Ova žitarica (Fonio) je jedna od onih koje su uglavnom ostale nepromijenjene tokom posljednjih nekoliko stotina godina.
U posljednje vrijeme žitarice poput heljde, prosa i kvinoje postale su dio jelovnika brojnih restorana, a svoje mjesto pronašle su i u privatnim kuhinjama.
S obzirom na brojne hranjive osobine koje se pripisuju drevnim žitaricama, zrno koje ima nevjerovatne zdravstvene prednosti, ustvari je najmanje.
Drevne žitarice su prije svega poželjne zbog svoje hranjive vrijednosti. Mnogo su korisnije za tijelo od nekih najčešće korišćenih sorti pirinča, kukuruza i pšenice i nude obilje korisnih vitamina i hranjivih sastojaka.
Nutricionisti smatraju da je dodavanje drevnih žitarica u ishranu dobro zbog „obilja vitamina B koji pomaže u borbi protiv stresa, magnezijuma koji pomaže u očuvanju zdravlja mišića, gvožđa i vlakana koja obezbjeđuju pravilan rad i zdravlje crijeva“.
Također se smatra da one mogu pomoći u obezbjeđivanju dobrih bakterija u crijevima, a zdravije crijeva može pomoći u svemu, od probave i imuniteta do raspoloženja. Poznato je da drevne žitarice imaju relativno puno proteina, što je korisno za svakog ko praktikuje biljnu ishranu.
Međutim, fonio u odnosu na većinu drevnih žitarica ima još više prednosti.
Ova žitarica vodi porijeklo iz zapadne Afrike, a drevni Egipćani su ga smatrali „sjemenom svemira“ pa se fonio u toj regiji uzgaja više od 5.000 godina i vjerovatno je najstarija uzgajana žitarica u Africi.
Ova sitna žitarica iz porodice prosa je od istog hranljivija, kao i od ostalih žitarica.
Izvrstan je izvor složenih ugljenih hidrata. Fonio je takođe zrno bez glutena sa niskim glikemijskim indeksom, što ga čini idealnim za osobe koje ne jedu gluten i one koji imaju visok šećer u krvi, piše Verywell Fit.
Prema američkom Ministarstvu poljoprivrede, jedna šoljica kuvanog fonia ima 140 kalorija naspram 216 kalorija po šoljici integralnog pirinča, 300 kalorija po šoljici pšenične tjestenine i 222 kalorije po šoljici kvinoje.
Fonio je takođe bogat aminokiselinama, metioninom i cisteinom, koje podstiču zdrav rast kose, kože i noktiju, ali nisu prisutne ni u jednom drugom zrnu.
Biodinamički kompost se poboljšava upotrebom šest preparata koji se spravljaju hajdučke trave (502), kamilice (503), koprive (504), kore hrasta (505), maslačka (506) i valerijane (507).
Svaka od ovih biljaka se transformiše kroz jedinstven proces koji ih povezuje sa životinjskim carstvom, zemljom i godišnjim ciklusom.
Spajanje ovih elemenata uvećava ljekovita svojstva, omogućava rast korisnih bakterija i gljivica i kreira moćnu koncentrisanu supstancu koja ubrzava razvoj komposta.
Mala količina preparata se dodaje u kompost odmah nakon njegovog spravljanja te nakon prevrtanja. Biodinamički preparat poboljšava kvalitet komposta tako što stabilizuje nitrogen i druge hranjive materije, uvećava mikrobiološku raznovrsnost i više osjetljivosti u proces kompostiranja.
Biodinamički kompost pomaže da se zemljište dovede u sklad sa cijelom farmom i okruženjem uz istovremeno povećanje kvaliteta zemljišta i organske materije. Takođe, na ovakav način se dodaje i više ugljenia što pomaže postizanju klimatskog balansa.
U nastavku Vam donosimo i načine kako da biodinamičke preparate napravite i na svom imanju.
Potrebno je ubrati mlade koprive koje nisu izrasle više od 20 cantimetara i koje nisu započele sa cvjetanjem. Nakon branja, biljke se ostavljaju na otvorenom kako bi počele da venu a za to vrijeme se u zemlji iskopa kanal dubine oko 40 cantimetara. Na dno kanala se postavljaju provela stabla koprive, te se zatrpavaju slojem treseta i zemlje.
