Svjetsku „slavu“, ove biljke stekle su na najsuroviji mogući način, tačnije na osnovnu svojih otrovnih supstanci.
Na svijetu postoji na hiljade biljaka otrovnica, među kojima su i one koje sujako opasne za ljude. Među biljkama opasnim po ljude postoje čak i one koje nerjetko viđene kao saksijske biljke koje držimo u stanovima, ili vrtne biljke, koje mislimo da dobro znamo.
Kukuta (Conium)
Kukuta je svoju svjetsku slavu stekla na najsuroviji mogući način – ona je još u drevnoj Grčkoj služila za pravljenje otrova za egzekuciju. Vjerovatno najpoznatija žrtva ove biljke je bio Sokrat, grčki filozof kome je presuđeno da sam sebi oduzme život ispijanjem otrova.
Abrus precatorius (Krabino oko)
Abrus je porijeklom iz Indonezije, gdje se njene jarko crne, crvene i bijele bobice često koriste pri izradi perkusija i nakita. Ove sjemenke ne proizvode samo dobar zvuk. One su i veoma opasne zbog otrovne supstance abrina koje sadrže. Samo jedna sjemenka ove biljke može biti fatalna za ljude. Ipak, na svu sreću sjemenka samo „prođe“ kroz ljudski organizam, a fatalna je samo kad se žvaće.
Nerium oleander (kod nas poznat kao lijander)
Oleander je svrstana među najotrovnije biljke na planeti, a opet šanse da je i sami uzgajate u bašti ili domu postoje pošto je lijander jedna od najpopularnijih kućnih cvjetnica.
Ova biljka koja raste u obliku malog grma, može biti jako lijepa – ali samo za gledanje, žvakanje lišća, stabla ili cvijeća več može biti fatalno, pa ovu biljku držite dalje od djece i kućnih ljubimaca. Zapravo svaki dio lijandera je otrovan. Čisti oleander može da ošteti vaše oči i crijeva, pa čak i da zaustavi srce.
Iako biljka sadrži nekoliko otrovnih materija, najači i najsmrtonosniji je otrov konin, koji u dovoljnoj dozi uzrokuje paralizu srca i pluća. Kukuta uglavnom raste u Evropi i Sjevernoj i Severnoj Africi. Pored Kukute koja je ubila Sokrata (i ko zna još koliko ljudi), jedan rođak ove biljke, Cicuta (ili Vodena Kukuta) je proglašena najotrovnijom biljkom koja raste u Sjevernoj Americi.
Izgled i miris nekada mogu zavarati pa baš zato treba pažljivo čitati šta piše na proizvodu. Od sireva do mesa, najbolje se riješiti namirnica kojima je istekao rok trajanja.
Svježi sir
Tvrdi sirevi poput gaude ili ementalera mogu duže trajati u frižideru jer će se na njima teže stvoriti plijesan i množiti bakterije. Jednom kada se otvore, i takvi sirevi mogu trajati do tri sedmice, prema riječima Akademije za nutricionizam. Ako se na njima pojavi plijesan, nju možete odstraniti i pojesti ostatak sira – ako baš morate. Kada je riječ o svježim sirevima, morate znati da su oni nešto podložniji nakupljanju bakterija i trebalo ih baciti čim primijetite da se kvare ili jednom kad im je istekao rok trajanja. Opšte je pravilo da će se najsvježiji sir i prvi pokvariti, pa možete računati da su jestivi sedmicu ili dvije.
Salata od krompira
Salata od tune, jaja ili krompira su odličan dom za razvoj bakterija jer su im i izložene. Ako ste prije nekoliko dana pojeli nekoliko kašika salate od krompira, vratili u frižider i zaboravili da postoji, prije nego što uzmete novi zalogaj morate znati da, ako su se u njoj stvorile bakterije, postoje velike šanse da ćete se otrovati hranom. Iako svi većinu vremena dobro pazimo šta jedemo, ponekad je ipak potreban malo veći oprez, posebno kada je u pitanju hrana koja se lako kvari.
Svježe meso
Kada je u pitanju svježe meso, često se radi i proizvodu na kojem piše do kojeg se dana mora prodati. Šta to znači za vas? Morate ga pojesti do tog dana ili ga odmah spremiti u zamrzivač. Taj natpis “prodati do” prodavaču govori do kada smije stajati na policama, a često se prodaje i po sniženoj cijeni kako bi se sve prodalo do zadatog datuma. Svježe meso može biti i kontaminirano salmonelom, E coli i ostalim bakterijama, a s time na umu, važno je da se ono priprema na zadatim temperaturama jer ćete upravo tako u njemu uništite sve bakterije.
Mljeveno
Stručnjaci su sagalasni kako se mljeveno meso mora pojesti ili zamrznuti do dva dana nakon kupovine – bilo da se radi o svinjetini, govedini, janjetini ili piletini. Kako je mljeveno, bakterije koje su se u njemu već nalazile se tako mogu “umiješati” u sve meso i povećati šanse da ćete se otrovati hranom.
Suhomesnati proizvodi
Svi volimo nareske od mesa, ali ne kupujte ih nikada previše. Ako niste znali, salama od ćuretine može trajati samo 3-5 dana, prema riječima struke, pa je važno da kupite samo onoliko koliko možete pojesti u tom periodu. Takvi proizvodi, ali pakovani, mogu trajati i do dvije sedmice duže od tek naresječenih, ali jednom kad otvorite pakovanje, opet se radi o tri do petdana pa ih je pametno što prije pojesti. Ovakvi su proizvodi podložni razvoju bakterije koja se naziva Listeria, koja se razmnožava u hladnim prostorima poput fržidera, pa je jasno da namirnice nisu potpuno zaštićene samo zato što se nalaze u njemu. Neke od bakterija koje će uzrokovati bolest ne možete namirisati, vidjeti ili osjetiti okus. Ali ako primijetite da se miris salame promijenio, odmah je bacite.
