„Ovde žene zapovijedaju!“, kaže Rigopula Pavlidis iz udaljenog sela na grčkom ostrvu Karpatosu, jednom od rijetkih matrijarhalnih društava u Grčkoj.
Sjedeći za stolom na drugoj strani sobe, njen suprug Janis tiho je kimnuo glavom.
„On ne može ništa bez mene, čak ni da ispuni svoj poreski obrazac“, kaže Rigopula uz osmijeh dok veze tradicionalnu haljinu u svojoj radionici. Za razliku od drugih dijelova patrijarhalne Grčke, žene u Olimposu imaju vodeću ulogu u selu.
Izolovano od ostatka ostrva, spektakularno brdsko selo očuvalo je ovu vijekovnu tradiciju koja je preživjela Osmansko carstvo u 16. vijeku i italijansku vladavinu u 20. vijeku.
Do osamdesetih nije bilo asfaltiranog puta do Olimposa.
Među tradicijama koje su opstale je i sistem nasleđivanja iz vizantijskog perioda prema kojem se majčina imovina daje najstarijoj kćerki, rekao je lokalni istoričar Jorgos Kabanakis. Krojačica Rigopula tako je naslijedila 700 maslina svoje majke.
„Porodice nisu imale dovoljno imovine da podijele među djecom… A da smo ostavili nasleđe muškarcima, rasipali bi ga“, rekla je. Grčke žene tradicionalno su se selile u suprugov dom nakon vjenčanja. U Olimposu je suprotno. Važnost žena vidi se i u njihovim imenima.
„Najstarija kći nosila je ime po majčinoj baki, suprotno od ostatka Grčke, gde bi ga dobila po očevoj baki“, rekao je Kabanakis.
„Mnoge žene i dalje koriste prezime majke umjesto prezimena supruga“, dodao je.
Uloga žena u Olimposu dodatno se ojačala pedesetih godina kada su seoski muškarci počeli da emigriraju zbog posla, uglavnom u Sjedinjene Američke Države i evropske zemlje ostavljajući svoje supruge i kćeri da same upravljaju porodicama i poljoprivrednim imanjima.
Nije bilo izbora
„Nismo imale izbora nego da radimo. To nam je bio jedini način da preživimo“, prisjetila se 67-godišnja Ana Ledakis dok je brala artičoke blizu Olimposa.
Prije nekoliko godina Ana Ledakis je vodila kafanu u Olimposu. Sada je ta uloga prešla u ruke njene najstarije kćeri Marine.
„Ne znam jesmo li bile rane feministkinje… Ali volim da kažem da je muškarac glava porodice, a žena vrat“, rekla je Marina, koja ima četrdesetak godina. Marinina kći Ana ima samo 13 godina, ali zna da će jednog dana preuzeti palicu.
„To je ostavština moje bake i ponosno ću se brinuti o tome!“ rekla je. No „feministički“ nasljedni sistem koristi samo najstarijoj deci, rekao je Alain Čabloz iz Geografskog društva u Ženevi, koji je proučavao ovu temu.
„Najmlađi sinovi bili su prisiljeni na izgnanstvo dok su najmlađe kćeri morale da ostanu na ostrvu da bi pomogle starijima. Stvorena je neka vrsta društvene kaste“, rekao je. Žene su „te koje održavaju tradiciju“, rekao je Janis Hacivalis, lokalni umjetnik koji je izradio kultnu statuu žene iz Olimposa koja gleda u more, čekajući povratak svog muža.
Starije žene iz sela tradicionalno nose vezene nošnje koje se sastoje od pregača s cvjetovima, marame i kožnih čizama. Ovo dragocjeno nasleđe ujedno je dio djevojačkog miraza, dok nošnje mogu koštati do 1.000 evra i zahtijevaju sate rada.
Irina Hacipapa, 50-godišnja pekarka, najmlađa je žena s Olimposa koja još uvek nosi nošnju svaki dan.
„Kćerku sam naučila da veze, ali osim za praznike, ne nosi nošnje jer nisu prilagođene modernom životu“, rekla je. Na to se nadovezuje Irinina 70-godišnja majka: „Naša nošnja postaje samo folklor za praznike… Naš svijet nestaje.“
Izvor: index.hr
