U septembru, priroda polako prelazi iz ljetnje u jesenje stanje, a sa tim dolazi i vrijeme kada zaljubljenici u prirodu i ljubitelji gljiva izlaze u šumu u potrazi za svojim omiljenim jesenjim plijenom. Koje gljive se beru u septembru? pročitajte u nastavku teksta.
Branje gljiva u septembru je poseban doživljaj koji nas povezuje s prirodom, donoseći miris svježeg zemljišta i šumu ispunjenu raznobojnim plodovima prirode. Ovaj mjesec nudi bogatstvo gljiva koje su dostigle svoju zrelost, spremne da budu otkrivene i upotrebljene u raznim kulinarskim kreacijama.
U nastavku ćemo istražiti čaroliju branja gljiva u ovom posebnom mjesecu, istražujući kako se ovaj hobi može pretvoriti u pravu umjetnost, kao i neka praktična uputstva za sigurno i odgovorno branje gljiva u septembru.
Ljekovite, nejestive pečurke sakupljaju se čitave godine, najpopularnija i najljekovitija je hrastova sjajnica, a slijede je ganoderma lucidum, ćuranov rep, brezova guba…
U ovo vrijeme za berbu pristiže smrčeva rujnica (Lactarius deterimus).
Vrijeme je za lisičarke i vrganje, najomiljenije delikatesne pečurke iz prirode. Kvalitetne i ukusne lisičarke omiljena su hrana dijetalaca, pa se u svijetu nalaze na jelovnicima ekskluzivnih restorana.
Mogu se sakupljati i jablanovače, koje nazivaju i delikates s panjeva (Agrocibe aergita). Meso im je bijelo i meko, tokom termičke obrade ne mijenja boju, slatkasto je i miriše na voće, prenosi Dobro jutro.
Zaista je frustrirajuće kad vas u teglici džema dočeka neugodno iznenađenje: zelenkasti sloj pahuljaste plijesni. Umjesto da ga namažete na komad hljeba ili palačinku, bićete ga prisiljeni baciti u smeće.
Stvar je još gora ako je riječ o džemu koji ste sami pripremili – zbog ove neugodne pojave propašće vam sav trud. Da vam se to više ne bi događalo, pribjegnite malom triku.
Nakon što otvorite teglicu džema, prilikom vraćanja u frižider okrenite je naopako. Na taj način će površina džema koja je došla u kontakt sa vazduhom, kašikom, nestašnim prstima i svim ostalim stvarima koje sadržaj teglice mogu dovesti u dodir s mikrobima koji će ga kontaminirati ostati pritisnuta uz poklopac, što će smanjiti mogućnost razmnožavanja bakterija i gljivica.
Rješenje je jednostavno i učinkovito, a osim na džem primjenjivo je na ajvar i slične namaze. Isprobajte!
Blitva nas nekako uvijek vrati u djetinjstvo, poznato mrštenje za sve što je zeleno i ubjeđivanje majki kako je to zdravo, kako ćemo od nje porasti, biti snažni i bolje učiti.
Sve, sve, ali ovaj argument za učenje nikada nije palio. I nekako smo tu blitvu uvijek miješali sa zeljem, prosto nam je bilo svejedno, zeleno pa zeleno. Kako su godine prolazile, kako smo počeli da shvatamo njenu stvarnu vrijednost, tako smo počeli i da je sve češće konzumiramo, bez mrštenja, na neke nove načine i uz neka druga jela. A kako se to, nekad, “omiljeno” povrće sadi, red je da se podsjetimo.
Ovo je dvogodišnje povrće lako za gajenje. U prvoj godini obrazuje dubok korijen i lisnu rozetu, a u drugoj cvjetno stablo. Nema velike proizvodne zahtjeve i kratke je vegetacije – od sadnje do berbe prođe 8-12 nedjelja. Najviše joj odgovaraju srednje teška, plodna zemljišta, kod kojih je pH vrijednost 6,5-8. Ne podnosi monokulturu. Ovo povrće se gaji na drugom mjestu u plodoredu, direktnom sjetvom, rjeđe iz rasada. Sije se u septembru na međuredni razmak 25-30, dok je razmak između biljaka 15-20 centimetara. Da bi berba bila što duža, najbolje je da se u svakom roku sije sukcesivno, u razmaku od desetak dana.
