Izuzetno cijenjena u narodnoj medicini, prepoznatljiva po karakterističnom mirisu balzama, kleka (juniperus communis) se od davnina koristila za liječenje zaraznih bolesti. Rasprostranjena od Arktika do tropske Afrike, zavisno od toga gdje raste može biti patuljasta, ali i da dosegne visinu od više metara. Sreće se krševitim i na kraškim terenima.
SVI DIJELOVI SU LJEKOVITI, A NAROČITO AROMATIČNI I GORKOSLADUNJAVI PLODOVI KOJI SE SKUPLJAJU OD JESENI DO ZIME
Suše se na prozračnom mjestu, rasprostrti u tankom sloju uz često prevrtanje lopaticom. Isti postupak primjenjuje se i za sušenje prethodno sitno isjeckanih iglica i vrškova grančica. Osušeni dijelovi čuvaju se na suvom mjestu.
U LJEKOVITOM SMISLU KLEKA SE POTVRDILA KAO IZVRSTAN DIURETIK, ALI I PROTIV NAZEBA, KAŠLJA, ASTME, ŽELUČANIH BOLESTI, ZNOJENJA, PA ČAK I GONOREJE
Posjeduje i baktericidna svojstva, zbog čega se koristi za liječenje infektivnih bolesti pluća. Zahvaljujući dijuretičkim svojstvima regulira rad bubrega i pospješuje izbacivanje mokraće, stimulira rad probavnih organa, a koristi se i za liječenje upalnih procesa želuca i crijeva. Protiv glavobolje treba samo izdrobiti plodove kleke i previti ih na čelo.
Kleka služi i za proizvodnju istoimene rakije koja se, osim za piće, koristi i za pripremu obloga u slučaju nazeba i reumatizma. Eterično ulje posebno je cijenjeno, jer u malim dozama olakšava iskašljavanje, a primjenjuje se i za inhalaciju disajnih organa. Zbog toga što duboko prodire u kožu, upotrebljava se u liječenju reumatskih bolesti. Posebno je djelotvorno za oboljele zglobove.
Plod u zavidnim količinama sadrži i smole, tanin, vosak, organske kiseline i njihove soli. Posjeduje i brojne minerale, a posebno kalcijum, kalijum, mangan, sumpor. U sto grama mladih izdanaka kleke nalazi čak 97 miligrama vitamina C.
Ipak, kleku treba koristiti obazrivo, jer pretjerana upotreba može dovesti do oštećenja bubrega. Osobama s osjetljivim bubrezimane ne preporučuje se ni čaj, ni drugi pripravci od kleke, jer prisutan terpentin može izazvati iritacije i zapaljenje ovih organa. Upozorenje vrijedi i za trudnice budući da ova biljka može dovesti do kontrakcija maternice.
SIRUP I ČAJ OD KLEKE
SIRUP za poboljšanje apetita pravi se tako što se pola kilograma klekinja kratko prokuva u tri litre vode. Zatim se zgnječe i još jednom prokuvaju uz dodavanje vode po potrebi. Dobijena smjesa se procijedi kroz sito i ostavi da se ohladi. Da bi se dobio sirup, po želji treba dodati med. Sirup zatim sipati u tegle i držati zatvoreno. Za poboljšanje apetita, djeci treba davati kašičicu sirupa tri puta dnevno, a odraslima se preporučuju po dvije kašičice.
ČAJ od kleke priprema se tako što se kašičica dobro zgnječenih plodova popari sa 200 ml vrele vode, a posuda ostavi pokrivena 5 do 10 minuta. Sadržaj se zatim procijedi i pije, najviše dvije šalice dnevno. Po želji, čaj može se zasladi medom ili šećerom. Ako se pije protiv dijabetesa ili oboljenja želuca i crijeva, ne treba ga zaslađivati.
Ne tako davno sasvim nepoznata, a danas sveprisutna, aronija je ne samo izvor zdravlja već i vrlo ukusan bobičasti plod od koga se mogu napraviti najrazličitiji delikatesi.
Intenzivne ljubičaste boje i izgleda koji neodoljivo podsjeća na borovnice, bobice aronije stigle su nam sa sjevera Amerike i iz sibirskih zemalja. Obiluju sastojcima koji pomažu u borbi protiv infekcija, sprječavaju starenje ćelija, odličan su izvor vlakana i vitamina i nezamjenjive su za poboljšanje krvne slike, pa su višestruko korisne za ljudski organizam.
Bobice aronije mogu se jesti u svježem stanju, ali se i prerađuju i koriste u mnogim receptima, od sokova, pekmeza, pa sve do raznih likera.
Mi vam donosimo recept upravo za pravi domaći, mirisni liker od aronije.
1. U šerpu stavite vino, šećer, aroniju i začine, štapić vanile prepolovite, nožem ostružite sjemenke, ubacite ih unutra, ubacite i štapić i stavite da se kuva. Kuvajte na laganoj vatri oko 15 minuta sve dok se šećer potpuno ne otopi.
2. Skinite sa vatre i pustite da se tečnost malo ohladi, zatim dodajte rum i sve izmješajte.
3. Izlijte u pripremljene sterilisane flaše (zajedno s bobicama i začinima), zatvorite i pustite da odstoji najmanje četiri nedelje. S vremena na vrijeme malo promućkajte sadržaj u flašama.
