Danas se u većini velikih prodavnica, marketa, prodavnica zdrave hrane, ali i na pijacama, može kupiti domaća ili pasterizovana surutka, koja se, kao i mlijeko, mora čuvati u frižideru. Surutku je preporučivao još Hipokrat, a u narodnoj medicini poznata je od davnina. Nekada su majke surutku davale i malim bebama kao zamenu za majčino mlijeko, a smatra se da je upravo surutka zaslužna za predivan ten Skandinavki.
Surutka je nusproizvod u proizvodnji sira ona se u narodnoj medicini koristi za jačanje imuniteta, protiv umora i iscrpljenosti a valjalo bi da je piju i potpuno zdrave osobe, mada se najčešće preporučuje osobama koje imaju oštećenje ili neko oboljenje jetre. Zašto?
U surutki su najbolji i najvredniji sastojci mlijeka – vitamini E i B , minerali i mliječni šećeri koji su zaslužni za građenje veza u mozgu. Sadrži i fosfor, natrijum, kalijum, magnezijum, cink, gvožđe, bakar, kobalt, mangan i molibden, bogata je i vitaminima, aminokiselinama i bjelančevinama, a ima malo kalorija, pa se često preporučuje i za mršavljenje.
Кonzumiranje surutke povećava lučenje serotonina (hormona sreće). Sadrži i imunoglobuline i laktoferin koji sprječavaju nastanak upala u organizmu, žive bakterije, te ukoliko se konzumira umjereno, može da bude i efikasan probiotik.
To znači da je efikasna i kod masne, oštećene jetre, uslijed virusnih oboljenja poput žutice ili hepatitisa, jetre koja je natečena i posebno kod oštećene jetre uslijed konzumiranja alkohola, nezdrave i masne hrane.
Dobri poznavaoci benefita surutke za ljudski organizam preporučuju da osobe koje su preopteretile jetru, svakodnevno popiju do jedan litar surutke i to ujutru, prije jela. Uz terapiju surutkom, treba trajno smanjiti unos masne, nezdrave hrane, šećera, gaziranih napitaka, alkohola, skroba a povećati unos proteina.
Preporuka je da se, gdje god je to moguće, prednost da prirodnoj, tečnoj surutki i izbjegava ona u prahu. Dalje, postoje dvije vrste tečne surutke – kozija i kravlja. Vjerovatno ćete doći u nedoumicu koju surutku uzeti.
Mada je nedostupnija, kozija surutka je bolja i zdravija od kravlje. Ipak, imajte na umu da treba pronaći provjerenu surutku i najbolje je kupovati je kod pouzdanih prodavaca. Obje se doziraju na isti način.
Mada je veoma korisna, i njena upotreba ima ograničenja. Prije svega, osobe koje su osetljive na laktozu, treba oprezno da je koriste ili da je uopšte ne piju. Tečna surutka ima nizak nivo laktoze, ali u surutki u prahu može je biti i do 70 procenata. Takođe, i bubrežni bolesnici ne bi trebalo da je piju.
Pretjeran unos surutke u organizam može dovesti do teške dijareje, s obzirom na to da sadrži bakterije koje mogu narušiti balans crijevne flore. Zato, najbolje je da se pije po uputstvu ljekara ili na osnovu iskustva onih koji je koriste, a to je obično oko pola litra dnevno.
Miroslav Petrović ima 51 godinu, po zanimanju je mašinski tehničar zaposlen u „Kikindskom mlinu“, a uz to se bavi uzgojem zečeva što mu odlično popunjava budžet.
Posvetio se rasi orijaš, ima desetak legla sa šampionskim kunićima, učestvuje na međunarodnim sajmovima i takmičenjima, a u redovnom je kontaktu sa odgajivačima iz Njemačke, Slovačke, Bugarske i Mađarske, a sada je otkrio kako je sve počelo.
