Jesen bez kestenja jednostavno nije jesen, a mi vam donosimo interesantne ideje kako da iskoristite divlje kestenje.
Pitomo kestenje obožavamo peći, kuvati, od njega pripremati kolače. Iako nejestivo divlje kestenje može poslužiti u domaćinstvu za mnoštvo korisnih i zabavnih sitnica -piše Herewearetogether blog.
Ukrasi za praznike
Od divljih kestenja možete napraviti jednostavne ukrase za jelku. Jednostavno ih premažite lijepkom pa uvaljajte u šljokice raznih boja i vaši ukrasi su spremni.
Napravite životinjice
Zajedno sa klincima sakupite mnogo kestenja raznih veličina, a zatim kad dođete kući uz pomoć čačkalica sastavljajte razne životinje i oblike. Na veliki kesten pričvrstite mali, a sa zadnje strane zalijepite krila od lišća i dobili ste divnu šumsku vilu.
Za tjeranje paukova
Kestenje otpušta hemikaliju koju pakuvi mrze i zato ih stavite u male posude u kući gde imate paukove i oni više sigurno neće dolaziti.
Za tjeranje moljaca
Ako imate problem sa moljcima koji vam izgrizu odeću ako ona duže vrijeme stoji u ormaru u tome će vam pomoći kestenje. Jednostavno stavite nekoliko kestenčića među garderobu i moljci je više neće gristi.
Igrajte se
Postoji jedna veoma popularna igra koja se zove “conkers”, a igraju je djeca u Velikoj Britaniji i Irskoj. Svako djete uzme po jedan kasten, probuši ga i kroz njega provuče komad vunice ili konopca. Zavežite kraj da se konopac ne bi izvukao. Princip je sljedeći. Uzmite svoj kesten na užetu i njime udarajte protivnikov kesten. Izgubio je onaj čiji se kesten razbije. Da biste kesten učinili izdržljivijim možete ga prokuvati u sirćetu. Djeca će se sigurno zabaviti.
Napravite ogrlicu
Probušite mali kesten kroz njega provucite ukrasnu vrpcu ili lančić i dobili ste zabavnu ogrlicu za vašu djevojčicu.
Proširene vene su oboljeli krvni sudovi, najčešće donjih ekstremiteta. Venski zalisci u venama postaju nefunkcionalni usljed čega se javlja venski refluks. To dovodi do širenja venskih zidova i stvaranja izbočine, odnosno prosirene vene.
Ovakvi krvni sudovi nisu u mogućnosti da obavljaju svoju funkciju i da pumpaju krv ka srcu. Ukoliko se ne liječe prosirene vene mogu stvoriti velike komplikacije.
Nedovoljna fizička aktivnost, trudnoća i gojaznost su neki od faktor usljed kojih nastaju problemi sa venama. Genetika, takođe, može biti krivac.
Ovaj domaći lijek može da ublaži i izliječi probleme proširenih vena. Sve što vam je potrebno je:
Pola šolje sitno sjeckane šargarepe
3 kašike aloe vera gela
Pola šolje sirćeta
Priprema:
Stavite sve sastojke u blender dok se ne dobije homogena mješavina.
Pastu nanesite na problematične vene i umotajte u zavoj. Ostavite 30 minuta da odstoji i nakon toga isperite mlakom vodom. Pastu mažite svkog dana pred spavanje.
Za razliku od ostalih domaćih životinja, ovca provede najveći dio svog života pod otvorenim nebom. Baš zbog toga, njima ne treba praviti skupe objekte. Osnovno pravilo pri izgradnji ovčarnika i drugih ovčarskih objekata trebalo bi da glasi da ovi objekti budu jednostavni i jeftini. Po načinu držanja i hranjenja razlikuju se dva tipična razdoblja, zimsko i ljetnje, te se tome prilagođavaju i sve građevine za smještaj ovaca.
Zimski smješataj ovaca
Za zaštitu ovaca od zime služe uglavnom dvije vrste objekata, i to nastrešice i ovčarnici.
Nastrešice
Nastrešice za ovce se mogu graditi u primorskim i ostrvskim krajevima, gde je zima vrlo blaga i nije toliko potrebno zaštititi ovce od zimske niske temperature, koliko od vjetrova. Zbog toga se u ovim krajevima mogu podići nastrešice najviše sa tri zida sa krovnim pokrivačem.
Takvi objekti su za ovce vrlo zdravi, jer omogućuju ovcama stalni boravak na svježem vazduhu i slobodno kretanje. Osim toga, takve građevine su vrlo jeftine.
a) Mjesto za postavljanje nastrešica
Pošto nastrešice moraju štititi ovce ne samo od kiše, nego i od vjetrova, pa se kod izbora mjesta mora naročito paziti, da bude što bolje zaklonjeno od vjetrova. Drugi zahjtev je, da ta mjesta budu suva i ocjedna.
b) Veličina nastrešice
Kako nastrešica treba da ovcama pruži zaklon samo od većeg nevremena, a ne stalnu zaštitu od velike hladnoće, veličina nastrešica, tj. površina podnog prostora, ne mora da bude tolika kao u ovčarnicima. Tako na primjer, veličina podnog prostora tih nastrešica biće dovoljna, ako se za odrasla grla predvidi po 0,7 m2, a za podmladak po 0,4 m2.
Ovčarnici
Ovčarnici ili njima slične građevine, služe za zimski smještaj ovaca u svim našim krajevima. Za razliku od nastrešica oni su zatvoreni sa svih strana.
