Sa prvim jesenjim danima počela je i berba oraha, a porodica Andrović iz Topole u svom voćnjaku susrela sa izuzetno neobičnom plodovima.
Spolja su izgledali poput onih običnih, ali kad su ih otvorili imali su šta i da vide, plodovi su bili crveni. Mislili su da se to sasvim slučajno desilo samo jedne godine, ali crveni orasi nastavili su da rađaju u srpskoj Toskani.
– Kad smo krenuli da ih krcamo videli smo da su unutra potpuno crveni. Središnji dio je čisto bijele boje, ali je ova membrana koja ga obavija crvene boje. Sada u ovoj fazi kada se prikupljaju plodovi, membrana je tamno crvena, ali kasnije kada se orah već osuši polako postaje tamnije boje. Po ukusu nema razlike, podjednako je lijep kao i svaki drugi orah. Čuli smo da crveni orah voli vinogradarska područja i da posebno dobro uspijeva u takvim zonama, onda nije čudo što se ovdje kod nas primila sadnica i rađa iz godine u godinu sve više – kaže Andrija Andrović.
Ovaj neobičan orah porodica Andrović dobila je na poklon od prijatelja prije desetak godina, a ove je kako kažu, rekordno rodio. Na prvi pogled ne razlikuje se od klasičnog koji uspijeva svuda. Stablo, krošnja, plodovi, a i po ukusu se ne razlikuje od običnog, drugačiji je samo po boji.
– Crveni orah vodi poreklo iz Njemačke. Ima srednje bujno stablo i veliku moć rodnosti. Plodovi su krupni, glatki, ali jezgro je zbog svoje crvene boje izuzetno atraktivno, pa se često koristi kao dekoracija.
Istraživanja pokazuju da upotreba oraha i orahovog ulja smanjuje stres, kao i da pomaže kod popravljanja intelektualnih i motoričkih sposobnosti. Ovo jezgrasto voće veoma je nutritivno vrijedno, pogotovo u pogledu bjelančevina i esencijalnih masnih kiselina.
Glog – Kinezi su nekad od gloga radili fermentirano piće, a njegovi ostaci pronađeni su u 9 000 godina starim lončanicama. Smatra se da je već tada bio značajan u religiji.
Legenda kaže da je od ovog grma napravljena Hristova kruna od trnja. Uz njega se vežu i mnoga druga vjerovanja, čak i mitovi poput onog o vampirima. Glog je u to vrijeme rastao u Europi, Aziji, Sjevernoj Americi i Mediteranu, no danas je proširen po čitavom svijetu. Poznat je i pod nazivima bijela drača, bijeli trn, glogić, glogovac, glogovina, oštri trn, trnka, žetica, glagovna glog, gloginja, medvedove hruške.
Glog – Lijek za srce
Glog sadrži aktivne tvari s antioksidativnim djelovanjem. U cvjetovima se, uz nešto eteričnog ulja, nalazi trimetilamin i glikozid oksiakantin. Plodovi sadrže eterično ulje, tanin, saponin, glikozide i fruktozu, te u izuzetnim količinama kalij, natrij, kalcijum i soli fosforne kiseline. Nakon uvrštavanja tinkture svježih plodova gloga u homeopatsku knjigu Vilmara Švaba, postao je popularna biljka i predmet mnogih istraživanja. Ona su potvrdila da je glog vrijedan lijek za srce.
Među ohrabrujućim zaključcima je i onaj da glog sprečava porast modernoga doba – infarkt. Svi koji imaju problema s previsokim pritiskom, žele se zaštititi od opasnosti visokog holesterola i ovapnjenja žila, te svi koji pate od srčanih kriza, mogu se s punim povjerenjem liječiti glogom. Ova biljka široko se koristi za održavanje zdravlja krvnog sistema, kod visokog pritiska, slabljenja srčanog mišića i srčane aritmije. Prihvaćen je kao siguran i učinkovit tretman ranih faza srčanih bolesti, te kao djelotvorna terapija kod već uznapredovalih faza.
Preporučuje se nakon srčanog udara, budući da povećava prokrvljenost koronarnih krvnih žila. Pospješuje aktivnost i bolju prehranu stanica srčanog mišića. Uopšteno bi svako iznad 50 godina trebao povremeno uzimati tinkturu gloga.
Druge primjene gloga
Glog je jedna od biljaka s najjačim smirujućim učinkom.
Pomaže kod umora, manjka energije, lošeg sna, teškog disanja, vrtoglavica, lupanja srca, tjeskobe, nervoze i šuma u ušima.