Ovako zatrpane biljke u zemlji ostaju cijelu godinu, a nakon što se izvade, na njihovo mjesto se mogu stavljati nova stabla. Umjesto kanala se mogu koristiti i drveni sanduci dubine pola metra.
Kada je riječ o preparatu 503, glavna sirovina za njegovo spravljanje je kamilica. Nakon što se cvjetovi sakupe (potrebno je da to budu krupni i zdravi cvjetovi) potrebno ih je osušiti u hladu. Tako se čuvaju do jeseni nakon čega se kuva blagi čaj od jednog dijela cjetova. Čajem se preliva ostatak cvjetova i očišćena crijeva govečeta.
U crijeva se stavljaju već nakvašeni cvjetovi, sve se dobro uveže i ostavlja u zemlju gdje treba da prezimi. Gotov preparat se vadi početkom proljeća.
Preparat 502 se pravi od hajdučke trave.
Kao i kod većine prepata, ubiru se cvjetovi koji se kasnije suše u hladu nakon čega se pakuju u papirne kese.
U proljeće se skuplja mlada hajdučka trava, čiji se cvjetovi nisu razvili. Ona se preliva ključalom vodom i ostavlja pola sata kako bi napravio čaj.
Čajem se prelivaju osušeni cvjetovi koji su sačuvani pa se stavljaju u mjehur jelena. To se sve veže i ostavlja na sunčanom mjestu do početka jeseni kada se zakopava u zemlju bogatu humusom. Ovaj preparat se smatra gotovim tek početkom proljeća.
Pripravljanje ovog preparata se može pojednostaviti tako što se, umjesto preparata, u zemlju ostavljaju osušeni buketi hajdučke trave a prskanje se povremeno vrši čajem od ove biljke.
Jedna od najčešće sađenih tuja – Thuja occidentalis „smaragd“, je kultivar američke (zapadne) tuje. Prema nekim podacima, kultivisana je još u 19. vijeku, a ime je dobila po boji četina koja je smaragdna. U toku zime četine blago potamne, ali već u proljeće dobijaju karakterističnu boju.
Što se visine tiče, smaragd naraste i do šest metara. Atraktivna je i kao soliterna biljka, a posebno je interesantna za linearnu sadnju.
Posljednjih godina intenzivno propada, suši se djelimično ili potpuno. Ovo intenzivno propadanje uzrokuju pojedine vrste insekata i gljivična oboljenja.
Tujin krasnik (Palmar festiva)
Je česta štetočina koja napada mlađe i starije primjerke tuje. Veličine je do 10 mm. Jaja polaže tokom proljeća. U početku se može primijetiti zadebljanje na tanjim dijelovima stabljike, ispod kojih se nalaze bijele spljoštene larve.
Dio stabljike iznad zadebljanja fiziološi slabi i polako se suši, pošto larve izgrizaju stabljiku, pri tom čineći nepravilne hodnike pod korom. Daljim tokom napada dolazi do sušenja vršnih dijelova biljke, zeleni dijelovi izbojaka polako blijede, zatim poprimaju svijetlosmeđu boju od unutrašnjeg dijela grane prema periferiji, te se na kraju osuši cijela grana.
U cilju zaštite potrebno je u proljeće ukloniti zaražene grane i obavezno ih spaliti. Tretiranje insekticidima (akt. supstanca abamektin) preventivno tokom maja, a ukoliko dođe do napada tretiranje ponoviti i do tri puta u toku sezone pri suvom vremenu u intervalima od 45 dana.
Potkornjaci (Phloeosinus)
Spadaju u najopasnije štetočine. Napadaju stabla fiziološki slabe kondicije. Odrasle jedinke buše rupe na kori stabla, te pod korom, na dubini od oko 5 mm, obrazuju mesto kukuljenja. Ovi insekti se ubušuju u rašlje grana, gdje se hrane, te na tom mjestu možemo vidjeti piljevinu i smolu. Iznad tog mjesta dolazi do sušenja vrhova grane. Ako dođe do uspiješnog ubušivanja u stablo i osnivanja novoga legla, opstanak čitave biljke je pod znakom pitanja.
U cilju zaštite odstraniti napadnute dijelove stabla, te spaliti. Ako su potkornjaci već osnovali leglo, potrebno je uništiti (spaliti) cijelo stablo da ne bi došlo do širenja zaraze.
Tujin moljac-miner (Argyresthia thuiella)
Je mali noćni leptir veličine oko 5 mm. Gusjenice su duge oko 5 mm, žive u izbojku i aktivne su zimi kada je temperatura iznad 0°C.
Napadnuti izbojci izgledaju prozirni (minirani su). Unutar izbojka nalazi se žutozelena malena gusjenica koja na bazi oštećene grančice napravi izlaznu rupu, što uzrokuje sušenje cijele grane od vrha do spoja sa deblom. U cilju zaštite, ukoliko se primjete da listovi žute, na pojedinim granama, granu treba odmah odsjeći ispod mjesta bušenja kore. Suzbijanje se vrši insekticidima (sintetski piretroidi, abamektin) u doba ljeta moljaca pri suvom vremenu.
U cilju preventivne i zaštite u toku napada, pored redovnog tretiranja insekticidima, pomaže i povremeno zalivanje vodom cijelih biljaka (tuširanje), koje će naravno biti nekoliko dana prije ili posle hemijskog tretiranja (nikako i jedno i drugo). Zalivanje cijele biljke obaviti rano ujutru ili kasno uveče. Redovnim prihranjivanjem i navodnjavanjem pomažete samoj biljci da se bolje zaštiti i regeneriše.
Autor: Davor Lahovski, mr ing. pejzažne arhitekture i hortikulture
Tekst je originalno objavljen u magazinu Agro Planeta
Većina poljoprivrednika različite kulture sadi odvojeno. Jasno odvajanje vrsta možda je produkt težnje čoveka ka redu i kontroli. Priroda se prema biljkama odnosi drugačijim principima, pa neke biljke mogu zajedno da se razvijaju.
Prije nego što su Evropljani naselili Sjevernu Ameriku, domoroci su uzgajali tri njima najznačajnije biljke zajedno. A to su kukuruz, pasulj i tikva. Ove tri kulture odlično se uklapaju zajedno, a u Americi ovakvu sadnju nazivaju baštom tri sestre.
Kako ova sadnja funkcioniše?
Stabljike kukuruza služe kao mreža za rast pasulja. Pasulj kao i druge leguminoze imaju sposobnost da azot iz vazduha ubacuju u zemljište, koje je veoma korisno za biljke. Ovaj proces se naziva azotofiksacija, koji je veoma koristan za gajenje kukuruza, kojem je potrebna velika količina hranjivih materija. Vrež tikve raste nisko i zbog velikih listova djeluje kao prirodni malč, koji blokira rast korova i doprinosi isparavanju vode.
Tvorci ove tehnike sadnje pridavali su veliki kulturološki i duhovni značaj biljnim vrstama. Savremeni nutricionisti pronašli su ovoj kombinaciji još jednu pozitivnu stvar: kada se konzumiraju zajedno, kukuruz i pasulj, imaju veliku količinu aminokiselina kompletnog proteina, i zato ova kombinacija spada u odlične vegeterijanske obroke.Tikva dodaje dodatnu količinu minerala i vitamina.
Odabir sorti
Kukuruz: Odabir sorte zavisi od namjene, u originalnom receptu birali su sortu koja je odlična za pravljenje brašna ili tortilja. Ovaj sistem funkcioniše i sa kukuruzom šećercem. Treba izbjeći moderne sorte kukuruza kratke stabljike, jer će pasulj nadvladati niske stabljike. Savjet je da stabljike budu veoma visoke.
Pasulj: Tradiconalno, gajen je onaj pasulj koji je dobar za sušenje i kasnije čuvanje, ali možete posaditi i one koji se konzumiraju svježi. Ovde treba odabrati neku od sorti koja puzi, a ne one koje rastu u grmu.
Ključ uspijeha leži u pravilnom razmaku između redova i pravom vremenu sadnje. Za ovu tehniku preporučuje se kružna sadnja, a za to treba pripremiti krug prečnika 1,5 metra, koji treba biti izdignut 20 cm. Prema svojoj bašti, biljke možete saditi i u redovima. Na sredini pripremljenog zemljišta napravite manji krug od 90 cm, i tu posadite kukuruz u razmaku od 20 cm između biljaka. Kada stabljike porastu od 15 do 20 cm, u krugu od kukuruza, posadite pasulj 7 cm od svake stabljike. Sjeme tikve sadi se van kruga kukuruza ka ivici pripremljenog zemljišta. Tikvu posaditi 25 cm od kukuruza i pola metra jednu od druge.