Poludrvenaste vrste kao što su razni žbunovi kupina, šipak, glog, krušina, kiselo drvo, rejnutrija, bagremac i puzavice – divlji krastavac, divlja loza, pasije grožđe, hmelj i dr. su veoma često prisutne na zapuštenim površinama, uz puteve, rijeke i kanale, duž pruga, na međama, u ruševinama napuštenih stambenih, poljoprivrednih i industrijskih objekata. Postepeno u ove površine ulaze i drvenaste vrste kao što su bagrem, Glycyrrhiza spp. (vrsta slična bagremu, s ogromnim trnovima i neobičnim lepljivim plodovima), breza, bukva, divlja jabuka, kruška, trešnja i dr., i stvara se „džungla“, koju je teško iskrčiti i očistiti.
Mehaničko uklanjanje – sječenje, krčenje je veoma težak i mučan posao, a ukoliko se želi čista i uredna površina, ovakav način je, nažalost, i uzaludan. Zašto? Zato što se ovakvim mjerama biljke, suprotno očekivanju, podstiču u bržem i uspješnijem oporavku.
Rješenje – arboricidi
Šta je najbolje rješenje? Najbolje je primijeniti hemijsko suzbijanje arboricidima, a zatim mehanički ukloniti ostatke.
Arboricidi su grupa pesticida namenjenih za hemijsko suzbijanje šiblja i drveća. Ova grupa je zbog primjene herbicida na bazi aktivne materije glifosata nepravedno „gurana u stranu“, jer se smatralo da glifosat u većim dozama može da zamijeni arboricid, ali to nije tačno.
Kvalitetno tretiranje arboricidima je mnogo kvalitetniji i sigurniji način.
Na našem tržištu, a i u svijetu, malo je preparata iz ove grupe i osnovni preparat je na bazi aktivne materije triklopir (preparat Garlon 4a ).
Garlon je sistemični herbicid i arboricid, i koristi se za uništavanje zeljastih korova i poludrvenastih i drvenastih biljaka (žbunova, šiblja, puzavica, drveća i sl.). On djeluje samo na širokolisne biljke, tj. ima veoma slabo ili nikakvo delovanje na travu i travne (uskolisne) korove.
Usvaja se preko lista i mladih izdanaka, a ne preko korijena, pa se ne može primijeniti zalivanjem. U zemljištu se veoma brzo raspada pod dejstvom mikroorganizama, a kroz zemljište se kreće veoma sporo, pa nema izrazite opasnosti od dospijevanja u podzemne vode.
Efikasan je u suzbijanju drvenastih vrsta kao što su: kiselo drvo, breza, bukva, bagremac, šipak, krušina, kupina, glog, bagrem, hrast, a posebno je dobar za suzbijanje vrsta koje se obnavljaju iz izdanaka (bagrem, bagremac, krušina, glog), jer se zadržava u korijenu i osnovi stabla i sprječava naknadno nicanje.
Primenjije se u skladu s uputstvom za primjenu ( 2-5 l/ha) a ukoliko se radi ručnim prskalicama zapremine 10 l, preporuka je napraviti rastvor u razmeri 100 ml Garlon 3a u 10 l vode.
Kod zeljastih korova i poludrvenastih žbunova i drveća debljine do 8 cm potrebno je isprskati što je više moguće lisne mase, tj. dobro „okupati“ biljke. Tretiranje se može raditi u toku cijele vegetacije, ali se u suzbijanju drvenastih vrsta najbolji rezultati postižu u fazi neposredno pre razvoja novog lišća, tj. mladih razvijenih listova, kada „sokovi“ intenzivno kruže u cijeloj biljci, pa se herbicid brže prenosi, kao i pred jesen kada biljka povlači sokove u korijen.
Kada se tretman uradi dobro i ako vladaju povoljni meteorološki uslovi – umjereno toplo i vlažno vrijeme, pun efekat preparata Garlon može se vidjeti za oko 20 dana. Kada se potpuno osuše žbunovi i tanko drveće, poželjno je isjeći žbunje i uklonoti ga. Ukoliko se prvi tretman radi u proljeće ili u toku ljeta, može doći do ponovnog rasta izbojaka bagrema i drugih žbunova i drveća, i kada biljke ponovo kreću da razvijaju mlade listove i izdanke treba ponoviti tretman. Tretman se može ponoviti u toku ljeta ili pred jesen, kada biljka povlači sokove u koren. Ovaj ponovljeni tretman je potreban kod izuzetno gustih pojaseva žbunja i puzavica.
Ima rješenja i za drveće većeg prečnika
Ukoliko se želi uništiti drveće presjeka većeg od 12 cm, gde je zbog visine krošnje folijarni tretman neizvodiv, efektivno je tretiranje tzv. injekcijama.
Baterijskom bušilicom se izbuši rupa i odmah špricom ubrizga čist Garlon ili se zasijeca kora i injektira ili premaže preparatom.
Garlon se može primijeniti i za uništavanje izbojaka iz panjeva lišćara, premazivanjem četkom ili prskanjem preko reza panja. Kada treba uništiti drveće čiji je presjek stabla veći od desetak centimetara, zbog veličine krošnje folijarno tretiranje nije uvijek efikasno, pa se pored injektiranja preparata Garlon često mora raditi i mehaničko uklanjanje, tj. sečenje drveća. Kako bi se spriječila pojava izbojaka, potrebno je premazati četkom ili isprskati prskalicom svjež presjek.
