Nakon opadanja lišća u voćnjaku se obavlja takozvana sanacijska rezidba. Uklanjaju se samo suve, polomljene i bolešću zaražene grane, jer su one idealno mjesto za prezimljavanje raznih gljivica i štetnih insekata. Prilikom rezidbe na granama ne smiju ostati velike rane. Njih obavezno premazati kalem-voskom. Uporedo sa rezidbom sa grana se otresaju sasušeni i truli plodovi,sakupljaju sa zemlje i iznose iz voćnjaka.
Posle opadanja lišća i sanacijske rezidbe-jesenje “plavo prskanje”
Posle opadanja lišća i sanacijskog reza,sledi još jedna predzimska zaštitna mjera-prskanje bakarnim preparatima i mineralnim uljima,takozvano “‘plavo prskanje”.Jesenjim prskanjem suzbijaju se insekti i gljivice koje prezimljavaju na voćkama,pa se tako može smanjiti broj prskanja u narednoj vegetacijskoj sezoni.
U jesen su naročito na bolesti osetljiva mjesta gde se otkinula lisna drška, pa se zato i ne preporučuje prskanje sve dok sa stabla ne opadne najmanje 80% lišća.
Još jedna mjera za zaštitu od niskih temperatura tokom zime je krečenje (beljenje) stabala i debljih ramenih grana.
Voćke se ne kreče da bi se insektima onemogućilo prezimljavanje u kori stabla i radi zaštite od glodara (zečeva i srna), mada ih kreč u tome donekle ometa, već da za vrijeme zimskih i ranoprolećnih sunčanih dana odbijaju sunčevu svjetlost i toplotu. Nekrečeno stablo voćke se pod uticajem sunčevih zraka brže zagrijeva i voćni sokovi počinju da kreću,pa usljed većih noćnih zahlađenja nestaje uzdužno pucanje kore. Krečenjem stabla odlaže se početak vegetacije voćke u rano proleće i tako izbjegavaju oštećenja na stablu i pupoljcima zbog naglih kolebanja temperature.
Voćke se kreče smješom kreča, kuhinjske soli i sumpora. Dobra kaša za krečenja spravlja se od 5 kg negašenog kreča, 5 kg kuhinjske soli i 200 grama sumpora u prahu. Smješa se dovoljno razredi vodom, a potom se četkom nanosi na stabla.
Krečenje se preporučuje kada je temperatura iznad 5 stepeni Celzijusovih,jer bi se na nižim temperaturama smrzla i ubrzo otpala sa stabla.
Mlada stabla potrebno je zaštititi mrežicom od glodara koji tokom zime mogu nanijeti veliku štetu. Oštećena stabla zakržljaju u razvoju,osetljivija su na niske temperature i mrazeve, a veoma često zbog tih oštećenja mogu i da propadnu.
Organska proizvodnja je proizvodnja poljoprivrednih i drugih proizvoda primjenom metoda organske proizvodnje, odnosno proizvodnja koja isključuje upotrebu mineralnih đubriva i hemijskih sredstava za zaštitu zdravlja bilja (insekticidi, pesticidi i sl.). U organskoj proizvodnji je zabranjena upotreba genetički modifikovanih organizama (GMO).
VODIČ ZA POTROŠAČE ORGANSKIH PROIZVODA MOŽETE PREUZETI OVDE
Petorica mladića lakše su povrijeđena u masovnoj tuči na Kupusijadi u centru Futoga.
Dvojica mladića od 20 godina imaju povrede glave, jedan dvadesetjednogodišnjak povrede koljena, dok je još jedan dvadesetogodišnjak prošao sa povredom šake, prenose beogradski mediji.
U tuči je povrijeđen i jedan dvadesetčetvorogodišnjak, koji je zadobio povredu glave.
Povrijeđeni su zbrinuti na licu mjesta i prevezeni u Urgentni centar.
Masovna tuča dogodila se sinoć oko 23.00 časa ispred restorana u centru Futoga.
Prema svjedočenju očevidaca, tuča je dobila tolike razmjere da su ljudi masovno bježali iz restorana, a neki su spas od batina tražili iskačući kroz prozor.
