Mogu se saditi u saksijama, u vrt ili na kamenjarima. Savršeno izgledaju i u vazi na stolu. A ako ih želite ove godite uzgojiti sami donosimo vam šest sjajnih savjeta za uzgoj karanfila.
Savjeti za uspješan uzgoj kasnog kupusa
U pravilu, kasni kupus najveće prinose ostvaruje ako se proizvodi na duboko oranim, plodnim i strukturnim tlima.
Pored toga, nužno je voditi računa i o plodoredu, odnosno, kupus treba saditi na istoj površini tek za 3-4 godine. Ukoliko je riječ o ozbiljnijoj proizvodnji trebamo pripaziti i na odabir pretkultura. Najbolje pretkulture za kupus smatraju se mahunarke, trave, žitarice, krompir, krastavac i paradajz.
Rokovi sjetve i sadnje kasnog kupusa variraju od područja uzgoja. U kontinentalnoj klimi kasni kupus najčešće se sije polovinom maja dok se sadnja obavlja mjesec dana kasnije, tačnije oko 20. juna. U toplijem klimatu sjetva se obavlja najčešće u prvoj polovini jula što znači da je sadnja moguća tokom cijelog avgusta.
Međutim, treba znati da sadnja kasnog kupusa tokom septembra ne bi donijela rezultate jer se ne bi formirale glavice, već samo lisne rozete. Iako na razmak sadnje utiče izbor sorte/hibrida kao i način obrade tla, najčešći međuredni razmak iznosi 50-60 cm, a unutar reda 30-40 cm.
Pročitajte: Idealna sorta za kiseljenje kupusa, ne kvari se, a evo kako da ga prepoznate
Najpoznatije sorte kasnog kupusa
VARAŽDINSKI KUPUS – kasna sorta namijenjena kiseljenju. Riječ je o sorti plosnatih zbijenih glavica, svijetlozelene boje. Prosječna težina glavice iznosi 2 kg. Dužina vegetacije iznosi 150 dana.
FUTOŠKI KUPUS – kasna sorta namijenjena kako za potrošnju u svježem stanju tako i za kiseljenje. Dužina vegetacije iznosi 160 dana, a prosječna težina glavice 3-4 kg. Formira okrugle glavice, karakteristične svijetlozelene boje.
SLAVA – nešto ranija sorta kupusa koja formira čvrste, okrugle glavice tamnozelene boje. Dužina vegetacije iznosi 125-130 dana. Radi se o prilično nezahtijevnoj sorti kupusa koja ostvaruje dobre prinose i u lošijim uslovima uzgoja.
Izvor: Green Garden
Mjere njege u uzgoju PAPRIKE koje su ključne za MAKSIMALAN PRINOS
Njega paprike podrazumijeva sljedeće mjere: kultiviranje ili međuredna obrada, okopavanje, navodnjavanje i prihrana.
Paprika se rasađuje na otvorenom kada se srednja dnevna temperatura zemljišta i vazduha ustali na 15 ⁰C i kada prestane opasnost od kasnih proljećnih mrazeva. Ako se rasađuje ranije što je čest slučaj, ljudi žure, dobijamo slabije razvijen korijen, biljke sa žutim listovima i ukupno slabo razvijene. Kasnije posađenoj paprici skraćujemo period vegetacije, a samo primanje biljaka je otežano zbog visokih temperatura i nedostatka vlage.
Da bismo imali siguran i projektovan prinos, nakon rasađivanja paprike na otvorenom neophodno je sprovoditi mjere njege paprike. Pomoću njih naša paprika će se dobro razviti i donijeti rod koji je maksimalno moguć. U mjere njege paprike spadaju: kultiviranje ili međuredna obrada, okopavanje, navodnjavanje i prihrana, podsjeća Milica Janković, agronom PSSS.
Pročitajte: Sadnja paprike – Razmak, zemljište i navodnjavanje, tri ključna faktora za visoke prinose
Kultiviranje ili međuredna obrada
Međurednom obradom zemljišta mi popravljamo vodno-vazdušni režim zemljišta, poboljšavamo provjetravanje površinskog sloja zemljišta, kao i mehanički uništavamo korov. Prva međuredna obrada se obavlja dvije nedjelje nakon rasađivanja. Treba koristiti praksu da se nakon svake jače kiše i navodnjavanja obavlja međuredna obrada kako bi se razbila pokorica. Prva dva kultiviranja obaviti na dubinu od 3-5 cm, a nakon toga obavlja se na dubinu do 5-7. Okopavanje povoljno utiče na razvoj paprike. Ona se prosto „oporavi i živne“ nakon okopavanja pošto se zemljište rastrese, razbije u zoni korijenovog vrata.