Vrijedan je i u menopauzi.
Može se koristiti kao pomoć kod mršavljenja, jer potiče izbacivanje viška vode iz organizma. To ga svojstvo čini korisnim i kod celulita, edema i bolesti zglobova.
Glog jača vezivno tkivo na zglobovima, a zbog antiupalnog djelovanja savjetuje se kod ulcerativnog kolitisa i probavnih tegoba.
Štiti od djelovanja slobodnih radikala i sprječava bolesti krvnih žila poput arterioskleroze.
Brojne studije o glogu ustanovile su da je on sigurna i dobro podnošljiva biljka.
Međutim, glog se ne preporučuje trudnicama i dojiljama.
Berba gloga
Za liječenje se najčešće koriste dvije vrste gloga – crveni i manje poznati bijeli glog. Glog raste uz puteve, rubove šuma i livada, a karakterističan je po trnju i trokrakim i petokrakim listovima. Kora se sakuplja u proljeće kada kolaju sokovi, te se koristi osušena ili svježa. Plodovi se beru u jesen kada su jarkocrveni. Cvjetovi, po mogućnosti bijeli, beru se u pupoljcima ili neposredno prije otvaranja. Vrijeme za branje cvjetova je između aprila i juna. Suše se u hladu u tankim slojevima.
Kapi od gloga
20 g usitnjenih listova i cvjetova prelijte s 200 ml 70-postotnog alkohola. Povremeno promiješajte. Nakon tri sedmice procijedite i profiltrirajte. Piti dvadeset kapi dnevno s malo tečnosti. Ove kapi djeluju preventivno, ali i kao pomoćna terapija kod bolesti krvožilnog i nervnog sistema.
Sirup od gloga
U blender stavite kilogram bobica gloga, prelijte s vodom tako da seže 2,5 cm iznad bobica. Izblendajte i ostavite tako 24 sata. Stavite to na laganu vatru, a kada počne lagano ključati, ostavite neka se krčka pola sata. Ugasite vatru i pustite da odstoji još pola sata. Procijedite tekućinu i kada se ohladi, stavite je u hladnjak, prenosi haber. Bobice izblendajte dodajući im novu vodu. Zatim ih opet jednako kuhajte pola sata i ostavite da stoje još pola sata. Dobro procijedite kroz krpu, da bude što gušće. Taj sok pomiješajte s prvobitno iscijeđenim. I zatim ga krčkajte na laganoj vatri dok ne ostane 1/4 mješavine. Ulijte u sterilizirane boce i uzimajte 6 do 12 kašika dnevno. Rok trajanja je neograničen.
Pomoć kod infarkta
Pojačana formula herbalista Ričarda Šulza za one koji su pretrpjeli infarkt. Sastojci:
• 240 ml sirupa od gloga
• 30 ml tinkture od srčanika
• 30 ml tinkture od korijena đumbira
• 30 ml tinkture od kaktusa Selenicereus grandiflora
• 30 ml tinkture od mljevene crvene paprike Priprema:
Bocu od pola litra napunite glogovim sirupom do pola. U odvojenoj posudi izmiješajte tinkture i zatim ih dodajte sirupu i dobro promiješajte.
Pijte po jednu kašiku 3 do 8 puta dnevno.
Semberija je godinama širom regije poznata po proizvodnji kvalitetnog raznovrsnog povrća. Oduvijek su semberske bašte, a i njive bile okupane šarenilom raznog povrća. U vrtu se, ponekad, može vidjeti i neobično ukrasno povrće, ali slika koju smo zabilježili u jednoj bašti u Dragaljevcu baš je nesvakidašnja, kao da je napravljena prije više od pola vijeka.
U dnu te bašte dominira šljiva okićena bundevama – teglicama.
Ova bundeva (tikva) u prvoj polovini prošlog vijeka zauzimala je važno mjesto u vrtu, jer se njen plod koristio u domaćinstvu, najčešće za vađenje rakije i vina iz bureta. Potom su guma i plastika iz upotrebe potisnule teglice ili, kako ih na ovim prostorima neki zovu nateglice, tako da sada u Semberiji rijetko ko ovu bundevu sije da bi je koristio za vađenje rakije ili vina iz bureta.
Uzgajaju je, kažu, da bi ih minula želja na prošla vremena, da je koriste kao ukras, a po koji komad i da poklone dragim ljudima.Inače, teglica je tikva baš neobičnog izgleda – dugačkog i tankog vrata i širokog donjeg dijela.