Policija je obavila uviđaj, a uzrok sukoba i tačan broj učesnika biće poznat nakon istrage.
UGLJEVIK – Načelnik Ugljevika Vasilije Perić sastao se danas sa članovima Udruženja „Majevička košnica“ i najavio veću podršku lokalne zajednice pčelarima koji u ovoj opštini imaju 2.500 pčelinjih društava.
Kao jednu od mjera stimulacije on je naveo isplatu po 10 KM godišnje za svako aktivno pčelinje društavo koje je registrovano u Ugljeviku, po osnovu javnog poziva koji je otvoren u oktobru.
„Pčelarstvo je veoma važno na području Ugljevika gdje se ljudi uglavnom bave voćarstvom, a direktan efekat kroz proizvodnju meda nije dominatan, nego značaj pčela u našem eko-sistemu“, rekao je Perić, navodeći da je i sam pčelar.
On je istakao da su stimulativne mjere usmjerene i na privlačenje mladih ljudi da nastave tradiciju ove djelatnosti i pozvao sve pčelare koji do sada nisu registrovani da to urade i da se učlane u udruženje koje posebnu pažnju posvećuje razvoju pčelarstva u podmajevičkom kraju.
Predsjednik Udruženja „Majevička košnica“ Zdravko Simić zahvalio je rukovodstsvu opštine na saradnji i podršci i rekao novinarima da udruženje okuplja 40 pčelara koji imaju 2.500 pčelinjih društava.
Simić je naveo da je ova godina za pčelare, kada je riječ o prihodima u medobranju, jedna od najlošijih u posljednje dvije decenije, pa će im podsticaj od 10 KM po pčelinjem društvu biti veoma značajan.
Zbog lošeg stanja na tržištu, sve je manje ljudi koji se bave uzgojem vlašićke pramenke, soja autohtone vrste ovaca, kaže Željko Marić iz Imljana kod Kneževa, koji je i predsjednik Udrženja ovčara u ovoj opštini.
Sa stricem Brankom Marićem, Željko je u ponedjeljak potjerao stado iz Imljana, a u četvrtak naveče su stigli do opštine Stanari.
„Tržište je nikakvo, od toga živim, prodaja slabo ide i što se proda ne može se naplatiti“, ispričao je Željko Marić u selu Ljeb gdje su njegove ovce odmarale na pašnjaku nakon napornog puta u prethodnim danima.
Zbog predstojeće zime, njih dvojica će narednih šest i po mjeseci provesti na otvorenom, uz stado. Do 15. maja, odnosno dok ne stignu kući, kretaće se pašnjacima na području opština Stanari, Derventa, Prnjavor i Kotor Varoš.
Marić kaže da ima preko 700 ovaca, ne navodeći konkretan broj jer se „tačno i ne govori“, a uz stado je i devet magaraca i šest pasa. Dubska, travnička ili vlašićka pramenka, smatra se najotpornijim sojem bosanske pramenke, naročito za ovo područje.
„Pošto mi nemamo gore uslova da možemo zimovati i hraniti ih, najotpornija je na zimu i studen“, priča Marić.
Smatra se da je ovu rasu ovaca vrlo lako uzgajati, jer je izuzetno malo zahtjevna u pogledu uslova držanja i hranjenja, sposobna je da do maksimuma iskoristi loše pašne resurse, a ujedno je i izuzetno otporna na bolesti. Vlašićka pramenka se koristi za proizvodnju mlijeka, mesa i vune, od mlijeka se proizvodi poznati vlašićki sir, a jagnjad su čuvena zbog izuzetno kvalitetnog mesa.
Knežević kaže da ovčari na ovom području koriste samo jedno jagnjivo godišnje, jer ovce muzu radi proizvodnje sira, kojeg je i lakše prodati.
„Za sir je bolja sad cijena i potražnja, po 4,5 KM su janjci žive vage, piletine šest KM, pa se ti sad uklopi“, priča on.
Vunu je, prema njegovim riječima, sada gotovo nemoguće prodati, a samo on može napuniti tri kamiona s vunom koju je do sada skupio. Jedno vrijeme Marićev kolega iz Bugojna otkupljivao je vunu koju je prodavao u Republici Turskoj, ali i to je stalo.