Čim pasulj krene sa rastom usmjerite ga ka najbližoj stabljici kukuruza. Možete napraviti koliko god želite ovakvih bašti samo ostavite dovoljno prostora između, jer tikva može da se proširi do 3 metra u prečniku. Zalivajte redovno, ukoliko se pojavi korov oplevite i vodite računa pri berbi, da ne oštetite druge biljke.
U više od polovine evropskih zemalja nema dovoljno pčela za oprašivanje usjeva, upozoravaju istraživači proteklih godina, na što ukazuje i nova mapa sa popularne stranice Reddita. Ipak, zanimljivo je da se Bosna i Hercegovina nalazi u skupini zemalja koje se mogu pohvaliti najvećom opskrbljenošću pčelama.
Na mapi koju je izradio geografičar Benjamin Henning za magazin Geographical prikazano je kolika je prisutnost medonosnih pčela u evropskim zemljama, a kolika potražnja za njima. Ovi podaci jasno ukazuju da više od pola Evrope nema dovoljno pčela.
Pored Bosne i Hercegovine, među zemljama koje imaju najveći kapacitet pčela za oprašivanje nalaze se i zemlje iz našeg susjedstva, kao i Norveška, Belgija, Nizozemska, Portugal, Austrija, Sjeverna Irska, Albanija, Grčka i Turska.
S druge strane, najmanje pčela je u Velikoj Britaniji, Finskoj, Estoniji, Litvaniji, Latviji i Moldaviji. Ipak, nestašice pčela bilježi većina velikih evropskih zemalja, od Njemačke, Francuske, Švedske, Poljske, Ukrajine i Bjelorusije.
Iako se BiH dobro pozicionirala na mapi, naši pčelari početkom ovog mjeseca upozorili su na katastrofalnu godinu jer su loše vremenske prilike dovele do znatnog pada prinosa meda.
Podsjetimo da je med iz BiH prije pet godina dobio i zeleno svjetlo iz Brisela da može na police Evropske unije.
Naučnici ističu da bi zbog manjka pčela posljedice po čovječanstvo mogle biti katastrofalne. Kako se smanjuje njihov broj zbog sve manje površina prekrivenih cvijećem, korištenja otrovnih pesticida i klimatske krize, time je sve manja i proizvodnja hrane. Bez pčela nema oprašivanja, nema ploda, ni hrane, pa ni ljudi.
U našim krajevima kiseli kupus je glavna namirnica tokom dugih zimskih dana, a sad je pravo vrijeme da kupite kupus i krenete sa pripremom za kiseljenje.
Kupus je veoma lako uzgojiti. Svake jeseni bogato rodi, pristupačne je cijene, a postupak kiseljenja je jednostavan i posve prirodan, ne kvari se i čuva bez problema cijele godine.
Ukusan je i sirov i kuhan, a uz sve to veoma je i zdrav. Obiluje C vitaminom, vitaminima A i B12, folnom kiselnom, magnezijumom, željezom, fosforom, kalcijumom i natrijumom.
Donosimo vam provjereni recept da ove jeseni imate najbolji kupus u vašem naselju.
Sastojci:
30 kg kupusa
2 kg soli
voda po potrebi
Priprema
Zreli kupus, čvrstih glavica, očistiti od oštečenih listova i oštrim nožem izdubiti “korjen”.
Napravljeno udubljenje ispuniti solju.
Na dnu bureta posuti so i na to slagati posoljene glavice kupusa.
U prostore između glavica staviti čevtrtine kupusa ili po želji još manje dijelove.
Kad je sav kupus poslagan, još dodatno posoliti sadržaj bureta i dodati vodu da kupus bude gotovo sav u vodi.
Odozgo staviti kamen, vrećice sa vodom ili boce s vodom. Prije stavljanja utega dobro je staviti pritiskivač ( plastični, drvene letvice ).
Nakon nekoliko dana treba kupus prekontrolisati i dodati vode, ako je potrebno, a u sljedećim danima skupljati pjenu koja se stvara na površini vode.
Ponekad je potrebno oprati i utege. Kiseli kupus spremljen na taj način u dobrom prostoru može trajati do kasnog proljeća ukoliko ga zbog visoko vrijednih sastojaka i finoće prije toga ne potrošite.
