Zelena pupavka je svakako najvažnija otrovnica koju svaki gljivar mora detaljno upoznati.
Prvo pitanje koje prosječna osoba postavi nekom poznavaocu gljiva je „da li se ova gljiva jede?“ a većina enciklopedija gljiva za početnički nivo ima standardnu podjelu na jestive gljive i njihove otrovne dvojnice.
Iako nema ničeg lošeg u tom pristupu pravo pitanje ne bi trebalo da bude da li je ta gljiva jestiva već prije da li je ta gljiva otrovna. Početniku je mnogo bitnije da savlada otrovne gljive i detaljno ih prouči kako mu ne bi promakla neka gljiva koja ne prašta tako lako.
Problem ne leži samo u poznavanju ili nepoznavanju otrovnih i jestivih gljiva već i u poznavanju njihovog pravilnog sakupljanja.
Može neko da bude upoznat sa zelenom pupavkom do najsitnijih detalja ako će prekršiti jedno od osnovnih pravila sakupljanja i uzbrati gljivu iz roda Amanita u fazi jajeta pod izgovorom da je blagva najukusnija upravo u toj fazi.
Pored toga što je branje blagve u nerazvijenoj fazi zakonom zabranjeno i što, kao takva, ne može da sazri i rasije svoje spore ona tada može prilično lako biti zamijenjena sa zelenom pupavkom, što se i dešavalo.
Koliko 2019. godine je zabilježen najmanje jedan smrtni slučaj prouzrokovan konzumacijom zelene pupavke koja je ubrana u fazi jajeta, a berači su lovili visoko cijenjene blagve.
Više je načina da se jestiva gljiva zameni sa otrovnom, a ovo su samo neki od njih:
– nedovoljno poznavanje svijeta gljiva uopšte,
– nedovoljno poznavanje svih mogućih dvojnika neke jestive gljive,
– nepridržavanje savjeta o pravilnom sakupljanju,
– vjerovanje brzopletoj determinaciji putem društvenih mreža i konzumiranje gljiva determinisanih na taj način,
– pogrešno usvojeno znanje na samom početku gljivarske karijere,
– preterana samouvjerenost,
– stav koji vodi do mišljenja kako je osoba naučila sve što se može znati o gljivama i da je više ništa ne može iznenaditi,
– vjerovanje u ustaljene zablude o gljivama koje kruže u narodu od vajkada.
– nedovoljno poznavanje svijeta gljiva uopšte,
– nedovoljno poznavanje svih mogućih dvojnika neke jestive gljive,
– nepridržavanje savjeta o pravilnom sakupljanju,
– vjerovanje brzopletoj determinaciji putem društvenih mreža i konzumiranje gljiva determinisanih na taj način,
– pogrešno usvojeno znanje na samom početku gljivarske karijere,
– preterana samouvjerenost,
– stav koji vodi do mišljenja kako je osoba naučila sve što se može znati o gljivama i da je više ništa ne može iznenaditi,
– vjerovanje u ustaljene zablude o gljivama koje kruže u narodu od vajkada.
Svaki iole ozbiljniji gljivar će početniku reći da u svijetu gljiva ne postoje prečice, moraju se savladavati prvo pojedinačne gljive pa onda čitavi rodovi i grupe.
Bavljenje gljivama, ono ozbiljnije barem, je celoživotna karijera i tu učenje nikada ne prestaje.
Znanje se stiče postupno: podučavanjem od strane iskusnih gljivara, proučavanjem dostupne literature, upoređivanje svojih nalaza na društvenim grupama, stalnim izlascima na terene i gljivarske izložbe kao i na mnogo drugih načina.
Zelena pupavka (Amanita phalloides)
Zelena pupavka je svakako najvažnija otrovnica koju svaki gljivar mora detaljno upoznati.
Ova gljiva izaziva najveći broj slučajeva trovanja koja se završavaju smrtnim ishodom.
Šešir joj je gladak, bez krpica i veoma varijabilne boje, od zelene preko žučkaste pa do smeđe ali uvek sa jačom ili slabijom primesom zelene boje.
Listići, drška, prsten i ovojnica su joj bijeli ali drška često može imati zelene prelive.
Zelena pupavka je gljiva vrlo karakterističnog izgleda i bilo bi za očekivati da su slučajevi zamjene ove gljive sa nekom jestivom retki ali nije ni izbliza tako.
Prilično veliki broj jestivih vrsta se nalazi na spisku njenih dvojnica.
Za početak najvažnije, zelene vrste iz roda Russula.
Veoma veliki broj ljudi se otruje zelenom pupavkom misleći da jede neke od zelenih zeka. Osim boje ta grupa gljiva nema ništa zajedničko sa bilo kojom pupavkom ali se nesreće stalno dešavaju.
Tri vrste zelenih zeka
O čemu je potrebno voditi računa prilikom branja zeki:
– meso vrsti iz roda Russula je krto poput krede, lako puca i mrvi se pod prstima,
– baza drške je zaobljena i nikada nema volvu niti gomolj,
– nijedna Russula nema prsten i
– nijedna Russula nema ostatke univerzalnog vela na šeširu niti na bilo kom delu plodnog tijela.
Pored poznavanja ovih osnovnih karakteristika potrebno je izbjegavati sakupljanje previše mladih primjeraka jer time povećavamo šansu za zamjenu sa otrovnicom.
Štaviše, branje nerazvijenih gljiva je jedan od češćih načina da sladokuscima u tanjir umjesto blagve upadne zelena smrt.
Zabilježeni su slučajevi trovanja zelenom pupavkom kada su berači sakupljali blagve (Amanita caesarea) koje se još nisu razvile iz svog jajeta pod izgovorom da su tako najukusnije.
Pored njih moguća je zamjena puharica sa nerazvijenom pupavkom ali i strška (Phallus impudicus) koji nije izašao iz svog ovoja, a baš se u toj fazi priprema za izradu ljekovitih tinktura.
U slučaju ove dvije grupe gljiva je dovoljan najobičniji presjek da otkloni nedoumicu.
Kao dodatak gore navedenim još se i gljive iz roda Agaricus mogu pomiješati sa zelenom pupavkom to jest njenom albino varijantom i u tom slučaju se mora voditi računa da se ne beru premladi primjerci (dok su im listići još uvijek krem boje) i o prisustvu to jest odsustvu ovojnice.
Piše: Momčilo Daljev
Foto: Stevan Baluban
Foto: Stevan Baluban
Izvor: poljosfera.rs
PROČITAJTE:
