Ukoliko imate ruže i vrlo često problema sa sitnim bubicama koje mogu napraviti štetu na laticama, odmah rješavajte probleme kako vam ruže ne bi propale.
Umjesto jakih pesticida koje kupujemo i trošimo brdo para, možete koristiti ni manje ni više nego obično mlijeko.
Šta treba da uradite?
Dovoljno je da mlijeko rastvorite u vodi, u razmjeri 1:3 (na primjer, decilitar mlijeka na 3 decilitra vode) i da napunite bočicu sa raspršivačem.
Primjena
Prskajte ovaj rastvor direktno na vaši, a efikasan je i protiv raznih bubica i insekata. Najbolje bi bilo da ih se riješite u početnoj fazi razvojnog ciklusa, prije nego što naprave brojne kolonije na vašim ružama.
Ako niste to uradili na početku, ne brinite, biće potrebno samo da ponovite ovaj tretman više puta i problem riješen, a vaše ružne predivne.
Najbrojniji organizmi koji se koriste u biološkoj borbi su insekti, ali se pored njih proučava i primjena grinja, mikroorganizama, nematoda kao i mnoge druge biljne i životinjske vrste zahvaljujući njihovim kompetitorskim i alelopatskim sposobnostima.
Primjera radi, Orius podvrste se hrane tripsima, ali u odsustvu glavne hrane konzumiraće i širok spektar artropoda uključujući i vaši (npr. ,,Predatorska stjenica“ Orius albidipenis koja pripada redu Hemiptera, porodica Anthocoridae). Primjenjuje se na povrću i ukrasnom bilju koje se gaji u staklenicima. Često primjenjivani predatori su i zlatooke, vrsta Chrysoperla carnea, ali i druge vrste roda Chrysopa. Formirani preparati sadrže 5000-50000 jedinki, a preporučuje se 10000-15000 jedinki po hektaru.
Neophodno je pomenuti da biološko suzbijanje insekata ne podrazumijeva samo njihove predatore, već i brojne vrste parazita i parazitoida.
Gljivične infekcije kod insekata najčešće imaju smrtni ishod, pa se na osnovu ove činjenice neke vrste gljiva uveliko koriste u borbi protiv štetnih vrsta insekata. Neke od vrsta gljiva koje su našle komercijalnu upotrebu su: Beauveria bassiana, Metarhizium anisopliae, M. flavoviridae, Paecilamyces fumoso-roseus I Lagenidium giganteu. Međutim, utvrđeno je da čak i ekstrakti nekih vrsta gljiva, poput avermektina, imaju smrtonosno dejstvo na insekte.
Bakterijske vrste se takođe koriste za kontrolu štetnih insekata, i za sada su dale najbolje rezultate, što se posebno odnosi na vrstu Bacillus thuringiensis sa podvrstama: B.t. kurstaki sa aktivnošću protiv larvi leptira; B. t. izraelensis protiv larvi leptira, komaraca i muva; B.t. aizawai protiv larvi leptira; B.t. tenebrionis protiv larvi leptira, protiv larvi i imaga koleoptera, a pre svega krompirove zlatice.
Biološko suzbijanje insekata vriši se i virusima, vrste familije Baculoviridae najviše obećavaju zbog svoje specifičnosti prema domaćinu. Virusni preparati sporo deluju i fotonestabilni su.
Smatra se da preko 1500 vrsta nematoda parazitira na štetnim insektima Orthoptera, Coleoptera, Lepidoptera, Diptera i drugih. Preparat ,,System“ je proizvod renomirane belgijske firme ,,Biobest“ koji se primenjuje u borbi protiv šampinjonske mušice u plastenicima, a sačinjen je od jedinstvene vrste predatorskih nematoda Steinernema feltiae, koje traže i uništavaju larve šampinjonske mušice u supstratu (Ślipiński, 2007).
Supstance koje neke biljke stvaraju kako bi se zaštitile od napada raznih biljojeda su otrovne ili su neprijatnog mirisa i ukusa. Najpoznatije supstance ove vrste su nikotin i piretrin, a sintetički analozi ovih prirodnih supstanci proizvode se većv dugo godina i intenzivno primenjuju u usevima što je razlog stvaranja rezistentnosti kod nekih vrsta insekata.
Biološko suzbijanje insekata koristi se u cilju smanjenja upotrebe hemijskih pesticida u borbi protiv štetnih vrsta grinja, te se zato primjenjuju biološki preparati čije su ,,aktivne materije“ predatorske vrste grinja. Kao primjer, može se navesti upotreba vrste Phytoseiulus persimilis koja se koristi za suzbijanje običnog paučinara (Tetranychus urticae). Odrasla jedinka Phytoseiulus persimilis pojede sedam imaga paučinara ili dvadesetak njegovih jaja dnevno. Obično se unose dvije predatorske grinje po biljci, a na biljkama sa velikim listovima, dvije grinje po listu. Bilo bi poželjno da se ovaj predator primjeni odmah pošto se primijeti prisustvo paučinara u usjevu. Grinja, običnog paučinara koja kod plodovitog povrća najveće štete izaziva na krastavcu, tikvicama, plavom patlidžanu, a manje na paprici i paradajzu, kod lisnatog povrća izaziva velike štete na celeru. Protiv ove grinje postoji danas više preparata kojima se vrši njihovo suzbijanje: SPICAL (Amblyseius californicus); SPIDEX (Phytoseiulus persimilis), SPIDEND (Feltiella acarisuga).
Tuta absoluta(Lepidoptera), lisni miner paradajza, je vrlo opasna štetočina, koja se najpre javlja u usjevu paradajza, ali napada i plavi patlidžan, papriku, krompir te još neke kulture. Javlja se i na korovima iz porodice Solanaceae. Tuta absoluta je u stanju da smanji prinos paradajza i 50-100 procenata, kao i da ograniči izvoz proizvoda u druge zemlje. Ova štetočina je prvo uočena u Americi, a u Evropi je prvi put zabeležena 2007 u Španiji. Danas je već prisutna u svim zemljama u našem okruženju, a izveštaji iz 2009 govore o pronalasku ove štetočine u Italiji, Portugaliji, Malti, Sloveniji, Albaniji, Turskoj a u 2010 indikovana je u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Proizvodi kojima se vrši njihovo suzbijanje:
Lisne vaši (Aphis gossypii, Myzus persicae, Aulacorthum solani) u zaštićenom prostoru prouzrokuju štete na skoro svim kulturama. Štete su vidljive na listovima, iz kojih vaši sisaju sokove, pa dolazi do njihove deformacije. Na ovaj način se prenose opasna virusna oboljenja. Vaši luče mednu rosu na kojoj se nakupljaju mravi i razvijaju gljivične zaraze. Bijela leptirasta vaš (Trialeurodes vaporariorum) i vaš duvana (Bemisia tobaci) se ubraja u glavne štetočine na mnogim vrstama povrća i cvijeća. Bijela leptirasta vaš se suzbija preparatom EN-STRIP (Encarsia formosa); ERCAL (Eretophumocerus eremicus); MIRICAL (Macrolophus caliginosus) APHIPAR (Aphidius); ERVIPAR (Aphidius ervi).