Odluka o uzgoju oraha svakako leži i u činjenici da bolesti i štetočine, orah relativno malo napadaju (ili ne toliko koliko druge voćke). Uprkos tome u intenzivnoj plantažnoj proizvodnji nastale štete mogu biti veoma visoke stoga uzgoj oraha zahtijeva organizovanu zaštitu od prouzrokovača biljnih bolesti i štetočina.
Smatra se da najveće štete u plantažnom uzgoju nastaju pojavom bakterijske pegavosti (crna pegavost) što u regionima sa obilnim padavinama kasno u proljeće i preko ljeta, kada je temperatura visoka (pogoduje razvoju pegavosti) povećava troškove zaštite veoma visoko te oni mogu iznositi i do 10% vrijednosti ukupne godišnje proizvodnje.
NAJZNAČAJNIJE BOLESTI ORAHA
Crna pjegavost oraha – prouzrokovač (Bacterium juglandis (Pierce) Erw. Smith)
Bakterija je klasifikovana pod različitim imenima : Pseudomonas juglandis Pierce (1901); Bacterium juglandis (Pierce)Smith (1905); Phytomonas juglandis (Pierce) Bergey et al. (1930); Xanthomonas juglandis (Pierce) Dowson (1939) i Xanthomonas campestris pv. juglandis (Pierce) Dye (1978), koji su svi zvanično prihvaćeni po Međunarodnim standardima prema imenu patovara fitopatogene bakterije (Dye et al ., 1980). U novije vrijeme međutim, bakterija je re-klasifikovana (Vauterin et al.(1995) kao Xanthomonas arboricola pv. juglandis (Xaj).
Veoma je rasprostranjena i nanosi ozbiljne štete (do 80%), a manifestuje se na svim zelanim dijelovima oraha.
Na mladim listovima koji su još u porastu, između nerava se obrazuju najprije bezbojne, zatim mrke i na kraju potpuno crne pjege.
Karakteristično je da se oboljelo lišće sa mnogo pjega suši (prestaju sve njegove životne funkcije) ali ne otpada odmah, nego ostaje na stablu. Na zaraženim mladarima javljaju se izdužene pjege čijim širenjem dolazi do veće nekroze, pucanja kore i ulegnuća tkiva uslijed dubljeg prodora parazita. Dio mladara iznad oboljelog mjesta vene te mladari počinju da se suše od vrha prema oboljelom dijelu, a na nekrotičnom dijelu, a pod dejstvom vjetra, mladar se lomi.
Pri ranoj zarazi oboljele rese opadaju, a ako je infekcija nastupila u kasnijem stadijumu njihovog razvića, rese će dati zaražen polen kojim se infekcija širi prilikom rasejavanja polena na listove i mladare. Plodovi mogu biti zaraženi od faze zametanja do sazrijevanja. Zaraženi mladi plodovi se sasuše, smežuraju i opadaju. Ako je do infekcije došlo u kasnijoj fazi razvoja, na plodovima se javljaju nekrotične ulegle površine. Bakterija prodire u jezgro ploda oraha koje postaje sluzavo, a potom pocrni i plod otpada.
Najbolji način borbe protiv ovog prouzrokovača je gajenje otpornih sorti i upotreba zdravog sadnog materijala. Međutim, kako se bakterija održava preko zime u otpalom zaraženom lišću, na zaostalim plodovima i na mladarima, veoma su važne i direktne mjere koje obuhvataju: uklanjanje i spaljivanje oboljelog lišća i mladara u toku vegetacije – jer su oni osnovni izvor širenja zaraze, kao i sakupljanje lišća, mladara i zaraženih plodova i njihovo uništavanje u jesen i tokom zime. Zaražene lastare treba orezati i spaliti.
Preporučuje se i korišćenje bakarnih preparata nekoliko puta u zavisnosti od padavina u toku infekcionog perioda (proljeće i jesen), 2%-nom bordovskom čorbom i bakarnim krečom ili ciramom.
Manifestuje u vidu pjega na lišću, lisnim drškama, lastarima i plodovima oraha.
Prvi znaci bolesti se javljaju na lišću u obliku pjega koje su različite veličine i nepravilno su razmješteni po listu. Kada je zahvaćena veća površina liske (spajanjem pjega) dolazi do sušenja listova te često i prevremenog otpadanja lista tokom jula i avgusta mjeseca.Ako listovi ne otpadnu, oni se deformišu tako što se uvijaju oko centralnog nerva na jednu stranu.