Kod većih panjeva se ne mora premazati ili isprskati cijo presjek, već je dovoljan i prsten širine 5 cm pored kore. Panjevi se moraju odmah premazati – na svjež presjek, jer ukoliko se ostavi neko vrijeme, biljke stvaraju barijeru i preparat ne može da se usvoji.
Za premazivanje se pravi koncentrovan rastvor, i to za panjeve hrasta ili cera u odnosu jedan deo Garlon 3a na pet dijelova vode, a za ostale lišćare, u odnosu 1:10 delova vode.
Kako bi se poboljšalo djelovanje na neke specifične vrste triklopir (Garlon) može se miješati sa glifosatom, dikambom, 2,4 i drugim aktivnim materijama.
Tekst i fotografije: Dr Dragana Marisavljević
Institut za zaštitu bilja i životnu sredinu, Beograd
Tomatillo ili Tomatiljo (Physalis philadelphica) potiče iz Meksika i Gvatemale, a u Latinskoj Americi je i danas jedna od osnovnih povrtnica i neizostavni sastojak mnogih meksičkih jela. Kod nas je još uvek manje poznata biljka, premda uspijeva i u našem podneblju i uzgaja se na isti način kao i paradajz.
Traži topao, sunčan do polusjenovit položaj, zaštićen od jakog vjetra. Zemljište treba da je plodno, duboko i rastresito, vlažno i dobro propusno. Razmnožava se sjemenom u martu ili početkom aprila. Mogu se kupiti i gotove sadnice.
Sjeme posejati u sandučiće, prekriti 1 cm debelim slojem zemlje i dobro zaliti. Pokriti plastičnim ili staklenim poklopcem kako bi se ubrzalo klijanje.
Kada klijanci razviju prve prave listove, slabije biljčice ukloniti, a jače presaditi u zasebne posudice. Držati na svjetlom i umjereno toplom mjestu, najbolje na prozorskoj dasci, kako se sadnice ne bi previše izdužile.
Mlade biljke presaditi na otvoreno u maju, kada prođe opasnost od kasnih mrazeva i zemlja se zagreje. Posaditi na razmak od 80 cm. Biljka nije samooplodna pa za oprašivanje i zametanje plodova treba posaditi barem dvije biljke. Cvjeta tokom cijelog ljeta.
Tomatillo može rasti i bez potpornog štapa jer uglavnom naraste do 60-70 cm. Međutim, potporanj je ipak potreban zbog bujnog rasta u širinu odnosno privezivanja razgranate stabljike.
Za razliku od paradajza, zaperke tomatilu ne uklanjati jer se na njima razvijaju cvjetovi i plodovi. Biljku redovno zalivati, naročito ljeti. Zemlja mora stalno biti vlažna, ali ne mokra jer u mokrom tlu dolazi do truleži cvijeta i pucanja plodova. Svakih 10-15 dana dohraniti tečnim đubrivom za paradajz.
Preporučuje se tlo oko biljaka pokriti plastičnom folijom ili slamom da plodovi koji su jako nisko ne dođu u dodir sa tlom. Tomatillo je otporna biljka koju rijetko napadaju bolesti i štetočine.
Berba počinje u avgustu i traje do kasne jeseni. Plodove brati kada dozre i postanu sjajnožute, žutozelene, crvene ili ljubičaste boje, zavisno od sorte, a mjehurasta čaška se raspukne i postane papirnata. Jedna biljka može dati i preko 100 plodova.
Tomatilo se ne može dugo čuvati. Umotani u novinski papir, plodovi se mogu čuvati na hladnom mjestu ili u frižideru do 2 nedelje. Tomatilo se može zamrznuti, ali prije zamrzavanja ga treba oguliti i prokuvati 5 minuta u kipućoj vodi.
U zavisnosti od uslova i mogućnosti u domaćinstvu, plodovi voćaka se mogu čuvati na različite načine, u različitoj ambalaži i korišćenjem različitih materija.
Čuvanje voća na policama
Plodovi odabrani za čuvanje, pri ovom načinu čuvanja, ređaju se na police, na koje se predhodno stavi mahovina, isjeckana čista hartija ili tanak sloj čiste slame. Plodovi se potom stavljaju u jedan red, ali tako da se ne dodiruju među sobom. Prostirka mora biti potpuno suva i čista, kao i police, koje se postavljaju u predhodno pripremljene prostorije. Plodovi se ređaju sa drškom okrenutom na dole (jabuka) ili sa drškom okrenutom gore (kruška, dunja i sl.). Ako se plodovi uvijaju u meku i čistu hartiju, onda se na policama mogu poređati u 3-4 reda, jer se u tom slučaju ne dodiruju, a strujanje vazduha je poboljšano.
Čuvanje voća u plitkim sandučićima
U sandučićima 8-12 cm visine, 70 cm dužine i 50 cm širine, plodovi se ređaju u jednom sloju i sandučići stavljaju na stalaže ili jedan na drugi, sve do na 50 cm od tavanice, pri čemu treba voditi računa o stabilnosti svakog reda. Pri pregledanju stanja plodova, sandučići iz jednog reda stavljaju se u novi red itd., tako da uvijek ostaje jedna praznina za novo slaganje. Pri ovom načinu čuvanja može se na istom prostoru čuvati veća količina plodova, nego pri ređanju na police, a lakše je i prenošenje, kontrola stanja i slično.
