Postoji fenomenalan recept za posnu sarmu, a na vama je da je napravite i probate sa svojim ukućanima.
Potrebno je:
Priprema:
Postupak je isti kao i za mrsnu sarmu. Sve što treba da uradite je da izdinstate luk i šargarepu, a potom i pečurke. Nakon toga dodajte opran pirinač i dinstajte dok ne dobijete fil. Dobijeni fil urolajte u kiseli kupus, pa kuvajte na laganoj vatri. Prijatno!
Uz pomoć ove namirnice čišćenje oraha više vam neće biti nezgodan posao.
Orasi su bogati proteinima i nezasićenim zdravim mastima. Dostupni su tokom cijele godine i često su nezaobilazni sastojci zdravog doručka i slatkih poslastica.
Međutim, njihovo čišćenje je zaista ponekad naporno i iziskuje puno vremena.
Kuhinjska morska so vam može pomoći da očistite orahe bez problema.
Pročitajte: Ljuske od oraha – Niste ni svejsni za šta su sve dobre, evo kako ih možete koristiti kod ovih problema
Kako biste ih lakše odvojili od ljuske, i to u komadu, ostavite ih preko noći u posudi sa vodom i kuhinjskom morskom solju.
Kombinacija vode i morske soli će omekšati ljusku tako da ćete ih čistiti sa lakoćom.
Na ovaj način izbeći ćete nered koji ostaje posle čišćenja oraha.
Japanska jabuka poznata još i pod imenom kaki jabuka egzotično je voće slatkog okusa, po boji podsjećaju na narandžu, a po obliku na paradajz. Porijeklom je iz Kine i Japana, a može se kupiti i uzgajati i na našim prostorima. Najukusnije su kad su potpuno zrele i omekšale, jedu se kašikom, a okus je zaista specifičan, nešto između jabuke i narandže. Nekima podsjeća na banane. Plod je gorak dok ne sazrije, a na stablu može biti do kasne jeseni.
Japanska jabuka blagotvorno djeluje na naše zdravlje, a sazrijeva baš u ovom periodu. Ako imate mogućnosti, preporučujemo vam da je obavezno probate.
Sadrži malo kalorija i bogat je izvor vlakana. Obiluje antioksidansima kao što su katekini i galokatekini, sadrži vitamin A, dobar je izvor vitamina C i sadrži mnogo važnih B-kompleksa koji pomažu u raznim metaboličkim funkcijama u tijelu. Svježe voće takođe sadrži kalijum, magnezijum, bakar i fosfor.
Pročitajte: KAKI – Uzgoj i rezidba japanske jabuke
Japanska jabuka najbolji je prirodni lijek za bolesti crijeva kao što su hronična konstipacija, upalna stanja i infekcija crijeva.
Dijetalna vlakna koje sadrži ključna su za zdravo mršavljenje jer smanjuju apetit i regulišu probavu. Posebno je važna regulacija probave jer samim time se smanjuje i osjećaj nadutosti, a štetne materije se efikasno eliminišu iz organizma.
Japanska jabuka ne sadrži masti i ubrzava metabolizam, a posebno je korisna uz fizičku aktivnost jer sadrži dosta šećera koji daje energiju.
Odličan je izvor vitamina A, koji je važan element u očuvanju zdravog vida. Jedan plod sadrži 55% preporučene dnevne doze unosa vitamina A, a sadrži još lutein i zeaksantin.
Pročitajte: Crna SAPOTA – Voće koje može da zamijeni čokoladu!
Podstiče pravila rad štitne žlijezde.
Bogata je vitaminom C, te uz redovnu konzumaciju ovog egzotičnog voće ojačajte imunitet koji je glavna odbrana od virusa i bakterija koje nas napadaju u ovo doba godine.
Koristi se i za ublažavanja visokog pritiska, bolesti jetre i žuči, te za bolesti živaca zbog svog umirujućeg djelovanja.
Japanska jabuka obiluje fruktozom, pa je idealno voće za dijabetičare. Najbolji je onaj plod koji je pod rukom mekan. A, od nje može da se pravi sok, džem, sirup ili voćna salata.
Đubrenje mladih zasada – U redovnom đubrenju voćnjaka razlikuje se đubrenje mladih zasada i đubrenje zasada u rodu, kao i meliorativno đubrenje (prije podizanja zasada).