„Eto, dobio na poklon jednog zečića malog i do dan dana se sa njima bakćem. Unapređujem kunićarstvo, volim da kunićarim. Puno prijatelja, puno izložbi. Dosta su zahtjevni, a inače orijaš je kod kunića kao „mercedes“ kod auta. To je najplemenitija rasa, po meni najzahtjevnija, deset kila dostignu, krzno gusto, fino. Boja mora biti jednaka. Ta njega, briga, svakodnevni ti poslovi oko njih, eto to me zadovoljava,“, priča odgajivač zečeva iz Kikinde Miroslav Petrović.
Njegov sugrađanin Branislav Đomparin je student stomatologije i jedan od oko 15 odgajivača zečeva u Kikindi. Odabrao je rasu njemački šarac i trenutno ima punih desetak kaveza. Ovim se bavio njegov otac, a Branislav je nastavio porodičnu tradiciju i lane dobio titulu majstora odgajivača.
„Obaveza je, ne mogu da kažem da nije obaveza pošto ja studiram u drugom gradu. Uglavnom vikendom dolazim kući i čistim im svake druge nedelje. U početku je bilo malo teže dok se nisam navikao, al’ sad više nije nikakva obaveza već je više zadovoljstvo da brinem o njima, održavam, čistim“, ispričao je student iz Kikinde Branislav Đomparin.
Uzgoj zečeva ne zahtijeva veliki trošak i prostor. Kavezi su poluotvorenog tipa, prosečni mjesečni troškovi za hranu i uzgoj tridesetak zečeva iznose oko deset hiljada dinara, dok je korist nemerljivo veća.
Krzno se posebno plaća, a meso je veoma traženo kao zdravo i poželjno u ishrani, te se uzgajivačima trud i ulaganje i te kako isplati.
Tuširanje cvijeća pokrenuti će rast cvijeća, a osim tuširanja biljke možete zalijevati i čajem.
Ako želite da vaše ukrasne biljke i cvijeće doprinose ljepoti doma, morate voditi računa o njihovoj higijeni.
Tu spada i čistoća saksije u kojima biljke žive.
Higijenu treba održavati tokom cijele godine jer samo tako možemo spriječiti pojavu sive plijesni, a tuširanje cvijeća je sastavni dio takve higijene. Činite to vrlo nježno da ne oštetite zaštitni voštani sloj.
Ako je u zraku prostorije u kojoj biljke borave visoka vlaga uz odgovarajuću temperaturu, vrlo se brzo razviti će se gljivične bolesti. Štetnike odbija i crni čaj.
Sastojci čaja imaju pozitivan utjecaj na zdravlje, ali malo ljudi zna da isti ovi sastojci koriste i biljkama u vrtu ili na balkonu.
Različite vrste čajeva, uz tuširanje cvijeća, imaju različite učinke koji mogu cvijeće učiniti ljepšim i zaštititi ga.
Tu je i prašina kao neprijatelj biljaka broj dva, a saveznik u borbi protiv tog neprijatelja je tuširanje cvijeća.
Prašina na listovima onemogućuje fotosintezu pa se biljke ne mogu pravilno prehranjivati.
To je razlog da biljke velikih listova tuširate tokom cijele godine, brišite ih vlažnom krpom.
Posudu u kojoj rastu stavite u plastičnu vrećicu, zavežite je da se ne rasipa i ne gubi zemlja, pa listove nježno tuširajte nekoliko minuta vodom sobne temperature.
Đubrenje je najvažnija agrotehničaka mjera koja osigurava visoke i stabilne prinose svih gajenih kultura, jer samo pravilno ishranjene biljke mogu ispoljiti svoj genetski potencijal i dati očekivane prinose.
Naše tržište je snabdjeveno đubrivima raznih proizvođača, različitih vrsta prema namjeni i različitih formulacija.
Program đubrenja najbolje je napraviti u skladu sa ranije urađenom analizom zemljišta, gajenom biljnom vrstom, ciljanim prinosima, čime se obezbjeđuje najkvaliteniji program đubrenja sa svaku kulturu pojedinačno, a samim tim i ekonomsku opravdanost.
Azot je jedan od najvažnijih makroelemenata u ishrani svih biljnih kultura i najzastupnjeniji je u mineralnim i organskim đubivima. U industrijskoj proizvodnji nalazi se u amidnom, amonijačnom i nitratnom obliku, a biljkama je najpristupačniji u nitratnom obliku. Usvajanje azota kod strnih žita počinje već u fazi ukorjenjavanja, a završava se u fazi formiranja i nalivanja zrna.