Mnogi tvrde, ako je teglica bila velika, njom se odjednom moglo zahvatiti i par litara rakije ili vina. Najčešće su se koristile teglice, srednje veličine, u kojima se zahvatao litar-dva tečnosti.
Vjerujemo da će se, kada se osuše i očiste od sjemenki, i ovim teglicama iz dragaljevačke bašte, „povući“ malo rakije koja će „podgrijati krvotok i atmosferu“ u predstojeće hladne, zimske dane.
Albert Kami je rekao da je jesen drugo proljeće u kojem je svaki list cvijet, i zaista je tako. Svake nas godine jesen počasti eksplozijom boja lišća. Zašto baš u jesen lišće mijenja boju? Otkud crvena, žuta i narandžasta? Da bi se odgovorilo na sva ta pitanja, mora se prvenstveno razumjeti šta je list i koja je njegova uloga.
Zanimljivo je da cijela jesenja koloritna priča počinje u ljeto, kada su listovi zeleni zahvaljujući hlorofilu. Za razliku od životinja i čovjeka, biljke same sebi stvaraju hranu. List je prirodna tvornica hrane. Biljke crpe vodu korijenjem iz tla, a iz vazduha uzimaju ugljen-dioksid. Oni biljkama služe kao hrana, ali i kao gradivni element.
Proces stvaranja ugljenih hidrata u biljkama zove se fotosinteza. Tokom fotosinteze nastaje i kiseonik, koji biljke otpuštaju u atmosferu. Hlorofil izvlači vodu iz tla i ugljen-dioksid iz vazduha te uz energiju iz sunčeve svjetlosti sve to pretvara u šećer, a taj šećer pomaže drvetu da cvjeta i raste.
Kako se ljeto bliži kraju, dani postaju sve kraći. Sunčanih dana je sve manje i biljke više nemaju dovoljno svjetlosti za proces fotosinteze. Temperature padaju, a i vode ima sve manje. Hlorofil u lišću se raspada i ono ubrzo postane žuto, smeđe ili crveno. Ostali biljni pigmenti napokon postaju vidljivi, a pojedine varijacije boja ovise o smjesi preostalog hlorofila s drugim biljnim pigmentima.
Zeleni listovi su zapravo žuti, ali se žuti pigmenti ne vide iako su prisutni u listu, sakriveni su iza zelene boje. Kad se hlorofil počne raspadati, žuti pigmenti postaju vidljivi.
Žuta boja lišća potiče od pigmenata nazvanih karotinoidi. To su isti oni pigmenti koji mrkve čine narandžastima, a jesenje lišće jasena zlatnožutima.
Za crveno lišće zaslužan je jedan drugi pigment – antocijanin, koji čini jagode crvenima, a kupine tamnoljubičastima te jesenje lišće javora u svim nijansama crvene. Uloga antocijanina je raznovrsna. Osim što su moćni antioksindanti, oni zagrijavaju listove i štite ih od štetne radijacije. Pored toga, nova istraživanja su pokazala da drveće koristi jarke boje kao informacije o svojoj snazi, kako bi upozorilo i otjeralo biljne vaši sa sebe.
Precizan tajming promjena boje je genetički kontrolisan. Ako obratite pažnju ove jeseni, primijetićete da hrast spada u posljednje drveće koje mijenja boju. U toku procesa mijenjanja boja, drvo zatvara čašice koje nose vodu do lista. Između grančice i stabljike lista počinje da se stvara sloj koji služi da lagano izreže list s drveta, a da ne ostavi ranu. Kako lišće opada, drvo polako ulazi u stanje mirovanja i na taj način štedi energiju za veliki povratak u proljeće.
Zašto se stvaraju jesenje boje?
Mnogi naučnici smatraju da jesenje boje imaju utemeljeni razlog postojanja te da mijenjanje boja i otpadanje lišća nije samo stvar preživljavanja teških zimskih uslova. V.D. Hamilton i Samuel P. Braun u svom istraživanju tvrde da su najzdravija stabla ona koja imaju najjače i vatrenije jesenske boje. Kao razlog navode da neke vrste lisnih uši jarkocrvenu boju percipiraju kao opasnost te zaobilaze takva stabla u jesen kada traže zaklon za polaganje jajašaca. Kao primjer mogu poslužiti stabala jabuke s crvenim jesenjim lišćem.