Riba
Riba nije ništa otpornija na bakterije od mesa i treba se konzumirati dan ili dva nakon kupovine. U suprotnom je potrebno dobro je zamotati i staviti u zamrzivač gdje može trajati i nekoliko mjeseci.
Svježe borovnice
Bez obzira na to gdje ste ih nabavili, one ne traju dugo. Jagode možete jesti otprilike tri dana nakon kupovine, a borovnice i sedam dana. O kakvom god bobičastom voću da se radi, spremite ih u zamrzivač ako ih ne planirate odmah pojesti.
Zeleno povrće
Odnosi se to i na ono prethodno prano i nasječeno. Zeleno povrće može na sebi imati E coli, pa zbog sigurnosti je pametno pojesti ga do datuma označenog na pakovanju. Uostalom, ko želi jesti staru salatu…
Školjke
Poput drugih morskih plodova, sirove školjke moraju biti u frižideru kako se ne bi razmnožile bakterije koje mogu uzrokovati otrovanje hranom. Dagnje, kamenice i ostale školjke moraju se pojesti u roku od pet dana nakon kupovine, dok Jakobovu kapicu morate pojesti u tri dana. Ako osjetite bilo kakav čudan miris, odmah je bacite.
Sosovi iz tegle
Možda vam se čini kako oni mogu trajati vječno, ali samo zato što su zatvoreni u teglo ne znači da im bakterije ne mogu ništa. Jednom kad ih otvorite, trebalo bi ih što prije potrošiti. Uz to valja imati na umu da kad jedemo često priborom kojim smo već nešto dirali vadimo iste te namaze, a tako samo možemo uzrokovati nastanku još više bakterija. Senf može tako trajati i do godine dana u frižideru, namaz od paradajza mjesec dana, a majoneza dva mjeseca. Ali ako primijetite bilo kakve promjene na proizvodu, odmah ga je najbolje baciti.
Posljedice pandemije virusa korona u značajnoj mjeri otežale su situaciju i u mljekarskom sektoru. Dok se mljekare suočavaju sa problemom plasmana i velikim zalihama gotovih proizvoda, na farmama proizvodnja nije dovedena u pitanje, iako su mljekare smanjile otkupnu cijenu.
Zbog umanjene cijene mlijeka, Ljubiša Gajić iz Crnjelova kod Bijeljine, koji dnevno proizvodi 1.500 litara mlijeka, trpi gubitke. Ali to nije zaustavilo uspješnu proizvodnju i daljnji razvoj ove dobro organizovovane farme.
Prije deset godina Gajići su izgradili savremenu štalu i započeli veću proizvodnju mlijeka. Složna petočlana porodica ni u teškim trenucima nije odustajala od svog cilja. Tako je i danas kada s ponosom mogu reći da su jedna od najuspješnijih farmi na području Semberije. Imaju 170 grla od koji je 75 muznih.
– Proizvodnjom sam zadovoljan, dnevne količine su dobre, dobar je štalski prosjek. Što se tiče naplate mlijeka, redovno plaćaju redovno voze, ne prave probleme, jedino što je cijena niska – priča Ljubiša Gajić iz Crnjelova.
Zbog posljedica pandemije virusa korona, manje potrošnje mliječnih proizvoda, mljekare su smanjile otkupnu cijenu. Tri pfeniga manje po litru značajan je gubitak, kaže Gajić, ali uz premiju resornog ministarstva koja redovno stiže, na farmi sve funkcioniše. Imaju svu potrebnu mehanizaciju, a ove godine poljoprivredne mašine su dopunili novim traktorom i rolo presom.
– Svake godine nešto kupimo, širimo, mijenjamo, stalno ulažemo, usavršavamo. Ima nas petoro u kući, svi složno radimo, svako zna šta treba ko da radi, jedni drugim pomažemo. Zadovoljan sam i prezadovoljan – dodao je Gajić.
Na 130 hektara zemlje obezbijede hranu za stoku. Stariji sin vodi računa o mehanizaciji i obrađuje oranice. Snaha Nevena, ima 22 godine i nikada se nije bavila ovim poslom, ali s lakoćom je prihvatila sve obaveze.
– Uopšte mi nije bilo teško da se naviknem, jer sva ova atmosfera u kući je toliko drugačija, posebna, toliko sloge i ljubavi i pažnje jednih prema drugima. Mislim da ni u jednoj drugoj porodici ja to nisam vidjela – priča Nevena Gajić-
Gajići, prihodima od proizvodnje mlijeka, ostvaruju svoj san. Imaju savremenu farmu, profitabilnu proizvodnju, zapošljavaju četiri radnika, a planiraju da nabave i robota za mužu.
S obzirom da ovu prazničnu sezonu nećemo provoditi napolju kao prethodnih godina i samim tim nećemo uživati u poslasticama koje se uglavnom na ulicama gradova mogu pronaći samo oko praznika, donosimo vam obožavani recept svih mališana ali i onih starijih. Ušećerene jabuke na štapiću!
Sastojci:
7 jabuka
550 g šećera
180 ml vode
80 g glukoznog/bombonskog sirupa
štapići
Priprema:
Jabuke dobro operite, pogotovu ako su voskirane. Skinite peteljke i ubrusom obrišite. Na mjesto peteljki zabodite drveni štapić.
U sud sipajte šećer, vodu i glukozni/bombonski sirup. Promiješajte i stavite da se kuva. Neka umjereno vri oko 15-18 minuta i za to vrijeme nemojte da miješate. Šećer treba blago da požuti, a u videu možete da vidite sam process kuvanja. Sklonite sa vatre, dodajte prehrambenu crvenu boju i promiješajte. Uronite jabuke držeći za štapić, a onda prebacite na papir za pečenje i ostavite par minuta da se ohlade. Kada se smjesa prohladi i stegne (a brzo se steže), ponovo stavite par sekunti na vatru da biste mogli sledeće jabuke da ušećerite.