Gaji se zbog listova. Najčešće se kuva na pari ili se listovi drže za duge drške i provlače kroz ključalu vodu. Poslije toga se odstrane drške, a listovi začine bijelim lukom i maslinovim uljem i time prelije kuvani krompir. Uspješno zamjenjuje spanać. Prednost joj je što može da se zamrzava.
Bogata je vitaminom A, vitaminima B kompleksa – B1, B3, B6, B9, vitaminom C, a ona je jedna od biljaka sa najvećom koncentracijom vitamina K. Od minerala, bogata je kalcijumom, natrijumom, kalijumom, gvožđem (više od spanaća), magnezijumom, fosforom, rastvorljivim vlaknima, omega-3 masnim kiselinama i brojnim antioksidantima.
Volite jesti smokve, ali ne želite pretjerati s konzumacijom? Donosimo koliko smokava dnevno je zdravo pojesti za ljudski organizam.
Smokve su izuzetno slatko voće s nekoliko hrskavih sjemenki. Mogu se konzumirati svježe ili sušene, a zapravo su sušene dostupne tokom cijele godine. Budući da je voće bogato prirodnim šećerima, poznato je kao prirodni slatkiš. Dostupan je u raznim bojama od ljubičaste, crvene, zelene i zlatne. No, postoji limit koliko smokava dnevno ljudski organizam smije konzumirati.
Smokve su niskokalorične. Otprilike 100 grama svježih smokava sadrži samo 74 kalorije i neizmjerno je bogato topivim dijetalnim vlaknima, esencijalnim hranjivim materijama i nizom biljnih spojeva koji doprinose liječenju zdravlja.
Smokve su izvor antioksidansa koji pomažu u uklanjanju slobodnih radikala i sprječavaju niz kroničnih bolesti poput raka, dijabetesa i smanjuju upalu. No, s obzirom na njihovu hranjivu vrijednost, koliko smokava dnevno ljudski organizam može probaviti?
Smokve su nevjerojatno zdravo voće, međutim odgovor na pitanje koliko smokava dnevno ljudski organizam može probaviti su 2 do 4. Ova količina smokvi na dnevnoj bazi dovoljna je kako bi popunile nivo kalcijuma i gvožđa u tijelu.
Ostavljanje turšije za zimu je tradicija kako bi se povrće sačuvalo za hladne zimske dane. Posebno je popularna turšija iz bureta koja će vam omogućiti da se cijele zime imate ukusnu i zdravu salatu.
Postoje brojni savjeti za ostavljanje turšije ali se nekako uvijek najbolje pokaže tradicionalni recept onako kako su to nekad radile naše bake.
Vrstu i količinu povrća možete da prilagođavate veličini bureta. Ukoliko nemate mogućnost ni mjesto gdje da držite bure možete povrće složiti i u velike tegle.
Povrće dobro oprati, šargarepu očistiti i isjeći na 4 dijela po dužini. Papriku i paradajz malo viljuškom probušiti da se bolje ukiseli.
Karfiol iskidati na cvetiće, luk oljuštiti a kupus očistiti od spoljašnjih listova i iseće na četvrtinu. Jedan litar vode prokuvati sa šećerom, solju i biberom.
Karfiol
U toplu tečnost sipati sirće, konzervans, vinobran i sve to sjediti sa još 9 l hladne nekuvane vode.
Povrće složiti u bure ili u tegle, preliti pripremljenom tečnošću, zatvoriti i ostaviti na tamnom, hladnom mjestu 21 dan da se povrće ukiseli nakon čega je turšija spremna za jelo.