Feromonske klopke i insekti predatori su načini da se vrši kontrola štetočina bez upotrebe hemijskih sredstava, što je veoma važno kod organske, a I konvencionalno proizvedene hrane. Ove alternative metode su često više efikasne u konvencionalnim poljoprivrednim programima, nego u organskoj proizvodnji.
Proizvođači organske hrane koriste razna tehnička pomagala u proizvodnji hrane, koje su evoluirale tokom vijekova, a to uključuje i upotrebu pesticida (ECP, online).
Feromoni su jedinjenja koja proizvode insekti, a koristi se za hemijsku komunikaciju među jedinkama iste vrste. Oni utiču na ponašanje insekata kao što su agregacija, seksualni odnosi i alarmni pozivi. Feromoni se dodaju u zamke da privuku insekte koji se nalaze u polju (pogodni su za insekte iz porodice Lepidoptera). Cilj je da se izbjegne parenje, hvataju se muške jedinke određene vrste u zamku zajedno s insekticidima (dozvoljeni su samo neki piretroidi za organsku poljoprivredu). Feromonske klopke su pogodne za hvatanje insekata iz porodica Lepidoptera i Diptera (Organic, online).
Feromonske klopke su zamke malih dimenzija, sa sistemom kontrole nivoa vode. Koriste se za masovno hvatanje leptira i moljaca unutar ili van zasada. U kombinaciji sa drugim merama, ova zamka pomaže postizanju kontrole nad štetočinom Tuta absoluta. Koristi se 20-25 zamki po hektaru (30 zamki u slučaju zasada pokrivenog mrežom), uniformno raspoređene duž staza i zasada.
Druge vrste klopki
Druge vrste klopki ne koriste feromone. Umjesto njih koriste raznobojne ljepljive trake, kako bi namamile insekte. Ove zamke se koriste za smanjenje brojnosti štetnih organizama i neposredno za potrebe monitoringa (ARBICO organics, 2014a).
Horiver lepljive ploče su efektivne za praćenje pojave tripsa u visokim usjevima, kao što su paradajz, paprika i krastavac. Mogu se postaviti zamke malo iznad vrha biljke i postepeno podizati kako biljka raste. U nižim usjevima, zamke se mogu okačiti pomoću žice ili držača na maksimalnu visinu od 30 cm iznad usjeva. Treba ih postaviti na mjestima sa najvećim rizikom pojave infekcije, npr. kod vrata, ventilacionih otvora laterala i blizu prozora
Rollertrap ljepljive trake su specijalno namjenjene hvatanju štetočina na mjestima gdje ih ima u velikom broju, ili na mjestima gde se očekuje njihova masivna pojava, na primjer, duž prozorskih okana, sistema za ventilaciju i mestima gdje su prisutne pukotine, te su jako korisne za biološko suzbijanje insekata. Preporučuje se da se ljepljive trake postave dok je usjev nizak, odnosno u početnoj fazi porasta. U usjevima sa cvjećarskom proizvodnjom, ljepljive trake se mogu koristiti skoro cijelu godinu, ali u povrtarskim usevima, najbolje vrijeme je prije ili odmah poslije sadnje. Preporučuje se da se koristi jedna (1) ljepljiva traka na 2/3 reda. Zavisno od jačine prisustva štetočina koja se očekuje, mogu se izabrati male ili velike lepljive trake.
Pčelari se na razne načine dovijaju kako da po košnici ostvare što veće prinose meda. U tom smislu razvijana je i tehnika „pčelarenje sa dvije matice“ u jednoj košnici. Cilj ovakvog pčelarenja je da se od dve pčelinje zajednice formira jedna, veoma jaka, radno raspoložena, visoko produktivna zajednica, koja može da ostvari veći prinos meda nego što bi ostvarile te dve zajednice pojedinačno.
Ovaj način pčelarenja se zasniva na činjenici da su jače pčelinje zajednice, posmatrano po jednoj pčeli, produktivnije od slabijih.
Pčelarenje sa dvije matice u jednoj košnici je opravdano pri korišćenju ranih izdašnih paša, kao što su bagrem i žalfija, jer do tada samo manji broj društava uspeva da se samostalno razvije u jake zajednice. Takođe, ako se pčelari stacionarno, primj enom ovakve tehnike, postižu se veći prinosi meda.
Dva su osnovna načina pčelarenja sa dvije matice u jednoj košnici
Dvomatično pčelarenje
Pčele iz obe zajednice mogu, kada pčelar želi, međusobno da se miješaju, prolazeći kroz matičnu rešetku ka zajedničkom medištu.
Dvojno pčelarenje
Pčele iz obe zajednice ne mogu međusobno da se miješaju, već samo izletnice iz gornjeg društva, po želji pčelara, mogu, pomoću Snerglove pregradne daske, biti usmerene u zajedničko medište, koje se nalazi između gornjeg i donjeg društva.
U toku sezone, moguće je u jednoj košnici kombinovanje oba načina, kao i prisustvo i treće matice u kraćem vremenskom periodu. Pod pojmom košnica, u ovom slučaju, podrazumijevam više tijela, plodišnih i medišnih, koja imaju zajedničku podnjaču i krov i jednu ili više horizontalnih ili vertikalnih pregrada, koje mogu biti Snerglove, sa matičnom rešetkom, zamrežene ili bez ikakvih otvora. Pri tome, na pregradama i tijelima mogu da imaju i mogućnost kombinovanja raznih položaja leta.
Više varijanti ovakvog načina pčelarenja može da se primijeni u svim tipovima savremenih košnica.