Uvijte u celofan, stavite mašnicu i obradujte svoje najmilije.
Napomena:
Koristite što sitnije jabuke. Možete koristiti i zelene, čak je ljepši kontrast s njima.
Umjesto sirupa možete koristiti med ali je svakako preporuka da to bude ovaj bombonski sirup.
Čaj od matičnjaka, poznat još kao čaj od melise koristi se još od davnina, a mnogi ga nazivaju “eliksirom života”. Spravlja se od listova koji sadrže vitamin C, beta karoten te bakar i stoga pružaju određena ljekovita svojstva.
U nastavku članka pročitajte za što je koristan čaj od matičnjaka te kako ga pripraviti.
Matičnjak – uzgoj
Matičnjak ili melisa (lat. Melissa officinalis) je zeljasta biljka uspravne stabljike, nazubljenih jajastih listova i ružičastih sitnih cvjetova. Rasprostranjena je na području Europe i zapadne Azije, a često raste samoniklo.
Za uzgoj su joj potrebni topla klima te vlažno tlo, ističu stručnjaci s poljoprivrednog portala Priroda i biljke. Miris matičnjaka je opojan i pomalo podsjeća na miris limuna, a njegova ljekovita svojstva pružaju mnoge zdravstvene dobrobiti.
Čaj od matičnjaka se najčešće pravi od listova, koji se beru prije cvjetanja, a koji se mogu koristiti i za pripremanje salata, juha i ostalih jela.
Eterično ulje matičnjaka se može dobiti destilacijom listova, ali je veoma skupo jer ga u listovima nema u velikom postotku.
Čaj od matičnjaka – ljekovita svojstva
Čaj od matičnjaka, svojim umirujućim svojstvima najbolje djeluje protiv poremećaja uzrokovanih stresom. Antioksidativni spojevi koje listovi matičnjaka sadrže, i koji bi mogli djelovati ljekovito, su:
vitamin C,
beta karoten,
nerol,
izopulegol,
citral,
citronelat,
kariofilen.
Kad se priprema čaj od matičnjaka, dio ovih spojeva će se razgraditi zbog toga što se čaj priprema s kipućom vodom. Međutim, dio spojeva će preostati i pružati određene zdravstvene prednosti, posebno ako se čaj od matičnjaka pije neko vrijeme.
Matičnjak može uvelike utjecati na kvalitetu našeg sna pa se zato često preporučuje kao prirodni lijek za ublaženje simptoma:
nesanice,
anksioznosti,
depresije,
napetosti.
Svojim umirujućim svojstvima također pomaže i kod simptoma kao što su nadutost i problemi s probavom.
Čaj od matičnjaka pozitivno djeluje na imunitet, a ekstrakt matičnjaka se lokalno može primijeniti kod liječenja herpesa na usni.
Njegova iznimna ljekovita svojstva pružaju još mnoge zdravstvene dobrobiti kao što su:
liječenje glavobolje,
snižavanje visoke tjelesne temperature,
ublažavanje mučnine,
povećanje koncentracije.
Studija iranskih znanstvenika, objavljena 2003. godine u znanstvenom časopisu Journal of Neurology, Neurosurgery, and Psychiatry, potvrđuje pozitivno djelovanje ekstrakta matičnjaka na pacijente koji su oboljeli od Alzheimerove bolesti te potvrđuje smanjenje periode mentalnih smetnji i ekscitacija.
Također, studija objavljena 2013. godine u časopisu Advances in Pharmacological Science dokazuje protuupalno djelovanje ulja matičnjaka na edeme odnosno otoke nastale uslijed nakupljanja tekućine na ozlijeđenim područjima.
Ta i slična istraživanja pokazatelj su zdravstvene vrijednosti matičnjaka i njegovih pripravaka u liječenju raznih bolesti i stanja. Međutim, treba imati na umu da ovakvi biljni pripravci nisu lijekovi za osnovne bolesti već mogu pomoći kod ublaživanja simptoma.
Prije zdravstvene upotrebe obavezno se savjetujte s liječnikom ili ljekarnikom.
Čaj od matičnjaka – priprema
Priprema čaja od matičnjaka je vrlo jednostavna i upravo zbog toga bi se on svakako trebao naći u vašoj kuhinji. Čaj od matičnjaka vrlo rijetko uzrokuje nuspojave, pa je zato posebno koristan i za djecu.
Jednostavno jednu žlicu suhog lišća matičnjaka prelijte s dva decilitra kipuće vode, ostavite da odstoji par minuta, a zatim uživajte u njegovom opojnom mirisu i okusu.
Matičnjak – nuspojave
Stručnjaci sa zdravstvenog portala Medicine Net navode moguće nuspojave prekomjernog korištenja matičnjaka. To su:
hipersenzitivnost,
sedativni učinak,
iritacije kože.
Dugotrajna upotreba pripravaka od matičnjaka se ne preporučuje jer se može usporiti funkcija te smanjiti sinteza hormona štitnjače.
Pripravke od matičnjaka ne bi trebale koristiti trudnice i dojilje, a kronični bolesnici bi se trebali konzultirati s liječnikom prije upotrebe.
Ako koristite kozmetičke pripravke s melisom, prije nanošenja isprobajte malu količinu na unutarnjoj strani zapešća kako biste provjerili jeste li alergični.
Organsko pčelarstvo je u potpunosti kontrolisana proizvodnja pčelinjih proizvoda u kontrolisanim uslovima i/ili divljim, prirodnim nezagađenim područjima.
To znači da se koriste prirodni resursi radi budućih generacija, razvija organska proizvodnja uz očuvanje ekosistema, eliminišu svi oblici zagađenja, zatim košnice koje moraju biti od prirodnog materijala bez ikakvog dodira s toksičnim materijama, uvođenje organski proizvedenog voska, uvođenje organskog meda u prihranu pčela ili organskog šećera i vođenje uredne dokumentacije o svim postupcima proizvodnje.