Ovčarske farme, kao skup raznovrsnih, ali istovremeno usko povezanih objekata, ili pojedinačni ovčarnici, u kojima se organizuje proizvodnja, imaju veoma važan ekološki efekat, jer se u jednom periodu godine, a najčešće zimskom, u njemu drže, hrane, napajaju ovce i organizuju i odvijaju proizvodni procesi. Od ovih faktora u velikoj mjeri zavisi nivo proizvodnje, odnosno iskorišćavanje genetskih potencijala ovce, a što je posebno značajno i očuvanje zdravlja životinja. Prema tome, objekti za ovce, glavni i sporedni (pomoćni), ili primarni i sekundarni, treba da pruže što povoljnije uslove za odvijanje fizioloških procesa ovaca u toku proizvodnog ciklusa. Zbog toga, pri izgradnji ovčarskih farmi, ili pojedinačnih ovčarnika, posebnu ulogu ima:
Izbor mjesta za farmu ovaca ili ovčarnik. Lokacija treba da odgovara sanitarno-higijenskim uslovima, da je na pogodnom mjestu za najracionalnije iskorišćavanje ljetnje i zimske ishrane. Farmu treba graditi na suvom i ocjednom terenu, nešto uzdignutom u odnosu na okolno zemljište, sa niskim nivoom podzemnih voda. Zemljište treba da bude propusno i sa dobrim odvodom otpadnih i dovodom pitke vode. Ovčarska farma sa svojim objektima ne treba da bude suviše udaljena, ni suviše blizu ostalih objekata. Ovčarnike treba postavljati na takvom odstojanju da ima dovoljno prostora pri izgonu ovaca, donošenju hrane i za izgradnju ispusta za svaki ovčarnik. Svi ovčarski objekti treba da su sunčani i da nisu izloženi jakim vjetrovima. Objekti ne bi smjeli biti ni blizu stajaćih voda (bara i lokava), jer su te vode obično leglo raznih parazita, koji često napadaju ovce. Za izgradnju farme treba izabrati lokaciju i teren koji je u blizini odgovarajućih saobraćajnica, ne suviše blizu naseljenog mjesta, ali ne i suviše daleko. Farme treba da su udaljene dovljno od drugih farmi (svinja, goveda, živine), od željezničke pruge, od prometnih puteva druge stoke itd.
2. Izgradnja i građevinski materijali su isto tako veoma značajni, kao što su značajni i ostali pobrojani faktori. Od izbora građevinskog materijala i konstrukcije u velikoj mjeri zavisi i nivo prizvodnje, odnosno proizvodni rezultati mjereni biološkim parametrima.
Smještajni prostor, sistem hranjenja, napajanje, izmjena vazduha, osvjetljenje, sprečavanje kondenzcije, maceracije rožne kanije papaka, upale disajnih organa, povremeni pregledi životinja uključujući određene preventivne tretmane u cilju zdravstvene zaštite, uslovljavaju angažovanje radne snage. Da bi osavremenili ovčarsku proizvodnju, težnje su usmjerene na što manje učešće ljudskog rada, kako bi proizvodnja bila ekonomičnija s jedne strane, a i zbog nestašice radne snage za rad u ovčarstvu s druge strane.
Tehnološke i tehničke osnove farmi
Broj objekata za gajenje ovaca na jednoj farmi zavisi uglavnom od tipa i namjene farme (reprocentri, proizvodne i komercijalne farme) zatim od stepena mehanizovanosti i opreme, kao i programa odgajivačko- selekcijskog rada i planova proizvodnje.
Među objektima, osnovnu grupu čine proizvodni, u kojima se obavljaju važni odgajivački, proizvodni i eksploatacioni procesi i poslovi (oplodnja, jagnjenje, gajenje sisančadi i majki, porast i razvoj podmlatka, tov, ishrana, pojenje, striža, muža, izđubravanje, zooveterinarske intervencije). Prateći objekti su u funkciji tehnoloških i zajedno sa njima obezbjeđuju normalno obavljanje programiranih proizvodnih poslova.
Od tehnoloških objekata centralno mjesto zauzimaju ovčarnici za gajenje (držanje) ovaca, kao i podmlatka. U njima se obavljaju osnovne biološke i proizvodne aktivnosti plotkinja. Grade se i opremaju, odnosno obezbjeđuju sljedećim osnovnim tehnološkim i tehničkim uslovima:
Ovčarnici se grade u obliku pravougaonika sa ispustima, i imaju univerzalnu namjenu, a gabaritne vrjednosti obezbjeđuju prostor i uslove za gajenje određenog broja ovaca s jagnjadima na sisi;
Objekti mogu biti sa središnjim hranidbenim hodnikom, između čeonih vrata, podjeljenih u dvije jednake uzdužne površine za smještaj i gajenje ovaca;
Hranidbeni hodnici s obje strane odjeljeni su od prostora za držanje ovaca montažnom ogradom (ramovi) na kojoj su prema hodniku, postavljene kombinovane hranilice jaslenog tipa za polaganje hrane i ishranu ovaca;
Hranjenje ovaca može biti i pomoću pokretnih jasala koje se podižu po potrebi kako raste duboka prostirka, a raspored hrane se vrši pomoću beskrajne trake;
Transport hrane od skladišnih objekata i prostora do ovčarnika i podjele hrane u njima može se obavljati pomoću mikser traktorskih prikolica;
Pojenje ovaca vodom reguliše se automatskim pojilicama, postavljenim duž bočnih zidova ili krmnog hodnika;
Životinje se obično drže na podnoj površini od nabijene ilovače prekrivene prostrikom od slame, a koriste se i rešetkasti podovi;
Izđubravanje se vrši mehanizovano uz prethodnu demontažu opreme:
Raspored vrata na čeonim i bočnim zidovima omogućava normalno komuniciranje stada ovaca i radnika pri opsluživanju objekata;
Mikroklimatski uslovi u ovčarniku
Potrebne mikroklimatske uslove postižemo pravilnim izborom materijala za izgradnju i pravilnim rasporedom i veličinama ventilacionih otvora. Osnovni mikroklimatski uslovi svode se na:
Optimalna temperatura u ovčarniku, tj. temperatura koja najviše odgovara ovci, je ona koja se nalazi u intervalu između 6 i 18oC;
Niža temperatura od 5oC u objektima je nepovoljna za sve kategorije, a naročito za podmladak;
Optimalna temperatura u objektu ne smije da bude veća od 27oC;
Optimalna temperatura za rano odlučenu jagnjad je 18oC;
Optimalna relativna vlažnost vazduha za sve kategorije ovaca iznosi 50-80%;
Dozvoljeni sadržaj ugljendioksida u litri vazduha je do 0,035%, ugljen monoksida 0,003%, a sumporvodonika do 0,002%;
Sistem ventilacije mora da obezbjedi dovoljno svježeg vazduha sa zaštitom od prodora velikih masa hladnog vazduha, i to zimi u količini od najmanje 30 m3 vazduha na sat po grlu, a ljeti i do 120 m3.