Kod kuće Marić ima i 20 krava, a na pitanje koliko ima zemljišta odgovara da zemlje ima ko hoće raditi jer sva je pusta. O blagu kod kuće brinu se Željkova supruga, majka, tetka i brat, zahvaljujući kojem Željko ponekad i ode kući na dva dana kako bi se bar malo odmorio.
„Moraš biti kod ovoga uvijek, kod ovoga si odgovoran, kao da si otišao u vojsku, pa da služiš vojni rok i kod ovce moraš biti uvijek. Sad ide janjivo, hranu smo obezbijedili kad se počne janjiti. Najgori je problem što nema čobana, ne možeš nikoga ni naći“, priča on.
Za čuvanje ovakvog stada potrebna su bar četiri čobanina, ali zbog trenutne situacije, Željko ih čuva sam, sa stricem.
„Neće niko da radi, voli svako sjediti u toploj kući“, kaže on.
Komentarišući česte polemike oko zarada koje mogu ostvariti čobani koji se odluče da zimu provedu čuvajući nečije stado, Željko omahuje rukom govoreći: „Da čobani zarađuju to bi svako držao“.
Pojasnio je da na Manjači i oko Travnika ima više ljudi koji uzgajaju ovce, a na području opštine Kneževo ostalo ih je tek desetak.
„Nekad je u Imljanima 20 dželepa (stada) kretalo sa po četiri čovjeka, pa to je i po 100 ljudi kretalo, a sada je samo nas deset ljudi krenulo s područja opštine Kneževo“, kaže on i dodaje da je do toga došlo jer nemaju gdje prodati svoje proizvode.
Nomadski život je, prema Željkovim riječima, nikakav jer valja trpiti kišu, vjetar i snijeg, postavljati šator, ložiti vatru, spremati hranu i uz to voditi računa o svim životinjama. Najveća pomoć čobanima su psi.
„Oni pomažu nama, kada naiđemo kraj zijana, kraj pšenice, kukuruza oni pomažu, jedni idu pozadi ne daju ostati. Na primjer, ako se zapetlja on neće ostaviti ovce dok se ne vratiš pa ne otpetljaš. Zarasla je zemlja, pa ona se zapetlja u kupinu, ove ostruge i moraš se vratiti i otpetljati, a oni ne bi ostavili ovce“, priča Željko i dodaje da za oslobađanje zarobljenih ovaca čobani koriste štap s metalnom kukom.
Odgovorni čobani vode računa da ovce ne naprave štetu na usjevima, a Željko Marić na ovim područjima zimuje već 15 godina. Kaže da nema nikakvih problema s lokalnim stanovništvom, mnoge od njih dobro poznaje, a ako ovce slučajno naprave štetu Marić se odmah dogovara s vlasnicima i nadoknađuje uništeno.
Na pitanje zašto njegove ovce nisu bijele, objasnio je da su ofarbane i da će crno-siva boja izblijediti u narednih sedam mjeseci, do šišanja.
„To smo mi farbali, to sve većinom sad ljudi farbaju, malo kao dođu ljepše, ukrasnije, kao kada se žena ofarba ili ne ofarba, jedna crna pa bude plava“, kroz smijeh objašnjava Željko Marić.
Jesenja sadnja voćaka obično se obavlja tokom oktobra i novembra, kad su temperature vazduha iznad nule, a zemljište nije smrznuto.
Jedna od značajnih karika u lancu mjera za uspiješno gajenje voćaka je i pravilna sadnja. Nepravilna sadnja je često uzrok slabog napredovanja voćaka, pa čak i neuspijehu u voćnjaku.