Organski med i ostali pčelinji proizvodi
Med proizveden po principima organske proizvodnje ne sadrži štetne materije po zdravlje ljudi. Takođe, ne ugrožava životnu sredinu. Organski med i drugi pčelinji proizvodi zdravstveno su ispravni, u sebi ne sadrže ostatke pesticida i drugih nedozvoljenih inputa, pa je povećana potreba tržišta za takvim pčelinjim proizvodima opravdana i očekivana.
Foto AgroSavjet/Med
Prednosti organskog pčelarstva:
-Zaokružen proces biljne i animalne proizvodnje;
-Pčelinji proizvodi oslobođeni od bilo kakvog rizika kontaminacije;
-Veća cijena organskih proizvoda na tržištu;
-Bolji standard pčelara;
-Potencijal razvoja seoskog turizma uz kvalitetan i zdravstveno bezbjedan proizvod i zaštićenu zonu od bilo kakvog oblika zagađenja;
Nedostatci organskog pčelarstva:
-Veće angažovanje pčelara;
-Nedostatak znanja za ovaj vid proizvodnje;
-Mala količina proizvodnje;
-Nedostatak inputa za organsku proizvodnju (organski šećer, organski vosak, dozvoljena sredstva za zaštitu od bolesti i štetočina).
Svi pčelinji proizvodi proizvedeni na organski način su:
-definisani,
-godišnje kontrolisani i
-certifikovani.
Postoje četiri osnovna principa organskog pčelarenja, a to su:
Izbor rase pčela, odgovarajućeg mjesta za pčelinjak, selenje pčelinjaka, odnosno odgovarajući izbor pčelinje paše;
Odgovarajuća pčelarska tehnologija, košnice i pčelarska oprema;
Odgovarajuća zdravstvena zaštita pčela bez rizika i
Propisno rukovanje, obrada i skladištenje pčelinjih proizvoda.
Prvi osnovni princip organskog pčelarenja
Izbor rase pčela u toku zasnivanja organskog pčelinjaka vrlo je važan. U toku organske pčelarske proizvodnje na našim prostorima zastupljena je domaća kranjska pčela, siva medonosna pčela odnosno Apis mellifera carnica. U slučaju da nisu dostupne organske pčele 10% organskih društava može biti zamijenjeno pčelama iz konvencionalne pčelarske proizvodnje. U slučaju visoke smrtnosti pčela uzrokovane zdravstvenim ili nekim elementarnim nepogodama kontrolna organizacija može privremeno odobriti ponovo uspostavljanje pčelinjaka sa konvenconalnim uzgojenim pčelama, ako organske pčele nisu dostupne. Za obnovu pčelinjaka, godišnje, 10% organskih matica i rojeva može da bude zamijenjeno konvencionalnim maticama i rojevima pod uslovom da se matice i rojevi stave u košnice sa saćem ili satnim osnovama, koje vode porijeklo iz organskog uzgoja.
Izbor košnica u organskoj pčelarskoj proizvodnji treba da bude napravljen od prirodnih materijala koji ne mogu ugroziti životnu sredinu niti proizvod pčela. Za zaštitu košnica dozvoljeno je koristiti samo ekološke boje na bazi vode. U košnicama je dozvoljeno koristiti prirodne proizvode kao što su: med, vosak, propolis, biljna ulja i dozvoljena sredstva za zaštitu od bolesti i štetočina. Svaka košnica mora imati svoju evidenciju, dodijeljeni broj (ili neki drugi način označavanja) kojim bi se pratile sve aktivnosti koje se sprovode na pčelinjaku. Oznaka na svakoj pojedinačnoj košnici mora biti očigledna prilikom pregleda pčelinjaka.
Smještaj košnica u organskoj pčelarskoj proizvodnji mora biti na lokacijama gdje nema izvora zagađenja u prečniku od najmanje tri kilometra. Takođe treba da se osigura pristup dovoljnim izvorima medne rose, nektara i polena od samoniklih biljaka ili biljaka koje nisu tretirane hemijskim sredstvima koja nisu dozvoljena u organskoj pčelarskoj proizvodnji. Pčelinjaci u organskoj pčelarskoj proizvodnji trebaju biti udaljeni od izvora zagađenja, autoputeva, naseljenih mjesta, industrijskih zona, otpadnih voda i dr. Pčelari dostavljaju kontrolnoj organizaciji mapu sa lokacijama pčelinje paše, na kojoj se nalaze košnice i dokaz o udaljenosti košnica od izvora zagađenja, u prečniku od tri kilometra.
Selenje košnica u organskoj pčelarskoj proizvodnji na nove lokacije, zahtjeva da se u roku od četiri sedmice o tome obavijesti kontrolna organizacija. Nadležni inspektor mora biti obavješten prije selenja košnica o novoj lokaciji i vremenskom roku kada će se selenje košnica obaviti.
Drugi osnovni princip organskog pčelarenja
Vosak u organskoj pčelarskoj proizvodnji, u periodu konverzije, (prelazni period od jedne godine) treba da bude zamijenjen organski prizvedenim voskom. U slučaju da sav vosak ne može biti zamijenjen tokom jednogodišnjeg prelaznog perioda, Kontrolna organizacija može produžiti period konverzije.
U toku perioda konverzije vosak iz konvencionalne proizvodnje može se koristiti samo u slučajevima:
-Ako pčelinji vosak iz organske proizvodnje nije dostupan na tržištu;
-Ako dokazano ne sadrži štetne materije koje nisu dozvoljene u organskoj prozvodnji;
-Ako potiče od voštano mednih poklopčića na saću;
Izgradnja saća na organskim osnovama u toku perioda konverzije predstavlja važan zadatak za pčelara. Žica za učvršćivanje satnih osnova mora da bude u organskoj proizvodnji od nerđajućeg materijala (inoks žica). U toku perioda konverzije sva žica mora da bude zamijenjena nerđajućom žicom.