Berba grožđa predstavlja završnu fitotehničku mjeru u tehnologiji gajenja vinove loze. Njen osnovni cilj jeste da se dobije adekvatan prinos i kvalitetno grožđe uz sve prethodno obavljene agrotehničke i fitotehničke mjere.
Priprema za berbu grožđa obuhvata procjenu prinosa grožđa, utvrđivanja najpovoljnije zrelosti, pripremu radne snage, opreme i mehanizacije za utovar i transport vinskog grožđa iz vinograda do preradnih mjesta ili prevoz stonog grožđa do pakirnica, skladišta i hladnjača.
Da bi se dobio određeni kvalitet i tip vina, pravo vrijeme berbe je jedan od najvažnijih uslova. Najjaču boju sa izraženim pepeljkom na pokožici bobice grožđe postiže u svojoj punoj zrelosti, ukus grožđa je veoma sladak a grožđani sok je pri dodiru lepljiv.
Za objektivno utvrđivanje stepena zrelosti grožđa i određivanja vremena berbe za bilo koju sortu i na bilo kom mjestu jeste određivanje odnosa između sadržaja šećera i vrijednosti titrirljivog aciditeta (kiselina) u širi. Za različite namjene korišćenja grožđa vinskih sorti treba utvrditi najpovoljnije vrijednosti stepena zrelosti kako bi se od gajenih sorti dobio najbolji kvalitet prerađevina (vina, sokova itd).
Kod stonih sorti, čije grožđe služi za potrošnju u sviježem stanju, grožđe se bere neposredno pre potpune zrelosti ili najkasnije kad dostigne potpunu zrelost. Njegova zrelost se ocjenjuje organoleptički na osnovu izgleda i ukusa pri jelu. Svaki berač ima neke specifične kriterijume pri organoleptičkoj ocjeni pa je potrebno da se oni ujednače pre početka berbe svake sorte. Grozdovi treba da imaju odgovarajući sortni oblik i krupnoću, a bobice da su ravnomerno raspoređene na ogrozdini, podjednako krupne i obojene i da su ukusne pri jelu.
Besjemene sorte se koriste za jelo u svježem stanju i za sušenje. Berba ovih sorti počinje kada one dostignu potpunu zrelost ili neposredno prije toga. Ukoliko se ove sorte koriste za sušenje onda se vrijeme berbe obavlja u fazi suvarka, kada je vrijeme toplo i suvo, grožđe se ostavlja dugo na čokotu kako bi se u prirodnim uslovima obavilo prosušivanje i smežuravanje bobica.
Sadržaj šećera i titrirljivog aciditeta (kiselina) vrši se 10 do 15 dana prije berbe na svaka 2 do 3 dana. 5 do 6 dana prije pune zrelosti grožđa mjerenja se vrše svakog dana. Postupak se sastoji u tome što se za svaku sortu sa različitih mjesta u vinogradu uzme uzorak od 5kg grožđa koje se izmulja i procijedi kroz platnenu krpu ili gazu pa se u širi odredi sadržaj šećera i titrirljivi aciditet. Sadržaj šećera određujemo pomoću širomera, najčešće Ekslovog ili Babovog, pomoću kojeg se mjeri specifična težina šire pa se iz nje izračunava sadržaj šećera. Sadržaj šećera u širi može se odrediti i pomoću ručnog refraktometra.
Kod vinskih sorti berba grožđa se obavlja u tehnološkoj zrelosti. Grožđe od kojih se prave sokovi bere se prije potpune zrelosti tj prije dostizanja maksimalnog sadržaja šećera u grožđanom soku. Za proizvodnju stonih vina sadržaj šećera u širi treba da bude 16-18%, kvalitetnih 19-21%, a vrhunskih od 22-24%. Za specijalna desertna i likerska vina sadržaj šećera u širi treba da iznosi iznad 24% gdje se u tom cilju berba grožđa obavlja u stanju suvarka bobica.