Čuvanje voća u sanducima
Veći sanduci se mogu koristiti za čuvanje plodova voćaka, ali moraju biti sa izbušenim stranicama i dnom, odnosno sa razmaknutim daskama, radi lakšeg strujanja vazduha. Sanduke, najbolje zapremine 25 do 30 kg plodova, treba postaviti na postolja izgrađena od razmaknutih dasaka i postavljena na gredice visine oko 20 cm i učvršćene u betonsku osnovu. Pri stavljanju plodova, dno i strane sanduka treba obložiti slojem čiste slame ili hartijom, a kad se napune, takođe plodove pokriti.
Preporučljivo je da se, prije stavljanja u sanduke, svaki plod (jabuke, kruške, dunje) obavije hartijom, da bi se spriječio njihov neposredan dodir i omogućilo jače strujanje vazduha, a time i duže čuvanje. Pri postavljanju sanduka na postolje, nikako direktno na pod, voditi računa da između njih i zida, kao i pojedinačno, ostane prostor (oko 5-10 cm), radi boljeg strujanja vazduha. Sanduci se mogu stavljati jedan iznad drugog u 5-6 redova, s tim da do tavanice ostane prazan prostor od najmanje 50 cm. Takođe, ostaviti dovoljan prostor između pojedinih redova sanduka za prolaz i kontrolu (oko 60 cm).
Čuvanje voća u kacama i buradima
Veće količine plodova mogu se čuvati u podrumu u kacama ili buradima. Postupak čuvanja plodova (prvenstveno jabuka) u kacama je sljedeći: ispod kace se stavi deblji sloj slame ili se kaca podigne 20 cm od poda na drvene podmetače, poslije čega se na njeno dno stavi tanji sloj slame, na koji se ređaju plodovi tako da se međusobno ne dodiruju, zatim se ponovo stavi tanji sloj slame, pa plodova, sve dok se kaca ne napuni, kada se na vrh stavi deblji sloj slame i kaca zatvori rešetkastim poklopcem.
Ukoliko u toku čuvanja dođe do jakih mrazeva, kacu treba obložiti snopovima kukuruzovine i još bolje pokriti. Isti je postupak i pri korišćenju buradi, s tim što se bure sa jedne strane mora otvoriti. Najčešće se za ovu svrhu koriste manja i dotrajala burad, čije duge mogu biti malo i razmaknute ili probušene na više mesta, kako bi se omogućilo bolje strujanje vazduha.
Čuvanje voća u strugotini od drveta
Jabuke i kruške ređaju se u sanduke, kace ili burad tako što se prvo stavi sloj čiste i suve strugotine (najbolje hrastove), koja je pomešana sa prašinom bukovog drvenog uglja u odnosu 8:1 (osam dijelova strugotine i jedan deo uglja-ćumura). Plodovi se zatim ređaju po slojevima – sloj plodova , sloj strugotine. I u ovom slučaju se preporučuje predhodno obavijanje plodova hartijom ili da se pri ređanju postave tako da se ne dodiruju. Na sličan način se plodovi mogu sačuvati u mekinjama i sitnozrnoj pluti.
Čuvanje voća u tresetu, pijesku ili kreču
Voće se može čuvati u tresetu ili pijesku, kao lošim provodnicima toplote, ali tek što se predhodno svaki plod zavije u hartiju, a onda ređa u naizmeničnim redovima – sloj treseta ili pijeska, pa red plodova, itd., dok se ambalaža u kojoj se plodovi čuvaju ne napuni i završi debljim slojem pijeska ili treseta.
Negašeni kreč (u prahu) takođe može da se koristi za čuvanje voćnih plodova, jer je utvrđeno da ne škodi pokožici i ne ostavlja neprijatan miris. Kreč u prahu i plodovi ređaju se naizmjenično.
Čuvanje voća korišćenjem hartije
Hartija se koristi za uvijanje plodova pri raznim načinima čuvanja, jer je slab provodnik toplote, usporava sazrijevanje, odnosno prezrijevanje plodova pri čuvanju, otežava isparavanje vode iz plodova i sprječava prenošenje oboljenja sa jednog ploda na drugi. Pored toga, uvijeni u hartiju plodovi se mogu ređati u više redova, a da se ne remeti cirkulacija vazduha. Hartija za uvijanje plodova mora biti čista i meka.
Čuvanje voća parafinisanjem
Plodovi, posebno jabuka i krušaka, predhodno uvijeni u hartiju ili neuvijeni, potapaju se u rastopljeni parafin i brzo izvlače, posle čega na plodovima ostaje kora osušenog parafina, koja ih štiti od kvarenja, odnosno od negativnih spoljnih uticaja.
Ipak, treba naglasiti, da parafin može lijepo da zaštiti plod ako je njegov sloj na pokožici ploda vrlo tanak. Ukoliko je sloj parafina na plodu deblji, može da nastupi međućelijsko vrenje, pa će se i ukus ploda promijeniti.
Pored parafina, zaštita plodova može se postići i korišćenjem voska, vazelina i nekih drugih materija, ali ovi načini nisu u praksi dali najbolje rezultate.
Čuvanje voća u plastičnim kesama
Za čuvanje u plastičnim kesama, plodovi (jabuke) moraju se obrati 7 do 8 dana prije potpune zrelosti. U kese (debljine 0.05 mm) i zapremine 2, 3, 4 ili 5 l, stavljaju se potpuno zdravi plodovi srednje veličine i kese hermetički zatvaraju tek kada se temperatura u njima izjednači sa temperaturom u podrumu, odnosno prostoriji u kojoj će se čuvati.