Ishrana pčela u organskoj prizvodnji dozvoljena je samo sa organskim medom, organskim šećernim sirupom ili pogačama i šećerom iz organske proizvodnje. U slučaju vremenskih neprilika i usljed nedostatka pčelinje paše, a u cilju održavanja ili ponovnog uspostavljanja organske proizvodnje potrebno je:
Ostaviti dovoljne rezerve hrane za zimovanje;
Obavezno vođenje evidencije o prihrani;
Voda koja se koristi za napajanje pčela mora da bude hemijski ispravna, a pojilišta za pčele, izrađena od prirodnih materijala.
Treći osnovni princip organskog pčelarenja
Zdravlje i dobrobit košnice postiže se higijenom i kontrolom košnice. Kod suzbijanja zaraze Varoa destructor dozvoljeno je koristiti mravlju kiselinu, mliječnu kiselinu, sirćetnu kiselinu i oksalnu kiselinu, kao i mentol, timol, eukaliptol i kamfor. Dozvoljeni su fizički tretmani za dezinfekciju košnica kao što su vodena para ili direktni plamen. Veterinarsko-medicinski proizvodi se mogu koristiti u organskom pčelarstvu ako je odgovarajuća promjena u skladu sa propisima kojima se reguliše organska proizvodnja. Zabranjeno je sakaćenje kao što je podrezivanje krila matica.
Za potrebe zaštite okvira, košnice i saća od štetočina dopuštena su sredstva samo protiv glodara (koja se koriste za klopke).
Zabranjena je upotreba hemijskih sredstava za odbijanje pčela tokom postupka vađenja meda. Upotreba dima treba biti svedena na minimum. Prihvatljivi dimni materijali trebaju biti prirodni (najčeće je to gljiva trud) ili od materijala koji ispunjavaju zahtjeve kontrolne organizacije. Uništavanje pčela u saću kao metoda sakupljanja pčelinjih proizvoda je zabranjena. Uništavanje saća sa leglom zabranjeno je prilikom vađenja meda. Uništavanje legla sa trutovima dozvoljeno je kao mjera borbe protiv varoe.
Pčelinji vosak za nove satne osnove mora biti iz organskog uzgoja.
Vještačka oplodnja matica je dozvoljena.
Četvrti osnovni princip organskog pčelarenja
Vrcanje i pakovanje meda
Vrcaljka, pčelarska oprema, posude za skladištenje i čuvanje pčelinjih proizvoda, ambalaža za pakovanje, mora da bude od materijala koji ne dovode do ugrožavanja životne sredine ili pčelinjih proizvoda.
Ambalaža za skladištenje (bačve za med i dr.) mora biti od materijala (najčešće inoks) koji je certifikovan za korištenje u prehrambenoj industriji.
Ambalaža za pakovanje meda i drugih pčelinjih proizvoda (teglice i dr.) može biti od stakla. Ukoliko se radi o pripremi i certifikovanju različitih preparata koji uključuju miješanje različitih pčelinjih proizvoda u određenom omjeru svi sastojci moraju voditi porijeklo iz organskih pčelinjih zajednica, a receptura mora biti dostavljena na uvid certifikaciskom tijelu (kontrolnoj organizaciji).
Organski med se prije prerade (pakovanja u tegle ili neku drugu ambalažu) mora čuvati u posudama od nerđajućeg materijala ili nekog drugog prirodnog materijala.
PRERADA I PAKOVANjE
U slučaju da pčelar prerađuje, puni, pakuje ili trguje pčelinjim proizvodima, ove aktivnosti takođe moraju biti kontrolisane i certifikovane. Ako se u skladišnom prostoru nalaze i ostali proizvodi, obavezno je razdvajanje organskih proizvoda od konvencionalnih. Ovakav način skladištenja mora biti osiguran tokom cijelog procesa pčelarenja, od proizvodnje, prerade do pakovanja gotovih proizvoda. Osnovni zahtjev u postupcima skladištenja i manipulacije je: „označiti i držati odvojeno“. Mjere osiguranja organskog proizvoda uključuju ulaznu kontrolu sirovina, kontrolu procesa proizvodnje i prerade, skladišnih prostora i higijenske mjere. Provođenje mjera mora biti dokumentovano (vođenje dnevnika proizvodnje, protokol čišćenja i sl.)
-Miješanje sa konvencionalnim proizvodima (paralelna proizvodnja ili rukovanje);
-Neprovjerene ili neadekvatno dokumentovane nabavke sirovina, neadekvatne evidencije;
-Higijena proizvodnih linija;
-Nedostatak uputstava za osoblje, neodgovorno osoblje ili osoblje koje nije informisano o zahtjevima organske proiuzvodnje;
-Nejasno upravljanje proizvodnjom;
-Identifikacija organskih proizvoda u toku procesa obrade i skladištenja;
-Neadekvatni skladišni prostor i korištenje sredstava za suzbijanje skladišnih štetočina;
Dokumentacija je obavezna u svakoj fazi pčelarske proizvodnje. Vođenje evidencije o pčelarskoj proizvodnji mora pokazati sve podatke u vezi sa aktivnostima koje su se sprovodile u toku proizvodnog procesa, na kojim društvima i u kojem vremenu (datum).
Podaci o uklanjanju medišta, vrcanje meda i sakupljanje drugih pčelinjih proizvoda i svih drugih aktivnosti koje se sprovode na pčelinjaku, pčelar mora upisati u dnevnik pčelinjaka.
Pčelar mora imati dokumentaciju za sve što kupuje, kao i za sve što prodaje.
Princip sledljivosti mora omogućiti da se, u slučaju potrebe, određena serija pčelarskih proizvoda može lako identifikovati i, za kratko vrijeme, povući sa tržišta.