Med je prirodni resurs s dugotrajnim svojstvima — ako ga pravilno zatvorite i pohranite stotinama godina, i dalje je dobar za jelo. Unatoč tome što može trajati tako dugo, još uvijek ne može ostati svjež kao što je bio kad je prvi put zatvoren.
Kao pčelar ili potrošač meda, trebali biste znati kada se vaš med pokvari. Tako da možete njime upravljati i osigurati njegov kvalitet. No šta kada to ne učinite? Kako izgleda pokvaren med i kako ga prepoznati?
Zašto med traje
Ako želite znati kako se med kvari i kako izgleda pokvaren med, morate znati šta ga čini dugotrajnim. Tri su glavna svojstva zašto med tako dugo traje:
Veći sadržaj šećera nego vlage.
Antimikrobni enzimi koje proizvode pčele.
Kisela priroda.
Med ima veći sadržaj šećera od vlage
Med se sastoji od 80 posto šećera i 18 posto vlage. Njegov visok sadržaj šećera pomaže u sprječavanju rasta i razmnožavanja mikroorganizama, poput gljivica i bakterija.
Evo kako to radi – visok sadržaj šećera u medu uzrokuje visok osmotski tlak u njemu. Na taj način dolazi do osmotskog učinka, koji tjera vodu unutar stanica mikroorganizama da istječe van.
Također, s obzirom da je sadržaj vode vrlo nizak, to omogućuje interakciju visokog sadržaja šećera s molekulama vode na takav način da mikroorganizmi neće moći održati život. Ukratko, zbog niskog sadržaja vode u medu, on se ne razgrađuje.
Još jedna stvar koju treba napomenuti je da je med pregust da bi mikrobi mogli rasti i razmnožavati se jer se kiseonik u njemu ne može lako otopiti.
Mikrobni enzim u medu je glukoza oksidaza. Pčele izlučuju enzime u nektar kako bi sačuvale med od mikroba. Nakon što je med dovoljno zreo, enzimi glukoza oksidaza pretvaraju šećer u medu u proizvodnju vodikovog peroksida i glukonske kiseline. Vodikov peroksid ubija bakterije.
Med je kisele prirode
pH meda može biti vrlo kiseo jer se kreće od 3,2 do 4,5 i prosječno ima pH od 3,9. Kisela priroda meda je zbog glukonske kiseline, koja se proizvodi kada nektar sazrije, a nakon što se u njega izluči glukoza oksidaza iz pčele.
Bakterije poput E.coli, salmonele i streptokoka ne mogu održati život u medu zbog njegove kisele prirode.
Pokvari li se med?
Da. Iako med ima puno antimikrobnih svojstava, ipak se može pokvariti i uzrokovati bolest. Postoji nekoliko slučajeva kada se to događa:
Kontaminacija
Patvoreno
Neispravno pohranjeno
Kristalizovano dugo vremena
Kontaminacija
Dva su načina na koja se med kontaminira mikrobima:
Prirodna kontaminacija
Kontaminacija izazvana čovjekom
Prirodna kontaminacija
Postoji nekoliko mikroba koji su prirodno prisutni u medu:
Bakterije
Kalupi
Kvasac
Oni se mogu dobiti iz zraka, prašine, prljavštine, cvijeća, peluda ili probavnog trakta pčela. Ne rastu i ne razmnožavaju se pravilno u medu i nalaze se samo u malim količinama. To je zbog antimikrobnih svojstava meda, kao što smo već spomenuli. Stoga ti prirodni mikrobi nisu zdravstveni problem.
Međutim, u smislu smrtonosnosti, isto se ne može reći za C. botulinum, koji je također prirodni kontaminant meda.
To je neurotoksin koji je bezopasan za odrasle, ali u rijetkim slučajevima može uzrokovati ozbiljna oštećenja živčanog sustava beba od godinu dana ili manje. Također može uzrokovati probleme s disanjem i paralizu kod beba.
Do kontaminacije meda može doći i sekundarnim smetnjama. To može biti zbog opreme koju tokom obrade koriste ljudi, kukci, životinje, vjetar, pa čak i voda.