Problemi koji prate ovakav način pčelarenja, ogledaju se u komplikovanom pregledanju društava, otežanoj seobi prilikom ručnog utovara i istovara košnica kao i u učestaloj pojavi nagona za rojenje.
Kada se uporede nešto veći prinosi meda koji se ostvaruju ovakvim načinom pčelarenja i navedene prateće teškoće, postavlja se pitanje koliko ga je onda opravdano uvoditi u praksu.
Po meni, praktičnije je, pa i isplativije, pčelariti sa jakim jednomatičnim pčelinjim zajednicama. A i sama pčelinja priroda nas usmerava na ovakav zaključak. Da je bolje pčelariti sa dvije matice u jednom društvu, pčele bi kroz dugi period svoje evolucije došle do takvog zaključka“ i u svojim zajednicama bi imale po dve matice., navodi Veroljub Umeljić u knjizi “Sa pčelama pedeset godina”
Zvončić pripada porodici Campanulaceae kojih ima više od 200 različitih vrsta. Mi ćemo se zadržati na Campanula isophylla koja je porijeklom iz Italije. Ovo je mala, nježna sobna biljka koja čitavog ljeta krasi prostor mnoštvom lepih zvezdastih zvončića. Višegodišnja je biljka, koju, ako zimi orežemo, naproleće će bujno da izraste.
Nega zvončića
Zvončić ljeti može da raste i napolju, zimi izdržava i do 7°C. Najbolje raste na temperaturi oko 15 °C. Treba joj dosta svjetlosti, ali ne direktne. Ako nema dovoljno svjetlosti, manje će da cvjeta a i listovi će da omlitave. U periodu rasta, treba je svakodnevno zalivati, što zavisi i od mjesta gdje stoji. Ako je zvončić okrenut sjeveru zaliva se na dva, tri dana. Zimi je zalivamo na 7-10 dana. Odgovara joj tvrda voda. Dok raste, treba je djubriti tečnim djubrivom na 2-3 nedelje. Prija joj vlažan vazduh, prskajte je, ali ne dok cvjeta.
Presadjuje se jednom u godini, dvije i to na proljeće. Kad se ukloni stara zemlja, dodaje se nova i pritom se ne mijenja veličina saksije.
Kako se razmnožava zvončić
Zvončić se razmnožava sjemenom ili izdancima koje smo odsekli u proljeće.
Sjeme sijemo u avgustu u hranljiv kompost, obezbedujući pri tom dobru vlagu i temperaturu 15-18 °C. Posle tri mjeseca imamo dovoljno veliki rasad da posadimo u pojedinačne saksije.
Ako sadimo odsječene izdanke, obavezno ih prvo potopimo u preparat za zakorenjivanje, zatim stavljamo u saksiju sa kompostom koji je sa primesama krupnog pijeska,
Ako su listovi žuti – zvončić nema dovoljno svjetlosti ili je treba prihraniti.
Ishrana živine u tovu – S obzirom na različite ciljeve, različita je i ishrana za svaku vrstu tova. Težnja je da se ishrana tako podesi da se za što kraće vrijeme postigne što veći uspjeh.Pri tom se pazi i na rentabilnost tova.
Cilj je da se pravilnom ishranom i pogodnim sastavom obroka poveća iskorišćavanje hrane, a da ishrana ne bude skupa. Za ishranu živine u tovu osnovu obroka čine žita: kukuruz, ječam, ovas, pšenica. Njima se dodaju i razna druga hraniva biljnog i životinjskog porijekla bogata bjelančevinama i ugljenim hidratima, kao i vitaminska (vitaminsko seno, lucerkino brašno, riblje ulje) i mineralna hraniva (kuhinjska so, kreč i dr.).
Ishrana živine u tovu
Za tov mlade živine u doba intenzivnog porasta, naročito u prvom dijelu tova, upotrebljavaju se hraniva s većim procentom bjelančevina (u dnevnom obroku 15-20% bjelančevina biljnog i životinjskog porijekla). Za odrasla grla procenat bjelančevina u obroku je manji, ali je veći procent ugljenih hidrata i masti, naročito za masni tov.
Živina u tovu može da se hrani suvim i vlažnim smješama. Najbolje je da se suve smješe daju iz automatskih hranilica. Na taj način se postižu znatne uštede u radnoj snazi, izbjegava se rasturanje hrane, a živini se omogućuje da jede po volji. Pri masovnom tovu, koji ima karakter industrijske proizvodnje živinskog mesa, kao što je to slučaj kod brojlerskog tova, skoro isključivo se koriste suve krmne smješe.
Ukoliko se živina tovi vlažnim smješama, hrana se daje češće, a u manjim količinama, tako da živina može da je pojede u roku od 20 do 30 minuta. Ishrana živine može da bude slobodna (kad živina uzima hranu po volji) i prinudna (kljukanjem), kad joj se hrana prinudno stavlja u kljun i potiskuje u voljku. Prvi način ishrane je jednostavniji i jeftiniji, ali se njime ne može postići onaj stepen utovljenosti koji se postiže kljukanjem. Ponekad se ova dva načina ishrane kombinuju: u prvoj fazi tova živina uzima hranu po volji, a u završnom dijelu tova hrani se kljukanjem.
Kljukanje
Kljukanje se pribjegava prilikom masnog tova živine, a najčešće pri tovu ćuraka i gusaka. Za dobijanje krupnih i masnih džigerica guske se tove isključivo kljukanjem. Za kljukanje se koristi ovlaženo sjemenje žita, vlažne brašnaste smješe ili naročito spravljene knedle, debljine prsta, a dužine oko 5—6 sm. Prilikom kljukanja knedle se umaču u ulje ili
mlijeko. Radi povećanja džigerice hrani se dodaje po malo bibera i soli.
Kljukanje se obično obavlja dva puta dnevno, rukom ili naročitim mašinama, koje su tako podešene da se pritiskom noge ubacuje određena količina vlažnih smješa kroz gumeno crijevo koje se zavlači u voljku živine. Na početku kljukanja živini se daju manji obroci hrane, a zatim se postepeno povećavaju.
Pri kraju tova obroci se opet smanjuju. Za tov kljukanjem uzimaju se već malo podgojena grla. Tov gusaka knedlama počinje sa tri knedle, svakog narednog dana daje se po jedna knedla više, sve do petnaest, a zatim se broj knedli postepeno smanjuje tako da se krajem tova daje isti broj knedli (3) kao i na početku tova. Knedle se spravljaju od jednakih delova kukuruznog, ječmenog i ovsenog brašna.