Maksimalna brzina ovako ubačenog vazduha ne smije biti veća od 0,5 m u sekundi;
U ovčarniku mora biti obezbjeđeno dnevno svjetlo preko prozora i to u površini od najmanje 1/20 podne površine, s tim da se noću obezbjedi električno osvjetljenje od najmanje 60 luksa, a zavisi od tehnološkog procesa proizvodnje i kategorije životinja. Tako na primjer, u porodiliištu intenzitet osvjetljenja treba da iznosi 80-100 luksa.
Tehnološko tehnički normativi za izgradnju ovčarnika
Smještaj ovaca može da bude vrlo jednostavan i ne mnogo skup kao kod gradnje objekata za druge vrste domaćih životinja. Važno je obezbjediti prostor koji će biti suv i bez propuha.
Tehničko tehnološki uslovi za izgradnju ovčarnika su oni uslovi i mjere koje obezbjeđuju: dimenzije prostora neophodnog za pravilan smještaj, ishranu, odgoj podmlatka i bezbjedan i nesmetan rad odgajivača u ovčarniku.
Ovčarnici se izgrađuju, zavisno od veličine stada, sa jednim ili više odjeljenja za smještaj ovaca, kao i prateće prostorije, na primjer, odjeljenje za bolesne ovce (izolator), odjeljenje za vještačko osjemenjavanje ovaca, odjeljenje za smještaj koncentrata, odjeljenje za radnike i druge prostorije naročito na većim farmama.
Pri rješavanju smještaja za ovce mogu da posluže sljedeći normativi:
Visina ovčarnika pri upotrebi mehanizacije za čišćenje
4,00 m
Visina ovčarnika iznad sloja prostirke
2,80 m
Visina zidova
2,00 – 2,50 m
Visina sloja đubreta i prostirke
1, 20 m
Potrebna površina poda po ovci
1,00 m2
Za ovcu sa jagnjetom do zalučenja
1,20-1,50 m2
Za ovcu sa blizancima
1,80 m2
Za jelove ovce
0,80-1,00 m2
Ovce sjagnjene
1,00-1,20 m2
Jagnjad
0,40-0,60 m2
Šilježad
0,60-0,80 m2
Potrebna površina za smještaj ovnova
2,0-3,0 m2
Površina jasla po grlu
0,15 m2
Površina krmnog hodnika po grlu
0,23 m2
Površina ventilacionog otvora po grlu
0,01 m2
Površina ispusta po grlu
1,5 m2
Po odraslom grlu treba obezvijediti suve prostirke
0,25 – 0,50 kg
Izgradnja i oprema ovčarnika
Izgradnja ovčarnika. Vrjednost ovčarnika cijeni se ne po njegovoj skupoći, već po tome, kako je izgrađen počevši od zidova i poda pa sve do krova.
Zidovi ovčarnika mogu biti od drveta, cigle ili kamena. Od betona nisu poželjni, jer je beton previše hladan, pa se uvijek drži rosa na njemu. U obzir dolaze i drugi materijali koji nisu vlažni. Zidove objekta, u dijelu gdje su ovce, potrebno je obraditi do visine od 1,20 m od poda na način koji omogućuje lako održavanje najbolje cementnim malterom, i izgletovati do crnog sjaja. Ostali djelovi, ako je zidan objekat se barem dva puta kreče godišnje radi dezinfekcije, ali i taj dio može biti od drveta. Visina bočnih zidova je 2,5-3,0 m a visina do šljemena 3,5 do 4,5 m.
Krov može biti pokriven različitim pokrovnim materijalom, crijepom, salonitom ili nekim drugim materijalom. Sa unutrašnje strane treba obložiti drvenom oblogom, a između rogova popuniti mineralnom vunom, a onda mogu da se stave durisol ploče. Izolacija krova zavisi od klimatske zone gdje se gradi objekat i koeficijenta toplotne sprovodljivosti (k-faktor) građevinskog materijala, trebao bi da bude za zidove 0,6 do 0,7, a za krov 0,5.
Prozori i vrata mogu biti drveni ili metalni, iako preporučujemo da budu drveni, jer su njihova toplotna svojstva mnogo bolja i bolje podnose uticaje štalske sredine. Prozori moraju po mogućnosti svuda biti dvostruki i tako pričvršćeni, da se unutrašnji otvaraju sa gornje strane, a vanjski sa donje. Na taj način struji hladan vazduh, koji dolazi kod otvaranja prozora izvana, prema tavanu, a ne prema ovcama. Prozori se takođe mogu otvarati oko donje horizontalne osovine sa »VENTUSOM«. U donjem dijelu prozora postoji prorez za ventilaciju širine oko 10 cm, koji može posebno da se zatvara. Ovaj prozor služi za ulaz hladnog vazduha u hladnim danima kada su prozori zatvoreni. Površina prozora treba da bude 1/20 do 1/25 površine poda. Prozori se postavljaju najmanje 1,5 m od poda, a po mogućnosti i više.
Vrata treba da su dvostruka, širine 3,5-4 m, a visoka 2,5-3 m. Tolika širina potrebna je radi toga, da ovce mogu lako i brzo izlaziti i ulaziti, a visina da transportna sredstva mogu lako ulaziti u objekat. Da se kod ovaca ne bi oštetilo runo o uglove vrata, poželjno je, da se na uglovima nalaze valjci visoki 1 m, koji se prilikom guranja ovaca lako okreću.
Vrata se moraju otvarati napolje, a po mogućnosti da su okrenuta prema jugu, ili jugoistoku. Vrata prema ispustima treba raditi u vidu ergelskih vrata, kako bi gornje krilo služilo kao dodatni ventilacioni otvor u toplim danima.
