zatvora.
Pomaže pri mršavljenju
Redovna konzumacija soka od paradajza pospješiće hidrataciju organizma, a vlakna kojih u soku ima mnogo, pružaju osjećaj sitosti, što će pomoći ako ste na dijeti. Takođe, snabdijeva tijelo svim hranljivim sastojcima, pa osigurava da se svi metabolički procesi u organizmu odvijaju kako treba.
Štiti od bolesti srca
Paradajz je bogat vitaminom B6, pa je njegov sok najbolje sredstvo za preventivu kad su bolesti srca u pitanju. Smatra se da vitamin B6 razbija homocistein, aminokiselinu koja oštećuje krvne sudove i time dovodi do bolesti srca.
Poboljšava ten
Sok od paradajza možete i aplicirati direktno na kožu, spolja. Sem što ima posvjetljujući efekat, spriječava pojavu akni, smanjuje lučenje sebuma (što dovodi do akni), uklanja fleke na koži i zatvara otvorene pore.
Uništava slobodne radikale
Pijenjem samo jedne čaše soka od paradajza dnevno, spriječićete pojavu slobodnih radikala u tijelu. Slobodni radikali su veoma štetni molekuli koji, u krajnjoj liniji, mogu dovesti do pojave raka. Budući da je paradajz odličan prirodni izvor antioksidanasa, zaustaviće pojavu i dejstvo slobodnih radikala.
Spriječava oboljevanje od raka
Paradajz je odličan izvor likopena, koji spriječava pojavu nekoliko oblika raka, uključujući i rak pluća, rak dojke, rak prostate, rak crijeva i rak pankreasa.
Sve ovo je sigurno dovoljno da počnete da pijete čašu soka od paradajza svakodnevno.
Breskve, ili nektarine. Neko više voli jedne, neko druge.
Neko smatra da su breskve slađe i sočnije, dok neko upravo to misli za nektarine.
Razlika
Da li znate koja je glavna razlika u ovom voću, osim kada je riječ o dlačicama?
Nektarina je, zapravo, vrsta breskve.
U suštini, jedan mali recesivni gen dijeli nektarine od toga da budu breskve.
Breskve potiču iz Kine, gdje su je uzgajali u komercijalne svrhe, dok su u Sjevernu Ameriku stigle krajem 19. vijeka.
Nektarine su, u Kaliforniji, od 1940. uzgajali tako da imaju više “mesa”, u odnosu na prethodne vrste i kako bi postale dostupne široj masi.
Da li je razlika bitna?
Kora breskve je prekrivena zaštitnim slojem dlačica i obično se uklanja za potrebe kuvanja džema i spremanja pita, jer prilikom kuvanja ili pečenja može postati tvrđa.
Kora nektarine je malo tanja i zato je “zgodnija” za kolače i tartove, ukoliko nemate vremena, ili živaca da ih ljuštite.
Osim toga, zaista nema neke bitnije razlike.
I breskve i nektarine su ukusne i sočne, a sezona im je u julu i avgustu, mada ih možete naći i u kasno proljeće i ranu jesen.
I jedne i druge su podjednako ukusne, bilo da su sirove, ili termički obrađene.
Ono što im je, takođe, zajedničko jeste koštica.
I kod jednih i kod drugih, ona može da se zarije duboko u meso, što će vam malo otežati njeno otklanjanje, a može biti i labava i da maltene sama otpadne.
Za koje god da se odlučite, pomirišite ih prilikom biranja – ukusnije voće bi trebalo da ima intenzivan sladak miris. Zrele breskve su meške na dodir. Uzmite one sa ružičastom i kremasto bijelom ili crvenom bojom i obavezno izbjegavajte one sa zelenom peteljkom, ili one koje su, na pojedinim mjestima, postale braon od nagnječenja, piše goodhousekeepin.
Da bismo napravili vrhunsku rakiju, uz sirovinu, kazan ima veoma važnu ulogu. Hoće li on biti prevrtač ili klasični, šerpar ili lončar, manji ili veći? Šta ćemo pod njim ložiti, otkriva nam Armin Tot, koji se proizvodnjom i preradom voća bavi godinama.