Pjege na listovima su u početku sitne. Središnji dio pjege je siv (siva pjegavost) dok im je obod zagasitiji. Na naličju pjege uočavaju se gomilice pepeljaste boje, koje predstavljaju reproduktivne organe parazita.
Stabla sa kojih je otpalo mlado lišće daju mali prinos i u toku te vegetacije na njima se ne formira dovoljan broj cvijetnih pupoljaka pa je umanjen rod i sljedeće godine.
Na zaraženim lastarima pjege su slične onima na listu, a širenjem pjega dolazi do veće nekroze i ulegnuća tkiva uslijed dubljeg prodora parazita. Pri jačoj infekciji lastari zaostaju u porastu.
Na plodovima se takođe javljaju pjege koje u početku podsjećaju na one na listu, a kasnije postaju tamnosmeđe do crne boje. Uslijed odumiranja tkiva u okviru pjega , zaraženi plodovi se deformišu, pocrne, sasuše se i opadaju (zbog nejednakog porasta oboljelog i zdravog tkiva, egzokarp ploda se deformiše i unutar nekrotičnog tkiva nastaju pukotine) osim ako je do zaraze došlo u poslednjoj fazi razvoja plodova, kada plodovi samo potamne ali i njihova jezgra potamne te ipak nisu za upotrebu.
Parazit prezimljava u otpalom lišću, plodovima i zaraženim lastarima. U proleće askospore gljive ostvaruju primarnu infekciju. Tokom vegetacije sekundarna zaraza se širi konidijama.
Najbolji i najekonomičniji način borbe protiv ove bolesti je gajenje otpornih sorti i selekcija oraha (relativno otporne su sorte Rasna, Kasni rodni, Ovčar, Elita, Šejnovo).
Od direktnih mjera borbe, značajno je sakupljanje i uništavanje opalog zaraženog lišća jer parazit u njemu prezimljava. Da bi se izbjegle sekundarne infekcije u toku ljeta, važno je sakupljati i spaljivati oboljele mladare.
Hemijske mjere borbe – sastoje se od 2 tretiranja: prvo u vrijeme bubrenja pupoljaka, a naredno u razmaku od oko dvije nedelje , upotrebom nekih od fungicida na koje je parazit osetljiv: bordovska čorboa, bakarni kreč, cineb, benomil isl.
U kišnim godinama intezitet zaraze je jači, pa tretiranja treba izvoditi češće.
Napada samo plodove oraha na kojima izaziva pojavu mnogobrojnih okruglih pjega sive ili kestenjaste boje koje su oivičene zagasito-zelenkastom linijom. Pjege su u početku male ali se vremenom šire i mogu da zahvate cijeli plod. Tkivo ploda obuhvaćeno pjegama izumire i truli. Borba protiv bolesti je preventivna i sastoji se u skidanju zaraženih plodova sa stabla kao i u sakupljanju i uništavanju otpalih trulih plodova.
Rak oraha – bakterioza izaziva parazitna gljiva (Xanthomonas juglandis Pearce.)
Oboljevaju deblje grane i stablo koje se suše. Najčešće se javlja u rakljama osnovnih grana. Napadnuto tkivo je crne boje, jer se na oboljelom mjestu izlučuje eksudat crne boje. U ranim fazama zaraze, na oboljelom mjestu kora ulegne, a kasnije ispuca, Iz oboljelog mjesta curi crna tečnost i sliva se niz stablo. Poslije 3-4 godine prisustva gljive, formira se prsten oboljele kore oko grane i grana se suši.
Najčešće se javlja na krčevinama i vlažnom zemljištu, ili ako se pri navodnjavanju (ili uslijed kiše) voda oko stabla i ispod stabla duže zadržava.
Za suzbijanje preporučuju se preventivne mjere (pravilan izbor mjesta za sađenje). Važno je u početnom periodu razvoja bolesti , oboljelo mjesto očistiti i više puta premazati 10%-nom bordovskom čorborbom.
Pretežno se javlja na običnom orahu mada izaziva i truljenje korijena hrasta. Gljiva kroz koru prodire u drvo. Napadnuto tkivo izumire. a na oboljelom stablu lišće požuti, suši se i otpada prije vremena, a suše se i tanje grančice. Poslije nekoliko godina stablo sigurno propada.