Za uspjeh u tovu važno je da se živina hrani uvijek u određeno vrijeme. Da bi se dužina tova skratila, živina se hrani i u toku noći, pri električnom svjetlu.
Proizvodnja micelijuma je veoma odgovoran i nadasve stručan posao. Može da se obavi u malom, ali uz veliku umješnost u radu. Zbog mogućnosti čestih grešaka najbolje je kupovati miceliju od provjerenih proizvođača u svijetu. Najveći proizvođač micelije u svijetu je francuska firma ,,Somycel“, Le Lion.
Proizvodnja micelijuma
Proizvoditi micelij iz isjčka tkiva gljive je moguće ali jako dugo traje s mogućnošću potkradanja grešaka koje cijeli trud mogu da upropaste. Dakle, najbolje je kupiti dobar i provjeren micelij, kojim se zaražava sjeme-zrno pšenice, ječma, sirka ili prosa, ali uz prethodno pripremanje za inokulaciju. Zrnevlje se prvo prokuva, i to tako da sadrži najmanje 60 odsto vlage u sebi. Nakon kuvanja, dodaju mu se razni mineralni dodaci (gips, stočna kreda i neki drugi materijal). Sve se homogeno izmiješa i nakon toga stavlja u sudove (ambalažu). Nakon toga slijedi sterilizacija.
Sterilizacija protiče pri temperaturama od 125 do 130 stepeni, i to tokom tri do
tri i po sata, zavisno od veličine sudova (staklenih tegli, plastičnih flaša ili PVC vrećica). Kad se materijal ohladi, pristupa se cijepljenju (zaražavanju) zrnevlja micelijom. To se vrši u potpuno sterilnim uslovima, uz veliku obazrivost da ne dođe do infekcije materijala.
Poslije zaražavanja, materijal se održava na temperaturi od oko 22 stepena. Za tri nedjelje micelija treba da proraste materijal i bude spremna za zasijavanje podloge. Tokom prorašćivanja micelije sve sumnjive staklenke se odstranjuju. Sumnjivim materijalom nikada ne zasijavati podlogu. Uspješna proizvodnja micelijuma karakteriše se zdravom micelijom koja ima miris gljive i lijepu bijelu boju.
Sojevi šampinjona
Postoji veliki broj sojeva, a stalno se traga za novim, još boljim. U tome se i
upućeni teško snalaze, jer se sojevi međusobno razlikuju po sitnim, naizgled manje
važnim osobinama.
Najčešće se razvrstavaju po boji, čak i po nijansama. Boja zavisi i od objekta
u kojima se gaje. Najrasprostanjeniji su u bijeloj boji. Ima ih od potpuno braon, preko otvoreno braon, krem do snježno bijelih. Krem i braon šampinjoni gaje se u par
zemalja, i to uglavnom za industrijsku preradu.
Sojevi se svrstavaju u glatke i ljuspaste. Ova osobina zavisi i od uslova gajenja. Tamo gdje je relativna vlažnost vazduha u gajilištu niža često sojevi sa glatkom pokožicom postaju ljuspasti. Oni su manje traženi, ali su otporniji od glatkih.
Razlikuju se takođe po obliku šešira i stručka. Razlikujemo sojeve sa zaobljenim šeširom. Imaju debelo meso i vrlo su traženi. Sojevi s pljosnatim i ulubljenim šeširom imaju tanje meso i manje su cijenjeni. Posljednjih godina ima puno takvih međurasnih sojeva, koji se, zbog ostalih dobrih osobina, mnogo traže na tržištu. Tučak je obično valjkast ili zaobljen, a rjeđe konusan.
Sojevi se razlikuju i po vremenu pojave prvih plodova, ali i u dužini berbe. Najtraženiji su sojevi koji već u četvrtoj nedjelji od inokulacije (zasijavanja podloge micelijom) daju prvi talas plodova za berbu. U dva talasa obično daju 65 do 70 odsto mogućeg prinosa. Ovo je važno zbog intenzivnosti gajenja i korišćenja objekta.
Osjetljivost sojeva na mikroklimu je bitno svojstvo. Bijeli, glatki sojevi su najosjetljiviji na iole nepovoljne mikroklimatske uslove. Zahtjevaju isključivo klimatizovane objekte-gajilišta. Obojeni sojevi mogu se uspešno gajiti i na nižim temperaturama, kao i sa čestim promjenama temerature i pri tom daju dosta zadovoljavajuće prinose.
Za potrebe svježe potrošnje, najbolje je gajiti bijele i glatke sojeve. U selekciji novih sojeva značajno mesto pripada Holandiji, pa Engleskoj, Italiji i Švajcarskoj.
Koštunjavi plodovi čuvaju srce – Ako pojedete nekoliko oraha dnevno, isto je kao da uzimate lijek protiv srčanog oboljenja, objašnjava doktor nauka Gari Frejzer, profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta Loma Linda u Kaliforniji.
U istraživanju kojim je obuhvaćena 31.208 adventista, dr Frejzer je otkrio da su
koštunjavi plodovi bili primarna hrana onih koji nisu imali srčani udar. Kod onih koji su koštunjave plodove grickali najmanje pet puta nedjeljno, vjerovatnoća za dobijanje srčanog udara i umiranja od srčanog oboljenja bila je upola manja nego kod onih koji su ih jeli manje nego jednom nedjeljno.
Čini se da čak i sasvim mala količina koštunjavih plodova nedjeljno smanjuje opasnost od srčanog oboljenja za 25 procenata. Oko 32 procenta koštunjavih plodova koje su jeli činio je kikiriki, 29 procenata badem, 16 procenata orasi i 23 procenta ostale vrste. To nije neobično kako izgleda. Koštunjavi plodovi bogati su vlaknima i mononezasićenim mastima sličnim onima iz maslinovog ulja za koje se zna da deluje protiv srčanih oboljenja.
Koštunjavi plodovi su isto tako bogati različitim antioksidansima, uključujući vitamin E, selen (naročito brazilski orah) i elaginsku kiselinu (koje ima u plodu oraha).