Ozimim usjevima je nakon perioda mirovanja, kada započnu fiziološki procesi u biljkama potrebna određena količina hranjiva (azota). S toga je proljećna prihrana azotnim đubrivima obavezna i redovna mjera, jer su biljke izlaskom iz zime iscrpljene i potrebna im je određena količina hrane za kretanje vegetacije u proljeće i dalji rast i razvoj.
Sa prvom prihranom ne treba žuriti, jer dok su biljke u stanju mirovanja ne mogu usvajati unijeta hranjiva, te dolazi do njihovog procjeđivanja u dublje slojeve zemljišta i biljke ih ne mogu usvajati. Prvu prihranu je najbolje obaviti kada se zemljišta u zoni korjenovog sistema zagrije iznad 5 °C i zadrži se 5-6 dana.
Pšenici je najviše azota potrebno u fazi bokorenja, jer se u čvoru bokorenja počinju formirati svi budući organi biljaka, te je zbog toga veoma bitno prisustvo hranjiva u tom periodu. U našim uslovima to je kraj februara i početak marta.
Takođe je bitan odabir đubriva za prvu prihranu, jer ništa nismo postigli ako u prvoj prihrani unosimo hranjiva koja ne moge biti pristupačna biljkama u datom momentu.
Prvu proljećnu prihranu najbolje je obaviti sa KAN-om. Azot se u ovom mineralnom đubrivu nalazi pola u nitratnom, a pola u amonijačnom obliku, pa ima brže i produženo djelovanje, te na taj način zadovoljava potrebe biljaka za azotom u određenom periodu. Za prvu prihranu primjenjuje se u količini od 200-250 kg/ha.
UREA je visoko koncentrovano azotno đubrivo u kome se azot nalazi u amidnom obliku. Ima produženo dejstvo, međutim, primjena UREE u prvoj prihrani se ne preporučuje jer povećava kiselost zemljišta, a i biljke azot u ovom obliku sporije usvajaju. Za njenu primjenu potrebne su nešto više temperature kako bi hranjiva lakše bila pristupačna biljkama nakon primjene.
Drugom prihranom u zemljište se unosi ostatak predviđene količine azota, mjesec dana nakon prve prihrane, tj. u fazi vlatanja. Količina đubriva za drugu prihranu zavisi od stanja i vrste usjeva, a kreće se do 200 kg/ha KAN-a 27% N, AN-a 33% N ili UREE 46% N.
Veoma značajna i kvalitetna mjera je i folijarno đubrenje, naročito što se tiče mikroelemenata kao što su: bakar, bor, molibden, mangan i cink. Kada su u pitanju primarni elementi, odnosno makroelementi azot, fosfor i kalijum, koji zahtjevaju veliku količinu aktivne materije po površini, ne mogu se nadomjestiti folijarnom prihranom, ali mogu se nadoknaditi sekundarni makoelementi kalcijum, magnezijum i sumpor. Prema tome, folijarnom prihranom može se obezbjediti optimalna ishrana sekundarnim elementima(Ca, Mg, S) i mikroelementima (Cu,B,Mo,Zn).
Anemija kod prasadi – U prvih sedam dana života prasad, posebno bijelih plemenitih rasa, udvostruče svoju tjelesnu težinu. Ovaj period je vrlo važan da se kod jedinki zadovolje potrebe za gvođžem.
U slučajevima kada nisu zadovoljene potrebe u gvožđu, a posebno kod prasadi koja se drže na betonu u ogrančenom prostoru, a zimi u hladnim, mračnim i vlažnim objektima, dolazi do pojave anemije prasadi na sisi.
U prvih sedam dana dnevne potrebe prasadi u gvožđu iznose 10-15 mg. U kasnijem periodu potrebe za gvožđem se smanjuju i kreću oko 7 mg dnevno. Mlijeko krmače ima jedan jedini nedostatak jer sadrži izuzetno male količine gvožđa i to oko 2 mg na dnevnom nivou. Dnevni nedostatak gvožđa kod prasadi na sisi je oko 8-13 mg.