Preventivna mjera je krčenje oboljelih stabala i njihovo spaljivanje te obvezno čišćenje zemljišta od zaraženih žila. Mjesto gde je stablo oraha izvađeno treba dobro dezinfikovati (20%-ni sulfat gvožđa), a orah se ponovo može tu saditi tek posle 3-4 godine.
Mrkva uzgojena u zaštićenom prostoru može se brati već u aprilu kad postiže visoku cijenu prodavana kao „mlada“ na vezice.
Nakon berbe rane mrkve koja u prosjeku traje oko 20 – ak dana obično se sadi paradajz, paprika ili krastavci koji sađeni sredinom maja daju plodove prije glavne sezone pa u kombinaciji s mrkvom opravdavaju ekonomsku isplativost zaštićenog prostora. Mrkva je dobra pretkultura jer tlo iza nje ostaje rahlo.
U zaštićeni prostor mrkva se može sijati u februaru. Za što ranije nicanje treba voditi računa da sjetveni sloj bude vlažan a nicanje će se ubrzati ako se posijane gredice prekrije perforiranom PE folijom a u večini slučajeva se to čini netkanim paučinastim materijalom, lutrasil folijom (tzv. „agril“ folijom). Prekrivanjem nekim od ovih materijala postiže se temperatura viša za 2 – 3°C u sjetvenoj zoni a istodobno se čuva vlaga te struktura tla. Pospješenim nicanjem i berba se pomiče na ranije rokove (10 – 14 dana).
Primjena lutrasil folije omogućuje povoljne mikroklimatske prilike za biljke, jer propušta svjetlo (80 – 94 %), vodu, kišu i zrak, a zadržava prašinu i druge nečistoće. Sprječava i negativno djelovanje vjetra na biljke i tlo te onemogućuje napad insekata i virusa.
Lutrasil je UV – stabiliziran i može se koristiti dvije do tri sezone ako se pravilno održava. Osim toga, vrlo je elastičan tako da se njime lako rukuje, a postavlja se lako i jednostavno.
Pritisak lutrasil folije na biljke može se usporediti s pritiskom kapi vode, tako da se folija neposredno postavlja preko usjeva, bez nosača i zatezanja, samo se učvrsti na krajevima kako je ne bi podigao i otpuhao vjetar. Tlo se ispod folije brže zagrijava a noću sporije hladi, tako da su i temperaturna kolebanja manja.
Kapljice vode zbog zalivanja ili kipe polako prolaze kroz pore i ravnomjerno padaju na biljke i zemlju. Zbog toga se ne stvara pokorica, jer se tlo postupno suši. Zračna vlaga polako isparava tako da se ne stvara kondenzacija, a temperatura ispod folije povećava se i do 5 °C. Folija ubrzava proizvodnju povrća za 10 do 30 dana.
Kod uzgoja mrkve na otvorenom najviše se pažnje posvećuje navodnjavanju te zaštiti od korova, bolesti i štetnika.
Na padinama Majdanskih planina, na lokalitetu Redak, nedaleko od poznate rudarske varošice Ljubije, nalazi se plantaža kupina Bakira Biščevića, koji se godinama bavi proizvodnjom vina i rakije od ove vrste jagodičastog voća, koji su veoma traženi na ovdašnjem tržištu.
Biščević ističe kako je jedan od najvećih uzgajivača kupine na području prijedorske regije, a na ovu vrstu proizvodnje odlučio se nakon što se prijevremeno penzionisao.
„Čovjek u penziji ima dosta vremena, a poljoprivreda me oduvijek privlačila. Riješio sam da počnem uzgoj neke kulture koja nije pretjerano zahtjevna, pa sam se odlučio za kupinu“, ističe Biščević za „Nezavisne“.
Prije desetak godina posadio je prve zasade, a potom je povećavao površinu pod kupinama na zemljištu, koje je, kako ističe, bogato željezom i mineralima, što pogoduje rastu i razvitku ove biljke. Dodaje kako je u početku prodavao svježe plodove, ali da se nakon što je višestruko umanjena njihova otkupna cijena odlučio za vlastitu proizvodnju.
„Već duže vrijeme proizvodim vino i rakiju te ih plasiram na tržište pod svojom etiketom. Protekle godine proizveo sam oko 800 litara vina i 400 litara rakije. Sve sam uspio prodati na kućnom pragu, jer svi koji su oprobali moje proizvode ponovo su mi pokucali na vrata“, ističe Biščević.