Navodnjavanje
Navodnjavanje paprike nakon rasađivanja treba sprovoditi dva do tri puta i to sa zalivnim normama od 10-15 l/m². Nakon ukorijenjavanja papriku zalivati sa oko 20-30 l/m². Takođe nakon popunjavanja praznih mjesta treba uraditi navodnjavanje.
Prihranjivanje paprike u nekoliko navrata
Prvo prihranjivanje paprike se obavlja nakon prijema biljaka i to je obično 2-3 nedjelje nakon sadnje, ističe Janković. Drugo prihranjivanje biljaka se obavlja u fazi punog cvjetanja i zametanja plodova. Poslije svakog prihranjivanja obavezno je uraditi navodnjavanje, a nakon toga kultiviranje i okopavanje. Neophodno je prihranu paprike raditi po vrsti đubriva, vremenu i načinu primjene samo po preporuci stručnog lica za to nakon obavljene agrohemijske analize
Pročitajte: Proizvodnja paprike – Kada se sije, a kada sadi
Poželjno je da se takođe, dodaje savjetodavac Janković, u toku vegetacije upražnjava i folijarna prihrana kako bi biljke bile bolje razvijene. Pravilno razvijena biljka sa dobro razvijenim korijenovim sistemom, pravilno hranjena i u zemljištu koje je duboko, plodno, dobro nađubreno stajnjakom, strukturno i dobrog vazdušno-vodnog režima, biće otpornija na stresove izazvane različitim faktorima kao što su:
- velike razlike u dnevnim i noćnim temperaturama,
- velike količine padavina u kratkom vremenskom periodu,
- visoke dnevne i noćne temperature,
- nedostatak padavina i niska vlažnost zemljišta.
Uvijanje listova paradajza: Ovo su razlozi, a evo i kako ih spriječiti!
Savijanje listova paradajza može biti uobičajena pojava koju uzrokuje biljka sama u cilju smanjenja gubitka vode, ali takođe može biti izazvana različitim faktorima kao što su nedostatak vode, grinja i virusi. U ovom članku ćemo se fokusirati na uzroke savijanja listova paradajza i načine kako ga sprečiti.
Kao prvo, treba razlikovati savijanje listova koje uzrokuje sama biljka od savijanja koje uzrokuju drugi faktori.
Kod mnogih sorti i hibrida paradajza, uvijanje koje se javlja samo na donjim listovima je sortna karakteristika.
Ako su listovi savijeni zbog nedostatka vode, potrebno je redovno zalijevanje i održavanje vlage u zemlji. Takođe, treba izbegavati zalivanje u vrućim periodima dana kako bi se izbjeglo isparavanje vode prije nego što se upije u zemlju. Ako je razlog savijanja listova grinja, biljke se mogu tretirati akaricidima (sredstava za suzbijanje grinja). Međutim, treba biti oprezan prilikom primjene ovih preparata jer mogu oštetiti biljku ako se koriste u pogrešnoj koncentraciji ili u pogrešno vrijeme.
Uvijanja lišća može da ukazuje na nedostatak nekog od hranjivih elemenata, najčešće fosfora.
Kada je u pitanju virusni uzrok savijanja listova, treba izbegavati sadnju biljaka na mjestima gde su se prethodno uzgajale zaražene biljke. Takođe, korisno je odabrati otporne sorte paradajza i gajiti ih u plodoredu i plodosmjeni. Biljke treba saditi tako da imaju dobru provjetrenost i dovoljno prostora za rast.
Osim toga, treba voditi računa o upotrebi herbicida u blizini bašte. Njive se često tretiraju herbicidima za sprečavanje rasta korova i uklanjanja istih, ali ovi herbicidi mogu da oštete biljke, uključujući i paradajz, posebno ako se koriste u blizini. Ako je vaša bašta blizu polja i njiva, herbicidi koji se raspršavaju putem vjetra mogu doći do vaše bašte i oštetiti biljke. Stoga, treba izbjegavati upotrebu herbicida na travnjacima u dvorištima u blizini bašte.