Redovno đubrenje dugogodišnjih zasada mineralnim đubrivima obavlja se dva ili tri puta godišnje. Đubriva mladih zasada se primjenjuju po cijeloj površini, izuzetno u zasadima retkog sklopa ili gdje je riječ o pojedinačnim stablima, dodaju se u zonu oko stabala, u površini nešto široj od krošnje. U kompleksnim mineralnim đubrivima azot se nalazi u amonijačnom i nitratnom obliku, što su oblici koje biljka najlakše usvaja iz zemljišta.
Za visok prinos jezgričavog i koštičavog voća potrebno je dodati 90 do 200 kg/ha azota, 70 do 120 kg/ha fosfora i 130-250 kg/ha kalijuma. Izbor formulacije zavisi od odnosa i koncentraciji hraniva u zemljištu. Na zemljištima sa više od 40 mg K2O /100 g može se primjeniti MAP (NPK 12-52-0 ili NPK 13 -53 -0). Osim azota tokom vegetacije dodaju se i sva ostala hraniva, a naročito mikroelementi neophodni u pojedinim periodima vegetacioni ciklus. Tokom sušnih uslova ili usled znakova pomanjkanja hraniva neophodno je prihranjivanje putem lista.
Pročitajte: Đubrenje voćaka gvožđem
Prihranjivanje putem lista obavlja se s folijarnim đubrivima, ili ako samo dajemo azot, sa UREOM. Navedenu prihranu lista možemo kombinovati sa zaštitom pa tako obavljamo dva agrotehnička zahvata istovremeno. Koncentracija rastvora UREE za voćnjake iznosi 0,5-2%.
Prve godine, početkom vegetacije, obavlja se prihranjivanje sa 0,1 kg UREE ili 0,2 kg KAN-a ili 0,3 kg NPK 15-15-15 po stablu. Krajem maja ili početkom juna obavlja se još jedno prihranjivanje s istim vrstama i istom količinom đubriva kao kod prvog prihranjivanja. Prve godine gajenja, u osnovnom đubrenju voćaka s gustim sklopom, đubri se po jednoj voćki 0,15-0,20 kg s jednim od kompleksnih đubriva NPK 7-20-30, NPK 6-18-36, NPK 7-14-21S ili 0,1 kg NPK 8-26-26 , NPK 10-30-20.
Pročitajte: Đubrenje maline – Kada i koju vrstu đubriva upotrijebiti!
U drugoj godini gajenja đubrenje se obavlja u isto vrijeme i s istim vrstama đubriva, s tim da se količina povećava za 30-50%.
U trećoj godini gajenja pa nadalje, đubrenje se obavlja po cijeloj površini voćnjaka osim kod posebnih stabala, kada se dodaje 0,2 (NPK 10-30-20)–0,45 (NPK 5-20-30 S) kg/stablo, dok se četvrte godine posebna stabla đubre od 0,3 (NPK 10-30-20)–0,6 (5-20-30 S) kg/stablo.
Vrijeme đubrenja i vrste đubriva iste su kao i kod đubrenja voćaka u rodu. Kod prihranjivanja mladih voćaka azotom treba nastojati da se doda veća količina đubriva voćkama koje se slabije razvijaju kako bi se voćke ujednačeno razvijale.
Autor: Zlatko Vampovac dipl. inž.
Kupus se može sačuvati u svježem stanju tri do pet mjeseci ako se glavice pripreme na odgovarajući način.
Da bi se to postiglo, potrebno je uraditi sledeće: branje kupusa odraditi krajem oktobra i početkom novembra, i to isključivo tokom suvog vremena. Sa glavice kupusa potrebno je skinuti oštećene listove, a zatim suve glavice umotati u dva sloja novinskog papira i položiti ih u kartonske kutije. Takođe je potrebno da svaku glavicu kupusa umotamo tako da presavijeni dio novinskog papira na krajevima podvijamo na donjem dijelu glavice gde se nalazi korijen.
Na dno kutije staviti nešto piljevine, a zatim umotane glavice naslagati u kutije sa korijenom okrenutim na dole. Šupljine između glavica ispuniti zgužvanim novinskim papirom, pa kad je ispunjen prvi red, pokriti ga kartonom. Zatim polažemo drugi red glavice na isti način kao i prvi.