Posebno ističe kupinovo vino, za koje nutricionisti imaju samo riječi hvale, jer poboljšava krvnu i opštu sliku cijelog organizma.
U narodnoj medicini se preporučuje protiv anemije i općenito za jačanje organizma, a preporučljivo je da se pije uz obrok. Svoju popularnost duguje kako aromi tako i prisutnosti aktivnih komponenti koje dokazano imaju pozitivan učinak na naše zdravlje.
Biščević dodaje da vino priprema na potpuno prirodan način, bez upotrebe konzervansa i drugih hemijskih sastojaka.
„Moje vino je čisti lijek, a da bi se proizvelo potrebna su puna četiri mjeseca. Ono se mora svakih sedam dana pretakati, kako bi se na taj način podstakli vrenje i fermentacija. O vinu najbolje govori boja, jer ukoliko se stavlja konzervans, poprima crvenu boju, a pogledajte kakvu nijansu ima moje vino“, objašnjava Biščević.
Kada je u pitanju rakija, odgovorno tvrdi kako je ona od kupine pitkija nego ona koja se proizvodi od šljiva.
Zbog vremenskih prilika koje ove godine zbog mraza i kišovitih dana nisu bile idealne, urod kupine je nešto manji od očekivanog. Biščević objašnjava kako u svom kupinjaku provodi dosta vremena, s obzirom na to da se radovi izvode tokom cijele godine, a u svemu mu pomaže supruga.
„Iako je urod podbacio, plodovi su veliki i kvalitetni, tako da dobrog vina i rakije neće izostati“, kaže ovaj domaćin. Inače, najnovija istraživanja su pokazala kako kupine pomažu ljudskom tijelu na puno načina, jer su korisne kao izvori vitamina i minerala, ali i sastojaka koji pomažu u borbi protiv nekih bolesti.
Najčešće površine koje se stavljaju na raspolaganje za podizanje voćnjaka su dijelom, ili u cjelini, površine pod šikarama, sastojinama različitih vrsta šumskog drveća, ili površine na kojima se nalaze stari voćnjaci koji su na kraju biološkog ili ekonomskog vijeka eksploatacije.
Na ovim površinama je osnovno izvršiti krčenje prestojećeg rastinja i vađenje iz zemljišta ostataka njihovog korijenja.
Ostaci korijenja, posebno skeletnih, moraju se odstranjivati iz zemljišta kako bi se spriječila pojava oboljenja od truležnica korijena (Rossellinia ssp. i Armilaria ssp.) i bakterija, prouzrokovača raka korijena (Erwinia tumefaciens), na novoposađenim voćkama.
Ako na ovim površinama, u sklopu pripreme zemljišta, nije obavljeno detaljno čišćenje od ostatka korijena, postoji mogućnost da dođe do sušenja stabala i u kasnijim godinama, u godinama punog plodonošenja.
Da bi se odredila dubina do koje se mora vršiti obrada i čišćenje zemljišta od korijena, potrebno je na svakoj parceli otvoriti dva do tri karakteristična pedološka profila dubine 1m. Analiza vertikalnog profila pokazaće do koje dubine se prostire korijenov sistem postojećeg rastinja, odnosno do koje se dubine mora vršiti obrada zemljišta i čišćenje od korijena.
U većini slučajeva ove površine zahtijevaju rigolovanje do dubine 0,8 m. Na zemljištima plitkog fiziološkog profila i korijenov sistem šumskog rastinja se razvija plitko, pa će rigolovanje u ovim uslovima biti pliće. Uz rigolovanje, ove površine je potrebno unakrsno preći riperom, kako bi se iz zemlje izvukli preostali ostaci korijena.
Ovakve površine se mogu koristiti za voćarsku proizvodnju poslije pauze od 3 do 5 godina, kako bi se u toku tog vremenskog perioda odstranili i preostali ostaci korijena i izvršila razgradnja i neutralizacija toksičnih izlučevina korijena prethodnog rastinja.
Ovaj vremenski period se može skratiti na površinama koje su ranije korišćene za voćarsku proizvodnju, ukoliko se planira uzgoj druge voćne vrste, ili promjene podloge.
U ovim slučajevima poželjno je da vremenski period odmora zemljišta nije kraći od tri godine. U međuvremenu najbolje je da se zemljište koristi za proizvodnju ratarskih ili povrtarskih kultura, okopavina, uz popravku njegovih fizičkih i hemijskih svojstava, po potrebi.