URADITE JEDNU STVAR I KRASTAVAC VAM NIKAD VIŠE NEĆE BITI GORAK: OD SADA ĆETE MOĆI DA UŽIVATE U UKUSNOJ SALATI
Uz ovaj jednostavan trik krastavac neće biti gorak, a vi ćete moći da uživate u omiljenoj salati.
Svi znamo koliko je neprijatno kada želimo da uživamo u salati od krastavaca i onda se ispostavi da je gorak. Odmah izgubite i apetit, a salata nerijetko završi u kanti.
Ipak, i za ovaj problem postoji jednostavno rješenje koje će uspjeti da odgorči svaki krastavac. Čak i ako je već oguljen i krenuli ste da ga servirate, moguće je popraviti gorak krastavac, i to potpuno jednostavnim trikom.
Sve što treba da uradite je da prvo odsiječete jedan kraj krastavca, a zatim trljate kraj o kraj krastavca. Nakon nekoliko sekundi primetit ćete da oko ivica krastavca pojavljuje bijela tečnost, a to je zapravo gorčina koja izlazi iz krastavca.
Pročitajte: Uzgoj krastavca da ne bude gorak
Zatim jednostavno operete krastavac i uklonite svu tu tečnost sa njega. Prema riječima stručnjaka, krastavci u sebi sadrže kukurbitacin, koji uzrokuje gorak ukus, a one se upravo najviše nalazi na vrhovima krastavca.
Kukurbitacin također se može pronaći u tikvicama, patlidžanu i bundevi, te ovaj jednostavan trik možete da primijenite i na ovom povrću.
ČAROBNO RJEŠENJE ZA UREDNO DVORIŠTE: Ne morate više da plijevite korov, a ni da zalivate cvijeće previše često
Malč može biti bilo koji materijal koji se može raširiti preko zemlje kao prekrivač, kako bi se spriječilo nicanje korova i preterani gubitak vlage iz tla u bašti. On ima ulogu i tokom ljeta, kada štiti korijen svake biljke održavajući hladovinu.
Tokom zime, može da spriječi izmrzavanje korijena u najhladnijim danima. Pri svemu tome, zahvaljujući materijalima od kojih se pravi, malč doprinosi i lijepom izgledu bašte.
Neke vrste malča su izuzetno atraktivne. To važi, recimo, za sitno sjeckanu borovu koru koja se, dodatno, i farba u dekorativne boje. Takav malč može biti smeđe, crvenkaste, zelene, pa čak i plave boje. Računajte da je potreban sloj debljine oko 5 centimetara. To znači da će vam jedan džak, od 50 litara, pokriti oko jedan kvadratni metar.
Pročitajte: Organska proizvodnja: Kako efikasno suzbiti korov na prirodan način?
Iskusniji baštovani umeju da uštede, tako što prvo stave nekoliko slojeva starih novina, pa tek onda sipaju malč. Tako se može i prepoloviti neophodna količina. Kao malč može da posluži i kamen oblutak ili rizla.
Najbolje vrijeme da unesete malč u baštu je proljeće ili jesen. Nemojte požuriti dok ne vidite gdje su iznikle vaše višegodišnje cvijetnice, kako ih ne biste slučajno prekrili.
Preko dijelova tla prvo možete da stavite geotekstil, jer će on omogućiti lako sklanjanje i ponovno vraćanje malča u slučaju potrebe.
Kao malč mogu da posluže i sijeno ili slama, ali oni nisu tako dekorativni pa se najčešće primjenjuju samo u povrtnjacima.
Štetočina koja se hrani mladim stabljikama povrća i nanosi velike štete!
Mlade stabljike povrća su vitalni dio rasta i razvoja biljaka. One osiguravaju prijenos hranjivih materija i vode iz korijena do lista i plodova biljke. Međutim, kada su mlade stabljike nagrižene ili potpuno pregrižene, dolazi do poremećaja u njihovom normalnom funkcioniranju, što može imati ozbiljne posljedice po rast i razvoj biljke te prinos koji se može očekivati. Štetočine koji grizu mlade stabljike povrtarskih biljaka mogu biti različite vrste insekata, od kojih neki su posebno opasni i mogu uzrokovati veliku štetu u vrtu ili na poljima. U ovom tekstu ćemo se fokusirati na jednog posebno opasnog insekta koji je odgovoran za oštećivanje mladih stabljika povrtarskih biljaka i opisati štetnosti koje nastaju nakon napada ovog štetnika.