U mnogim slučajevima potvrdilo se da lišće koje ima veliku koncentraciju antocijanina ima i veliku koncentraciju tanina (smeđa boja), koji su uključeni u odbrambeni sastav biljke protiv biljojeda. Tanini i slične supstance imaju i alelopatsku ulogu kod biljaka. Neke vrste biljaka „napune“ listove određenim molekulama koje jednom kada se nađu u tlu, nakon raspada lista, negativno utiču na rast okolnih biljaka, a neke imaju i jak uticaj na klijanje sjemena drugih vrsta. Najpoznatiji primjer je orah. Frej i Eldridž u radu iz 2005. godine navode da i antocijanini imaju alelopatsku ulogu u nekim vrstama javora. Biljke iskorištavaju jarke jesenje boje i kako bi privukle ptice koje će pojesti njihove plodove te tako pospješiti njihovo razmnožavanje.
Priprema:
Paprikama nožem odsjecite drškicu, pa ih operite, dobro ocijedite i čačkačicom izbušite na par mjesta. U posudu stavite vodu, sirće, ulje, šećer, so, biber i stavite na vatru da se kuva. Kad proključa dodajte onoliko paprika koliko je potrebno da prekriju površinu posude i kuvajte paprike samo da voda baci 2-3 ključa.
Paprike vadite rešetkastom kašikom i stavljajte u drugi sud. Odmah u vodu za paprike dodajte sljedeću turu paprika i dok se one malo ne obare, prvu barenu turu paprika koju ste izvadili u posudu ređajte u tegle, blago pritisnite da se lijepo slože, a svaki red pospite sjeckanim bijelim lukom i prešunom. Kad napunite 2-3 tegle, pritisnite paprike sa plastičnom rešetkom i napunite tegle sa vrelim presolcem i zatvorite odmah metalnim zatvaračem (bitno je da kada punite tegle da tečnost u kojoj se barile paprike ključa i sa tako vrelim prelijte paprike i odmah zatvorite). Tako uradite sa svim paprikama. Tegle prekrijte sa stolnjakom, i ostaviti tako da se ohlade. A možete i da ih poređate u pleh iz rerne, uključite na 100°C, da tegle tako stoje 1 sat, zatim isključite i ostavite da se u rerni ohlade.
Ukoliko gajite kokoške u zatvorenom ili malom ograđenom spoljnom prostoru jako je važno da im obezbjedite dio, gdje će moći da se okupaju. Kupanje u prašini je važan dio ponašanja živine i ona im pomaže da se očiste od spoljnih parazita. Ovu kupku možete i sami da im napravite, a mi vas donosimo i tačan recept kako to da uradite jednostavno i lako.
Prostor za kupanje u prašini je izuzetno dragocjen za kokoške, jer se tako rješavaju napasti poput vašiju i grinja. Ako ste početnik i primjetite ovu vrstu aktivnosti kod vaših koka to znači da su sretne, jer ste im pružili dobre uslove. Primjetićete da čak i pokazuju to zadovoljstvo, jer zatvore oči nakon dobrog kupanja u prašini.
Kako izgleda proces kupanja u prašini
Kokoška koristi rastresito tlo, grebući zemlju kao da traži hranu, sve dok ne napravi ovalno udubljene. U zavisnosti od vremena, obično odabere sunčano mjesto za hladne dane ili zasjenjeno kada je vrućina. Zatim se spusti u rupu koju je napravila, zauzimajući položaj kao da leži na jajima.
A, onda slijedi pravo kupanje.
Nagnuće se na jednu stranu, nogom će natjerati prljavštinu na svoja leđa. Ispraviće se, nakostrješiti perje i protresti prljavštinu u pokušaju da se u potpunosti prekrije. Za to vrijeme, istrljaće prašinu po boku i zatiljku. Ako na tom području u bilo kom trenutku nedostaje prašine, kljunom će da približava prašinu u rupu u blizini svojih prsa.
Ovaj proces može da traje dosta dugo, jer ptica ponavlja postupak udaranja, valjanja i trešenja prašine na sebe. Kada ga završi, zatvori oči i ostaje opuštena na svom mjestu ili može da ustane i ponovo krene u potragu za hranom.
Domaća kupka za kokoške
U slučaju da vaše kokoške ne mogu slobodno da se gaje ili žive u području gdje je zemlja tvrda i dosta glinovita, zbog čega im je teško da pronađu rastresito tlo, razmislite o tome da im omogućite domaću mješavinu kako bi mogle da naprave svoju kupku od prašine.