Najpogodnija je za čuvanje temperatura od 2 do 5°C. Ukoliko je temperatura viša od 5°C, meso ploda može da potamni, a ako je niža od 2°C, može da izmrzne.
U kesama plodovi mogu da ostanu svježi nekoliko nedelja duže nego obično.
Pri čuvanju na ovaj način u kesama se obrazuje nešto vodene pare i gasa, u kojoj atmosferi plodovi ostaju u svježem stanju i čvrsti. Međutim, ukoliko se temperatura poveća, obavezno je kese probušiti, 2 do 3 otvora na kesama od 2 do 3 kg. U tom slučaju se dužina čuvanja nešto skraćuje, pa plodove treba što prije iskoristiti. Poslije iznošenja iz podruma, odnosno uzimanja iz kesa, plodove trba ostaviti nekoliko dana na sobnoj temperaturi, kako bi potpuno dozreli i dobili karakterističan izgled i ukus čuvane sorte.
Čuvanje voća u rasutom stanju – rinfuzi
U rasutom stanju – rinfuzi čuvaju se manje kvalitetni plodovi, odnosno plodovi manje kvalitetnih sorti, ili oni za koje nema dovoljno mjesta na policama, u sanducima i buradima i sl.
Pri čuvanju u rasutom stanju plodovi se ne smiju stavljati direktno na zemlju, već na predhodno napravljen patos od dasaka i letava koje su malo razmaknute i postavljene na gredice (visine oko 20 cm) i učvršćene u betonsku osnovu. Ako su u pitanju veće količine voća, za koje je potreban i veći prostor, a ako nema mogućnosti da se izgradi pod od dasaka, onda se na zemlju ili betonski pod može staviti sloj granja, pa sloj suve i čiste slame, a preko njih plodovi voćaka.
Prije stavljanja plodova na čuvanje preporučljivo je, pregradama od dvostrukog reda razmaknutih letava, odvojiti različite vrste i sorte. Ukoliko se ne prave pregrade, onda se na svaka 3-4 m obavezno postavljaju „ventilatori“ od pruća, izbušenih dasaka, uvijene slame i sl., radi obezbjeđenja potrebne cirkulacije vazduha.
Plodovi se ne smiju stavljati u sloju debljem od 70 cm , jer bi se brzo pokvarili, pošto bi se međusobno gnječili, a i strujanje vazduha bi bilo veoma slabo. Kontrolu stanja plodova, koja je pri ovom načinu čuvanja znatno otežana, obavezno obavljati jednom nedeljno. Za vrijeme većih hladnoća, plodove treba pokriti slamom, nekom ciradom, kukuruzovinom i sl.
Čuvanje voća u trapovima
U trapovima se čuvaju plodovi nešto otpornijih sorti jabuka.
Trapovi mogu biti na površini zemlje, poluukopani i ukopani, a podižu se na ocjednim mjestima, u dvorištu ili njegovoj blizini.
Dimenzije trapova su: širina 1,2 do 1,5 m, dubina ukopanih 1 m, poluukopanih 0,6 m, a površinskih 20-25 cm, a nekada ni toliko, već se samo skine površinski sloj zemlje.
Dužina trapa zavisi od količine voća koje treba utrapiti, ali je obično do 10 m.
Prije slaganja plodova dno i zidove trapa obavezno obložiti čistom slamom , kako plodovi ne bi došli u dodir sa zemljom i primili njen miris, što nije poželjno.
Preko debljeg sloja slame na dnu trapa plodovi jabuke se ređaju sa peteljkom okrenutom na dole, ali tako da se ne dodiruju, zatim se stavlja tanji sloj slame, pa red jabuka dok se gomila ne završi u obliku krova (za veće trapove dužine do 10 m), ili u vidu kupe (za manje, kružne trapove). Ne treba zaboraviti da se prije slaganja plodova na dnu trapa mora postaviti položena ventilacija napravljena od izbušenih dasaka ili letvi, sastavljenih u vidu trougla ili kvadrata, tako da sačinjavaju cijevi ili kanal za ventilaciju.
Takođe se mora postaviti i vertikalna (uspravna) ventilacija, na svakih 2-3 m trapa, tako da posle pokrivanja trapa slojem slame od 15 do 20 cm i zemlje od 30 do 40 cm pri osnovi i 20 do 25 pri vrhu, štrče oko 10 do 15 cm iznad.
Gornji otvor ventilacije zaštititi od ulaska padavina zakucavanjem dvije daščice u vidu krova. Kod manjih, kružnih trapova postavlja se samo jedana uspravna ventilacija. Plodovi se u trap mogu stavljati i bez slojeva slame između redova, ali je čuvanje bolje i sigurnije ako se redovi razdvajaju slamom.
Stanje plodova u trapovima, odnosno temperature, kontrolišu se spuštanjem termometra kroz uspravnu ventilaciju. Ako se pri tome utvrdi da je temperatura u granicama između 2 i 5°C, nije potrebna nikakva intervencija. Međutim, ako je temperatura niža, mora se povećati sloj pokrovne zemlje i ventilatori zatvoriti gužvama slame ili sijena, a ako je viša od 5°C onda se ventilatori otvaraju, radi odvođenja suvišne toplote i vlage.
Čuvanje plodova voćaka na lesama
Na lese, stalaže i slično, obično se čuvaju mušmule i oskoruše, tako što se poređane u sloju debljine 5 do 8 cm pokriju čistom slamom ili livadskim sijenom.