4. Ventilacija je potrebna, da se osigura svježi vazduh u ovčarniku, a i za odvod suvišne vlage, koja se stvara od velikog isparavanja ovaca. Najbolja je najjednostavnija ventilacija. Sastoji se od dovodnih otvora na zidu, a odvodnih na najvišem dijelu objekta. Ventilacija će biti dobra, ako na svakih 100 grla dolazi po jedan otvor prečnika 70 x 70 cm. Zidovi ventilacionih kanala moraju u punoj visini biti izolovani toplotnom izolacijom dvostruko debljom nego što je izolacija krova, da u njemu ne bi došlo do hlađenja vazduha koji treba da izađe iz objekta.
Otvori na kanalima moraju biti mrežom zaštićeni od ulaza ptica i insekata, kao i da imaju dobru zaštitu od kiše i upadanja snijega. Takođe, dobro je da se predvidi mogućnost zatvaranja ovih kanala u najhladnijim danima.
5. Pod. Podovi ovčarnika mogu da se rade na više načina, ali uglavnom su u primjeni dvije vrste podova i to: pod od nabijene ilovače i rešetkasti pod. Svaki od ovih podova ima svojih prednosti i nedostataka.
Pod od nabijene ilovače se radi u debljini oko 20 cm u blagom padu prema spoljnim zidovima objekta. Ukoliko se objekat gradi na vodopropusnom tlu, ispod ilovače nije potrebno ništa ugrađivati, ali ako se radi na vodonepropustivim terenima, ispod sloja ilovače potrebno je ugraditi sloj šljunka. Na ovaj pod dolazi prostirka od slame i to 0,25 kg dnevno po grlu. Sloj slame i stajnjaka u toku zime naraste i do 50 cm. Čišćenje teba vršiti bar dva puta godišnje ručno ili mašinski.
Rešetkasti pod se radi od drvenih rešetki u ramovima od gredica. Ispod rešetki, potrebno je uraditi betonski rov, dubine oko 50 cm. Ovaj pod više se preporučuje za objekte u toplijim krajevima, gdje je veći problem obezbjeđenje slame za prostirku.
Ograde u ispustima najbolje je raditi od pocinkovane pletene žice, na drvenim, betonskim ili čeličnim stubovima. Visina ove ograde treba da bude oko 1,2 m. Međutim, tamo gdje ima vukova, visina ove ograde treba da bude 2,0 m sa upolje okrenutim vrhovima.
Veličina ovčarnika. Kako je izgradnja većih ovčarnika razmjerno jeftinija od malih, to bi s tog stanovišta bilo bolje graditi velike ovčarnike. Međutim, mana je velikih ovčarnika u tome, što se na jednom mjestu nalazi veći broj grla, pa se i zaraze mogu lakše širiti. Svakako, veći ovčarnici s kapacitetom od 1000 grla nisu poželjni, ali isto tako ni manjih kapaciteta jer nam tada treba više radne snage. Danas se uobičajeno grade objekti kapaciteta 300-500 odraslih ovaca sa podmlatkom. Dimenzija ovih objekata varira u zavisnosti od kapaciteta i odabranih tehničkih rješenja.
Oprema ovčarnika
Ovce u ovčarnicima se drže slobodno, te zbot toga oni nisu pregrađeni nikakvim stalnim pregradama, jer bi one samo smetale prilikom izvođenja određenih operacija u ovčarnicima. U objekat se mora unijeti i ugraditi određena oprema za ishranu, pojenje i pregrađivanje ovaca i jagnjadi. Sva oprema mora biti laka i podesna za premještanje. Materijal od koje je napravljena mora omogućavati laku i detaljnu dezinfekciju, a njena konstrukcija ne smije biti takva da se životinje mogu povrijediti.
Jasle su osnovni dio opreme. One treba da omoguće ishranu ovaca različitim hranivima (sijenom, silažom, koncentratom i granulisanom hranom). Postoji veliki broj rješenja ovih jasala. Sve vrste jasala i sva oprema koja se ugrađuje svojom konstrukcijom mora omogućiti lako podizanje istih, istovremeno sa rastom prostirke u objektu, slika 1 i 2.
Slika 1slika 2
Pregrade-ljese. U toku tehnološkog procesa u ovčarniku je vrlo često potrebno pregrađivanje i odvajanje pojedinih prostora. Za ove svrhe služe nam razne pregrade – ljese. Ljese treba da su takvih dimenzija, da se lako slažu jedna sa drugima u razne figure. Ljese za pregrađivanje su jednostavne drvene konstrukcije sa klinovima za zabadanje u prostirku i mehanizmom za vezivanje u figure. Ljese za odvajanje imaju vratanca, koja omogućuju prolaz jagnjadima, a ne dozvoljavaju ovcama da ulaze u boks za jagnjad. U dijelu ovčarnika ili u cijelom ovčarniku (ako se u njemu vrši jagnjenje) treba izgraditi manje pokretne bokseve veličine 1,1 x 1,1 m ili 1,4 x 1,4 m za jagnjenje jedne ovce i zadržavanje iste tri dana s jagnjetom.
Pojilice. Ovcama je neophodno obezbjediti u svako doba dovoljnu količinu svježe, zdrave pitke vode. Napajanje ovaca može se rješiti na razne načine, počev od napajanja iz korita, kofa, do automatskih pojilica (različitih tipova). Nosači pojilica se tako grade, da se visina može podešavati kako raste nivo duboke prostirke. Za pojenje jagnjadi u boksu potrebno je ugraditi nosač za kofu.
Tehnološko-tehnički koncept izgradnje objekata na jednoj farmi ovaca, sa odgovarajućim podmlatkom sadrži:
1) proizvodne objekte u kojima se organizuje proizvodnja i
2) prateće objekte koji su neophodni da se proizvodnja realizuje.
Proizvodni objekti
Objekti u kojima će se organizovati proizvodnja moraju zadovoljavati potrebe ovaca različitog uzrasta, mase tijela i fiziološkog stanja (bremenitost, jagnjenje, jagnjad do zalučenja, ovce u laktaciji, podmladak za priplod). U pogledu prostora temperature, relativne vlažnosti, svjetlosti, vazduha kao i optimalne ishrane, njege i zdravstvene zaštite, objekti se grade namjenski za odgovarajuće faze proizvodnje.