Za pravljenje domaće mješavine potreban vam je dublji okvir u koju ćete staviti smjesu i gde će kokoška moći da uskoči. U tu svrhu može da vam posluži stara guma, dječiji bazen, ili kutije za smeće. Ako je jato malo veće, dečiji bazen je idealna opcija, jer omogućava da se u isto vrijeme kupa više ptica, umjesto da se bore oko malog prostora.
Iako se recepti za smjesu razlikuju, osnovni sastoji su zemlja i pjesak. Ostali sastojci mogu da uključuju drveni pepeo, prehrambenu dijatomejsku zemlju (DE) i sušeno bilje poput lavande ili mente.
Pri upotrebi dijatomejske zemlje treba biti na oprezu ako je smjesa previše prašnjava, jer može da vam iritira nos. Obavezno pratite uputstva i mjere opreza na etiketi pakovanja.
Jedan od najčešće korišćenih recepata je:
2 dijela rastresitog tla,
1 dio pjeska,
1 dio ohlađenog drvenog pepela,
1/2 dijela dijatomejske zemlje,
Opciono: 1/2 dijela sušenog u prahu začinskog bilja (lavanda, menta, ruzmarin).
Piliće možemo toviti na podu ili u kavezima. Prednost podnoga načina držanja je u boljoj kakvoći pilećih trupova (manje ozljeda) i u manjim ulaganjima, a pri kaveznome držanju lakše se provjerava zdravstveno stanje pilića, manje se troši hrane za kilogram prirasta (manji rastep hrane) i štedi se na prostoru.
Međutim, kod kaveznoga sustava držanja pilića, zbog gušće naseljenosti, veću pozornost treba obratiti prozračivanju peradnjaka. Pri podnome sustavu držanja pilići se drže na stelji debeloj oko 15 cm. Najčešće se kao stelja u peradnjacima koristi drvena strugotina, piljevina, sjeckana slama, lomljeni kukuruzni oklasci, treset, suncokretove ljuske te drugi materijali i njihove smjese. Stelja u peradnjaku treba biti suha, rastresita i bez prašine. Na rastresitost stelje utječe njena sposobnost upijanja vode.
Drvena strugotina upija za oko 50 % manje vode u odnosu na zobenu slamu, ali trajnost slame kao stelje je najmanja pa se upotrebljava samo u nedostatku drugih vrsta stelje. Bolja stelja od sjeckane slame je pljeva a posebno lomljeni kukuruzni oklasci. Najčešća debljina stelje je oko 15 cm. Zimi je potreban deblji sloj stelje nego ljeti. Nakon završene proizvodnje stelja se najčešće iznosi iz peradnjaka i zamjenjuje novom. Tijekom tova stelja se nadopunjava novim slojevima, čime se održava suhom i čistom. Stelja ne smije biti vlažna a niti presuha. Vlažna stelja je hladna i uzrokuje ljepljenje perja, što povećava gubitak topline pilića. Ako je, pak, stelja presuha, stvara se prašina, što negativno utječe na dišne organe i ponašanje pilića (pojava kljucanja).
Pri podnome držanju naseljenost peradnjaka je oko 15 pilića po m2 poda. Pri kaveznome sustavu držanja veća je iskorištenost peradnjaka, jer se pilići drže u tri ili četiri etaže. U prva tri tjedna naseljenost je oko 60 pilića po m˛, od četvrtoga do šestoga tjedna 30 pilića po m2, a od šestoga tjedna pa do kraja tova 15 pilića po m˛. S obzirom na veliku napučenost peradnjaka i intenzivnu mijenu tvari u tovnih pilića, u zrak se oslobađaju velike količine štetnih plinova (ugljični dioksid, amonijak, sumporovodik i dr.), zbog čega je potrebno osigurati jako ventiliranje peradnjaka, oko 3,5 mł zraka/h po kilogramu tjelesne mase pilića. U početku su pilići vrlo osjetljivi na temperaturu okoliša. Prvi tjedan temperatura treba biti 32 do 33şC, zatim je svaki sljedeći tjedan treba smanjivati za 2şC. Svjetlo nema osobitu važnost u tovu kao u proizvodnji jaja.
Jakost osvjetljenja treba omogućiti pilićima uzimanje hrane i nesmetan rad osoblja. Svjetlo treba biti neprekidno, samo mu se noću jakost smanji. Jakost osvjetljenja do 21. dana tova treba biti oko 3,5 W/m˛ podne površine, a nakon toga oko1,5 W. Prejako svjetlo razdražuje piliće i može biti uzrok kanibalizmu. Jačina osvjetljenja može se regulirati pomoću reostata.