Napunjenu kartonsku kutiju zatvoriti preklapanjem stranica poklopaca, ali ne lijpiti trakom. Kutije sa glavicama kupusa odložiti na balkon ili neko drugo mjesto gdje temperatura ne pada ispod -2 do -3 stepena Celzijusa. Potrebno je povremeno presložiti glavice kupusa u kutiji, jer se može dogoditi da neke od njih nisu bile zdrave prilikom pripreme i mogu izazvati kvarenje. Takve glavice potrebno je ukloniti, a prazno mjesto ispuniti zgužvanim papirom.
Zimsko oranje – Poslije jesenje sjetve slobodno zemljište treba poorati duboko i pođubriti stajnjakom i mineralnim đubrivima. Brazda ostaje, da bi bolje izmrzla tokom zime i prikupila zimsku vlagu. Po pravilu, u jesen se ore za sve usjeve koji će se sijati u proljeće, osim na nagibima gdje ima opasnosti od erozije tokom zime. Uzorana zemlja tokom jeseni i zime nakupi dovoljno vlage za ljetnji period, a mrazevi istope grudve i unište mnoštvo štetočina i korova u zemljištu.
Pravilna obrada zemljišta je izuzetno značajna jer ona treba da održi i popravi njegovu strukturu, fizičko-hemijska i mikrobiološka svojstva.To je posebno važno u intenzivnoj proizvodnji, gdje se smjenjuje više kultura u toku godine. Najbolje je zemljište obraditi u jesen u oktobru ili novembru mjesecu. Duboko zimsko oranje treba odraditi na dubini od 35-40 cm, gdje oranični sloj treba prevrnuti i izložiti uticaju vlage, vazduha i mraza. Dubokim oranjem vlaga se u toku zimskog perioda nagomilava u zemljištu i s proljeća se brzo prosuši, tako da se na vrijeme mogu obaviti pripreme za proizvodnju ranog povrća.
Pročitajte: Jesenje oranje je veoma važno – Evo koje su njegove prednosti
Oranice i bašte koje su u toku jeseni duboko uzorane ne treba orati u proljeće, jer se oranjem gubi mnogo zemljišne vlage, pošto se na površinu iznose donji vlažni slojevi, a vlaga lako isparava. Međutim,ukoliko je zemljište jako zakorovljeno i duboko jesenje oranje se sabilo ili ako je zimsko povrće rano skinuto, mora se ponovo odraditi oranje. Uzoranu površinu do 15 cm treba još istog dana podrljati, kako bi se gubljenje vlage svelo na što manju mjeru.
Ukoliko se ne odradi zimsko oranje, u proljeće se primjenjuje plića obrada, na 10-15 cm, ali se to zemljište odmah kultivira i priprema površinski sloj od 5-10 cm za sjetvu. Na ovaj način se sprječava gubitak vlage na tako pripremljenom zemljištu. Površinski sloj mora biti rastresit i mrvičast zbog ujednačenog nicanja i zbog toga se zemljište drlja i mora se jednom ili više puta kultivirati, zavisno od tipa zemljišta, odnosno zakorovljenosti.
Na rastresitom i suvom zemljištu se prije sadnje primjenjuje i valjanje, jer omogućuje kretanje vlage prema površini zemlje. Đubrenje zemljišta zavisi od njegove plodnosti i zahtjeva vrste povrća koje se uzgaja. Svjež i poluzgoreo stajnjak se unosi u jesen pred osnovnu obradu, a zgoreo u proljeće, pred sadnju.
Pročitajte: Zimsko oranje je mjera borbe protiv korova i štetočina
Međutim,da bi se postigli visoki prinosi, a povrće bilo kvalitetno, potrebno je uraditi hemijsku analizu zemljišta prije početka proizvodnje, na osnovu koje stručnjaci daju preporuku o vrsti i količini đubriva koju treba uneti pred sadnju i tokom vegetacije. Za primjenu mineralnih đubriva posebno je važan nivo pristupačnog azota u zemljištu da bi se mogla odrediti količina azota koja će se dati osnovnim đubrenjem i količina u vidu prihranjivanja.
Ovako se omogućuje pravilna i racionalna primjena đubrenja i dobijanje zdravstveno ispravnog povrća. Usljed pretjeranog đubrenja sa azotom dolazi do pojave prebujnih biljaka sa većom lisnom površinom, ali se kod njih formira manji broj plodova, usporava se njihovo sazrijevanje i smanjuje kvalitet, a takvi plodovi imaju lošiji ukus i slabije se čuvaju.