Autor: Kocić Svetlana, dipl.ing.voćarstva i vinogradarstva
Ponekad se ukazuje potreba da se i starije dosta razvijene voćke presade sa jednog mjesta na drugo. To se može uspiješno izvršiti pažljivim otkopavanjem i vađenjem korijena sa što više žila, odnosno sa što većom količinom zemlje oko žila, i njihovim prenošenjem u ranije pripremljenu jamu, ili predhodnom pripremom voćaka kaja se sastoji iz skraćivanja skeletnih žila na određenoj dužini.
Rasađivanje voćaka sa većom količinom zemlje može se uspiješno primijeniti kod nešto mlađih stabala, koja u blizini stabala imaju dovoljno sitnih i razgranatih žila i žilica, tako da mogu voćku snadbjeti mineralnim materijama i vodom iz zemljišta.
Presađivanje starijih voćaka predhodnom pripremom može da se obezbijedi veći uspijeh i zato zaslužuje veću pažnju.
Ovaj način se primenjuje ovako: rano u jesen ili rano u proljeće oko stabala na 0,5-1 m rastojanja iskopa se kružni jarak širine oko 30 cm a dubine 50 cm pa i više, prema tome, na kojoj se dubini nalaze skeletne žile. Sve žile treba odsjeći i povaditi prije sječe žila koje su ostale na voćkama, izgladiti oštrim nožem, zatim dezinfikovati 5% rastvorom plavog kamena, pa čitav jarak zatrpati zemljom.
Presađivanje voćaka kod kojih je izvršena priprema kopanjem kružnih jaraka,vrši se naredne jeseni ili narednog proleća ,a ako se nove žile nisu dovoljno razvile onda ih trba presaditi posle druge godine.
Presaivanje starijih voćaka je delikatan posao, uspijeh koji se pri tome može postići zavisi od niza činilaca kako biološke prirode sjemena voćake, tako i od načina i vremena presađivanja.Vađenje voćaka vršiti po mogućnosti kada je vrijeme oblačno; pri vađenju ne treba naglo naginjati u stranu, jer bi se time pokidale sitnije žilice, prenošenje vršiti pažljivo, da se ne dese mehaničke povrede.
Presađene voćke treba što bolje njegovati a to znači zemljište redovno obrađivati, đubriti, po mogućnosti i po potrbi navodnjavati, suzbijati bolesti i štetočine.
Lubenica (Citrullus lanatus var.) je povrće iz porodice tikvenjača (Cucurbitaceae), koje se zbog slatkastog ukusa često ubraja u voće. Jednogodišnja je biljka porijeklom iz Azije. Uzgajali su je još u starom Egiptu, a često se nalazila u grobovima faraona.
Uobičajene su sorte crvenog mesa, no ono može biti narančaste, bijele i žute boje.
ŽUTA LUBENICA
U žutoj lubenici ima manje sjemena, ali joj je kora tvrđa i suša od obične. Teško je razlikovati žutu i crvenu lubenicu jer su izvana identične.
Žuta lubenica je hemijskim sastavom slična crvenoj, ali ne sadrži pigment likopen.
Zbog nedostatka tog snažnog antioksidansa, žute lubenice nisu tako djelotvorne u borbi protiv štetnih radikala. Lubenica se sastoji od 92 % vode.
Imaju slatkastu aromu, koja pomalo podsjeća na med.
Žuta lubenica puno je slađa od normalne crvene. Spada u niskokalorične namirnice, a sadrži ugljikohidrate, šećer (u 100 g 6,2 g), vlakna, masnoće, bjelančevine i vodu.
Sastojci koji je svrstavaju u vrlo vrijednu ljetnu namirnicu su: vitamini A, B1, B2, B3, B5, B6, C, folna kiselina te minerali kalcij, željezo, magnezij, fosfor, kalij, cink. Minerali kao što su natrij, kalij, kalcij i magnezij zaslužni su za reguliranje krvnog tlaka.
Lubenica djeluje kao diuretik, stimulira rad bubrega i time pogoduje detoksikaciju organizma. Osim što pogoduje detoksikaciji cjelokupnog organizma, ona vrlo povoljno utječe na aktivnost bubrega pa se toplo preporučuje svima koji imaju problema s bubrezima.
Pored žute lubenice, sve više ulaze u modu i kvadratne. Lubenica-kocka potiče iz Japana, po veličini je znatno manja od običnih vrsta, a stvorena je da bi se lakše čuvala u malim hladnjacima.
BIJELA LUBENICA
Bijela lubenica je izuzetno stara sorta.
Ima potpuno bijelo meso i dosta je slađa od crvene sorte.
Najkrupniji plodovi ove lubenice su do 5kg.
Sazrijeva za samo 60 do 70 dana. Sijje se od aprila do maja. Nekada se ove lubenice pravio džem, a može dugo da stoji na lageru uskladištena.
Kana (Canna indica) je atraktivna cvjetnica koja na Mediteranu prezimljava u zemljištu. U našim uslovima treba voditi računa o vremenu sadnje, odnosno, ne treba rizome saditi ako se temperature spuštaju ispod 15°C. Veoma su raskošne, egzotične ljepote i jednom kada ih posadite uvjek ćete ih željeti u bašti.
Doba cvjetanja
Regularno kana cvjeta od sredine maja pa do prvih mrazeva. Danas se često već početkom maja mogu naći cvjetajuće biljke u saksijama. One su uglavnom proizvedene u zaštićenom prostoru i mogu se odmah saditi u bašte.