Prema tome, u zavisnosti od namjene, pojedinih objekata na jednoj ovčarskoj farmi većeg kapacitea gradi se:
Porodilište,
Staja za držanje ovaca i jagnjadi do zalučenja,
Izmuzište (mašinska muža ovaca),
Staje za gajenje podmlatka za priplod,
Objekti za tov jagnjadi,
Staja za smeštaj ovnova,
Punkt za vještačko osjemenjavanje,
Ambulanta i stacionar za liječenje životinja.
Prateći objekti
Da bi se omogućilo normalno funkcionisanje predviđenog tehnološkog procesa proizvodnje na svakoj farmi se pored proizvodnih objekata (koji treba da zadovlje određene zootehničke i zoohigijenske uslove navedene u prethodnom izlaganju), gradi se i jedan broj pratećih objekata, kao što su:
Nastrešice za smještaj i sušenje sijena,
Nastrešice za mašine i opremu,
Magacini za skladištenje i čuvanje koncentrovane hrane.
Bazen za kupanje i dezinfekciju ovaca,
Silos rovovi za silažu,
Kolska vaga,
Utovarno istovarna rampa,
Dezinfekcione barijere,
Jama za uginule životinje,
Bunar za vodu,
Saobraćajnice,
Trafostanica,
Gromobran,
Objekti za radnike na farmi,
Upravna zgrada,
Ograda ekonomskog dvorišta,
Objekti za ljetnje držanje ovaca na pašnjacima i
Izgradnja pojila na pašnjacima, kao i jame grobnice za uginule životinje.
Dezobarijera se izgrađuje na ulazu u farmu kao i na svim čeonim ulazima u objekte, gde se drže ovce. Dezobarijera na ulazu u farmu za vozila treba da ima takve dimenzije u pogledu dužine, da se točkovi vozila koje ulazi dva puta okrenu u njoj i da bude dovoljno duboka da se gume točkova natope sa dezinficiensom. Dezobarijere na ulazu u objekat, treba da služe da ovce kada izlaze i ulaze u objekte nakvase papke vodom u kojoj je dodan određen dezinficiens. U te dezobarijere se obično stavljaju sunđeri natopljeni sa dezinfekcionim sredstvom.
Ljetni smješataj ovaca
Ovca je životinja, koja najradije boravi napolju, pa joj za ljetnji smještaj u većini slučajeva ne treba nikakva građevina, već samo one najnužnije da ih održe na okupu, dok ne pasu, tj. noću i po danu za plandovanje. Za te svrhe služe torovi, tj. obično ograđena mjesta. Ti torovi mogu biti pokretni i nepokretni, a to uglavnom zavisi od načina, kako se iskorišćava ovčije đubre.
Na velikim planinskim pašnjacima, gdje se gaji veći broj ovaca i plemenitija grla neophodno je i izgraditi ljetnje nastrešice za ovce. To su objekti koji su jednostavni i zatvoreni sa tri strane. Ispod tih nastrešica ovce se za vrijeme velikih kiša mogu skloniti, jer ako im je runo zatvoreno, kada pokisne ono se teško suši i može izazvati neželjene efekte.
Jedan od najstarijih i najjeftinijih načina očuvanja plodnosti je đubrenje zelenišnim đubrivom. Ovim đubrivom smatra se svaka sviježa zelena biljna masa koja se unosi u zemljište, a sa njom i organska materija u kojoj su hranjivi elementi biljaka, posebno azot. Zelenišnim đubrivom zemljište se obogaćuje sa 40 t /ha organske materije. Ovo đubrivo ima svoje mjesto u biološkoj poljoprivredi, a naročito u voćarstvu i vinogradarstvu.
Zaoravanje zelene mase
Zelenišno đubrenje predstavlja zaoravanje svježe nadzemne mase biljaka, koje se posebno gaje za ovu namjenu s ciljem da se zemljište obogati organskom materijom radi poboljšavanja fizičkih, bioloških i hemijskih osobina zemljišta.
Zeleni usjevi se odmah nakon cvjetanja pokose i ostave na polju da se prosuše 2-3 dana, nakon čega se obavezno zaoravaju na dubinu od 10-15 cm. Treba naglasiti da se u poslednje vrijeme na tržištu nalaze mikrobiološki preparati koji ubrzavaju razlaganje organske materije tj. mineralizaciju. Ovim preparatima se tretiraju pokošeni zeleni usjevi, a zatim zaoravaju. Ovako se postiže brži efekat razlaganja i maksimalno prevođenje hranjivih materija iz pokošenih biljaka u pristupačan oblik.
Zaoravanje zelene mase je najbolje obaviti mjesec dana prije sjetve narednog usjeva, a može se kombinovati i sa predsjetvenom pripremom. Za zelenišno đubrivo smatra se da je najbolje sijati: Bob, grahoricu, krmni grašak, djeteline, heljdu ili lupinu.
Uzgajanje biljaka za đubrivo
Za zelenišno đubrivo najbolje je gajiti biljke sa razvijenim korijenovim sistemom da bi se koristila hranjiva koja su teže rastvorljiva iz dubljih slojeva. Naročito je bitno da biljke dobro fiksiraju azot (leguminoze). Zelenišnim đubrivom zemljište se obogaćuje sa 40 t /ha organske materije. Ovo đubrivo ima svoje mjesto u biološkoj poljoprivredi, a naročito u voćarstvu i vinogradarstvu. Takođe u periodu od skidanja pšenice u julu do sjetve kukuruza u aprilu protekne dug vremenski period u kojem zemljište postane zakorovljeno ili se ispira ako se izvrši oranje. U ovom periodu je idealno posijati biljke za zelenišno đubrivo, a zatim na jesen zaorati jer se do proljeća veliki dio biljaka razloži u zemljištu. Biljke koje se gaje za zelenišno đubrivo usvajaju iz zemljišta sva ona hranjiva svojstva, koja bi se ispirala vodom ili koja bi usvojili korovi. Na ovaj način mi u ovim biljkama deponujemo hranu za sledeću biljnu kulturu koju namjeravamo posijati.