Zbog višegodišnje intenzivne primjene đubriva dolazi do pojave zaslanjivanja ili zakišeljavanja zemljišta, što nije rijetka pojava i sve to je razlog za redovnu hemijsku analizu.
Autor: Milica Popadić, dipl.ing. ratarstva i povrtarstva
Ove su marljive zujalice i veliki biljkoljupci jedini insekti koji proizvode hranu za ljude, tj. med. Razlikujemo muške i ženske pripadnike u nevjerovatnoj brojci od oko 20 000 vrsta.
Postoje gdje god postoji biljaka, jer se hrane cvjetnim nektarom i polenom, što čini pčelu medaricu najrasprostranjenijom vrstom u pčelinjem svijetu. Od vrste do vrste razlikuju se po veličini tijela, dužini krilca, boji dlačica, prevladavanju žute i sive boje na tijelu, žive u većim ili manjim zajednicama…
Zujanje koje čujemo kad nam se približi posljedica je zamaha od približno 11 500 puta u minuti. Trut je naziv za mušku pčelu i, kako sam naziv kaže, oni ne sakupljaju med, nego je njihov jedini zadatak parenje s maticom. Ženke su u biti spolno nerazvijene ženke. Svaka ima svoj specifičan miris koji raspoznaju ostali stanovnici košnice.
Pročitajte: Da li pčele razlikuju boje i kako obojiti košnice?
Kraljica pčela, matica, živi i do 5 godina i jedina je koja u zajednici od 20 000 do 80 000 pčela polaže jaja. Najproduktivnije razdoblje je svakako ljeto, kada može položiti i do 2.500 jaja dnevno. Ona nikada ne napušta košnicu.
Za istaknuti je divovsku vrstu pčela koje se zovu pčele samice. Kod njih u veličini radilice i matice nema razlike, tako da su i sve saće jednakih dimenzija, do 34 mm-a čak. Pčele samice žive usamljeničkim životom, gdje svaka ženka radi, najčešće u zemlji, prostor za polaganje jaja.
“Pčela ubica” je afrikanizirana pčela, odnosno hibrid europske i afričke medonosne pčele podrijetlom iz Tanzanije.
Ne leti uokolo s arsenalom oružja i “rješava” ostale pripadnike svog roda, ali je tridesetak posto agresivnija u obrani svog teritorija. Upornija čak! Postoji stvarna priča gdje su Kenijci, da bi obranili svoje usjev od slonova, puštali ove pčelice na njih koje bi ih zatim kilometrima pratile! Da ne zaboravimo nadodati – mnogo su uporne.
Košnica je nastamba stvorena od strane čovjeka za lakšu manipulaciju pčelama i plodovima njihovog rada.
Pletara je košnica starijeg oblika i nemamo mogućnost mijenjanja saće. Med je vrlo teško vaditi iz nje i najčešće se upotrebljava iz nostalgičnih razloga i radi dobijanja voska.
Prezimljavanje pčela u ovakvoj košnici je neznatno. Dubine su poput pletara, s nepokretnim saćem, no one su najbliže staništu pčela. Postoje varijacije na temu, no to su u principu izdubljena debla trupaca. Langstroth – Roothova (LR), najzastupljenija je košnica koja spada u nastavljače, odnosno u pokretne košnice.
Promjenjivog su volumena.
Pročitajte: Pčele zimi stradaju od gladi, ne od hladnoće
Zimovanje pčela je osiguravanje njihovih košnica od raznih vremenskih uslova poput vjetra i oborina. Kad osjete da se bliži jesen, trutovi se istjeruju van gdje u konačnici i ugibaju.
Preostale ženke kreću unositi u košnicu mnogo propolisa kojim se lijepe nastale pukotine, a nerijetko njime zatvaraju i otvore. Na mjestu gdje je izašlo posljednje leglo, sakupljaju se u klupko da bi se ugrijale tijekom hladnijih mjeseci. Pri temperaturama ispod 13°C dolazi do slabije pokretljivosti, a oko 9°C nastaje ukočenost tijela i smrt. U sredini klupka nalazi se matica, a uokolo najmlađe pčele i tako redom.