Miris biljke
Kana nije biljka koju ćete saditi zbog mirisa. Atraktivnim bojama listova i krupnim cvjetovima daje bašti duh tropa u hladnijim klimatima.
Preporuka za sadnju
Niži varijeteti mogu se saditi i u velikim saksijama, a krupne se uglavnom sade kao soliterne biljke (dominantne cvjetnice koje dobro mogu poslužiti i kao pozadina nižim cvjetnicama). Najpopularnije su u središtu cvetnih rondela.
Svjetlo/pozicija
Sade se na potpuno osunčanim pozicijama, mada dobro podnose i nešto manju sjenku. Zemljište treba da je dobro obrađeno, duboko i bogato humusom. U ovakvim zemljištima krupni rizomi kane lijepo rastu i u sljedećoj sezoni daju mogućnost da je lijepo razmnožite.
Temperatura
Kana je biljka koja voli toplotu. Nikako je ne treba saditi prije nego prođu opasnosti od poznih mrazeva. Dakle, poslije prvog maja. Dobro podnosi niske pozitivne temperature, ali će joj prva slana oboriti listove. Odlično podnosi ljetnje žege jer su listovi presvučeni finim pepeljkom koji spriječava pretjerano isušivanje. Kana podnosi letnje žege, ali ne i sušu!
Presađivanje
Ukoliko je kupujete kao rasad iz saksije, pažljivo je izvucite iz saksije i posadite na mjesto na koje ste planirali. Da biste dobili lijepu pokrivenost, razmak sadnje ne bi smio da bude preko 30 cm. Dobro obradite zemljište i dodajte malo treseta kako bi oko rizoma bilo dovoljno vazduha. Ako je zemlja previše glinovita, suši se i puca u toku ljeta, možete dodati i mljeveni kokos ili kokosov čips. Na ovaj način zadržaćete više vlage oko korijena, što kanama pogoduje.
Ako rizome sadite u saksije onda je dobro da to budu saksije 13cm prečnika. Neke gomolje koji su snažni i krupni jednostavno nećete moći da posadite ni u ove već će vam trebati veće. Do pola saksije naspite zemlju. Spustite rizom tako da su okca okrenuta prema površini, a korijen prema dnu saksije. Posađene biljke stavite na svjetlo mjesto i održavajte temperaturu oko 14 do 16°C. Ovo će biti dovoljno da kane potjeraju. Ako počnu da prerastaju, slobodno spustite temperaturu do 8°C. Redovno i umjereno zalivajte i čim to uslovi dozvole presadite u baštu. Za ovaj period rasta u saksiji ne bi trebalo više od 50 do 60 dana.
Orezivanje
Iako su krupne i robusne biljke, kane se ne orezuju. Jedino orezivanje sprovodi se prije sadnje kada se reže rizom u svrhu razmnožavanja.
Razmnožavanje
Razmnožavanje kana je jednostavan posao. U jesen, kada prođe prva slana i kanama padnu listovi, vrijeme je da ih izvadite. Nadzemni dio odsjecite na 20 cm iznad zemlje, a rizome izvadite ašovom i skladištite zajedno sa zemljanim busenom. Ovako ih možete čuvati do kraja februara u dobro provjetrenoj prostoriji u kojoj temperature ne padaju ispod 3 do 5°C. U februaru očistite rizome i jednostavno ih oštrim nožem rasjecite na onoliko djelova koliko imaju okaca. Ako ih sječete na ovaj način, dobićete pojedinačne biljke u svakoj saksiji. Možete i ostaviti 2 do 3 okca na jednom rizomu pa će biljke izgledati ljepše i bujnije. Mjesto reza zaprašite sa ugljenom prašinom ili nekim fungicidom kako ne bi došlo do truljenja.
Zalivanje
Kane odlično podnose vrućinu, ali samo ako su zalivene. Zato kane zalivajte tako da se zemlja oko njih nikada ne osuši. Uvjek provjerite vlažnost i kada primjetite da je zemlja došla u fazu vlažnosti da se od nje ne može napraviti grudva, odnosno da se ne lijepi nego se raspada, zalijte biljke.
Prihranjivanje
Za prihranu možete koristiti kombinaciju balansiranog đubriva 20:20:20 ili 16:6:24 i to 2g na litar vode pri svakom zalivanju.
Na mjesto na koje sadite kane ne ubacujte stajnjak. On može napraviti previše vodene rizome koji propadaju tokom čuvanja, a što je još opasnije može dovesti i do infekcije bakterijom Erwiniom.
Orhideja falenopsis jedna je od najljepših sobnih biljaka. Po pravilu je kupujemo kada je u cvatu. Vremenom cvjetovi opadaju, a vlasnici orhideja počinju se pitati da li rade nešto pogrešno.
Ispričaćemo vam zašto orhideja ne cvjeta i i kako se to može popraviti.
Prosječna dužina cvjetanja orhideje falenopsis je 3 mjeseca. Obično cvjeta dva ili tri puta godišnje. Pauza između cvjetanja može biti odložena i za nekoliko mjeseci.
Da biste uživali u češćem cvjetanju orhideja pomoći će sljedeći savjeti
Stvorite orhideji temperaturnu razliku: stavite saksiju preko noći na prohladno mesto (do 15 stepeni).
Smanjiti količinu azota u prihrani. Fosfor treba da ima prednost, jer u stvari, on stimuliše cvetanje.