Šljiva je i ove godine pokazala svoju alternativnu ćud, negdje nije rodila, a drugdje prerodila. Na nekim je područjima mraz obrao zasade da je nema ni za pekmez dok na drugim lokalitetima grane pucaju od tereta.
Povratak tradiciji, izrada rakije za vlastite potrebe, ali i za tržište koje sve više cijeni ovo alkoholno piće, podstakao je mnoge da se sami odluče za destilaciju.
Nije lako skupiti šljive, to zna svako ko je odrastao na selu, ali je puno, puno teže napraviti dobru rakiju. Jedan od faktora koji osigurava dobar posao je i – pravi kazan.
Tim smo povodom razgovarali sa prof. Arminom Totom iz Pančeva, a koji se proizvodnjom i preradom voća bavi već desetak godina i ima vlastite zasade. Za one koji ovu temu prate na Facebooku, prepoznati će osnivača i administratora FB grupe Rakija i rakijaši (original).
Sa koliko pažnje pristupa ovoj temi, dokazuje što je Tot krenuo od samih početaka pečenja rakije na ovim prostorima – još od dolaska Turaka i donošenja ove tehnike i kazana. „Do tada se mahom pila medovina, odnosno vino od meda, a na Jadranu i vino od grožđa pod uticajem Rimskog carstva„, podsjeća Armin i dodaje kako se pojavom prvih kazana počinje destilirati upravo medovina i vino, što su koristili kao lijek, a kasnije i kao dezinfekcijsko sredstvo. Naime, takvu su rakiju dodavali vodi kako bi ona bila zdrava za piće.
„Vremena se mijenjaju, a vremenom i tehnike pa od keramičkih čučavaca polako na naše prostore dolaze i bakreni kazani, prije svega zbog osobine relativno lakog oblikovanja. Primjećeno je i pozitivno katalitičko djelovanje bakra na rakiju jer odstranjuje sumporna jedinjenja iz voća„, pojašnjava on.
Bakar odstranjuje sumporna jedinjenja iz voća
Kroz godine i vijekove na naše prostore stižu i Alambik kazani, preteče današnjih i to pod uticajem Francuske i Njemačke, ali i zaslugom naših ljudi. „Prvi patent za kazan, odnosno jedan njegov dio patentirao je naš čovjek 1921. godine u Zavodu za patente stare Jugoslavije i to pod rednim brojem 1„, zanimljiva je činjenica kojom Tot barata dodavši kako se današnji kazani puno ne razlikuju od tadašnjih, a da su međusobne razlike uglavnom pod uticajem majstorskih škola i zanatlija koje su ih proizvodile na sebi svojsten način te da je današnji suvremeni i moderni kazan upravo spoj tog iskustva.
Tipovi i grupe kazana
Tot kaže kako generalno razlikujemo par tipova i nekoliko grupa kazana, a da bismo mogli napraviti vrhunski destilat, odabir adekvatnog pomagala ima važnu ulogu.
„Prema načinu rada imamo prevrtače i klasične kazane mada i sami prevrtači polako odlaze u prošlost jer je na klasičnom daleko komforniji rad. Dodatno, na njima postoji takozvani ‘kapak’ koji svojim internim refluksom dodatno utiče na kvalitet rakije„, naglašava i dodaje kako se o ovoj temi puno može čitati na njihovoj grupi.
Klasične razlikujemo po konstrukciji kao šerpare i lončare. „Šerpari su plitki i široki pa im otuda naziv jer podsjećaju na šerpu, a lončari su duboki i uski. Praksa je pokazala da su šerpari daleko bolji od lončara„, i Arminovo je iskustvo.
Pojašnjava kako jedan takav kazan mora imati odnos dna i dubine od oko 1:3 te napominje da se radi uglavnom o kazanima od 80 do 500 litara zapremine dok manji i veći od ovih uglavnom imaju nepovoljniji odnos ili čak budu lončari.