Dakle, riječ je o popacu (lat. Gryllidae). Popac je insekt koji može nanijeti velike štete biljnom rasadu, mladim biljkama, plodovima i korijenju. Ova štetočina ima nekoliko vrsta koje se međusobno razlikuju po veličini i staništu. Popaci su najaktivniji noću, a za svoju ishranu koriste sve biljne dijelove koji su sočni, ali i larve drugih insekata.
Najviše štete pričinjavaju stepski popac Gryllus desertus i poljski popac Gryllus campestris, čije prezimljujuće larve su veoma proždrljive. U periodu dopunske ishrane, koji traje od 20 do 30 dana, pričinjavaju velike štete mladim biljkama u početnim fazama razvoja. Popac najčešće napada žitarice, povrće, repe, jagode, suncokret, lan, duvan, dinje, pasulj, grašak, mrkvu, cveklu, krompir, kupus, paradajz i papriku.
Popac takođe nanosi štete i u voćnjacima, gdje se hrani plodovima jabuke, trešnje, plodovima jagode, kao i u vinogradima gdje se osim plodovima, hrani i mladim korijenjem, što je najopasnije u mladom vinogradu.
Ipak najveće štete nanosi u povrtarskoj proizvodnji gdje pregrize mlade biljke, jede kotiledone i mlade listove, što dovodi do uništenja rasada ili velikih oštećenja.
Postoje različiti načini za uništavanje popca. U rano proljeće, kada su larve zbog hladnoće veoma spore, idealno je vrijeme za njihovo mehaničko uništenje, odnosno sakupljanje. Proljećnom pripremom zemljišta, oranjem i drugim mašinskim procesima, uništavaju se larve koje se obično sakrivaju pod grumenjem zemljišta. Ptice i ježevi su veliki neprijatelji popaca i zato ih je poželjno puštati i nastanjivati na zemljište gde ima popaca. U aprilu i maju dobro je obilno zaliti zemljište, nakon čega popci bježe i kreću u potragu za suvljim površinama. Postavljanje mamaca u vidu kuvanog zrna žita, kukuruza, ječma u male posude zajedno sa ostacima zemljišta privućiće popce, koje je lako dalje ukloniti.
Pored mehaničkih vidova uništavanja, postoji i hemijski način primenom odgovarajućih insekticida.
Međutim, upotreba insekticida može biti štetna po okolinu i druge organizme, te se preporučuje da se koristi samo kao posljednja opcija nakon što su isprobani svi drugi načini borbe protiv popca. Ako je potrebno koristiti insekticide, preporučuje se da se pridržavate uputa za upotrebu proizvoda i da se koristi samo na odobrenim načinima kako bi se smanjio uticaj na okolinu.
Važno je imati na umu da su popci veoma prilagodljivi i da će se vjerovatno vratiti čak i nakon uspješne borbe protiv njih. Stoga, preventivne mjere kao što su redovna kontrola stanja biljaka i provjera prisutnosti popca te primjena metoda borbe u ranim fazama mogu biti ključne u sprječavanju štete od popca.
Fungicid Verben za zaštitu žita od bolesti – Preporuka stručnjaka kompanije Agrimatco
U našoj zemlji, žita su osnov poljoprivredne proizvodnje zbog svog ekonomskog značaja. Međutim, poslednjih godina, žita su sve češće napadnuta različitim parazitima, što značajno smanjuje visinu prinosa i kvalitet proizvoda. Zbog štetnog uticaja parazita, suzbijanje ili zaštita od njih se mora obaviti kao neophodan zahvat u procesu savremene tehnologije proizvodnje žita.
Za uspješno rješavanje problema sa bolestima u usjevima žita, preporučuje se upotreba fungicida VERBEN, koji je predložila kompanija Agrimatco d.o.o. Ovaj fungicid sadrži dvije aktivne supstance koje su u stanju da upravljaju ključnim bolestima kod žitarica, kao što su pepelnica, rđa, pjegavost i fusarium. Međusobno dopunjavajuće osobine prokvinazida i protiokonazola obezbjeđuju vrhunsku kontrolu bolesti i zaštitu prinosa.