Temperatura središta varira između 20 do 30°C. Odvajanje od klupka, pogotovo za nižih temperatura, znači smrt uslijed smrzavanja. Zimski san nije pravi izbor riječi za stanje u kojem pčele provode hladnije mjesece, već je to stanje potpunog mirovanja. Što su stabilnije temperature, to je i klupko stabilnije, znači bez stiskanja i raspuštanja, što rezultira manjom potrošnjom energije, tj. manjom potrebom za hranom.
Izlučivanje ugljikovog dioksida i vodenih para zahtijeva, po mogućnosti, svakodnevan dovod svježeg zraka u košnicu.
Životinjice su to koje se znaju pobrinuti za sebe. No, ono čime pčelar svakako treba doprinijeti je stavljanje metalnih češljeva s unutarnje strane košnice da se miševima i voluharicama spriječi ulazak. Potrebno je tretirati košnicu protiv varoe (grinja) i osigurati dovoljnu količinu hrane.
Najpopularniji je svakako sirup sa šećerom (saharozom) s dodatkom esencijalnih tvari koje su im potrebne. Slična je priča u toplijim mjesecima ako vidimo omamljenu pčelu. U kašičici joj treba dati zaslađenu vodu da revitalizira organizam i odleti nazad u leglo. Voda im, kao i ljudima, uvijek treba biti dostupna.
Nedostatak utiče na njihovo ponašanje, fiziologiju, uzgoj legla…
Apiterapija je sve popularniji vid terapije gdje se u komori izrađenoj za inhalaciju inhaliramo zrakom iz košnice. U sve je većem porastu kod nas. Prije, kada bi ljudi sjekli ili cijepali drva, sjekira bi znala propasti u deblo i upasti pravo u stanište, tj. med divljih pčela. S obzirom na to da se prije med sakupljao skoro pa isključivo po divljim staništima, prava je sreća bila naići na takvo nešto. S vremenom je izraz poprimio preneseno značenje, te se spominje kad nas iznenada zadesi nešto lijepo, tj. neka iznenadna sreća.
Postoji više vrsta živine pored pilića, iako je ta vrsta živine dominantna kod nas. Evo 5 odličnih alternativa piletini za uzgoj na svom imanju.
Patke imaju mnogo toga zajedničkog sa pilićima i dobro se slažu u mješovitom jatu. Kada razmišljate o patkama, trebalo bi da znate:
Prepelice su savršena alternativa za manje domaćinstvo. Ali, ako razmišljate o uzgoju prepelica, trebalo bi da znate sledeće:
Iako su prilično bučne i živahne ptice, morke nisu mnogo zahtevne za uzgoj, zbog čega ih neretko možete videti na domaćinstvima. Ako razmišljate o uzgoju morki, imajte na umu sledeće:
Ćurke daju više mesa od piletine i bogatija jaja. Kada razmišljate o uzgoju ćurki, trebalo bi da znate:
Guske su kao velike patke, zar ne? Pa ne baš sasvim. Postoji mnogo razlika kada je u pitanju uzgoj ovih velikih ptica. Kada razmišljate o guskama, trebalo bi da znate:
Za neke mrlje mislimo da su toliko tvrdokorne da uopšte ne vrijedi ni pokušati ukloniti ih, a jedna od takvih je mrlja od smole.
Šetali ste parkom ili šumom i odlučili se odmoriti na klupici ili zidiću. I sve je bilo super dok niste shvatili da ste pritom očito sjeli na smolu koja vam se uhvatila za nove pantalone, haljinu ili bilo koji komad odjeće. U takvoj situaciji vjerojatno svi imamo jednaku reakciju – padne nam mrak na oči! No, ništa nije izgubljeno jer postoji nekoliko trikova i sredstava koji provjereno efikasno djeluju u borbi protiv mrlja od smole.
Kako bismo spasili odjeću, najbolje je reagovati na vrijeme, odnosno čim dođemo kući. Način uklanjanja smole s odjeće zavisi o vrsti materijala od kojeg je ona napravljena.
Najjednostavniji način za uklanjanje mrlja od smole je upotreba pegle i novinskog papira. Potrebno je dobro zagrijati peglu, staviti novine preko komada odjeće na kojem se nalazi smola i prelaziti preko tog mjesta sve dok smola ne prijeđe s odjeće na novinski papir. Ovaj trik možete koristi neovisno o tome od kojeg je materijala izrađena odjeća.