Mr. Božo Radman u svojoj knjizi „plodnost i uređenje zemljišta“ govori o značaju plave lupine u sakupljanju azota, njenom prodornom korijenu i prilagodljivosti na kiselim, siromašnim zemljištima.
– U srednjoj Bosni, oko Prnjavora i Srpca, lupinu su mnogo sijali i zaoravali Poljaci, jer su oni kao napredni ratari vrlo dobro poznavali njenu vrijednost. Međutim naši je ljudi nisu prihvatili, jer nisu shvatili pravi razlog njenog uzgoja, pa je odlaskom Poljaka i lupine praktično nestalo- naveo je Radman u knjizi.
Novi recepti za kiseo kupus obično počinju riječima – na toliko i toliko kupusa (ili vode) ide toliko soli…
Međutim, stari domaćini nikada nisu kupovali so baš po takvoj mjeri, već je u kući morala da postoji dovoljna rezerva. Oni su se za ostavljanje kupusa za zimu počinjali na sljedeći način – kupovinom najboljeg kupusa! Idealno bi bilo da prvo kupite jednu ili dvije glavice i provjerite da li kupus ima slatkast ukus. Ako ima, to je pravi, a ako malo ljuti, bolje ga potrošite za salatu ili kuvanje, a za burence tražite neki drugi.
Takođe, proverite da slučajno nema puževa golaća u glavici, jer ako je rod takav, kiseli kupus se neće održati.
Dobre su one sorte koje imaju tanje “žile”, a poslovično su najbolji “futoški” i “srpski melez.”
Kad odaberete pravi kupus, očistite ga temeljno od spoljnih listova, a onda zarežite svaki korijen “na krst” i izvadite sredinu što više možete.
U svaku izdubljenu glavicu sipajte po kašičicu soli, pa ih ređajte pažljivo jednu uz drugu.
Glavice ne smiju da se pritiskaju, ali ni da budu suviše labavo spakovane.
Otvor u korijenu, u kome je so, ostaje okrenut na gore.
Dok ređate glavice, sa strane uglavite i plastično crijevo koje treba da ide od dna do vrha bureta. Služiće za pretakanje rasola.
Kad poređate glavice, postavite plastičnu rešetku ili čamove daščice i pritisnite kamenom i ostavite preko noći da kupus odstoji. Ako sutradan može da se doda još neka glavica, popunite bure još malo.
Razmutite so u hladnoj vodi, tako da ukus bude neprijatno slan.
Prelijte kupus, zatvorite i već sutradan provjerite da li treba dodati još presolca. Čim se počne osjećati izmjenjen miris, počinje pretakanje i ono se obavlja svaki dan. Crijevom izvući pun lonac presolca sa dna bureta, pa ga preliti odozgo preko kupusa.
Ponoviti proceduru nekoliko puta.
Kada kupus dostigne željeni nivo kiselosti, dodajte u bure vinobran, prema uputstvu na kesici a u skladu s količinom kupusa.
Žižula (obična žižulja, žižulja, čičimak, činguljin, čičindra, lat.: Ziziphus jujuba; sin.: Ziziphus zizyphus), poznata i kao kineska datulja. Po broju stabala najbrojnije je voće u Kini. Uzgaja se širom Azije, na Mediteranu, kao i u SAD-u u novije vrijeme.
U jesen rađa slatko-kiselim smeđim plodovima.
Kod nas u kopnenim krajevima žižula je slabo poznata, no na Jadranu je jako rasprostranjena i redovno korištena.
Na njenu veliku vrijednost ukazuje činjenica kako je ona jedna od najvažnijih biljaka tradicionalne kineske medicine i ujedno najrasprostranjenije stablo u Kini.
Zato, ako možete nabaviti svoju zalihu žižula, obavezno to učinite jer su zapanjujuće ljekovite.
Sastav i ljekovitost žižule
100 grama žižule donosi 79 kalorija, 20 grama ugljikohidrata i 1 gram masti.
Žižule sadrže širok spektar minerala uključujući magnezij, bakar, niacin, mangan, fosfor i željezo.
Sadrže 18 najbitnijih aminokiselina koje pomažu u formaciji proteina.
To je čudotvorno voće obilato kalcijem, vitaminima C, B1,B2 i A.
Uz to što organizam opskrbljuje potrebnim nutrijentima, također djeluje obnavljajuće, njegujuće i hranjivo za kožu.
Sadrži 20 puta više C vitamina od citrusa.
Vitamin C jača imunitet, što objašnjava tradicionalnu upotrebu čaja od žižule kod bolnog grla, gubitka glasa, infektivnih upala grla, kašlja i bronhitisa.
Istraživači su identificirali osam flavonoida u plodu žižule, uključujući spinosin i swertish, koji djeluju umirujuće što opravdava tradicionalnu upotrebu sjemenki žižule u kineskoj medicini za anksioznost i nesanicu.
Ustanovljeno je da eterično ulje žižule potiče rast kose, a ekstrakt žižule je učinkovit i siguran tretman za kroničnu konstipaciju.
Ekstrakt žižule koristi se za smanjivanje bora, njegu suhe kože i liječenje opeklina od sunca.
Efikasna je i kod ukočenih mišića, bolesti jetre te za snižavanje temperature.
Žižula poboljšava iskorištavanje kisika i tako povećava izdržljivost organizma.
Suhi plodovi žižule dobri su za smanjenje krvnog tlaka. Žižula svojim ljekovitim djelovanjem:
jača imunitet
osnažuje kosti
pomaže u mršavljenju
proljepšava kožu
potiče probavu
štiti od stresa
pomaže kod depresije i nesanice
snižava krvni tlak
ublažava bolesti jetre
pomaže kod alergije
smanjuje rizik od leukemije i raka kože
Žižulom protiv raka
Žižula sadrži flavonoid apigenin (također se nalazi u kamilici, timijanu i crvenom vinu) koji ima antioksidativna, antiupalna i antitumorska svojstva.