Krivotvoreni med
S obzirom na troškove i vrijeme u proizvodnji meda, tvrtke ga pokušavaju krivotvoriti kako bi smanjile troškove proizvodnje i povećale količinu proizvoda. Takvo krivotvorenje meda može se učiniti hranjenjem pčela šećernim sirupom od kukuruza.
Hranjenje pčela šećernim sirupom može biti loše i za pčele i za med. Bolesti se mogu prenijeti među pčelama dok se hrane blizu jedna drugoj.
Nepravilno uskladišten med
Ako med ne skladištite pravilno, riskirate da ometate njegova antimikrobna svojstva. To će dovesti do kontaminacije i degradacije meda. Kada med ostane izložen sunčevoj svjetlosti, njegov sadržaj vode će se povećati, dajući mikrobima resurse za rast i razmnožavanje a vama priliku da vidite kako izgleda pokvaren med.
Ako se ostavi da se kristalizira dulje vrijeme
Kristalizacija meda nije štetna za zdravlje jer je to prirodan proces i događa se čak i ako med pravilno skladištite. Postaje loš samo ako se ostavi da kristalizira dulje vrijeme — to će uzrokovati otpuštanje više vode i fermentaciju. To ćete primijetiti kada boja meda postane bjelja i postane neprozirna, jedan od znakova kako izgleda pokvaren med.
Fermentacija nije opasna, ali uzrokuje da med gubi okus i privlačnu zlatnu boju.
Kako izgleda pokvaren med?
Kako izgleda pokvaren med? Kad se med pokvari, dobije mutnožutu boju umjesto bistre zlatne — tekstura tada postaje gušća dok ne postane zrnasta. Nakon što se konačno smatra “lošim”, boja postaje bijela, a tekstura postaje tvrda. Cijeli ovaj proces je zbog dugotrajne kristalizacije meda.
Drugi pokazatelj kako izgleda pokvaren med je kada on potamni, izgubi aromu i okus. To je uzrokovano skladištenjem meda jako dugo. Ako se konzumira u ovakvom stanju, ne predstavlja opasnost za zdravlje, ali više nije ni privlačna hrana.
Zaključak
Med je prirodni resurs koji se ne kvari lako zbog svojih antimikrobnih svojstava. Kad se med pokvari, trebali biste imati dovoljno informacija da znate uzrok, bilo da je to zbog prirodnog procesa ili ljudske intervencije.
Kako izgleda pokvaren med i kako ga prepoznati? Signalni znak da je med postao loš ili krivotvoren može se vizualno utvrditi samo promjenom boje i debljine meda.
Na pitanje koji je najbolji način da osušite origano, mnogi bi vjerovatno odgovorili da je to ostavljanje vezica na promajnom mjestu ili korišćenje dehidratora. Međutim, postoji jedna brža i lakša metoda – sušenje u rerni. Ovom metodom, pored origana, može da se suši i drugo začinsko bilje.
Koliko traje sušenje u rerni
Svježe ubran origano prosuši se u rerni za svega 15 minuta, te stoga listove ove aromatične biljke možete ubrati tokom popodneva iz bašte i koristiti prosušene već iste večeri. Kada se na vrijeme potrebno za sušenje doda vrijeme koje protekne dok se osušena biljka ne prohladi, čitav proces se može završiti za 45 minuta.
Na kojoj temperaturi treba sušiti
Pravilo je da što je niža temperatura ujedno su manje šanse da se sprže listovi biljke. Stoga, rernu podesite na najnižu temperaturu i uz to rasprostrite listove origana na papir za pečenje koji ćete pozicionirati na središnji nivo u rerni, kako bi se mogućnost da biljka izgori u najvećoj mjeri umanjila.
Koje aromatično bilje može da se suši na ovaj način
Metod za sušenje origana se može primijeniti i na drugo aromatično bilje poput peršuna, žalfije, majčine dušice, nane i bosiljka, s tim da vrijeme sušenja varira od biljke do biljke, u zavisnosti od veličine i debljine njenog lišća.