Budući da su koštunjavi plodovi bogati mastima, premda je riječ o korisnim mastima, ne možete ih jesti u velikim količinama, a da se ne ugojite. Međutim, istraživanje dr Frejzera je pokazalo da oni koji umjereno jedu koštunjave plodove manje gojazni od onih koji ih ne jedu. Doktor Frejzer nije odredio dnevnu količinu unošenja koštunjavih plodova. Razumna količina bi, u zavisnosti od težine osobe, trebalo da bude između 30 i 60 grama
dnevno.
Korovi u povrću imaju višestruko negativan značaj. Oni predstavljaju konkurenciju gajenim biljkama tako što koriste neophodne hranljive materije, vlagu, svjetlost i toplotu; značajni su kao domaćini prouzrokovačima nekih bolesti, pre svega virusima i fitoplazmama; na njihovim podzemnim i nadzemnim dijelovima održavaju se i brojne štetočine.
Pojedine korovske vrste stvaraju poteškoće prilikom berbe ili žetve plodova, svojim sjemenom stvaraju nečistoće u sjemenu povrtarskih biljaka. Na taj način korovi direktno ili indirektno utiču na smanjenje prinosa i pogoršanje kvaliteta plodova ili sjemena.
Značajan broj korova ima veliki potencijal razmnožavanja, odnosno produkcije sjemena i njegovog rasprostiranja.
Sjeme korova je obično velike klijavosti koja se održava više godina. Osim sjemenom, neki korovi se razmnožavaju vegetativnim načinom, podzemnim tvorevinama rizomima (sirak) ili korjenovim pupoljcima (palamida). Sjemenom se razmnožavaju jednogodišnji i dvogodišnji korovi, dok višegodišnji imaju i vegetativno razmnožavanje.
Prema botaničkoj pripadnosti korovi ali korovi u povrću se diele na uskolisne – travne ili monokotiledone i širokolisne ili dikotiledone. Ova podjela je od značaja i sa aspekta njihovog suzbijanja primenom herbicida.
Razlikovanje korova po pripadnosti određenim grupama je značajno pri izboru herbicida za njihovo suzbijanje. Neki herbicidi deluju samo na uskolisne korove, neki samo na širokolisne, a veći broj i na jedne i na druge.
Suzbijanje korova je neophodna mjera pri gajenju povrća. Izbor načina suzbijanja korova (agrotehničkim, odnosno preven- tivnim ili hemijskim mjerama), vrste herbicida i vremena njihove primene zavisi od vrste usjeva, njegove zakorovljenosti, tipa zemljišta, kao i vremenskih uslova i planiranog plodoreda, odnosno narednih usjeva.
Agrotehničke mjere imaju veliki značaj u preventivnom suzbijanju korova u povrtarskoj proizvodnji. Ako se one sprovedu na vrijeme i na pravi način, primjena herbicida će biti svedena na najmanju mjeru ili neće biti potrebe za njihovim korišćenjem, a korovi u povrću će biti svedeni na minimum.
Tople leje su najjeftiniji oblik zaštićenog prostora, jednostavne su konstrukcije, priručne izrade i lako dostupne svakom proizvođaču. Koriste se za proizvodnju rasada, rjeđe i proizvodnju plodova ranog povrća.
Vrste leja
Prema konstrukciji leje mogu biti jednostrane (obične) i dvostrane (holandski tip). Kod nas su masovno zastupljene obične leje. One su nadzemne (pariski tip) ili ukopane (ruski tip).
Nadzemne leje su jednostavnije izrade, zahtjevaju manji utrošak rada, lakše je regulisanje vlage, ali je za izradu leje potrebno više drveta za ram i do 30% veća količina stajnjaka.
Ove leje češće se koriste za proizvodnju rasada, a ukopane za proizvodnju plodova.
Holandski tip leje je dvostruko širi od običnih sa krovoliko postavljenim prozorima. Pogodne su kako za gajenje rasada tako i za proizvodnju plodova, ali je njihova izrada skuplja.
Topla leja se sastoji od sljedećih elemenata: trapa tople leje, rama, prozora, pokrivača (asura) i podizača prozora.
Trap se kopa kod ukopanih leja. U njega se slaže bioenergetski materijal za zagrijavanje leje. Ako se leja podiže u toku zime onda je dubina trapa 50-60 cm, a kod proljećne leje je oko 40 cm.
Ram (jastuk, sanduk) uokviruje leju i na njega se oslanjaju prozori. Najčešće se izrađuju od čamove daske širine 25-30 cm, debljine 3-5 sm i dužine 2-6 m. Za ukopane leje koriste se oble gredice, prečnika 12-15 sm. Daska koja se postavlja sa sjeverne strane treba da je viša od daske sa južne strane. Ovim se obezbjeđuje bolje osunčavanje leje i oticanje kiše niz prozore. Ako su daske iste širine onda se sjeverna strana malo podigne. Na ramove se ugrađuju zakačke za lako montiranje i demontiranje. Kad nisu u upotrebi daske treba složiti pod nadstrešnicu i zaštititi ih od atmosferilija.
Prozor tople leje je pravougaoni okvir od drveta ili metala koji se zastakljuje staklom 2-4 mm debljine. Najčešće su dimenzije 140 x 100 sm, sa dvije do tri pregradne šprosne debljine 4 x 4 cm. Drvene dijelove rama i prozora poželjno je impregnisati sa 5% rastvorom plavog kamena u trajanju od 24 časa, ili više puta premazati vrelim firnajzom radi povećane trajnosti.
Asure služe za pokrivanje toplih leja u toku noći i izuzetno hladnih dana. Po jakom suncu služe za zasenjivanje mladih biljaka, posebno prilikom pikiranja rasada. Izrađuju se od ražane slame, trske, ševara, rogoza i drugog materijala. Najčešće su veličine 2 h 1,8 m.
Pažljivim radom tokom upotrebe i sušenjem na kraju upotrebe produžava se trajnost asura.
Potapanjem u 5% rastvor plavog kamena u vremenu 24-48 časova, a zatim sušenjem takođe se povećava trajnost.
Podizač prozora služi za podizanje i pridržavanje prozora kod provjetravanja tople leje. To je letva 4 x 4 cm dužine 50-60 cm, ca jedne strane testerasto nazubljena na svakih 10 sm na koju se oslanjaju prozori tople leje.
Zagrijavanje toplih leja se obavlja bioenergetskim materijalom, toplom vodom, vodenom parom i električnom strujom.