Narodni izraz za stjenice je „smrdljive bube“ jer ispuštaju neugodan miris u kontaktu s ljudima i prirodnim neprijateljima.
Neugodan miris ostavljaju i na biljkama pa to utiče i na kvalitet plodova koji se po nekad ne mogu koristiti za ishranu. Stjenice su polifagni insekti, ali, do nedavno, su uglavno, samo povremeno, određene vrste pravile štete na žitima, kupusu i nešto manje na nekim voćnim vrstama, najčešće malinama. Međutim, zadnjih nekoliko godina u regionu, pa i kod nas, su se pojavile nove štetne vrste koje u biljnoj proizvodnji predstavljaju sve veći problem.
Ove godine je zapažena bitnija pojava ovih štetnih organizama na mnogim biljnim vrstama, ali isto tako često su nepozvani gosti i u našim kućama, stanovima, kancelarijama i ostalim objektima gdje živimo i radimo.
Postiji mnogo vrsta stjenica ali sve nisu štetne ili ne prave iste štete na gajenom bilju. Pored kupusne stjenice koja se kod nas redovno javlja na kupusnjačama (kupus, kelj, brokoli, rukola,rotkvica, repa) i rijetko kad izaziva veće ekonomske štete jer se ne javlja masovno na jednom mjestu, ove godine je zapažena pojava zelene povrtne, ali isto tako i mramorne smeđe stjenice koja je tek počela naseljavati naše prostore.
Zelena povrtna stjenica (Nezara viridula)
Foto AgroSavjet
Prisutna na svim kontinentima i zadnjih godina se jako raširila po svim državama regiona pa i kod nas.
Ona vodi porijeklo sa Dalekog istoka i unesena je na skoro sve kontinente.
Za sad nisu registrovane značajnije štete kod nas, ali prema iskustvima drugih zemalja, u godinama koje slede, ekonomski značajne štete bi mogle nastati na soji, ali i na kukuruzu kao i jabučastom i koštičavom voću, vinovoj lozi i nekim drugim kulturama.
Procjenjeno je da je, mramorasta stjenica, u Italiji prošle godine nanijela štete od 550 miliona evra. U Sjevernoj Americi se ove štetočine smatraju najznačajnijim štetočinama soje jer se hrane sjemenom smanjujući prinose, ali i kvalitet i sadržaj proteina i ulja kao i klijavost sjemena.
Stjenica su dobri letači, prelaze s jedne vrste bilja na drugu i hrane se nadzemnim dijelovima bilja na skoro svim voćnim, povrtarskim (naročito vrežastim kulturama) i ratarskim usjevima. Od obe navedene vrste štete izazivaju i larve i odrasli insekti, sisajući sokove što dovodi do nekrotičnih pjega i gubitka boje na zelenim dijelovima biljaka kao i deformacije plodova što umanjuje njihovu tržišnu vrijednost.
U slučaju jakog napada može doći do opadanja plodova i potpunog gubitka prinosa. Kod kukuruza i soje, kao posledica napada mramoraste stjenice može doći do pojave neobrazovanja sjemena. Problem je što se ove vrste grupišu i grupno sele sa jednog usjeva na drugi tako da su štete najveće na ivicama polja. Sem toga izazivaju i indirektne štete kad se na mjestima uboda prenesu fitofagne gljive ili bakterije koje izazivaju bolesti na plodovima koji, kao takvi postaju tehnološki neupotrebljivi.
Simptomi napada od zelene i mramoraste stjenice su veoma slični, a jači napad mramoraste stjenice može se očekivati na vrstama i sortama sa većim sadržajem šećera jer se štetočina ne hrani na nezrelim plodovima kad je sadržaj tanina visok već kad plodovi sazriju i sadržaj tanina opada a šećera se povećava.
U našim klimatskim uslovima ove štetne vrste imaju dvije generacije godišnje. Druga generacija je brojnija tokom avgusta mjeseca kad se intenzivno razvijaju larve koje bi do kraja septembra trebalo da završe svoj ciklus razvića i da se spremaju za prezimljavanje. Zato je jesen vrijeme kad one, pored toga što se zavlače najčešće ispod kore drveta i drugih skrovitih mjesta, naseljavaju i kuće, stanove, terase, šupe i druga mjesta u čovjekovom neposrednom okruženju.
Zavlače se u pukotine, prozore i vrata tražeći mirno mjesto gdje ostaju do proljeća. Iz tog razloga kod ljudi često izazivaju uznemirenost, a po nekad i paniku. Međutim, one su za čovjeka bezopasne sem u slučaju prenamnoženosti u zatvorenom prostoru kad mogu prouzrokovati alergijske reakcije kod osjetljivih osoba.