Najčešće greške koje se čine prilikom sadnje voćaka u rupi su:
– rupe se kopaju kasno i nisu dovoljno velike
– sadnice se ne pripremaju na odgovarajuci način
– sadnice se sade duboko
– korijen sadnice se ne zatrpava odgovarajućom zemljom
– nepravilno se dodaju mineralna đubriva
– nepravilno se dodaje stajnjak
– ne obavlja se obavezno zalivanje posle sadnje
– u hladnim krajevima, gde prijeti golomrazica, ne nagrće se zemlja oko sadnice
Ako se sadnice sade u rupe, rupe bi trebalo kopati bar mjesec dana prije sadnje, posebno na težim zemljištima. Dimenzije rupe su prečnika 100-120 cm i dubine 60 cm. Prije sadnje, sadnice je potrebno pregledati i oštrim makazama odrezati oštećene dijelove korijena uspravno na pravac pružanja korijena. Na taj način se pravi najmanja rana. Tako pripremljene sadnice trebalo bi držati 24 časa u smjesi balege i ilovace, ili u vodi kako bi se osvježile.
Posebno je važna dubina sadnje. Da bi se obezbijedila pravilna dubina, voćke ne bi trebalo saditi bez sadne daske, a ako je nema, u istu svrhu može poslužiti i duža drška lopate. Prije sadnje sadna daska trebalo bi da se postavi vertikalno, bez obzira na pad terena. Sadnice treba posaditi tako da zona korijenovog vrata bude u visini gornje ivice sadne daske. Slaganjem zemlje, na koje treba računati, korijenov vrat će doći u visinu nivoa zemlje. Mjesto kalemljenja ne smije biti u zemlji nego desetak centimetara iznad površine tla.
Praksa je pokazala da je za uspiješno primanje sadnica važno da korijen povređen prilikom vađenja u rasadniku bude zatrpan samo oranicom koja ne smije da se đubri prilikom sadnje. U tu svrhu, površina humke u sredini rupe trebalo bi prije sadnje da se pokrije sa nekoliko centimetara oranice. Na ovaj sloj oranice, u skladu sa visinom sadne daske, postavlja se korijen voćke, koji takođe treba zatrpavati neđubrenom oranicom. Poslije sadnje obavezno je zalivanje voćke.
Mineralna đubriva trebalo bi dodavati samo prema savjetu poljoprivrednog stučnjaka (jer je obavezno potrebna analiza zemljišta). Ona se moraju dobro izmiješati sa zemljom. Da bi se to postiglo, zemlja kojom će se zatrpavati rupa sa oraničnog sloja potrebno je da se razvuče u sloju debljine 10 cm, a zatim se po tom sloju raspe odgovarajuće đubrivo. Prilikom zatrpavanja rupe, ona će se pomiješati sa zemljom. Stajnjak ne smije da se stavlja na dno rupe. Poluzagoreli stajnjak se dodaje po završenoj sadnji oko sadnice u vidu prstena, a zatim se pokrije slojem zemlje.
Bez obzira na to kolika je vlažnost zemljišta u koju se sadi, poslije zatrpavanja, sadnice treba obavezno dobro zaliti, sve dok se na površini ne pojave mehurići. Posle zalivanja obavezno treba nagrnuti suvu zemlju. U krajevima gdje prijeti golomrazica, poslije sadnje oko sadnice trebalo bi napraviti humku visine 20-30 cm, kako bi se koren tek posađene voćke zaštitio od niskih zimskih temperatura. Humku bi trebalo u proljeće razgrnuti.
Da bi se formirala krošnja, sadnica se orezuje tek u proleće prije kretanja vegetacije.
Posle sadnje, ako se ne pravi humka, u jesen bi trebalo napraviti zaštitu oko voćke i zaštititi je od zečeva i ostale divljači.
Nizak vodostaj zabilježen je jutros na Jablaničkom jezeru, a Elektroprivreda Bosne i Hercegovine o ovoj pojavi još uvijek se nije oglasila.
Kako je vidljivo na fotografijama, vodostaj je znajačno niži nego što je to uobičajeno, a podsjećanja radi, proteklih godina u nekoliko navrata je zabilježen sličan prizor, prenosi N1.
Ekstreman slučaj dogodio se u maju 2017. godine kada se voda iz jezera potpuno povukla nakon ispuštanja na brani.
Iste godine, ali koji mjesec ranije, zimski prizori jezera bez vode ponudili su rijetko zabilježen fenomen: na suvom se tada našli dokazi života prije nastanka Jablaničkog jezera na ovom prostoru.