Bioenergetski materijal se najčešće koristi za grejanje leja. Upotrebljavaju se svjež stajnjak, slama, pljeva, lišće i drugi organski otpaci. Razgradnjom ovog materijala aktiviranjem mikroorganizama oslobađa se temperatura koja zagrijava leju: S6N1206 + CO2 → 6CO2 + 6H2O +674 Cal. Najčešće se upotrebljava svjež nezgoreo stajnjak pomiješan sa pljevom ili slamom.
Najpogodniji je konjski stajnjak jer je umjereno vlažan, rastresit, brzo se zagrijava i razvija visoku temperaturu. Goveđi stajnjak ima mnogo vode, sabijen je, pa se sporije zagrijava i razvija umerenu temperaturu. Miješanjem sa konjskim stajnjakom, pljevom i slamom poboljšava se njegova toplotna osobina.
Ovčiji i svinjski stajnjak upotrebljava se u smješi sa drugim vrstama stajnjaka. Potrebna količina svježeg stajnjaka po jednom prozoru zavisi od vremena gradnje i tipa leje.
Svjež stajnjak spremiti još u toku ljeta. Potrebno je malo prosušiti ga, a zatim složiti u gomilu do 2 metra visine. Materijal dobro sabiti da se smanji mikrobiološka aktivnost, a zatim pokriti slojem zemlje debljine 20-30 cm. Stajnjak skupljen u toku jeseni i zime stavlja se u trake širine 2-3 m, visine 40-50 cm. Ove trake treba pokriti slamom ili drugim
materijalom da se ne zamrznu.
Pred gradnju tople leje stajnjak se miješa sa pljevom, slamom ili drugim bioenergetskim materijalom. Ako je suv obavezno se dobro zalije toplom vodom i ostavi da počnu mikrobiološki procesi.
Kada se masa upali i počne da puši slaže se u trap kod ruskog ili u nadzemni sloj kod pariskog tipa leje. Bioenergetski materijal ravnomjerno se slaže i ujednačeno
sabija gaženjem.
Nedovoljno sabijena masa može inicirati rad aerobnih mikroorganizama kada dolazi do burne reakcije i brze razgradnje organske materije. Suviše sabijena masa, bez dovoljno vazduha, inicira rad anaerobnih mikroorganizama što dovodi do truljenja, a time i do slabog oslobađanja toplote.
Zbog velike vlage u leji, usljed čestih kiša ili pojave podzemnih voda, leja prestaje da greje (radi).
Zagrijavanje toplom vodom ili vodenom parom
Zagrijavanje toplom vodom ili vodenom parom obavlja se tako da se
iskopa trap na dubini 40-50 sm, zatim stavi pijesak u sloju od 20 sm u koji se
postavljaju cijevi, najčešće od plastike. Rastojanje između cijevi zavisi od temperature vode i prečnika cijevi.
Na sloj pijeska stavlja se sloj zemljišno đubrevite smješe debljine 20-30 cm. Za grijanje se najčešće koristi otpadna voda ili para iz industrije. Na sličan način vrši se instalacija električnog grijanja.
Ova vrsta zagrijavanja je skuplja, ali je znatno smanjen utrošak radne snage i leja može da se koristi tokom cijele godine.
Tople leje pune se pripremljenom zemljišno đubrevitom smješom, koja treba da ima dobre fizičke osobine, da je bogata lako pristupačnim hranljivim materijama, bez prisustva biljnih bolesti, štetočina i korova.
Najčešće se koristi smješa nezaražene baštenske zemlje, zgorelog stajnjaka i pijeska u odnosu 50:40:10. U novije vrijeme sve više se koriste smješe komposta i treseta. U ogledima izvedenim u Centru za povrtarstvo u Smederevskoj Palanci varijanta supstrata od smješe komposta 75-80% i zeoplanta 20-25% i varijanta treset 80-85% i zeoplant 15-20% uticale su povoljno na rast i razviće rasada paradajza, paprike i krastavca.
Biljke gajene na ovim supstratima su ranostasnije i otpornije na bolesti.
Zeoplant je zeolit obogaćen lako pristupačnim hranivima koga proizvodi rudnik „Nemetali“ iz Vranjske Banje. Zeoliti imaju dobru apsorptivnu moć, lako upijaju vodu, a postepeno je otpuštaju. Izrađuju se u sitnim granulama što popravlja strukturu supstrata.
Nakon punjenja topla leja se pokriva prozorima preko kojih se stavljaju asure. Leja ostaje pokrivena i danju i noću sve dok se ne postigne konstantna temperatura supstrata 25-30°C. Ovo je znak stabilizovanja tople leje, poslije čega se u naredna 2-3 dana vrši sjetva ili pikiranje rasada. Često se tople leje grade u srednje visokim i visokim plastenicima.
Ovo omogućuje sigurnost u proizvodnji jer se postižu i ujednačenije temperature, a smanjuje se i mogućnost izmrzavanja. Moguće je češće i intenzivnije provjetravanje i obavljanje radova u leji i po lošijem vremenu. Umjesto stakla za pokrivanje može se koristiti plastična folija.
Kalemljenje na zeleno se vrši uglavnom pupoljkom u periodu vegetacije, tj. od proljeća do jeseni. Ako se kalemi u ljetnjim i jesenjim mjesecima onda je to kalmljenje očenjem na spavajući pupoljak, a kad se kalemi u proleće očenje se vrši na budní pupoljak.
KALEMLJENJE OČENJEM
Ovo je najznačajniji i najviše primenjivani način kalemljenja. Prednosti ovog načina nad ostalim su višestruke I uglavnom se sastoje u sledećem:
moguća je masovna proizvodnja voćnih sadnica;
kalem-grančice se racionalno koriste;
tehnika kalemljenja nije komplikovana i postiže se visoka proizvodnost rada.
postiže se procenat prijema i preko 95%;
ako se kalem ne primi pri prvom kalemljenju, ima vremena da se ponovi u istoj sezoni ili da se podloga iskoristi u narednoj sezoni za kalemljenje pupoljkom ili nekim načinom kalemljenja na zrelo;
ne prave se velike rane na podlozi;
uspješno se izvodi kod gotovo svih vrsta voćaka;
ne upotrebljava se kalem-vosak;
dobija se ujednačen sadni materijal sa lijepim pravim deblom;
očenje se obavlja u vrijeme kada u rasadnicima ima najmanje drugih važnih poslova
Najveći dio ovih prednosti ide u prilog očenja na spavajući pupoljak, a manje u prilog očenja na budni pupoljak.