Ovaj nedostatak se manifestuje u roku od 10 do 14 dana zaostajanjem prasadi u porastu i pojavi anemije. Koža prasadi gubi ružičastu boju i postaje bijela, dlake su naježene i sive boje, prasad gube mišićni tonus i postaju mlitava, skupljaju se u gomilu, dezorjentisana su, slabo se kreću, dolazi do pojave proliva. Od anemije mogu da uginu čitava legla ako se ne preduzme brzo i efikasno liječenje, koje podrazumijeva preparate na bazi gvožđa.
Jaču i bržu pojavu anemije može da prouzrokuje i ishrana koja je deficitarna vitaminom E i selenom. Da ne bi se spriječila anemija kod prasadi neophodno je preventivno djelovati. Prevencija podrazumijeva da se prasadima u periodu od drugog do četvrtog dana, nakon prašenja prvo daju vitamini AD3E ili Evitaselen, a nakon dva dana preparati na bazi gvožđa prema uputstvu proizvođača.
Gljive su u mnogim domovima rado pripremane namirnice, pogotovo ako su ubrane samostalno, jer tada čine poseban užitak. Međutim, manji je broj onih koji se odluči kod kuće uzgajati gljive. Osim klasičnog uzgoja na supstratu u ovom tekstu vam pišemo o tome kako uzgojiti bukovače na talogu od kafe.
Kafa se nerijetko kuva u gotovo svim domaćinstvima, a talog koji nam poslije ostane najvjerovatnije bacamo. No, taj talog zapravo možemo sačuvati i skupljati i uzgojiti gljive na talogu od kafe. Uzgoj gljiva na talogu od kafe je odličan ekološki način upotrebe taloga za rast gljiva u vlastitom domu.
Kod uzgoja gljiva ili korišćenja taloga od kafe u povrtlarstvu ne morate se brinuti da će tako uzgojene kulture imati ukus ili miris kafe, jer konkretno za gljive, podloga na kojoj one rastu imaće samo pozitivno djelovanje na njihovu svježinu. Postoje podaci da se ovakvim uzgojem gljiva u cijelom svijet bavi samo oko 16.000 ljudi, što je zaista poražavajuća činjenica s obzirom na to da se ovakvim načinom može doprinijeti urbanoj agrikulturi. Može se objediniti ekologija u punom smislu, a ljude povezati s lokalnom prehrambenom tradicijom.
Kada poželite uzgojiti gljive na bilo koji od navedenih načina, za početak biste trebali razumjeti životni ciklus gljiva. Stoga u nastavku možete pročitati sve potrebne informacije koje je dobro znati ako se odlučite na takav korak.
Uzgoj gljiva
Poput plodova koje proizvodi stablo, npr. šljiva, trešanja, kajsija, tako su i gljive reproduktivni plodovi koje imaju korijenske i guste mreže stanica koje su nazvane miceliji. U divljini, šumi i prirodi, ova bijela mreža finih niti raste iz svih smjerova, razbijajući hranu u jednostavniji molekul kako bi dodatno podstakla rast micelija.
Ako mu ponestane hrane ili bude izložen pod neki drugi oblik okolišnog stresa, prelazi u način preživljavanja i proizvodi gljive kako bi oslobodio spore i uz pomoć vjetra se rasprostranio na neko bolje mjesto za život. Na sreću za ljude, moguće je ponovno stvoriti i upravljati ovim životnim ciklusom, kako bi se moglo njegovati mnogo finih usjeva pa potom i gljiva za sto.
Uzgoj gljiva puno je teži od uzgoja gotovo svake druge kulture ako se koriste standardne metode. Uzgoj gljiva obično se oslanja na značajnu opremu koja je potrebna za klimatsku kontrolu i pasterizaciju, a što je teško postići kod kuće ako ne uložimo potreban novac.