Bogata je i betulinskom kiselinom koja potiče stanice raka na samouništenje i djeluje antiupalno.
Postoji niz patentiranih djelotvornih herbalnih pripravaka sa žižulom koji se koriste za smanjivanje i prevenciju malignih tumora crijeva, želuca, dojki, pluća, cerviksa, jajnika, prostate, desni, larinksa, jetre, gušterače, bubrega, mjehura, endotelijalnih ćelija, melanoma, glioblastoma, leukemije i mijeloma.
Žižula u kulinarstvu
Žižulin plod okusom je sličan datulji i može se koristiti kao zamjena u receptima za jabuka ili datulje.
Plodovi se koriste svježi, suhi, konzervirani, kandirani, i prerađeni u kompot, džem, marmeladu, slatko, pire, sok, sirup, rakiju i liker.
U terapijske svrhe uzima se 3 puta po 10 plodova žižule na dan.
Čaj od žižule
Za liječenje gubitka glasa, upale grla, kašlja ili bronhitisa koristi se 30 do 50 grama mljevenih plodova u jednoj litru vode.
Nakon što se 30 minuta kuha i procijedi, pije se prema potrebi.
Sjeme žižule
Sjeme žižule ima sedativno, tonično i digestivno djelovanje.
Koristi se kao tretman za palpitacije, nesanicu, živčanu iscrpljenost, bol, noćno znojenje i pretjerano znojenje.
Također se upotrebljava za poboljšanje boje i tona kože.
Korijen žižule
Korijen žižule koristi se kao tretman dispepsije.
Dekokt od korijena dobar je kod vrućice.
Korijen u prahu stavlja se na stare rane i čireve.
Uzgoj i berba žižule
Žižula je posebno pogodna kao voćka za ekološki uzgoj.
To je iznimno otporna biljka koja može opstati u vrućim krajevima uz minimalne količine vode.
Raste u voćnjacima i obiteljskim vrtovima, a može se vidjeti i u hotelskim okruženjima te u gradskim parkovima dalmatinskog podneblja.
Berba plodova žižule u punom zamahu je na izmaku jeseni i pragu zime.
Vrlo je pogodna za združeni uzgoj s drugim mediteranskim voćnim vrstama, pogotovo s maslinom.
Posađena u konsocijaciji s maslinom značajno pomaže u smanjivanju broja nametnika poznatog kao maslinina muha (lat. Bactrocera oleae).
Preporučuje se u nasade maslina zasaditi i do 5% sadnica žižula, pojedinačno ili u redovima.
Izvori za ovaj članak uključuju:
alternativa za vas
[url=https://foodfacts.mercola.com/]https://foodfacts.mercola.com/[/url]
[url=https://kaleidoscope.cultural-china.com/en]https://kaleidoscope.cultural-china.com/en[/url]
[url=https://megunprocessed.com ]https://megunprocessed.com [/url];
Ko radi, taj i griješi. Nažalost, neke greške u pripremi voća i pečenju rakije ne mogu da se isprave, ali one koje mogu treba znati ispraviti.
Nakon destilacije mogu se zapaziti mane destilata odnosno rakija, i to vizuelno, boja i bistrina, kao i po ukusu, mirisu i aromi, kada nije dovoljno izražen sortni kvalitet voćne vrste od koje je destilat proizveden.
Ne mogu se uvijek uspiješno ukloniti svi nedostaci jer se postupcima uklanjanja nedostataka znatno narušava sortni karakter tj. aroma rakije, pa se više ne može prepoznati od koje voćne vrste potiče rakija. Takva rakija mora se miješati (kupažirati) sa drugom ispravnom rakijom. Isto tako, treba znati da se neki od nedostataka mogu samo djelimično ukloniti.
Koji su najčešći ukusi i mirisi koje treba ukloniti?
Miris na plijesan se iz rakije uklanja aktivnim ugljem.
Ovaj nedostatak pojavljuje se u slučaju kada se vrenje odvijalo u plijesnivom sudu (bačvi) ili ako je za proizvodnju upotrebljeno jako trulo, odnosno plijesnivo voće. Najbolje je ako se taj nedostatak primijeti već kod destilata nakon prve destilacije, tako da se aktivni ugalj može odmah dodati, ali se može dodati i kasnije već gotovom destilatu. Pri postupku tretiranja destilata aktivnim ugljem on se dodaje oko 50 gr na 100 litara destilata, mada je količinu aktivnog uglja potrebno odrediti probom na manjoj količini destilata. Previše aktivnog uglja može ukloniti i poželjne mirise iz destilata.
Ciknulost, kiseli ukus destilata potiče od velike količine sirćetne kiseline, što znači da je prilikom procesa fermentacije došlo do povećanja stvaranja sirćetne kiseline uslijed razmnožavanja sirćetnih bakterija. Sirćetna kiselina uklanja se dodavanjem čistog kalcijum-karbonata u destilat. Sa 1 gr kalcijum karbonata neutrališe se 1,2 gr sirćetne kiseline po 1 l destilata. Prilikom neutralizacije nikada se ne smije ukloniti cjelokupna sirćetna kiselina, već najviše 90%. U suprotnom, destilat dobija bljutav ukus, a postoji i opasnost od stvaranja akroleina.
Akrolein je gas koji nastaje delovanjem različitih bakterija na glicerin, u kljuku se jedini sa taninima, dajući gorak ukus. Destilat sa većom količinom akroleina nije za piće, a naročito iritirajuće djeluje na sluznicu nosa. Akrolein se može ukloniti samo dugotrajnim odležavanjem destilata.
Bačvu sa destilatom treba uz pristup vazduha ostaviti da stoji bar mjesec dana, uz povremeno miješanje. Ako je sadržaj akroleina umjeren, može se izvršiti obrada sa 500 gr/hl aktivnog uglja. Ako je koncentracija vrlo velika, može se desiti da takav destilat postane praktično neupotrebljiv.
Miris na sumporna jedinjenja (miris pokvarenih jaja) nastaje tokom ili nakon alkoholne fermentacije. Miris sumpornih jedinjenja se iz destilata može ukloniti dodatkom oko 300 ml 10% rastvora bakar-sulfata na 100 l destilata.