Što deblje dno, to bolje
Sam kvalitet kazana zavisi i od debljine dna, zatim stranice kapka, dužine parovodne cijevi, zapremine kondenzatora kao i njegove vrste. „Dobri ili da kažem najbolji kazani moraju imati dno debljine 6 ili čak 8mm.“
Kao jedan od vrlo bitnih elemenata Tot spominje i kapak koj bi morao imati od 12-22% zapremine kazana, a poželjnije je da vrijednost bude i veća. Podrazumijeva se danas da svaki kazan mora imati mješalicu, ispusni otvor, a oni bolji i usipni. Oni najnovije generacije imaju i sistem za pranje i kontrolu, koji nisu obavezni, ali, kaže Tot, svakako olakšavaju rad.
Još je jedna razlika o kojoj nam priča naš sagovornik. Naime, same kazane proizvode mašinske radionice i zanatilije pa tako razlikujemo mašinske i kovane kazane. „Kovani, ali dobro otkovani su skuplje i kvalitetnije rješenje jer su, kao prvo, uvijek deblji da bi se mogli kovati, a samim kovanjem se mijenja struktura bakru i on postaje čvršći na uvijanja i udarce pa je tim i dugotrajniji.“
Uvijek je bolje uzeti malo veći kazan
Ono što još ostaje je – zapremina. Poći se mora, što je logično, od količine voća kojom raspolažemo ili kupujemo na godišnjem nivou, a onda od broja kazana koje ćemo ispeći u godini te od pretpostavke hoće li se taj broj kasnije uvećavati ili ne.
„Magične formule za ovo nema pa je uvijek bolje uzeti malo veći kazan. Najčešći izbor kod hobista su manji od 120 l ili 220 l, a zavisno od potreba mogu biti i drugih kapaciteta. Profesionalci uzimaju najčešće 500 l ili dva kazana od 350 l„, otkriva.
Mješalica olakšava rad na destilaciji
Kada je riječ o mješalici, Tot kaže da ona danas predstavlja sastavni dio savremenog i kvalitetnog kazana jer znatno olakšava rad na destilaciji (prevrtači ih nemaju). „Postoje samo dva tipa mješalica i oba su jednako kvalitetna. Prva je sa mesinganim lancem koji se kreće po dnu kazana, miješa prevreli voćni kom i ne dozvoljava zagorijevanje.
Mješalica je sastavni dio savremenog i kvalitetnog kazana
Ova vrsta je uglavnom na ručni pogon, iako u zadnje vrijeme ima onih sa motorima i diskontinuiralnim napajanjem za dodatnu komociju„, pojašnjava.
Druga se vrsta koristi nešto rijeđe jer je namjenjena uglavnom za tekuće komine – one su centrifugalne sa kontinuiranim radom motora i uređajem poput propelera unutar kazana koji konstantno miješa prevreli voćni kom.
Drva ili plin?
Važan faktor je i način zagrijavanja, odnosno odabir energenata. Poznato je da se na našim prostorima najčešće koriste drva i plin. Oba energenta imaju svoje mane i prednosti.
„Drva i granje imaju svoju ekonomsku računicu jer su ili otpaci iz voćnjaka ili otpadno drvo niske cijene. Ovaj energent ima svoju prednost jer izgaranjem kratkotrajno nastaju vrele tačke i kratko povećanje temperature što stvara hemijska jedinjenja koji pozitivno utiču na kvalitet destilata„, zanimljivost je koju spominje Tot, ali dodaje i da je mana što ova vrsta energenta sa jedne strane zahtijeva veliki prostor za skladištenje, ali i određenu vještinu kazandžije za adekvatnim loženjem i održavanjem ujednačenog toka destilata.
„Upravo ovdje može i najčešće dolazi do takozvane pušljivosti rakije, kada se jače založi ili ogrijev krene naglo plamtiti pa je to vrlo česta njena mana„, upozorava.
Kada je riječ o plinu, on traži skuplje plamenike koji bi svojom konstrukcijom, odnosno plamenom, trebali pokriti čitavu površinu dna. Stoga, kaže Tot, rakije pravljene ovim energentom češće imaju slabiju aromu, upravo zbog nedostatka vrelih tačaka. „Naravno, kod vrhunskih plamenika se to ne dešava, ali im je cijena vrlo blizu cijene samog kazana. Kod plina kazandžiji preostaje da u datom trenutku samo podesi jačinu plamena.“
Kada uvažimo sva objašnjenja Armina Tota, na kraju nam je ostalo pitanje – koliko bi koštao kazan za hobi proizvođača, odnosno da je zapremnine oko 120 l, kvalitetno kovan, uz svu prateću opremu kao što je mješalica, električna pumpa i plinski plamenik?
