Postoje tri načina da se napravi ćumur, objasnili su za Mondo stanovnici oblasti Poljanica kod Vranja.
Poljanice, na dvadesetak kilometara od Vranja, obuhvataju više sela: Golemo, Mijovce, Vlase… i na tom prostoru radi oko 50 ćumurana.
Sezona pečenja u pravim, kupolastim ćumuranama ne postoji, mada ako je veliko blato nemoguće je izvući drva iz šume, pa se tada ćumurane gase. To nije slučaj i sa „limenkom“. Tu je sezona proljeće i jesen, a po velikoj vrućini i hladnoći ne radi se. Ako je mnogo vlažno i kišno, teško ćete ispeći ćumur u zemlji, tako da je i ovaj način proizvodnje ograničen vremenskim uslovima.
Gotovo svako domaćinstvo u ovim selima ima svoju mini ćumuranu, najčešće onu najprimitivniju i najjeftiniju – od lima. Ćumur proizvode kako bi se malo pojačali s parama, a i za ličnu upotrebu.
Ozbiljniji prozivođači, ćumur „peku“ u zemlji ili u pravim ćumuranama, zidanim od opeke i blata. To su registrovani proizvođači sa razgranatom mrežom kupaca.
Zavisno od toga na koji se od tri načina ćumur pravi, zavisi i njegov kvalitet, odnosno kaloričnost, pa i cijena. Najslabijeg kvaliteta je ovaj „iz lima“, a najbolji je ovaj iz pravih ćumurskih peći.
Koju god „mašinu“ da imate za ćumur, drvo vam je najvažnije.
Najbolja je, naravno, hrastovina, ali se u peći „trpa“ i bukovina, borovina, vrba… ma svaka drvena građa koju možete da nađete. Ipak, pravilo je – što kvalitetnije drvo, to bolji ćumur.
U pravim ćumuranama, zidanim od cigle i blata, pravi se ćumur visoke kaloričnosti.
S obzirom na to da je ovo brdsko-planinski kraj, drva za ćumur ne nedostaje, a proizvođači nam se kunu da seku isključivo svoju šumu i obilježena drva, planirana za sječu. Veći proizvođači za potrebe pravljenja ćumura otkupljuju sječena drva od seljaka ili šumskog gazdinstva.
Ali da počnemo od ove najjednostavnije, limene, „skalamerije“. Najčešće od starih burića prave se limene „peći“ koje dolje imaju vratanca, a na vrhu „poklopac“. Slična dječijem crtežu svemirskog broda, ovakva veća „pećka“ u sebe može da primi četiri do pet kubika drva.
Po dnu se ređaju sitniji djelovi – grane i manje cjepanice. Onda ka gore sve veće cjepanice koje mogu da stanu. Pa dnu se pospe i malo sitnijeg ćumura od ranije proizvodnje, pa se sve zapali i zatvori. Oko dna peći nabaca se pjesak.Poslije dvije noći i jednog dana, ćumur bi trebalo da je gotov. Od „dimnjaka“, odnosno gornjeg djela „pekača“ koji ima poklopac sipa se voda da ugasi i poslednji žar. Potrebno je naliti sa pet do šest kanti vode. Zato su ove limene ćumurane najčešće kraj rjeke.
Od četiri-pet kubika drveta ovaj „limenko“ proizvešće osam do 10 džakova ćumura, koji koštaju 300-350 dinara.
Nešto složeniji način pravljenja uglja, ali čiji je rezultat kvalitetniji, skuplji ćumur, je u zemlji. U ovoj vještini možete i sami da se okušate, jer vam ne treba nikakva posebna „skalamerija“, sem komada zemlje i naravno određene količene drveta.
U zemlji se iskopa ne tako duboka rupa: 10 metara dužine oko četiri metara širine, dubine oko pola metra. Oko rupe valja iskopati i malo „odvoda“.
U ovu „raku“ rjeđa se drvena građa. Kada je sve napunjeno prekrije se ostacima sitnog ćumura zaostalog od prošle proizvodnje, potom se nabaca sloj slame, i zapali.Posle četiri dana „pakla“, ćumur se gasi vodom, suši i prosijjava. Pakuje se u džakove i prodaje za 350-400 dinara. Ovaj ćumur uglavnom ide u izvoz, u Grčku i Hrvatsku. U „raki“ navedene veličine po pečenju se proizvede oko 200 džakova ćumura.
Ipak, i od dobrog ima bolje, pa se tako najkvalitetniji ćumur pravi u pravoj, starinskoj ćumurani.To su „kupolice“ zidane od cigle i blata, ukopane u pjesak, koje imaju vratanca dolje i veliki otvor gore.
Prave ćumurane drže registrovani prozivođači ćumura koji tokom proizvodnje uglavnom „spaljuju“ bukvu, hrast i cer.
Sistem ređanja građe je isti kao u prethodna dva slučaja – prvo dolje sitniji komadi drveta, pa krupniji. Dužina pečenja zavisi od kvaliteta građe, odnosno od toga koliko je drvo vlažno. U prosjeku, potrebno je oko pet-šest dana da se ispeče dobar ćumur.
U ćumuranu prosečne veličine stane oko 10 do 12 metara drva, od čega će „izaći“ oko 90 džakova najkvalitetnijeg ćumura.
Kada se ugalj ispeče, u ove ćumurane se ne sipa voda, nego se čeka da se sam ohladi, što traje i po pet-šest dana.
Ovo je najkvalitetniji ćumur, a cijena po džaku dostiže oko 4 eura.
Inače, predivna priroda Poljanica pomalo je narušena dimom koji se iz ćumurana diže, pa su ovi proizvođači nerjetko na meti ekologa i inspekcija.
Oni kažu da ne rade ništa što se na ovim prostorima nije vjekovima unazad radilo i da samo nastavljaju tradiciju djedova. Za sopstveno zdravlje ne brinu i tvrde da do sada niko sa plućima nije imao problema.
Ipak, prošle zime po selima umalo da dođe do „ustanka“, jer su ćumurane počele da niču i po dvorištima kuća u gusto naseljenom kraju, pa su se seljani pobunili, a intervenisala je i inspekcija.