VERBEN je veoma efikasan i može se koristiti u svim žitaricama. Takođe, ima veoma širok spektar delovanja i visokokvalitetnu formulaciju za vrhunske performanse u polju. Ovaj fungicid pruža dosljednu efikasnost u različitim uslovima primjene i ima snažan uticaj na prinos.
Preporučuje se primjena VERBENA u dva tretmana: prvi fungicidni tretman, za bolesti lista, sa dozom od 0,75 l/ha, i drugi fungicidni tretman, za fuzariozu klasa, sa dozom od 1 l/ha. Maksimalan broj tretmana je jedan.
Vrijeme primjene VERBENA zavisi od usjeva: pšenica i tritikale se tretiraju od faze potpunog bokorenja do faze potpunog cvjetanja, kada je zrelo 50% polenovih kesica, dok se ječam i raž tretiraju od faze potpunog bokorenja do kraja razvoja klasa u ovojnici lista, odnosno vidljivog prvog osje.
VERBEN suzbija mnoge bolesti kod različitih žitarica, kao što su pepelnica, siva i žuta pjegavost lista, lisna i žuta rđa, sočivasta i mrežasta pjegavost, crtičasta pjegavost i okruglasta pjegavost.
Za sve potrebne savjete u vezi s upotrebom i nabavkom fungicida Verben, stručna osoba koja Vam može pružiti neophodnu pomoć je agronom kompanije Agrimatco d.o.o. Saša Božić. Agronom Božić Vam stoji na raspolaganju putem telefonskog broja 065 975 435, te će Vam rado pomoći s bilo kojim pitanjem ili nedoumicom koju imate u vezi s ovim proizvodom.
Smanjite štete od puževa golaća: Evo gdje se najčešće griješi
Poslednjih godina primjetno je da poljoprivredni proizvođači imaju problem sa puževima golaćima i to posebno u plastenicima gdje se gaji salata, tek izniklo ili presađeno povrće. Da bi se smanjile štete od puževa golaća potrebno je dosta strpljenja.
Poznato je da puževi najviše napadaju povrće, ali ne zaobilaze ni cvijeće. Aktivni su noću na relativno niskoj temperaturi od četiri stepena naviše. Zato su plastenici najugroženiji krajem zime i u rano proljeće. U našim krajevima najveću štetu prave poljski golaći, a zatim krupni puževi. Poljski puževi su zastupljeniji kada su ispruženi, dugi su oko tri centimetra. Iste su boje kao i zemlja i često su obavijeni grudvicama, pa se dok miruju teško uočavaju. Zanimljivo je da u periodu kada golaći mogu da naprave značajnu štetu u plasteniku ih ima manje nego sa spoljašnje strane folije. U okolini objekta često imaju dobre uslove za život.Tu su prazne gajbe, vreće sa kompostom, stare folije, korov. Ovde ih niko ne uništava, pa kada se otvore vrata od folije, lako ulaze u plastenik.
Noćne štetočine
Štete prave noću i to direktne i indirektne. U prvom slučaju izgrizu klicu ili oštete mlade i odrasle biljke, a u drugom prenose razne bolesti biljaka. Oštećenja koja nanose starijim biljkama omogućuju prodor parazita, prouzrokovača truljenja. Dešava se da neke biljne vrste oštećuju samo dok su mlade, a kada se razviju izbegavaju ih zbog solanina, kapsicina i drugih materija koje su za njih otrovne.
Pročitajte: Štete od puževa na povrću
Da bi se smanjile štete od puževa golaća potrebno je dosta strpljenja. Zemljište se mora duboko obraditi usitniti i popraviti, da se unište njihova skrovišta. Iz plastenika treba iznijeti upotrebljenu ambalažu, folije, alatke, a u okolini uništiti korov i izbegavati gajenje drugih biljnih vrsta između dva objekta. Polazeći od životnog ciklusa i navika ovih životinja, najbolje je da se uništavaju mehanički. Svako jutro, sa unutrašnje i spoljašnje strane plastenika sakupe se puževi koji su krenuli u skrovište. Pregledom objekta treba otkriti kuće i tu ih takođe uništiti. Na poslednjem mjestu je hemijska zaštita.
Mamci i granulirani preparati
U našoj zemlji mogu se naći mamci i granulirani preparati, a u svijetu je hemijska zaštita raznovrsnija. Koriste se biološke metode, odnosno moluskocidi sa aktivnom materijom biljnog porijekla.