„Cjenovni rang takvog kazana je između 2 i 3.000 evra dok se za adekvatan plinski plamenik mora izdvojiti i do 1.000 evra, češće 600 do 800, a što zavisi od kvaliteta i renomea proizvođača„, zaključuje.
Sada je vrijeme da obavite prekalemljivanje voćaka. Nije rjedak slučaj da neke voćke u voćnjaku imaju slabiju rodnost, često i tržište zahtjeva nove sorte – to je razlog da izvršite prekalemljivanje. Savetuje Vas Snežana Dragičević Filipović.
Današnju voćarsku proizvodnju karakterišu brze promjene i dešava se da pogrešan izbor sorti prilikom podizanja zasada može dovesti do malih prinosa i plodova koji nisu zadovoljavajućeg kvaliteta, tada se vrši zamjena sorte drugom koja po mnogim svojstvima više odgovara. Cilj prekalemljivanja je zamjena jedne sorte drugom radi povećanje rodnosti ili poboljšanja sortnog kvaliteta. Osim toga prekalemljivanje se radi i u slučajevima kada se u zasad želi unijeti sorta koja je bolji oprašivač. Može i kada se želi ranocvjetna sorta zamjeniti kasnocvetnom. Na ovaj način se u najkraćem vremenu i sa najmanje troškova rješi pitanje zamjene sorte pri čemu stablo ostaje na stalnom mjestu. Prekalemljene sorte mogu za kratko vrijeme formirati novu krunu i brzo stupiti na rod. Najčešće se prekalemljuju jabuke i kruške mada se primjenjuje i kod drugih voćnih vrsta.
Prekalemljivanje voćaka u avgustu ili martu
Prekalemljivanje se vrši na mladim zasadima ali može se raditi i u starijim zasadima. Do dvadesete godine starosti mada se bolji efekti postižu ukoliko su voćke mlađe. Mora se voditi računa da se sorte koje se prekalemljuju podudaraju u pogledu bujnosti, vremenu cvjetanja i završetku vegetacije. Izbjegavati kod slabo bujnih, povrijeđenih i oštećenih stabala.
Voćke treba tokom zime pripremiti za prekalemljivanje. Na starijim stablima sve grane skratiti tokom zimskog perioda i prekalemiti obično krajem februara ili početkom marta. Kod mlađih stabala prekraćivanje grana obaviti prilikom prekalemljivanja. Presjek grana se osvježi u momentu prekalemljivanja, a to je najčešće u fazi početka vegetacije neposredno pred cvjetanje. Prekalemljivanje se može uraditi direktno na deblu, prvim ramenim granama i u kruni. Biraju se grane debljine 3-5 cm, i obavezno je ostaviti 2-3 grančice koje su niže po položaju u odnosu na mjesto kalemljenja. One treba da obezbjede hranu do prijema okaca i štite deblo od ožegotina i sunca.
Prekalemljivanje voćaka
Prekalemljivanje jabučastih voćnih vrsta i šljive vrši se u drugoj polovini marta. Osim toga može se kalemiti i u avgustu na spavajući pupoljak. Kalemljenje se obavlja na isečak, pod koru ili u procep. Kada se obavi kalemljenje najbolje je presjeke grana i kalem grančica premazati kalem voskom. Najbolje rezultate u praksi je pokazalo kalemljenje na isječak jer se najbrže stvara kalus. Ukoliko ne dođe do prijema u avgustu se može ponoviti na spavajući pupoljak.
Zemljište u zasadu poslije prekalemljivanja treba održavati, uklanjati korove, orezivati, redovna zaštita zasada i đubrenje NPK đubrivima.
Najbolje je prilagoditi sadnice potrebama i uslovima koje se nalaze u vašem voćnjaku jer na taj način umnogome povećavate mogućnost za kvalitetan i plodan rod.