POTREBNA DOKUMENTACIJA za pčelara:
–skica objekta,
-mapa lokacije,
-sistem identifikacije i označavanja partija (garantovanje sledljivosti),
-evidencije o medu, vosku i drugim pčelinjim proizvodima,
-evidencija selenja, mape za svaku pojedinačnu lokaciju,
-evidencija o prihrani.
POTREBNA DOKUMENTACIJA za preradu:
-skica svih objekata koji služe za manipulaciju, preradu, pakovanje i skladištenje,
-dnevnik proizvodnje (otpremnice za skladište i sl.)
POTREBNA DOKUMENTACIJA za prodaju:
-računi (otpremnice, utovar, izvoz, transport).
Nabavka sirovina
Kod nabavke sirovina potrebno je da dokumenti (etikete, otpremnice, računi) sadrže jasnu informaciju da je dostavljena sirovina organski certifikovana, odnosno, da je organskog porijekla. Osim toga, mora biti naznačen naziv i registracijski broj certifikacione kuće koja je izdala certifikat za kupljenu robu. Kod nabavke roba od drugih certifikovanih proizvođača, treba voditi računa da nije uvijek moguće izvršiti re-certifikovanje, te je važno provjeriti da li postoji sporazum o prepoznatljivosti, između dvije certifikaciske kuće.
Kontrola i certifikacija u organskom pčelarstvu
S obzirom na sve veće interesovanje za organsku proizvodnju, kako najširih slojeva stanovništva tako i profesionalaca u samoj poljoprivrednoj proizvodnji i prerađivačkoj industriji, postoji ili se stvara potreba da se razjasni sam proces uključivanja u ovaj način poljoprivredne proizvodnje.
Da bi registrovali proizvodnju za certifikaciju kod kontrolne organizacije popunjava se aplikacijski set koji se dostavlja od strane kontrolne organizacije.
Da bi aplikacija bila razmotrena od strane kontrolne organizacije mora biti:
-u cjelosti popunjena,
-podnesena u roku (određen od strane kontrolne organizacije),
-mora biti potpisana,
Nakon podnošenja aplikacije, do registracije proizvodnje potrebno je:
-dostaviti potrebnu dokumentaciju koju kontrolna organizacija zahtjeva,
-potpisati certifikacioni ugovor,
-uplatiti dio certifikacionih troškova u roku koji odredi kontrolna organizacija.
Nakon provedenog postupka aplikacija je kompletirana, a proizvodnja registrovana, a nakon prelaznog perioda (period konverzije) proizvodnja je certifikovana.
Nakon jagnjenja ovaca važno je na koji način ćemo njegovati i prihvatiti jagnjad.
U ovčarskoj proizvodnji prioritet je odgajati zdrava grla. Nakon što se ovca ojagnji, jagnjadima se očisti nos i usta od sluzi. Ako se desi da je jagnjenje bilo teško i dugotrajno, jagnje odmah moramo podići na zadnje noge, da bi izbacilo plodovu vodu iz usne duplje i spriječili njen prodor u pluća. Plodova voda u roku nekoliko minuta može izazvati gušenje ili u periodu od 2-3 dana upalu pluća.
Ukoliko se pupčana vrpca sama ne otkine, onda je presijecamo dezinfikovanim makazama i dezinfikujemo jodnim preparatima.
Foto: AgroSavjet/Ovca i jagnje
Majčino vime treba oprati toplom vodom, obrisati suvom i čistom krpom. Prve mlazeve kolostruma treba izmusti u posebnu posudu, jer ima više mikroorganizama u tim prvim mlazovima, koji prave smetnju pri varenju, takođe i prostirka treba da bude suva, da bi se sprječio razvoj mikroorganizama, koji prouzrokuju razvoj određenih zaraznih bolesti.
Ako se rode zdrava i vitalna jagnjad, ona se dižu na noge za 10-15 minuta i traže sisu. Samo slabom i sitnom podmlatku treba pomoć prilikom dojenja. Jer jagnje mora popiti kolostrum što prije, najkasnije 24 sata nakon poroda. Značaj kolostruma je veliki, daje jagnjetu neophodnu energiju i antitijela protiv oboljenja sa kojima je ovca bila u kontaktu ili protiv kojih je bila vakcinisana. Ako se desi da ovca ne prihvati jagnje, onda se odvaja u poseban boks, gdje ostaje do prihvatanja od strane majke ili druge ovce.
U slučaju da majke nemaju dovoljno mlijeka, potrebno je jagnjad prihranjivati. U početku se može davati mlijeko od ovaca, krava ili koza, a u uzrastu od 2-3 nedelje može i mliječna zamjena, ali taj prelaz na zamjenu mora biti postepen. Ishrana jagnjadi u kasnijem periodu (nakon treće nedelje), zavisiće od toga kakva se proizvodnja dalje očekuje od njih. Ono što je poženjno i predstavlja jednu od preporuka, jeste i to da svaki uzgajivač ovaca treba imati zamrznuti kolostrum, koji se prilikom davanja jagnjadima mora polako zagrijavati, ne prelaziti temperaturu od 40 °S, jer ona uništava antitijela, a samim tim ako je jagnje hranjeno ovakvim kolostrumom onda je manje otporno.
Mlada, zelena božićna pšenica je obavezan dio božićne trpeze, a evo i savjeta kako da vam ove godine ona bude bogata, lijepa i gusta.
Jedan od velikih simbola najradosnijeg hrišćanskog praznika je božićno žito koje bi trebalo da bude zeleno i bujno kako bi takvi bili i usjevi tokom godine. Kako biste bili sigurni da će pšenica nići u pravo vrijeme i biti bogata i gusta, važno je da se pridržavate sljedećih savjeta:
1. Pripremite se za sadnju
Prije sijanja pšenicu je potrebno dobro namočiti u mlakoj vodi pa je ostaviti preko noći da odstoji. Nakon toga osušite je na papirnom ubrusu pa posijte jer će tako bolje proklijati.