Granule su prilično pouzdane, ali povrtari ih često pogrešno koriste i ne postižu dobre rezultate. Umjesto da ih pažljivo posipaju oko svake biljke, stavljaju ih na gomile, koje odbijaju puževe.
Odakle toliko smrdibuba – Kako ih suzbiti i kakve to ima veze sa klimatskim promjenama
Pored mrava, buba rusa, paukova i drugih insekata koji uobičajeno opsjedaju naše domove, u posljednjih nekoliko godina se sve češće, i u sve većem broju, naseljavaju i smrdibube, tvrdokrilni, leteći insekti veličine 1-2 cm, sivkasto smeđe boje, štitastog oblika sa tri para tankih nožica.
Nije da nismo i ranije čuli za smrdibube ili, kako se u narodu popularno zovu, smrdljive martine, ali u poslednje vrijeme bez obzira na to da li živimo u selu ili u gradu, u kući ili višespratnici, i tokom hladnijih dana suočavamo se gotovo sa najezdom ovih buba, koje ranije nismo često sretali u kućnim uslovima.
Ono što je prvo doprinijelo tome da se presele populacije različitih vrsta ovih insekata, stručno zvanih stjenice – ne samo kod nas nego u mnoge krajeve svijeta – je otvaranje puteva globalne trgovine, koji su doprinijeli tome da se ovi insekti, sakriveni u tovarima robe koja se transportuje širom svijeta, neopaženo uvuku u nova staništa.
Ali, tu je i drugi faktor koji je dopinosi tome da ovi insekti prežive i da se namnože: promjena vremenskih uslova usljed klimatskih promjena. Daleko od toga da se ranije nije dešavalo da se poneka stjenica provuče do naših krajeva, ali su hladne zime, praćene mrazevima i dubokim minusima doprinosile tome da preživljavanje jedinki preko zime bude malo.
Pročitajte: Da li su smrdibube opasne za ljudsko zdravlje?
Sve blaže zime, koje bilježimo kao posljedicu klimatskih promjena, rezultirale su povećenjem procenta preživljavanja stenica u zimskom periodu tokom niza prethodnih godina. Sa povećanjem broja jedinki koje sa početkom hladnih dana počinju da traže sklonište gdje će da prežive zimu, pored prirodnih skloništa ispod lišća, kore drveća ili kamenja, pod opsadom su se našli i naši građevinski objekti: šupe, tavani, vikendice, a potom i kuće i stanovi.
Stjenice, odnosno smrdibube ulaze u stambene objekte isključivo tržeći zaklon od hladnoće. To su potpuno odrasle, reproduktivno sposobne jedinke koje samo traže neku rupicu u kojoj bi hibernirajući, bez hrane provele zimu. One ne ujedaju i ne hrane se našim naimrnicama, pa se može reći da su za nas, ako izuzmemo neprijatnost što u kući vidimo veliku bubu, bezopasne.
Njih je lako i uhvatiti. One neće bježati, neće se opirati ako ih uhvatimo rukom ili parčetom papira, ali će vrlo brzo i intenzivno pokazati zašto su zaslužile epitet smrdibube. Odbrambeni mehanizam koji je priroda podarila ovom insektu je mogućnost da kada se osjeti ugrožen ispušta intenzivan neprijatan miris koji je teško opisati ili sa nekim drugim mirisom uporediti, ali ga je zato vrlo neprijatno osetiti.
Smrdibube ili kako se stručno zovu stjenice čine veliku grupu insekata koji porijeklo vode sa azijskog kontinenta, iz zemalja Srednjeg i Dalekog istoka gdje im je prirodno stanište. Stjenice čine veliku grupu insekata sa više hiljada različitih vrsta, a ona koju u poslednje vrijeme srećemo u domovima je braon mramorasta stenica ili latinski Halyomorpha halys.
To je vrsta stjenice koju najčešće primjećujemo, ali nije se samo njena brojnost povećala. U velikom broju prisutna je i zelena ili povrtna stjenica, koja nije uočljiva često u domovima, ali koja može nanijeti velike štete na poljoprivrednim zasadima. Povremeno se pojavljuje i povećan broj žitnih stjenica koje ugrožavaju ratarske usjeve.