BANJALUKA – Farmeri u Republici Srpskoj nezadovoljni su dinamikom interventnog otkupa viška mesa, za koji tvrde da ide izuzetno sporo i u malom obimu te da je otkupljena svega trećina tovnih svinja.
Stojan Marinković, predsjednik Saveza udruženja poljoprivrednih proizvođača RS, kaže da interventni otkup, koji je trebalo da predstavlja pomoć uzgajivačima, nije postigao pravi efekat, jer je svrha interventnog otkupa da se obavi hitno, a ne da se razvuče na još oko dva mjeseca do kada mu je i rok.
„Za dva mjeseca imaćemo novu količinu stoke koja će prerasti i to će biti novi problem i potreba za novim intervnetnim otkupom. Tu je trebalo uključiti i otkupljivače iz FBiH i sve bi teklo bržom dinamikom. Dinamika predstavlja osnovni problem i mi smo na to ukazivali na inicijalnom sastanku. Naše primjedbe nisu prihvaćene te imamo razvučen interventni otkup“, rekao je Marinković.
On kaže da su farmeri nezadovoljni jer, prema informacijama koje ima sa terena, otkupljivači kalkulišu i nude cijene koje su niže i ispod su dogovorenih sa resornim ministarstvom.
„Prema informacijama sa terena, otkupljivači nude niže cijene od onih predviđenih – 2,8 KM za kilogram žive vage svinja i 3,8 KM za kilogram žive vage bikova, te dinamika, odnosno brzina otkupa, i količina stoke koja se kupuje nije zadovoljavajuća. Vjerovatno to malo zloupotrebljavaju otkupljivači, jer nemamo alternativu kome to prodati. Najbitnija stvar je da je to trebalo što prije otkupiti, jer prerasla stoka ‘jede samu sebe'“, rekao je Marinković.
Međutim, dodaje on, i prerađivači i klaoničari imaju problem sa plasmanom robe na domaće tržište, jer je smanjena i potrošnja mesa u RS, a uvoz se odvija nesmetano.
Kada su u pitanju pregovori sa tržnim centrima, Marinković kaže da su davno ukazivali na to da treba dati na značaju domaćem proizvodu na policama, posebno u domaćim tržnim centrima, a da uslov poslovanja stranih tržnih centara bude zastupljenost 50 odsto naše robe na udarnim mjestima, a ne da je zaklonjena na rafama.
Mišo Maljčić, predsjednik Udruženja uzgajivača svinja RS, kaže da je bilo viška 10.000 tovnih svinja kod registrovanih proizvođača, da je do sada otkupljena svega trećina svinja te da se malo šta promijenilo u odnosu na prijašnji period.
„Ukupno 24 klaoničara dobila su da pokolju određeni broj tovnih svinja. Međutim, mnogi od njih taktiziraju, čekaju da poskupi stoka u Evropi kako bi više profitirali. Trebalo je dati na nivou BiH da otkupi ko god može od klaoničara, a da se razlika od 0,6 KM da uzgajivaču. Ovako je podijeljen kontingent po klaoničarima, njih 24 sada taktiziraju i ne žure da to pokolju“, navodi Maljčić.
Tvrdi da uvoz svinja nije smanjen ni za kilogram i da je sve ostalo isto, a skeptičan je i kada je u pitanju namjera vlasnika tržnih centara da pomognu domaćim proizvođačima.
Potrebno je, smatra, zabraniti uvoz određenih proizvoda na period od 90 dana, dok se ne potroše takvi domaći proizvodi, a da je sve ostalo bacanje „prašine u oči“.
Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika u Federaciji BiH, rekao je da su viškovi u FBiH daleko manji nego u RS, skoro da se ne osjete, jer proizvodnja nije rasprostranjena kao, recimo, u Semberiji.
„Ovdje nije veliki problem, jer su se ljudi opekli i umanjili su taj vid proizvodnje. U FBiH će biti otkupljeni svi viškovi“, rekao je Bićo. Kako kaže, interventni otkup u RS je pokrenuo stvari sa mrtve tačke, ali ističe da to nije dugoročno rješenje te da će se dalje stanje znati u narednom periodu.