Očenje se vrši u rastilima radi proizvodnje voćnih sadnica i u voćnjaku radi kalemljenja posađenih podloga ili podloga proizvedenih na licu mjesta u cilju podizanja voćnjaka.
Obično se kalemi sa jednim pupoljkom. Ali ako se voćnjak podiže okulantima, onda se podloga kalemi sa dva pupoljka umetnuta sa suprotnih strana podloge, a kad se kalemi u samom voćnjaku na stalnom mjestu, onda se kalemi sa dva, tri ili više pupoljaka, u zavisnosti od željenog oblika krune u budućem zasadu.
Organizacija očenja
Za očenje treba blagovremeno izvršiti odgovarajuće pripreme i sve poslove dobro isplanirati.
Treba tako planirati posao da jedan kalemar u prosjeku okalemi 700 do 800 podloga dnevno, a na osnovu broja podloga i broja dana za kalemljenje utvrđuje se potreban broj kalemara. Za 10 do 15 kalemara potrebno je planirati jednog radnika za raznošenje kalem-grančica, kvašenje kalem-grančica, donošenje vode za piće kalemarima i druge poslove. Ako se kalemi više sorata, onda je poželjno dati više radnika za raznošenje kalem-grančica da ne bi došlo do miješanja sorata.
Na osnovu plana kalemljenja stručni radnik treba da rasporedi sorte po vrstama i da evidentira brojeve tabla, brojeve radova, vrste, sorte, datum kalemljenja, ime kalemara, broj okalemljenih podloga u redu, porijeklo podloge i kalem-grančice, vremenske prilike za vreme kalemljenja i dr. Svi ovi podaci uvode se u knjigu rastila koja ima trajnu vrijednost. Najbolje je imati jednu knjigu na terenu svakodnevno unose podaci u glavnu knjigu koja ima skicu iz koje se terena rastila.
Očenje i drugi načini kalemljenja zahtijevaju organizaciju kalemljenja i evidenciju, naročito kod proizvodnje voćnih sadnica raznih vrsta i sorata.
Očenje na spavajući pupoljak
Kalemljenje očenjem na spavajući pupoljak vrši se u drugoj polovini ljeta tj. u periodu fiziološke aktivnosti podloge, i kad je kalem-grančica, odnosno pupoljak, u relativnom mirovanju, ali je oformljena, sazrela i sposobna da u povoljnim uslovima krene i stvori ljetorast. Nakalemljeni pupoljak ostaje u stanju mirovanja do proljeća. Može se desiti da pupoljak krene i u toku jeseni ako je očenje vršeno ranije, ako je bila vlažna i topla jesen i ako smo okulirali nešto ranije vrste koje imaju dužu vegetaciju.
Kretanje u jesen se najčešće dešava kod jabuke na vegetativnim podlogama, zatim kod kruške na dunji, breskve na breskvi itd. Ova pojava nije poželjna, jer mladi ljetorasti ako ne sazre do zime, mogu u toku zime da izmrznu. No i ako dođe do izmrzavanja, kalem često nije propao, jer u većini slučajeva iz donjih pupoljaka u proljeće kreće novi ljetorast.
Međutim, takva sadnica će biti nešto slabija u porastu i imaće krivinu iznad kalema.
Očenje na budni pupoljak
Ovo kalemljenje vršimo rano s proljeća pupoljkom iz prethodne vegetacije kad počnu da kreću sokovi u podlozi ili kasno s proleća, obično juna meseca, pupoljkom iz tekuće vegetacije. Poslije prijema kalem počinje da raste i do jeseni dobijemo sadnicu. Pupoljkom iz prethodne vegetacije kalemimo skoro sve vrste, a pupoljkom iz tekuće vegetacije uglavnom breskvu, i to u toplijim krajevima, gdje se podloga može brzo odnjegovati, a sadnica do jeseni porasti i dobro sazreti.
Kalemljenje pupoljkom iz tekuće vegetacije može se primijeniti i kod ostalih vrsta voćaka (badem, kajsija i dr.), ali s manje uspeha, jer često u tom periodu kod većine vrsta nema dovoljno zrelih pupoljaka, a i sadnica do jeseni ne poraste dovoljno i nedovoljno zdrveni. Preporučljivo je kalemljenje posrednika na dunji, jer posrednik dovoljno poraste, odeblja i sazri za očenje na spavajući pupoljak. I kalemljenje pupoljkom iz prethodne vegetacije veoma je značajno pri korišćenju posrednika, a i pri kalemljenju podloga u voćnjaku.
Očenje na budni pupoljak nema većeg značaja za masovnu proizvodnju voćnih sadnica, ali je od velikog značaja kao dopuna očenja na spavajući pupoljak i za druge specijalne svrhe.
Vreme kalemljenja očenjem
Očenje na spavajući pupoljak u našim uslovima vrši se najčešće u periodu od 20. Jula do 15 septembra, što zavisi od specifičnih uslova sredine i voćne vrste koju kalemimo. U navedenom periodu očenje će početi kad se izvrše sve potrebne pripreme, kad podloga dostigne potrebnu debljinu i kad vidimo da su pupoljci na kalem-grančicama sazreli. Ranije treba kalemiti starije, deblje i kržljavije podloge, vrste koje ranije završavaju vegetaciju i podloge koje kalemimo u kruni. Prerano kalemljenje može uticati na kretanje pupoljaka u toku jeseni. Kasno kalemljenje je skopčano sa rizikom da prestane rad sokova i odvajanje kore, a ako se očenje kasno i izvrši, dolazi do slabog srašćivanja, te su pupoljci skloni izmrzavanju i sušenju.
Orijentacioni redosled pri kalemljenju pojedinih vrsta očenjem na spavajući pupoljak bio bi sljedeći: šljiva i kajsija na šljivu, šljiva na džanariku, kruška na sejancu kruške, trešnja i višnja na trešnju, kajsija na kajsiju, breskva na breskvu, kruška na dunju, jabuka na M i MM tipove, dunja na dunju, jabuka na sejancu jabuke i trešnja i višnja na sejancu magrive.