2. Ne štedite na sjemenu
Pšenicu je najbolje sijati na tanjiriću ili u manjoj saksiji. Nemojte štedjeti na sjemenu i prekrijte njime dno posude tako da ne ostane praznog mjesta – čak je poželjno da se sjeme mjestimično preklapa. Zatim je prekrijte još jednim slojem zemlje.
Umjesto zemlje možete upotrebiti i sloj pamučne vate natopljene vodom i po njoj poslagati zrna pšenice. Vata je praktična jer upija višak tečnosti.
3. Pšenicu držite na svijetlom mjestu
Pšenicu nemojte držati na mjestu koje je previše blizu grijanja jer bi se mogla osušiti. Najbolje ju je staviti pored prozora, na umjereno toplo i svijetlo mjesto.
4. Zaštitite sjeme folijom
Prvih nekoliko dana, prije nego što pšenica počne nicati, prekrijte je aluminijskom folijom koja čuva vlagu. Čim počne puštati zelene izdanke, uklonite foliju i zalivajte pšenicu umjereno svaki dan. Za zalivanje tanjirića pšenice potrebna vam je otprilike jedna kašika vode, a da bi se tečnost ravnomjerno rasporedila, dobro je upotrebiti plastičnu bocu s raspršivačem.
5. Odsjecite vrhove i ukrasite pšenicu
Kada pšenica naraste, odsjecite vrhove tako da budu podjednake visine. Običaj je i vezanje ukrasne trobojne vrpce oko pšenice. Pazite da vrpcu ne stegnete prečvrsto nego tek toliko da ostane na mestu.
Da li kvalitet i količina proizvedenih pčelarskih proizvoda, mogu stajati ravnopravno u istoj rečenici i biti ostvareni u isto vrijeme?
Biti uspješan u pčelarstvu, voljeti i sačuvati zdravlje pčela, proizvesti dosta proizvoda i ostvariti prihod, proizvesti higijenski ispravne i po zdravlje ljudi, sigurne proizvode, trebalo bi da bude cilj svakog pčelara. Možda su neki zaboravili vrijeme kada i zašto su odlučili da postanu pčelari? Da li je to bila znatiželja da se proba nešto novo, nastavak porodične tradicije, možda su jednostavno zavoljeli pčele, a da nisu znali zašto, ili su čuli da se od pčelarstva može dobro zaraditi i živjeti?
Velike klimatske promjene, modernizacija u poljoprivrednoj proizvodnji, kao i mnogi drugi faktori koji utiču na medonosni biljni svijet, direktno su uticali i na život pčela, samim tim, i na prinose pčelinjih proizvoda. U godinama kao što su bile protekle dvije, mnogi pčelari, ne samo da nisu imali med za vlastite potrebe, nego su morali da vrše i prihranjivanje pčelinjih društava.
Čak i u takvim godinama, na tržištu su se, u ponudi, konstanstno mogle pronaći velike količine kako domaćeg tako i uvoznog meda. Svjedoci smo sve češćih naslova u medijima, ne samo kod nas i u susjednim zemljama, nego i na globalnom nivou, kako su u provedenim kontrolama od strane nadležnih organa te laboratorijskim analizama utvđene nepravilnosti, po pitanju kvaliteta ispitivanog meda, te kako je, u ponudi, sve više lažnog nego pravog meda.
Nesavjesne osobe u svijetu pčelarstva žele doći do veće zarade te, u svom radu, primjenjuju razne metode. Neki loše pčelarske godine nadoknade tako što tokom cijelog pašnog perioda pčele prihranjuju šećernim i invertovanim sirupima, koje pčele skladište u saće zajedno sa prirodnim nektarom. Drugi proizvode med kojeg pčele nikada nisu ni viđele.
U tom radu postigao se veliki stepen usavršenosti da, bez pregleda takvog “meda“ u stručnim laboratorijama, nije moguće utvrditi da li se radi o prirodnom ili falsifikovanom medu. Današnji potrošači nalaze se pred jednom velikom enigmom, kako prepoznati i nabaviti pravi kvalitetan med, za sebe i svoju porodicu?
Danas postoje brojni tekstovi o vrstama meda, kvalitetu, o njihovim fizičkim, hemijskim i organoleptičkim svojstvima, metodama provjere, kako bi svako koliko toliko mogao razlikovati pravi od krivotvorenog meda. To nije jednostavan zadatak ni boljim poznavaocima, kamoli, stručnjacima.
Tako imamo niz savjeta koji, između ostalih kažu da je sortni med prepoznatljiv po svom karakterističnom ukusu, boji i mirisu, da pravi med vremenom kristališe, da obavezno treba pročitati deklaraciju na tegli, provjeravanje curenja meda u neprekinutoj niti sa podignute kašike, okretanje tegle i praćenje podizanja vazdušnog balona, stavljanja meda u čašu vode i praćenje otapanja, zagrijavanje meda u mikrovalnoj pećnici na visokoj temperaturi, praćenje karamelizacije, da pravi med nije ljepljiv, ako ga razmažete između prstiju, ne privlači mrave, da šibicu umočenu u pravi med možemo upaliti, mjerenje težine, itd… Niska prodajna cijena meda takođe treba da izazove sumnju kod potrošača. Med treba kupovati direktno od pčelara, u koga imamo povjerenje.
Laboratorijsko ispitivanje fizičkih, hemijskih i bioloških osobina meda je najpouzdanije, a predviđa sljedeće analize:
-određivanje električne provodljivosti,
određivanje sadržaja redukovanih šećera, saharoze,
– određivanje vode u medu, određivanje materija nerastvorljivih u vodi,
-određivanje pepela, određivanje kiselosti, određivanje aktivnosti dijastaze, određivanje hidroksimetilfurfurola (HMF)
– biološka metoda polenske analize meda.