Smeđa boja destilata – rakija može dobiti smeđu boju što je posljedica prelaska većih količina taninskih materija iz drveta, koje pored smeđe boje, destilatu čestu daju i određenu oporost. Ovaj nedostatak treba ukloniti još dok rakija odležavanjem nije dobila svoju finu aromu, jer postupkom uklanjanja ove mane aroma rakije u znatnoj mjeri ili gotovo potpuno nestaje.
Smeđoj rakiji treba dodati oko ½ l obranog (manje od 1% mliječne masti) mlijeka na 100 l rakije. Nakon 1-2 dana, kada se rakija izbistri, treba je odliti od nastalog taloga ili filtrirati. Ovim postupkom tretiranja s mlijekom rakija poprima zlatnožutu boju. Rakiju je potrebno redestilirati da postane bezbojna.
Miris na zagorilo može se ukloniti tako što se rakija pomiješa sa većom količinom prevrele komine iste voćne vrste i nakon odležavanja od 1 do 2 dana destiliše. Ovaj nedostatak može se ukloniti i tretiranjem rakije aktivnim ugljem, vrši se tretman destilata sa 20-100 gr/hl aktivnog uglja. Sam gorak ukus destilata je posljedica prerade voća zajedno sa peteljkama ili lišćem. Ako je mana jako izražena, ne može se u potpunosti ukloniti.
Miris i ukus na košticu se javlja kod rakija ako je prilikom muljanja plodova došlo do lomljenja velikog broja koštica, odnosno ako koštice nisu prije muljanja uklonjene. Kod rakija koje imaju intenzivan miris i ukus na koštice nedostatak se može ukloniti tako što se doda oko 1 gr srebro-nitrata na 100 l rakije.
Do slabo izražene arome dolazi ako se fermentacija ne vodi pod odgovarajućim uslovima, predugo odlaže ili jednostavno zbog lošeg kvaliteta ili nedovoljne zrelosti voća. Popravlja se tako što se u destilat dodaje manja količina fermentisanog ili svježeg kljuka od iste vrste voća prilikom redestilacije.
Prije 10 godina, porodica Sjerić iz Ljeljenče kod Bijeljine krenula je sa proizvodnjom bundeve, kulture koja se ne uzgaja u većem obimu na našem području. Danas ističu da su zadovoljni rezultatima svog rada, a ova godina je donijela i rekordne prinose. Već tri godine bave se i preradom bundeve, od koje prave sokove i hladno cijeđeno ulje.
Porodica Sjerić prije 10 godina počela je proizvodnju bundeva na 65 dunuma. I tada kao i danas bili su među rijetkima koji su se odlučili za proizvodnju alternativnih kultura za koje je još uvijek mala zainteresovanost naših poljoprivrednih proizvođača.Najviše je zastupljena tikva golica, a potom muskantna i hokaido bundeva.
– Ove godine prinos je bio na pojedinim parcelama i rekordan. To su parcele na koje smo mi prve godine eksperimentisali pa smo uradili kao što rade ljudi proizvodnju lubenice, na foliju kap po kap. Sa tih parcela smo imali do 1,8 tona mokrog sjemena po hektaru, što je na ovim prostorima, niko to ne radi i u odnosu na neke proizvođače iz Vojvodine rekordan prinos – kaže Niko Sjertić.
Tokom ovog desetogodišnjeg perioda zahaljujući i podršci Agrarog fonda grada Bijeljina i podsticajima Ministarstva poljoprivrede Sjerići su uspjeli da nabave specijalizovane mašine za ovu proizvodnju.Јedna od mašina je i za hladno cijeđena ulja. Za dobijeni litar hladno cijeđenog ulja potrebno je od tri do tri i po kilograma suvih sjemenki bundeve golice.
– U koš se sipa suvo sjeme , ovdje ide na dozator i ulazi u puž i pod određenim pritiskom mehanički puž cijedi ulje iz sjemenki i ulje pada u ovu posudu a pogača tzv, nju koristimo u pekarskoj proizvodnji, oni prave brašno od toga ili ga možete naći u prodavnicama kao protein od sjemenki bundeve – dodao je Sjerić.
Sjerići kažu nemaju problem sa plasmanom svojih proizvoda. Sve što proizvedu to i prodaju a i ove godine će na svom imanju samo u nešto manjem obimu organizovati „Dane bundeve“ manifestaciju kojom se uspješno završava žetva ove kulture.
Organizacija Greenpeace je zajedno sa jos nekoliko nevladinih organizacija, asocijacija koje okupljaju proizvođače genetski nemodifikovane hrane i trgovinskih lanaca objavila da je patentiran prvi detektor GM biljaka namijenjen javnoj upotrebi.
Ovim je opovrgnut stav kompanija koje se bave biotehnologijom i tvrdile su da ne postoji pouzdan metod koji bi razlikovao biljke sa nastale novim metodama izmjena na genima od onih koje nemaju te izmjene.
Metod za otkrivanje genetskih modifikacija uspješno je isproban na uljanoj repici.
Očekuje se da će korišćenje novog metoda omogućiti sprečavanje neovlašćenog unosa GM biljaka u lance snabdijevanja u EU.
Smatra se da će nova mogućnost testiranja hrane na prisustvo GMO omogućiti poljoprivrednicima, proizvođačima, distributerima i potrošačima da, ukoliko to žele, zadrže GMO dalje od sebe.
Direktorka Greenpeace EU izjavila je da je do sada vladalo mišljenje da se genetski izmijenjeni usjevi ne mogu identifikovati i stoga nije moguće njihovo regulisanje u skladu sa GMO politikom EU. Novi metod, kako je istakla, pokazuje da GM usjevi nastali najnovijim metodama izmjene gena mogu uspješno da se otkriju. Zato nema više opravdanja za izbjegavanje primjene postojećih regulativa i obiležavanje GMO.
Evropska komisija i vlade se moraju nadovezati na ovaj uspjeh i razviti postupke skrininga koji mogu identifikovati genetski izmijenjene proizvode, zaključila je direktorka Greenpeace.