MJERE KONTROLE I SUZBIJANjE
Suzbijanje stenica podrazumeva sveobuhvatni, integralni pristup, pri čemu se proizvođači još uvijek najviše oslanjaju na upotrebu insekticida, koji često ne pokazuju dovoljnu efikasnost zbog mogućnosti prelijetanja na druge domaćine, kao i ponovnog vraćanja u prethodno tretiran usjev/zasad.
Na površinama sa gajenim biljkama brojnost stjenica se, prije svega, utvrđuje vizuelnim pregledima prisustva jajnih legala koja se nalaze na naličju lista ili u biljnom tkivu. Odrasle jedinke se mogu hvatati svjetlosnim klopkama mada ovaj metod nije dovoljan pokazatelj tačne brojnosti za određivanje praga štetnosti. Za sada, samo za vrstu H. halys postoji feromonska klopka, ali se ona isključivo koristi za kontrolu praćenja pojave i aktivnosti stjenica.
U zaštićenom prostoru odrasle stjenice se mogu hvatati pomoću ljepljivih ploča, a njihov ulaz se može spriječiti korišćenje zaštitnih entomoloških mreža.
Na zakorovljenim površinama oko parcela sa gajenim usjevima ili zasadima, brojnost stjenica se može utvrditi pomoću entomološkog kečera.
Smanjenju štete od stjenica doprinose fitosanitarne mjere među kojim i uklanjanje korovskih biljaka oko parcele sa gajenom biljkom.
Foto: Bojan Kecman
Jedna od preporuka proizvođačima je da siju tkz. lovne biljke koje sazrijevaju ranije od gajenih i služe za privlačenje stjenica koje se na tom mjestu suzbijaju ili mehanički ili hemijskim putem. Uspjeh je veći ako se tretiraju mlade larve koje još ne lete, a inače su osjetljivije na insekticide. Zbog usnog aparata za bodenje i mogućnosti letenja, stjenice relativno lako izbjegavaju duži kontakt s insekticidima.
Gdje ima uslova treba razmotriti mogućnost prirodnih neprijatelja, predatora i parazitoida.
Od prirodnih neprijatelja mramorastu stjenicu najviše ugrožavaju parazitoidi jaja iz reda opnokrilaca, ali i predatorske vrste stjenica, grabljivih muva i grinja.
S obzirom da mramorasta kao i većina drugih stjenica ispušta neprijatan miris on im služi kao mehanizam odbrane od prirodnih neprijatelja pa ih ptice iz tog razloga najčešće izbjegavaju.
Metoda otresanja larvi, ali i odraslih jedinki sa biljnih organa i njihovo mehaničko uništavanje je takođe jedna od metoda suzbijanja stjenica.
Preventivne mjere sprečavanja uznemirujućeg efekta kod ljudi podrazumijevaju zatvaranje otvora na objektima i postavljanje mreža na vratima i prozorima kako bi se spriječio ulazak u stambene prostore. Osim ovih mehaničkih mjera u zatvorenom prostoru se ne preporučije upotreba insekticida. U slučaju izuzetno visokog stepena napada na spoljašnje zidove kuća moguća je upotreba sintetičkih piretroida, ali je kratak efekat djelovanja.
HEMIJSKO SUZBIJANJE
Hemijsko suzbijanje ovih insekata je otežano na gajenim biljkama jer napadaju plodove u tehnološkoj zrelosti kad je primjena insekticida ograničena zbog poštovanja karence.
Preporuka proizvođačima je zato da tretiraju lovne biljke (leguminozne u proljeće i krstašice u jesen) i na taj način spriječe migraciju stjenica na gajene biljke.
Kod nas nema mnogo registrovanih preparata za stjenice, naročito mramorastu, ali se mogu suzbijati preparatima na bazi piretroida, (bifentrin, permetrin, fenpropatrin),s tim što se mora voditi računa o prirodnim neprijateljima koji će takođe biti uništeni ovim sredstvima koja su neselektivna.
Ljubo Savić iz semberskog sela Kovačići došao je na, za ovo područje, nesvakidašnju ideju, gradnje savremenog ribnjaka.
Ideja mu, kaže, nije bila strana. Godinama je u Austriji u koju je 1972. godine otišao kao osamnaestogodišnjak radio razne poslove u ugostiteljstvu i bio uspješan preduzetnik.