Zaposlenici Toyote BiH, uz pomoć kolega iz brojnih bosanskohercegovačkih medija, posadili su na obroncima olimpijske planine Igman 200 sadnica smrče.
Riječ je o godišnjoj Toyotinoj akciji pošumljavanja u sklopu projekta „1 hibrid – 1 stablo“, pokrenutog 2017. godine, na 20-tu godišnjicu predstavljanja Toyotine hibridne tehnologije. Svake godine, Toyotini uposlenici širom svijeta, za svaki prodati hibrid, posade po jedno stablo. U našoj zemlji, 200 sadnica posađeno je za 200 hibrida koji će do kraja ove kalendarske godine naći svoj put do kupaca širom BiH. Projektu pošumljavanja Toyote BiH, priključila se i Ambasada Japana u BiH, na čelu sa Njegovom Ekselencijom ambasadorom, gospodinom Hideyuki Sakamoto.
„Stablo je dar prirode i njegov utjecaj na naše živote je neprocjenjiv. Svjedoci smo strašnih požara koji su ove godine harali planetom Zemljom, a u brojnim gradovima u Bosni i Hercegovini, sa dolaskom jeseni i zime susrećemo se sa sve većim i većim problemima zagađenja, koje ima strašne posljedice na zdravlje svih nas. Mi u Toyoti, posvećeni smo brizi o okolišu. Naš krajnji cilj je da kroz naša inovativna i ekološki prihvatljiva rješenja mobilnosti pomognemo kreiranju društva koje će biti u potpunoj harmoniji sa prirodom, ali i svakodnevno, u svim područjima poslovanja, ulažemo velike napore da naše poslovanje donosi što manje negativnih učinaka na našu prirodnu sredinu. Ovaj projekat je samo još jedan od koraka kojima želimo doprinijeti zelenijoj i ljepšoj budućnosti naše zemlje.“- izjavila je Maja Đozo, voditeljica marketinga u Toyoti BiH.
Od 1997. godine kada je predstavljeno prvo Toyota hibridno vozilo – Prius, do danas, u svijetu je prodato preko 12 miliona hibrida koji su uštedili preko 93 miliona tona CO2. Velike uštede ostvarene su i po pitanju emisija NOX i jednako štetnih tvrdih čestica. Toyota danas skoro sva svoja vozila nudi i sa hibridnim verzijama koje pored ekološkog benefita, nude i značajne uštede troškova održavanja i potrošnje goriva. U Bosni i Hercegovini, preko 25% ukupne Toyota prodaje čine hibridi i ta brojka, godinu za godinom nastavlja da raste.
Na semberskim oranicama traktori uveliko bruje jer je jesenja sjetva strnih žita u punom je jeku. Biće zasijano 16.800 hektara, što je povećanje sjetvenih površina za sedam odsto.
Vremenski uslovi odgovarali su izvođenju poljoprivrednih radova, te će većina ratara ovaj posao završiti u optimalnom roku.
Obradovao ih je i podsticaj Vlade RS, odnosno Ministarstva poljoprivrede koji će iznositi 300 KM po hektaru zasijane površine, umjesto dosadašnjih 200 KM.
Najviše oranica u Semberiji biće zasijano pšenicom, oko 13.000 hektara, ječmom 2.800 hektara, tritikaleom 225, uljanom repicom 500, a ostalo zobi, krmnim biljem i povrćem.
Đorđe Jevtić iz Amajlija obrađuje šest hektara. Sije pšenicu, ječam i zob.
– Pridržavam se preporuke stručnjaka da sijem u optimalnom agro-roku. Dosadašnja iskustva su pokazala da to je najbolje. Nekada je zemlja presuva, nekada nam obilne padavine ne daju da uđemo u njive. Ove godine nas je vrijeme baš poslužilo – kaže Jevtić.
Vlada i Ministarstvo poljoprivrede RS donijeli su odluku da za pšenicu koja se proizvede u 2020. godini, podsticaj za proizvodnju bude za 100 maraka veći po hektaru posijane pšenice u odnosu na prethodnu godinu.