Ako želite zagarantirani uspjeh u uzgoju gljiva, najbolje je za početak krenuti s uzgojem bukovača jer je ona najlakša i najpraktičnija sorta za svaki kućni uzgoj. Potom morate razmišljati o mediju za uzgoj, a najčešći materijali za uzgoj bukovača su svježe rezani listovi od tvrdog drveta ili isjeckana slama.
U početku se ne preporučuje uzgoj gljiva na trupcima, budući da će za prvu žetvu biti potrebno i do godinu dana. Uzgoj na slami zahtijeva prvo pasterizaciju slame kako bi se uništili svi rezidentni mikroorganizmi koji će se kod uzgoja takmičiti s micelijem.
Ljepota uzgoja gljive na otpadu od svježe kafe daje prednost jer je supstrat već pasterizovan kroz proces kuvanja kafe, tako da se može zaobići cijeli korak pasterizacije i odmah prijeći na korak cijepljenja. Osim toga potrošena kava je ogroman izvor otpada te je prepuna hranjivih materija od kojih vaša gljiva voli rasti.
Nabavite spore
Za početak nabavite ili naručite svoje spore. Veći uspjeh ćete imati ako koristite talog kafe. Preporučuje se da se koristi oko pola kile spora bukovača na dvije i po kile utrošenog taloga od kafe.
Ako dobavljač od kojeg uzimate spore prodaje i filter vrećice za rast, svakako nabavite i to. One mogu povećati šanse za uspjeh kod smanjenja kontaminacije i pružanja savršenog okruženja za rast gljive unutar vrećice.
Ako ne možete nabaviti filter vrećicu, pokušajte s vrećicom za zamrzavanje od dvije litre ili praznom kutijom za sladoled ili mlijeko koje ste prethodno dobro očistili i načinili rupe dimenzija 4 x 5 milimetara na svim stranama.
Skupite talog od kafe
Ako kod kuće kuvate tursku kafu, spremajte talog od kafe u teglu. Talog od kafe će vam trebati u količini za otprilike dvije trećine vrećice ili kontejnera koji koristite. Vrlo je bitno da je talog od kafe svjež, odnosno od tog dana.
Unutar 24 sata, dok je još talog od kafe još svjež, izvažite dva i pol kilograma taloga u čistoj posudi za miješanje. Nakon toga, dobro operite ruke i laktove te pomiješajte svoje spore u zdjeli. Razbijte ih i ravnomjerno raspodijelite po talogu od kave. Smjesu stavite u vrećicu ili posudu koju ste namijenili za kultiviranje i čvrsto je zatvorite. Ako ne koristite kupljene filter vrećice, izrežite četiri rupe za zrak.
Stavite vrećicu na toplo mjesto
Stavite svoju vrećicu ili posudu na toplo mjesto na temperaturu od otprilike 25 stupeni i neka to mjesto bude na tamnom. Možete je staviti ispod kreveta ili u ormar u grijanoj sobi. Tokom sljedeće tri sedmice moći ćete primijetiti kako se mrijest oživljava i raste preko taloga kafe, pritom pretvarajući cijelu smjesu u bijelo, sve dok se ne postigne potpuno koloniziranje smjese. Zasigurno će vam biti zabavno provjeravati svaki dan vrećicu i pratiti promjene.
Nakon što prođe 3 sedmice, cijela vrećica, odnosno posuda u kojoj je smjesa od kafe i mrijest, trebala bi biti u potpunosti bijela. Ako je bilo koje područje zeleno, na taj dio možete staviti malo soli koja bi trebala uništiti konkurentske mikroorganizme te dopustiti daljnji razvoj micelija gljiva.
Ako je cijela vrećica ili posuda postala zelena, tada je nažalost vaš pokušaj neuspjeli. Najvjerovatnije je kvalitet mrijesta bio loš ili je došlo do miješanja spora s plijesni iz kafe. Međutim ako ste koristili visoku stopu mrijesta i svježe prikupljenog taloga od kafe, osigurali ste odličnu higijenu svih činilaca te ćete zasigurno gledati u lijepu bijelu vrećicu koja je spremna pružiti svježe i domaće gljive.