Još jedan trik koji možete iskoristiti na bilo kojoj vrsti odjeće je zaleđivanje u zamrzivaču. Ostavite komad odjeće u zamrzivaču sve dok se u potpunosti ne zaledi. Potom rukom ili četkom protrljate mrlju od smole. Trebala bi se jednostavno skidati, a ovaj postupak možete napraviti i ako vam se žvakaća guma zalijepila na odjeću. Za jedno i drugo, bilo za prirodne ili vještačke materijale, umjesto zamrzavanja odjeće možete pokušati kockicama leda koje ćete utrljavati na mjesto gdje se zalijepila smola. I u ovom će se slučaju smola stvrdnuti pa će ju nakon toga biti lako odstraniti. Ovo je posebno pogodno za stare mrlje od smole, koje su već odstajale na odjeći.
Ako je riječ o prirodnim materijalima, najbolje bi bilo upotrijebiti alkohol, mentol ili aceton.
Potrebno je tretirati isključivo mjesto na kojem se nalazi smola, odnosno dobro ga namočiti i trljati četkom. Ako imate problema sa smolom na odjeći koja je izrađena od vještačkih materijala, najbolje je pokušati benzinom ili terpentinskim uljem. Dakle, postupak je isti kao i kod prirodnih materijala, potrebno je dobro namočiti mjesto koje je oštećeno i onda trljati mrlju četkom sve dok je ne uklonite.
Nadalje, sredstva koja su se pokazala učinkovitima u borbi protiv smole su maslac i baby ulje. Oni zbog masnoće utiču na to da se mrlja nakon trljanja može skinuti. Koje god sredstvo upotrebljavali, dobro je ispod mjesta koje tretiramo staviti papir koji dobro upija tako da ne bi došlo do širenja mrlje na ostatak odjeće.
Za sva sredstva koja smo naveli postupak je uvijek isti. Namačemo i trljamo mrlju, pazeći pritom da se ona ne proširi (uz pomoć upijajućeg papira koji treba držati ispod mrlje na odjevnom predmetu). Mrlje od smole bi pomoću trikova i sredstava koje smo naveli trebale nestati bez problema, što znači da opet bezbrižno možete uživati u nošenju svog komada odjeće.
Sezona pravljenja čvaraka, kobasica, slanine i ostalih mesnih delicija je počela mi vam danas otkrivamo tajnu kako pravilno da sačuvate vaše hrskave i ukusne čvarke.
Ako želimo da ohlađeni čvarci duže stoje, ohlađene ćemo ih staviti u metalne, keramičke ili staklene posude i polako zaliti mlakom (još tekućom) masti. Posudu s tako zalivenim čvarcima ostavimo na hladnom i prozračnom mjestu da se mast s čvarcima stegne, pobijeli i kristalizuje.
Proces prirodnog hlađenja traje 48 sati. Tako spremljeni čvarci mogu se čuvati u hladnoj prostoriji i do godinu dana, a da ne izgube svoja organoleptička svojstva. Preostalu, još toplu procijeđenu mast sačuvamo tako da je ulijemo u emajliranu kantu za čuvanje masti i ostavimo da se ohladi. U tamnoj, prohladnoj prostoriji i ona će kao i čvarci ostati upotrebljiva godinu dana.
Čvarke možete jesti samostalno uz hljeb ili od njih pripremiti razne delicije kao što su pita od čvaraka ili pogačice od čvaraka.
Životinjske masti prisutne u mesu sadržavaju između ostalog nezasićene masne kiseline (linolna, linolenska, arahidonska ) koje imaju značajne fiziološke funkcije u čovjekovom organizmu. Prije su se tretirale kao vitaminski kompleks F, a danas kao esencijalne masne kiseline. Nedostatak tih masnih kiselina u prehrani uzrokuje nepovoljne posljedice za rast i reprodukciju organizma, dermatitis, nepravilnosti u metabolizmu masnoća. Njihova prisutnost u obroku eleminiše spomenute poremećaje. Masti su također sastojak mesa koji služi kao nosioc vitamina topivih u masti (vitamini A, D, E i K ), piše savjetnica.com
Naš cilj je omogućiti čitaocima da na jednostavan način dođu do najbitnijih informacija vezanih za poljoprivrednu.
Kontakt: [email protected]
© 2021. AGRO SAVJET - Sva prava zadržana.
Created by: MicroMedia