Vlažite vazduh oko biljke.
Premestite saksiju sa orhidejom na 5 dana na tamno mesto. Kroz tri nedelje orhideja treba da pusti pupoljke. Ovaj način je pogodan samo za odrasle i zdrave biljke.
Umesto zalivanja preporučuje se da se u saksiju sa orhidejom stavi par kocki leda, tako će ona brže procvetati.
Ako primetite da kod nerascvetale orhideje aktivno rastu korenje ili listovi, znači da ima odgovarajući način razvoja. Dok se ovaj period ne završi, biljka neće procvetati. Budite strpljivi.
Najbitnija stvar je – obezbjedite svojoj biljci odgovarajuću njegu. Ona voli puno svjetlosti i plaši se preterane vlage. Za vrijeme cvjetanja zaliva se po malo, dva puta nedeljno, a za vrijeme mirovanja dovoljno je i jednom nedeljno.
Možda imate svoje tajne pri održavanju ove ljepotice, pa ne zaboravite da ih podijelite sa nama u komentarima.
Prije svega, treba rasčistiti da ova anomalija, koja se naziva BER (blossom and rot) i koja predstavlja nekrozu tkiva ploda paradajza, nije posljedica nikakve bolesti, niti napada neke štetočine i da je njen uzrok nastao mnogo prije nego što su posljedice postale uočljive.
Tokom vegetacije biljke paradajza, u procesu sazrijevanja plodova, mogu se na njihovim krajevima pojaviti ulegnuća i pjege truleži. Na mjestima gdje se prethodno nalazio cvijet, ova deformacija isprva izgleda kao vodom ispunjena braon tačka, da bi tokom vremena postepeno trulila i poprimala izgled tamno braon ili crne mrlje.
Sta je BER?
U pitanju je fiziološki poremećaj koji rezultira devijantnim izgledom ploda. Nije zarazan i neće se proširiti na ostale biljke sa one koja je njime već zahvaćena. Takođe, uzrok nastanka ne leži u nekoj bakteriji, niti gljivici.
Ipak, ova anomalija ima tendenciju da istovremeno zahvati nekoliko plodova iste biljke, i obično se javlja na početku procesa razvoja ploda, mada, u zavisnosti od podneblja u kojem se paradajz uzgaja, može se javiti i u drugim fazama vegetacije.
Šta dovodi do pojave BER-a?
U vezi se uzrokom ove pojave uvreženo je vjerovanje da je ona rezultat nedostatka kalcijuma u zemljištu i da dodavanje ovog elementa u zemljište, posipanjem kreča ili smrvljenih ljuski od jaja, može rješiti problem.
Međutim, to nije sasvim tačno. Uzrok BER-a je, zapravo, neadekvatna distribucija kalcijuma iz zemljišta ka biljci, odnosno ka njenim listovima i plodovima.
Iako većina tipova zemljišta sadrži dovoljne količine kalcijuma u sebi, dodavanje ovog elementa đubrenjem može pomoći zemlji koja je iscrpljena da povrati ravnotežu, a biljkama na njoj može omogućiti uslove za bolji rast. Ipak, precizne podatke o količinama raspoloživih elemenata u zemljištu i preporukama za njeno dalje đubrenje može dati jedino analiza zemljišta.
Pri tome, treba imati na umu da dodavanje kalcijuma u zemljište, u količinama koje su veće od neophodnih, istovremeno neće smanjiti šanse za pojavu BER-a budući da je uzrok ove anomalije nedovoljna pokretljivost kalcijuma iz zemljišta ka biljci i kroz samu biljku.
Kako izbjeći BER?
Uzroci koji dovode do ove anomalije tjesno su povezani sa nedostatkom vlage u zemljištu.
S obzirom na to da kalcijum iz zemljišta može biti dopremljen do biljke i kretati se kroz nju samo u uslovima obilne vlage u zemljištu, periodi suše uz izostanak zalivanja mogu dovesti do deficita kalcijuma u biljci usljed nemogućnosti njegove cirkulacije.
Pritom, pri zalivanju paradajza treba primjeniti tehniku obilnog, ali manje učestalog zalivanja, kako se zemljište ne bi prezasitilo vodom.
S obzirom na to da paradajz ima dubok korijen, obilno zalivanje pomoći će da se vlaga spusti u niže slojeve zemljišta gde je korijen ove biljke najrazgranatiji. Sa druge strane, pretjereno zalivanje može uzrokovati gljivična oboljenja na listovima paradajza.
Kao sredstvo za obezbjeđivanje konstantne vlage u zemljištu, jednako važno, kao i zalivanje, je adekvatno malčiranje zemljišta. Stoga, oko mjesta gdje stablo biljke ulazi u zemlju rasprostrite sloj organske materije, najbolje slame, kako biste pomogli zemljištu da sačuva vlagu nakon zalivanja ili kiše, koja će u suprotnom lako ispariti.
Malčiranje je korisno i iz razloga što spriječava da kapljice vode padnu na lišće biljke, te se tako predupređuju gljivična oboljenja.
Ipak, ako vaš paradajz i pored preduzetog bude zahvaćen BER-om, nemojte ga odmah baciti. Prethodno, manje oštećene površine mogu biti odstranjenje, a ostatak ploda može biti upotrebljen.
Čak iako je trulež zahvatila veći dio ploda, ovakav paradajz možete iskoristiti za kompostiranje.