Pročitajte: POVRĆE koje je prava ZAMKA za SMRDIBUBE, čim ga osjete bježe kao lude
Iako je za čoveka bezopasan, ovaj insekt je, kada je u pitanju poljoprivreda, još kako štetan. Odrasle jedinke koju su prezimile u svojim zimskim skrovištima se u proljeće bude iz hibernacije, izlijeću i nastanjuju se na biljkama ne birajući biljnu vrstu. Tu se pare i polažu jaja iz kojih se izleže mlada generacija koja, kada je brojna može napraviti pravi haos u poljoprivrednim zasadima.
Napadaju mnoge biljne vrste ubadajući tkivo ploda i sisajući sok. Kao posljedica uboda na plodovima se pojavljuju regioni nekrotičnog, odumrlog tkiva koji narušavaju izgled plodova, doprinose njihovom brzom kvarenju i umanjuju im tržišnu vrijednost.
Ubode stjenica na plodovima poljoprivrednih kultura smo svi imali prilike da vidimo, ali vjerovatno nismo znali odakle potiče takvo oštećenje: žute fleke na paradajzu ili paprici, mrke fleke na jabukama ili kruškama i slično. Stjenice su odlični letači pa za njih razdaljina između staništa gdje prezimljavaju i regija sa velikim poljoprivrednim zasadima ne predstavlja prepreku.
Postavlja se pitanje kako se boriti protiv ovih napasti. Važno je znati da su stjenice veoma otporne i da hemijska sredstva za njihovo suzbijanje nisu naročito efikasna. Pored toga, čim osete približavanje mehanizacije ili čoveka koji prska zasade, stjenice sa plodova koje napadaju, vrlo brzo padaju na zemlju i na taj način se zaklanjaju od intenzivnog delovanja hemijskih preparata.
Najefikasnije suzbijanje je smanjenje njihovog broja u periodu prezimljavanja, kao i smanjenje broja jedinki u novoj generaciji putem uništavanja jaja pre nego što se izlegu insekti.
Najefikasniji način da se to uradi jeste korišćenje prirodnih predatora koji regulišu brojnost stjenica na njihovom prvobitnim prirodnim staništima. Prirodni predatori predstavljaju insekte i druge životinje koji uništavaju stjenice hraneći se njima, odnosno prvenstveno njihovim jajašcima.
Pročitajte: Smrdibube ne biraju usjeve – Da biste ih suzbili spriječite polaganje jaja
Prvu grupu predatora čine paraziti koji se nastanjuju ili poležu jaja na jaja stjenice koristeći ih kao podlogu za razvoj sopstvenog potomstva i onemogućavajući da se iz njih izlegu mlade stenice. U ovu grupu prirodnih predatora spadaju pre svega neke vrste osa i paukova. Drugu grupu prirodnih predatora predstavljaju životinje koje se hrane jajima ili odraslim jedinkama stjenice, prkje svega glodari i ptice. U zemljama u kojim su velike površine pod poljoprivrednim zasadima ugrožene zbog povećanja brojnosti stjenice preduzimaju se mjere da se poveća brojnost populacija prirodnih predatora stjenice.
Borba protiv stenica u cilju zaštite poljoprivrednih usjeva mora da bude dio strateški osmišljenih programa koji se sprovode na nivou regiona ili cijelih država. Borba za zaustavljanje klimatskih promjena je takođe važan faktor usmjeren na ponovno uspostavljanje prirodne ravnoteže u brojnosti populacije stjenica u mnogim krajevim svijeta.
A šta možemo da uradimo kao pojedinci i kako da se izborimo sa najezdom smrdibuba u našim kućama? I u ovom slučaju suzbijanje hemijskim sredstvima, čak i kada ga rade stručna lica neće biti naročito efikasno. Najbolji način je fizičko suzbijanje. Prije svega zatvaranje svih otvora kroz koje stenice mogu da se uvuku u kuće da bi njihov broj u objektima bio što manji.
Kad se jednom usele, ne ostaje nam ništa mnogo efikasnije od toga da se izveštimo u tome da ih uhvatimo i izbacimo napolje, a da pri tome izbjegnemo ispuštanje njihovog neprijatnog mirisa. To ćemo postići ako smrdibubu uhvatimo nježno sa bočnih strana oklopa ne dodirujući stomak ili leđni deo. Ako uspemo nakon toga brzo da je izbacimo spasićemo se napasti i izbeći njen nesnosni smrad.
Izvor: dr Jasna Mastilović/Klima 101