Postupak sušenja za 45 minuta
Prvi korak je da prikupite svježe biljke iz vaše bašte koje, ukoliko se uzgajaju na organski način, nije potrebno prati. Međutim, ako ih ipak operete, budite sigurni da su biljke u potpunosti suve kako bi se u rerni zaista i prosušile, a ne samo naparile.
Prosušivanje prije stavljanja u rernu može se obaviti i uz pomoć ubrusa. Preporuka je takođe, da se za sušenje u rerni uzimaju izdanci sa listovima približno jednake veličine, kako bi se svi osušili u isto vrijeme.
Sljedeći korak je postavljanje origana na papir za pečenje tako da se stabljike sa listovima poslažu u jedan red duž papira za pečenje. Poželjno bi pritom bilo izbjeći da se listovi međusobno preklapaju kako bi vazduh mogao nesmetano da kruži između njih. Ukoliko sušite veću količinu origana, uradite to iz nekoliko tura.
Zatim, rernu je potrebno zagrijati na najnižoj temperaturi, a origano postaviti na centralnu stalažu. Vratanca rerne trebalo bi ostaviti odškrinuta uz pomoć nekog drvenog pribora kojim će se vrtanca zaglaviti, kako bi se omogućio dotok svježeg vazduha tokom procesa sušenja.
Važan korak u procesu sušenja je isključivanje rerne nakon što se biljke smjeste unutra kako bi se one sušile na temperaturi koja postepeno opada. Ovom metodom može se izbjeći to da delikatni listovi origana izgore tokom procesa sušenja. Sušenje traje 15 minuta mada bi najbolje bilo ostaviti posudu u rerni sve dok se u potpunosti ne ohladi.
Završni korak je odvajanje osušenih listova od stabla i njihovo skladištenje u vakumiranim posudama.
Budite sigurni da se biljka potpuno osušila budući da bilo kakva vlaga može dovesti do stvaranja buđi tokom skladištenja. Najbolji način da provjerite nivo prosušenosti je da lagano klizite prstima duž prosušenog stabla origana te ukoliko listovi lako otpadaju, to je znak da je biljka dovoljno suva.
Tako prosušen začin možete skladištiti u vakumiranim posudama kako biste očuvali maksimalnu aromu biljke. U optimalnim uslovima, aroma može opstati i do šest mjeseci nakon čega počinje da gubi na intenzitetu, te je potrebno dodavati veće količine ovog začina prilikom pripreme obroka.
Povrtarsku proizvodnju ovog ljeta pratile su izuzetno turbulentne atmosferske prilike. Pojavio se veliki broj insekata, čije su generacije bukvalno preklapale, a bolesti su nanijele veliku štetu plodovima.
Kako pripremiti zemljište za sljedeću sezonu
Ove jeseni treba posebnu pažnju obratiti na čišćenje zasada i plastenika. Lidija Vulović, dipl.inž. zaštite bilja u PSSS Kragujevac kaže da jedino što sada može da se uradi je pravilno i dobro očistiti parcele, posebno one na kojima je povrće stradalo od štetočina i bolesti.
Ukloniti sve biljne ostatke iz plastenika i sa otvorenog polja
Nakon berbe obavezno treba ukloniti sve biljne ostatke iz plastenika ili sa otvorenog polja i upaliti ih. Tamo gdje je potrebno obaviti i kosidbu. Parcela mora biti potpuno čišta, kao i njeni rubni dijelovi, odnosno međe.
Za povrće je sada bitna plodosjmena, odnosno ne treba gajiti isto povrće na istoj parceli. Voditi računa da se povrće iz istih familija ne ponavlja na istom mjestu, kako ih ne bi napadale iste bolesti. Na primjer, ako je ove godine krompir bio u zasadu, sljedeće sezone tu ne treba gajiti ni njega, ni paradajz. Važna mjera ove godine je i plodored, kojom se smanjuje korovska populacija, pojava bolesti i brojnost štetočina – navodi Lidija Vulović.