Kapital stečen vrijednim radom riješio je uložiti u investiciju u rodnom kraju, u koji se vratio prije osam godina kada je i penzionisan.
Foto: InfoBijeljina
Imanje na kome je odlučio oformiti ribnjak nikada nije bila plodna zemlja za uzgoj ratarskih i povrtlarskih kultura, ali se ovo, podzemnim vodama bogato tlo, pokazalo kao pogodno za Ljubinu ideju.
Ljubitelji sportskog ribolova danas su dragi gosti na Ljubinom imanju. Komercijalizaciju ove ideje ne želi, cilj je isključivo druženje sa prijateljima.
Kovačići su, tvrdi Ljubo, „mirna oaza“ i „pluća grada“. Bogato šumom, ovo podmajevičko selo ima potencijal da bude pretvoreno u prirodni rezervat. Put je to od hiljadu koraka, a Ljubo je već napravio prvi.
Uz pomoć cjelokupne društvene zajednice, sa malo ulaganja i podizanja svijesti, taj put bi se do konačnog cilja lako mogao zajednički preći.
U ranu jesen ivice šuma, livada i poljskih puteva rumene se od šipka bogatog vitaminom C, kalijumom, pektinom, voćnim kiselinama i brojnim drugim vitaminima i mineralima koji su blagotvorni za probavni i mokraćni sistem, jačanje imuniteta i zacjeljivanje oštećene kože.
Šipak pripada rodu ruža, a nosi titulu jedne od najstarijih biljaka korištenih u ishrani i liječenju. Još u kamenom dobu ljudi su za ozdravljenje koristili njegovo lišće, plod i cvijet. U narodu je danas poznat po više od desetak različitih naziva – divlja ruža, ščipak, šip, šipkovina, a u stara vremena naše bake su s vrhunskim umijećem pripremale razne zdrave i ukusne proizvode od ove dragocjene biljke, te su se u podrumima sa zimnicom mogle naći marmelade, džemovi, razni likeri i vina od šipka. Domaćice i danas pripremaju brojne proizvode koji će se u domaćinstvima konzumirati tokom zime, a svakako najpoznatiji domaći proizvod od šipka je marmelada, te u nastavku pročitajte jedan od brojnih recepata za njenu pripremu…
SASTOJCI:
3 kg šipka
1 kg šećera
POTREBNO ZA PRIPREMU:
veća šerpa,
nekoliko pari jednokratnih rukavica,
cjediljka,
posuda na kojoj će stajati cjediljka,
posuda za otpatke,
žica za miješanje,
šerpa za ukuvavanje marmelade
PRIPREMA:
Šipku odrežite crne kapice, zatim ga operite i stavite u šerpu te zalijte sa toliko vode da bude kompletno prekriven tečnošću i još dva centimetra iznad. Kuvajte dok se šipak ne počne raspadati, odnosno dok ne postane mekan. Po potrebi dolijevajte vode. Kada je šipak kuvan, ostavite ga u šerpi 30 minuta pa ga počnite pasirati kroz cjediljku.
Šipak s tečnošću u kojoj se kuvao sipajte kutlačom u cjediljku. Pasirajte ga rukom, na koju ste prethodno stavili rukavicu, dok god osjetite i vidite meso od šipka… Po potrebi dodajte tople vode u kojoj se šipak kuvao da vam bude lakše za pasiranje. Postupak ponavljate dok ne utrošite sav skuvani šipak. Dobijenu smjesu sipajte u posudu u kojoj ćete je i kuvati, zatim u nju dodajte kilogram šećera i lagano počnite zakuvavati stalno miješajući smjesu žicom jer je marmelada gusta sama po sebi, a sa dodatkom šećera lako zagori. Kuvajte pola sata pa napravite probu da vidite da li smjesa dovoljno ukuvala. Ako nije nastavite s ukuvavanjem dok ne dobijete željenu gustinu marmelade.
U međuvremenu tegle sterilizujte u rerni – prvo ih operete, obrišete i stavite u hladnu rernu, koju ćete onda zagrijati na 100 stepeni.
Gotovu marmeladu sipajte u vruće tegle i zatvarajte ih poklopcima. Kada napunite sve tegle, zamotajte ih u deku i ostavite da se hlade preko noći.
Savjet plus: Da bi izbjegli dugotrajnu pripremu do samog momenta kuvanja marmelade moguće je kupiti već gotovu smjesu nastalu obradom šipka, te joj dodajte samo šećer i kuvajte dok ne dobijete određenu gustinu.