Prosječan hemijski sastav meda je sljedeći:
– šećeri, kojih ima i do 75% (fruktoza 38%, glukoza 30%, saharoza 1-2%), a ostatak čine maltoza i ostali disaharidi,
– voda do 18%,
– organske kiseline 0,3% (jabučna, vinska, limunska, oksalna, mliječna, ),
– enzimi (invertaza, dijastaza, katalaza, fosfataza, dehidraza, oksidaza, peroksidaza…),
– minerali 0,2% (željezo, bakar, mangan, silicijum, hlor, kalcijum, kalijum, natrijum, magnezijum i dr.), vitamini C i B kompleksa, A, K i E, te fitohemikalije (flavonoidi i fenoli) koje imaju oksidativna svojstva.
Kako u medu ima i polenovih zrnaca on sadrži i nešto bjelančevina.
Na kvalitet meda utiču mnogobrojni faktori kao što su: botaničko porijeklo medonosnog bilja, sastav nektara, geografski region na kome rastu medonosne biljke, klimatski uslovi, sezona medobranja, vrijeme i način skladištenja, zrelost i obrada, prisustvo lijekova, pesticida i mikroorganizama.
Med koji se stavlja na tržište ne smije imati bilo kakav strani okus ili miris, biti u početnom stadiju fermentacije, imati vještački izmijenjenu kiselost, biti zagrijavan na takav način da su prirodni enzimi ili uništeni ili su im značajno smanjene aktivnosti, imati odstranjen polen, biti dobijen hranjenjem pčela šećerom i šećernim proizvodima ni pomiješan s medom dobijenim na taj način.
Na klimatske promjene pčelari ne mogu sami uticati, ali ono što mogu učiniti kako bi stvorili preduslove za uspjeh jeste, držati se primjera dobre pčelarske prakse, i biti savjesni u svom radu.
Neki od savjeta kojih bi trebalo da se pridržavaju su sljedeći: imati dobre matice, stvarati jake zajednice, osigurati dovoljno hrane za pčele tokom cijele godine, obezbijediti pčelama higijenski ispravnu vodu, voditi računa o postavljanju pčelinjaka u pogledu prenaseljenosti na paši, udaljenosti od paše i od izvora zagađenja, sprečavati rojenje prije glavne paše, obezbjediti pčelama dovoljno prostora za skladištenje meda tokom glavne paše, vrcati samo zreo med, pravilno skladištiti izvrcani med, voditi računa o higijeni na pčelinjaku, upotrebi dozvoljenih lijekova i zdravlju pčela, redovna zamjena starog saća, obezbijetiti pčelama mirno zimovanje, saditi medonosno bilje koje može da uspjeva u određenom području, itd…
Kako bi se izbjegle sve moguće neugodnosti sa lažnim medom, može se zaključiti da je neophodno obrazovanje ne samo pčelara, nego i svakog ko kupuje ili konzumira med.
U cilju očuvanja kvaliteta zrna i uskladištene mase, žitarice je potrebno adekvatno skladištiti. Jedna od opasnosti kod skladištenja žitarica predstavljaju insekti koji mogu da prouzrokuju značajne štete.
Štete se ogledaju u smanjenju kvaliteta i uskladištene mase. Jedan od problema skladištenih prostora je što se ne sprovode preventivne i higijenske mjere skladištenih prostora.
Štetni insekti koji se često javljaju u skladištima i prouzrokuju štete na žitaricama i kukuruzu su:
Mali brašnari (Tribolium confusum, Triblium castaneum).
Ekonomski najznačajnija štetočina skladišnih žitarica je žižak žita (Sitophilus granarium) osim na žitu, nanosi štete na kukuruzu, ječmu, zobi, pirinču. Oštećuje cijelo zrno i to polaganjem jaja u jezgro zrna. Pored razvoja u zrnu uspiješno se razvija u brašnu, prekrupi i grizu. U toku godine može imati 3-4 i više generacija, zavisno od povoljnih uslova za razvoj štetočine.
Žižak žita (Sitophilus granarium)
Žitni moljac (Sitotroga cerealella) jedan od najopasnijih štetočina, poznat po tome što pričinjava štete na kukuruzu. Štete se ogledaju u znatnom smanjenju težine zrna i ovakvo zrno gubi upotrebnu vrijednost. Ima 2 do 4 generacije godišnje.
Žitni moljac (Sitotroga cerealella)
MJERE SUZBIJANJA
Mjere suzbijanja štetnih insekata u skladištu se ogledaju u sprovođenju preventivnih mjera: higijensko čišćenje i krečenje zidova i skladišnih prostora, uklanjanje zaostalih zaliha žitarica. Redovno održavanje skladišta i kontrola uskladištenog zrna je osnovna mjera borbe protiv ovih štetočina. Potrebno je unositi u skladište zdrave žitarice koje imaju manji postotak vlage, ispod 12%.
Hemijske tretmane praznih skladišta ima smisla raditi samo ako su prije toga sprovedene pomenute preventivne mjere. Veoma je važno rano otkrivanje prisustva štetočina u skladištu. Za tu namjenu se mogu koristiti feromonske klopke za ranije utvrđivanje prisustva štetočina. Direktne mjere suzbijanja štetočina vrše se primjenom kontaktnih insekticida i fumiganata.
Bitna je dobra isparljivost insekticida koji se koriste za tretiranje skladišta. Za suzbijanje štetočina mogu se primjeniti isnekticidi iz grupe piretroidi (deltametrin) i tri organofosforna insekticida (dihlorvos, malation i pirimifos-metil). Kod tretiranja žitarica preporučuje se preventivno tretiranje jer sredstva koja se primjenjuju za tu namjenu ne suzbijaju insekte u zrnu nego samo one insekte koji su van zrna.