Cilj je da se održi isti nivo proizvodnje pšenice. Ko i pod kojim uslovima može da ostvari ovu subvenciju, definisano je izmjenama i dopunama Pravilnika o podsticajima.
Rukovodilac Agencije za pružanje stručnih usluga u poljoprivredi Dragan Zarić pojašnjava da bi ostvarili pravo na podsticaj, ratari treba da zasiju najmanje i 1,5 hektar, da koriste deklarisano sjeme i primjene propisanu tehnologiju.
Njima će, kao i do sada, na raspolaganju biti i regresirani dizel za proljetne i jesenje sjetvene radove, sredstva za kapitalne investicije, kao i sredstva za osiguranje proizvodnje.
I agronomi upozoravaju da je neopohdno primjeniti agrotehničke mjere da bi se dobili dobri i kvalitetni prinosi, prije svega blagovremena i kvalitetna obrada zemljišta, unošenje mineralnih đubriva, te sjetvu obaviti na dubini od 4 do 6 centimetara i to deklarisanim sjemenima.
Semberski ratari smatraju da je podsticaj proizvodnje veoma dobra mjera.
– Sjetva je skupa kao i svake godine. Za 100 kilograma deklarisnog sjemena pšenice treba izdvojiti od 80 do 115 KM, a ječma od 80 do 100 KM. Pa prihrana, pa zaštita. A važno je i kupovati original sjemena jer samo tako možemo očekivati bolje i kvalitetnije prinose. Zato nam je ovaj podsticaj Vlade od ogromnog značaja jer nam praktično finansiraju kompletnu sjemensku proizvodnju – kaže Đorđe Jevtić.
Ratari upozoravaju da poljoprivrednici koji iznajmljuju zemlju, a vlasnici im ne daju ugovore imaju problem jer ne mogu dobiti podsticaj.
Apeluju na sve poljoprivrednike da resornom ministarstvu prijave sve, one koji im izdaju zemlju pod zakup, a ne daju im ugovore te tako spriječe zloupotrebe.
Iako je Grad Bijeljina među prvima osnovao Agrarni fond, čiji budžet ove godine iznosi blizu milion i po maraka, ne postoji poseban grant za podršku poljoprivrednicima u jesenjoj i proljećnoj sjetvi.
Sredstva Fonda dijele se u skladu sa Pravilnikom o podsticajima koji usvaja Skupština Grada.
Branislav Jenko, koji je uzgojio glavicu kupusa tešku 10,125 kilograma, osvojio je prvo mjesto na „Futoškoj kupusijadi“.
Drugo mjesto pripalo je Jovanu Ćulumu, koji je uzgojio glavicu kupusa tešku 9,160 kilograma, a treće Aleksandru Haboru sa glavicom kupusa od 7,505 kilograma.
U takmičenju u kuvanju jela od slatkog i kiselog kupusa prvo mjesto pripalo je Klubu penzionera „Branko Ćopić“ iz Futoga, drugo Zavičajnom udruženju Janjana, a treće predstavnicima Srednje ekonomske škole „Svetozar Miletić“.
Za posebnu atrakciju „Kupusijade“ pobrinula se glavna kuvarica Vinka Zmijanjac pod čijom je komandnom palicom tim od osam kuvarica ove godine savio 3.000 čuvenih futoških sarmi.
Za smjesu je trebalo oko 150 kilograma mesa i oko 450 kilograma futoškog kupusa, uz sve potrebne začine.
Jubilarnu 20. „Futošku kupusijadu“ otvorio je gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević koji je rekao da za njih kupus nije samo poljopriveredni proizvod već ima šire značenje.
„On je simbol dobrog proizvoda, uspešnosti i kvaliteta koji je postao poznat širom Srbije, ali i Evrope. Kada nešto traje 20. godina, to je onda najbolja potvrda o tome koliki kvalitet poseduje“, rekao je Vučević.
„Futoška kupusijada“ je jedinstvena manifestacija u Srbiji posvećena autohtonoj sorti kupusa koja se uzgaja jedino u novosadskom naselju Futog.
