Banke sjemena su ustanove koje pohranjuju sjeme različitih vrsta biljaka kako bi ih se očuvalo u slučaju različitih prirodnih katastrofa, ratova, bolesti i sličnih događaja zbog kojih bi neko sjeme (odnosno biljka) moglo nestati. U bankama sjemena se čuvaju različite vrste sjemena, od različitih usjeva pa sve do sjemena rijetkih i ugroženih vrsta koje bi mogle izumrijeti. Jedno mjesto na svijetu također čuva sjeme i veoma je posebno, a više o njemu pročitaj u nastavku!

Trenutno na svijetu postoji oko 1400 banki sjemena raspoređenih u preko 100 država. To su ustanove koje čuvaju sjeme, najčešće svojih lokalnih vrsta biljaka, kako bi ih koristile za istraživanja ili kao svojevrsnu zalihu u slučaju nekih katastrofa. Budući da čuvaju sjeme, te banke ujedno čuvaju i raznolikost gena tih biljaka pa ih se naziva i bankama gena.

Mnoge od tih ustanova smještene su u zemljama u razvoju, nekima prijete prirodne katastrofe i ratovi ili ih se jednostavno ne održava dobro i imaju problema s finansiranjem. Zbog toga je pokrenut projekt osnivanja Globalnog skladišta sjemena na Svalbardu. Cilj ovog skladišta jest da služi kao svojevrsna ”sigurna kopija” sjemena, u slučaju da originalna zaliha u nekoj od zemalja iz nekog razloga nestane. Dakle, radi se o jednom velikom skladištu smještenom na Svalbardu u Norveškoj u kojem se čuva zaliha sjemena različitih biljaka iz cijelog svijeta.

Najjednostaviji odgovor jest – zato što je hladno. Naime, Svalbard je arhipelag koji se nalazi u Arktičkom okeanu i pripada Norveškoj, a samo Globalno skladište sjemena smješteno je na ostrvu Spitsbergenu, blizu grada Longyearbyena. Ova lokacija je izabrana zbog savršenih klimatskih i geoloških prilika koje su potrebne za pohranu sjemena. Naime, sjeme se mora održavati na niskoj temperaturi kako ne bi proklijalo, odnosno kako bi se usporilo njihovo starenje. Uz to, mjesto je lako dostupno i ima pouzdan izvor energije u blizini.

Budući da se tamo nalazi permafrost, temperatura se nikada neće podići iznad 3.5°C, a stijena koja se nalazi oko same zgrade je pješčenjak koji je dovoljno stabilan da se unutar njega iskopa prostor za zgradu, a ujedno ima i niske razine zračenja.

Ukoliko dođe do podizanje razine mora i otapanja leda, ova zgrada će i dalje biti sigurna budući da se nalazi na 130 metara nadmorske visine i dovoljno je duboko u stijeni da neće biti ugrožena.

Zgrada je dovoljno velika da se u nju može pohraniti 4.5 miliona uzoraka sjemena. Svaki uzorak prosječno sadrži oko 500 sjemenki što znači da se tamo ukupno može smjestiti 2.25 milijardi sjemenki.

Skladište je pušteno u pogon 26. februara 2008. godine te se polako puni zalihama sjemena iz cijelog svijeta. Kada bude popunjeno, predstavljat će najveću kolekciju sjemena na svijetu.

Prvenstveno se pohranjuje sjeme različitih usjeva koji su važni za proizvodnju hrane i održivu poljoprivredu.

Sjeme se pohranjuje na temperaturi od -18°C, unutar zatvorenih paketića koji se zatim smještaju u kutije koje se slažu na police. Niska temperatura i ograničena količina kiseonika su važne kako bi se usporila metabolička aktivnost sjemenki i usporilo njihovo starenje.

Kutije pune sjemena i spremne za put prema Svalbardu. Svaka kutija sadrži popis s informacijama o vrstama koje se nalaze unutra te osnovnim informacijama poput imena ustanove iz koje sjeme dolazi, latinskim i narodnim imenima vrste, broju sjemenki u pojedinoj vrećici, godini sakupljanja i zemljom podrijetla.

To naravno zavisi od vrste biljke. Neke mogu tako stajati 20 do 30 godina, dok neke mogu stajati i desetljećeima, ako ne i stotinama godina. Ipak, s vremenom će svo sjemenje odumrijeti. Kako bi se spriječio gubitak, sjemenje će se s vremena na vrijeme vaditi van i saditi kako bi izrasle nove biljke i sakupilo se njihovo sjeme koje će se opet pohraniti u skladište. Na taj način se originalno sjeme kroz kontinuirano čuvanje, sadnju, sakupljanje i ponovo čuvanje može čuvati unedogled.

On je rekao da je manjak padavina omogućio da se posiju proljećne kulture, među kojima je najvažnija šećerna repa, ali da već nekoliko godina nema vlage ni u dubinskim depoima iz kojih biljke crpe vlagu kada nema površinske.

“Pronalazači” su doveli stručnjake za razminiranje do preostalih mina i drugih eksploziva iz perioda Jugoslavije, koji su prethodno dresirane da prepoznaju miris eksploziva, prenosi Daily Mail.

Stručnjaci su naveli da bi pčele u nekim situacijama bile uspješnije u potrazi za eksplozivnim napravama od pasa, kao i da su “jeftinije za održavanje, kao i da duže rade”.

Pokušaji ove nesvakidašnje dresure počele su još 2013. godine, ali su tek sada uspješno odradile posao.

Fizičar sa britanskog univerziteta Endrju Ros Gilander, pomogao je u izradi opreme za praćenje kretanja pčela, pomoću kojih se otkrivaju sitni tragovi eksploziva na pčelama nakon povratka u košnice.

Kada je potvrđena prisutnost tragova, fotografije snimljene dronovima pokazuju mjesta na kojima su ih pčele prikupile.

Obećavajući rezultati istraživanja koji se sprovode u Hrvatskoj pokazuju da bi moglo doći do bržeg uklanjanja miliona zaostalih mina širom svijeta i moglo bi biti spaseno na hiljade života.

Sive pčele dresirane su postavljanjem šećernog sirupa na eksploziv.

– Pčele napuštaju košnice da bi obavile svakodnevni posao, tačnije polen, ali umjesto toga nalaze eksploziv.

Privlači ih šećerni sirup. Dresura traje dva dana i puno je brža i učinkovitija od dresure pasa – rekao je Endrju Ros Gilander.

– Međutim, nakon tri dana pčele shvate da ne dobijaju nikakvu nagradu i postanu nezainteresovane.

Zato ih nakon tri dana ponovo dresiramo – zaključuje on.

Izvor: Blic