Ove godine došlo je do prenamnožavanja skoro svih insekata, naročito krompirovog moljca, stenica, moljca paradajza, zbog kojih su zasadi masovno oboljevali više nego radnijih godina.
Higijensko-sanitarne mjere
Ako je proizvodnja bila u plasteniku, higijensko-sanitarne mjere sada imaju ogromnu ulogu. Nakon iznošenja usjeva obavezna je dezinfekcija paljenjem sumpornih traka ili sa jednoprocentnim rastvorom formalina. Dezinfekcija se obavlja na temepraturi iznad 12 stepeni. Plastenik potom zatvoriti i ne ulaziti u njega narednih dva do tri dana.
Poslije toga slijedi provjetravanje. Ukoliko postoji mogućnost poželjno je obaviti i dezinfekciju zemljišta, zbog raznih stadijuma štetočina koje prezimljavaju – dodaje Vulović.
U sljedećoj povrtarskoj sezoni koristite isključivo sertifikovano sjeme. Deklarisano sjeme je zaštićeno od prenosa bolesti u zemljištu i od onih bolesti, koje se prenose sjemenom. Potrebno je odraditi kompletne agrotehničke mjere, poštovati rokove sjetve i primijeniti kvalitetno đubrivo.
Zima je vrijeme kada se mnogi od nas okreću konzervisanju hrane i skladištenju namirnica kako bi bili spremni za hladne mjesece. Jedna od najvažnijih namirnica koju treba sačuvati za zimu je bijeli luk/češnjak. Ove biljka ne samo da dodaje ukus vašim jelima, već jei prepuna hranjivih materija i imaa brojne zdravstvene prednosti. Kako biste osigurali da vam bijeli luk/češnjaki ostane svjež tokom zime, slijedite ove korisne smjernice.
Foto: Pixabay
Prvo pravilo čuvanja bijelog luka/češnjaka je osigurati mu suvo, zračno i hladno spremište. Vlažne i tople prostorije nisu prijatelji ovm lukovičastom povrću, jer se u takvim uslovima brže kvare, trunu i razvijaju izboji i korijenje. Što je luk zreliji, to će bolje i duže trajati. S obzirom na to, važno je odvojiti zrele i suve lukovice od vlažnih i nezrelih te ih potrošiti što prije.
Prije nego što krenete sa skladištenjem, odvojite najdeblje, najzdravije i zrele češnjeve za sadnju u idućem uzgojnom ciklusu. Ako na lukovicama ostave stabljike, luk možete isplesti u vijence i objesiti ga o grede u spremištu. Ako ste odstranili stabljike, lukovice čuvajte u plitkim košaricama, vrećama ili gajbicama u tankom sloju, ne debljem od 30 cm. Takođe, ako ćete češnjak smjestiti na police, osigurajte da oko nejgega struji zrak, što će dodatno pomoći u očuvanju njegove svježine.
Važno je redovno pregledati i prebirati lukovice, posebno ako ih imate u većim količinama. Ovako ćete brzo primijetiti eventualne znakove kvarenja i moći ih odvojiti prije nego što šteta postane veća.
Što se tiče temperature skladištenja, najpovoljnija temperatura za čuvanje bijelog luka je između -1 i +2 stepena Celzijusa. Međutim, bijeli luk neće stradati zimi ako temperatura u prostoriji ne bude niža od minus 3 stepena Celzijusa. Čak i ako se slučajno smrznu, nemojte paničariti i ne dirajte ih. Ostavite ih da se postupno odmrznu i obnove svoj kvalitet.
Uz ove jednostavne smjernice, možete uživati u svježem bijelom luku tokom cijele zime. Osim što ćete sačuvati ukus i nutritivnu vrijednost ovih namirnica, također ćete uštedjeti novac i smanjiti svoju zavisnost o trgovinama tokom hladnih mjeseci. Sada, kad znate kako pravilno čuvati bijeli luk, spremni ste za ukusne zimske obroke.