Očenje na budni pupoljak pupoljkom iz prethodne vegetacije treba početi kad na podlozi počne kretanje sokova i kora se odvaja, a to je negdje krajem februara i početkom marta, a može se vršiti skoro dva mjeseca, tj. do kraja aprila ako smo sačuvali pupoljke da ne krenu. Ovo kalemljenje može se vršiti i u maju, ali prijem i porast ljetorasta i njegovo sazrijevanje do jeseni nije sigurno kao pri ranijem kalemljenju.
Očenje pupoljkom iz tekuće vegetacije u našim uslovima daje najbolje rezultate kad se vrši krajem maja i do polovine juna, u zavisnosti od stanja podloga i dozrelosti pupoljaka.
Očenje na budni pupoljak treba da bude što ranije, ako uslovi to dozvoljavaju, da bi do jeseni ljetorast dovoljno iz rastao i da bi sazreo. U klimatskim prilikama gdje za to nema uslova, a to je naročito važno kod očenja pupoljkom iz tekuće vegetacije, očenje na budni pupoljak nije preporučljivo.
Tehnika kalemljenja očenjem obuhvata nekoliko operacija: pravljenja ureza na podlozi, skidanje pupoljka, umetanja pupoljka u podlogu i vezivanje kalema.
PRAVLJENJE UREZA NA PODLOZI
Urez na podlozi može biti u obliku slova T, u obliku duplog slova T, obrnutog slova T (⊥), u obliku prozora, u obliku prstena i sl. Nejačešće se primjenjuje urez u obliku slova T, izuzev oraha, gdje se primjenjuje urez na prozor i prsten.
Najčešći oblici pravljenja ureza na polozi kod očenja
Urez se stavi na glatkoj i ravnoj površini podloge, najčešće na visini od 5-10 cm iznad zemlje. Urez može biti na manjoj ili većoj visini podloge koja je u južnim predjelima okrenuta sjeveru, a u sjevernim predjelima okrenuta jugu. Ako pupoljci u jesen masovno kreću, onda treba kalemiti nešto niže. To važi i u slučaju kada pupoljak zagrćemo da ne bi stradao od mraza. Ako su položaji vjetroviti, onda kalemimo malo više i sa strane odakle najčešće duvaju jači vjetrovi u toku vegetacije, da bi okulant bio elastičniji i da se manje očenjuje.
Kod očenja u junu iz tekuće vegetacije kalemiti nešto više, tj. na oko 10 cm iznad zemlje. Krive podloge kalemiti na ispupčenoj strani da bi rast okulanta bio pravilan. U rastilima očenje treba da bude u jednom pravcu – u redu ili s jedne strane reda.
PRAVLJENJE UREZA U OBLIKU SLOVA T
Kada pravimo urez u obliku slova T, što je najčešći slučaj pri očenju na spavajući i budni pupoljak, prvo se zasiječe kora poprijeko podloge u dužini oko 1 cm, a zatim se od sredine toga reza zasiječe drugi uzdužni rez nadole u dužini 2-3 cm. Nije greška ako se kora zasiječe prvo vertikalno, a zatim horizontalno.
Pri pravljenju reza ne treba suviše jako pritisnuti nožem da se ne bi napravio urez u drvo. Pod rukom se lako osjeti kada je kora presječena do drveta. Pošto se napravi horizontalan i vertikalan rez vrhom noža ili još bolje, tupim dijelom vrha kalemarskog noža, treba malo odvojiti koru od drveta lijevo i desno na dijelu gdje se spajaju presjeci. To odvajanje mora biti pažljivo i samo toliko da omogući umetanje pupoljka.
Pravljenje ureza u obliku slova T i odvajanje kore od drveta
SKIDANJE PUPOLJKA
Kalem – grančice drži kalemar na dohvat ruke umotane u mokru krpu ili džak ili u posudi s vodom i sl. Čim je napravljen urez na podlozi, kalemar uzima kalem-grančicu i brzo skida pupoljak. Kalem grančica se uzima u lijevu ruku s tim da kažiprst bude ispod pupoljka koji treba skinuti. Vrh kalem grančice treba okrenuti suprotno od tijela (a može i obrnuto), zatim oštrim i čistim kalemarskim nožem zasjeći koru na oko 1 cm iznad pupoljka i povlačenjem noža k sebi skinuti pupoljak sa tankim slojem drveta do oko 1,5 do 2 cm ispod pupoljka.
Ako kalem-grančicu okrenemo vrhom k sebi onda se prvo zasiječe kora na oko 1,5 do 2 cm ispod pupoljka i povlačenjem noža skida pupoljak sječenjem do oko 1 cm iznad pupoljka. Ovaj način je podesan kod jačih grančica kajsije, nekih sorti krušaka i jabuka i vrsta i sorti koje imaju ispupčene pupoljke. Alo bez obzira na način držanja kalem grančice, pupoljak se mora skidati bez zasjeka i sa ravnomjernim i glatkim presjekom. Za deblje podloge uvijek treba uzimati jače razvijene pupoljke sa donjeg ili srednje dijela kalem-grančice. Kod očenja na budni pupoljak treba pupoljak skidati bez drveta ili vrlo tankim slojem drveta ispod pupoljka.
Pitanje debljine drvenog sloja ispod pupoljka je vrlo važeno, jer ako ostavimo deblji sloj drvta, najčešće neće doći do prijema, pa je uvijek bolje i sigurnije da taj sloj bude što tanji ili vrlo tanak da bi bila veća dodirna površina kambijuma. Tanak sloj drveta omogućava lakše umetanje pupoljka.
Skidanje pupoljka sa kalem grančice
UMETANJE PUPOLJKA U PODLOGU
Skinuti pupoljak sa noža uzeti palcom i kažiprstom desne ruke za lisnu dršku i umetnuti pod odvojenom korom na vrhu T ureza. Pupoljak se uvlači pod koru tako da on sam sebi pravi ležište i da potpuno nalegne na drvo ispod odvojene kore.
Pupoljak treba da bude ispod horizontalnog presjeka T ureza najmanje 0,5 cm. Ako kora od pupoljka prelazi horizontalan T urez onda se na tom dijelu zasiječe tako da potpuno upadne u urez. Pošto pupoljak namjestimo, pritisnemo koru podloge uz pupoljak sa obje strane.
Umetanje pupoljka u podloguPritiskivanje kore podloge uz pupoljak (lijevo)
PROČITAJTE I POGLEDAJTE SLIKE ZA PRAVILNO VEZIVANJE KALEMA