Vrećicu ili posudu stavite na mjesto gdje ima dosta svježeg zraka, ali malo svijetla. Idealno je osjenčano prozorsko dno ili radna ploča. Potom izrežite rupu dimenzija 5 x 5 centimetara na posudi ili vrećici te poprskajte ovo područje barem dva puta dnevno vodom kako se ne bi posušila. Gljive su poznate po tome da vole vlažne uslove i neće rasti ako je cijela smjesa u vrećici previše suva.
Nakon jedne sedmice ili više moći ćete primijetiti kako sitne male gljive započinju svoj rast. Tokom sljedećih 5 do 7 dana one će se udvostručiti, što je zaista fascinantno za vidjeti. Svakim danom biće sve veće i mesnatije te spremne za jelo.
Kada se rub kape gljive počne okretati prema gore, idealno je vrijeme za berbu i uživanje u plodovima vašeg truda i rada. Tada izrežite gljivu na dnu stabljike i uživajte u pripremi vaše prve samostalno uzgojene i svježe gljive!
Trik za čuvanje citrusa – Zima donosi prehlade i viruse, a najbolji prirodni saveznici u borbi protiv njih jesu citrusi.
Oni se smatraju izvorom vitamina C, ali sadrže impresivnu listu drugih važnih hranljivih sastojaka, uključujući glikemijske i neglikemijske ugljene hidrate (šećere i vlakna), kalijum, folat, kalcijum, tiamin, niacin, vitamin B6, fosfor, magnezijum, bakar, vitamin B2 i razne druge fitokemikalije.
Pritom, citrusi ne sadrže masti ili natrijum, a nemaju ni holesterol, plus im je energetska vrijednost veoma niska.
Ukoliko vam se događa da vam se limun, pomorandža ili mandarina u činiji s voćem brzo pokvari, postoje načini na koje ne treba i načini kako treba čuvati ovo voće.
Citruse nikako ne treba čuvati u frižideru, a razlog je vema jednostavan.
Limun i ostali ctrusi gube ukus ako se čuvaju u frižideru i na veoma niskim temperaturama. Naime, južno voće može da se prehladi jer dolazi iz toplih krajeva. Simptomi prehlade citrusa mogu biti pege i brzo turljenje.
Takođe je velika greška ako čuvate citruse u papirnim kesama jer postoji velika mogućnost da se razviju plijesni.
Čuvanje citrusa
Trik je veoma jednostavan, a sigurno je da ste ga već vidjeli u kafićima i kafanama.
Limun najduže ostaje svjež ako se čuva u svježoj, hladnoj vodi.
Vodu redovno mijenjajte i ne brinite se – limun, grejpfrut i pomoradže neće omekšati, a u vodi ovo voće može da stoji danima, da ostane svježe i sačuva ukus.
Kada je riječ o čuvanju limuna, postoji još nekoliko caka:
* zrele limune u frižideru najbolje je čuvati umotane u papir ili novine
* ne preporučuje se stavljanje limuna u plastične kese (kondenzacija i nedostatak kiseonika biće glavni razlozi za početak procesa truljenja)
* možete čuvati limun na balkonu u kutiji (važno je odabrati hladno mjesto i isključiti sunčevu svjetlost).
Kiseli kupus jedna je od neizostavnih zimskih namirnica.
Osim što je bogat vitaminom C i odličan za podizanje imuniteta u sezoni prehlade i gripe, s lakoćom postaje sastojak ukusnih jela.
Niskokalorično, a superhranjivo povrće jedinstven je spoj vitamina A, B, C, E i K, minerala, omega-3 masnih kiselina i lekovitih sumpornih supstanci koje štite od raka.
Kupus je prava blagodat i za probavu, a prozvan je i antistresnim povrćem.
Priprema: Isperite kupus u malo vode i dobro ga iscijedite. U tiganju zagrijte malo ulja te dodajte kupus i dinstajte ga oko 10 minuta uz miješanje dok ne dobije zlatnu nijansu pa začinite solju i biberom, polijte s malo vode, dodajte lovorov list i dinstajte još 10 minuta pod poklopcem. U tih 10 minuta možda će ispariti voda pa slobodno dodajte malo po malo.
Zima nam daje dobre i zdrave plodove prirode, samo ih onda treba znati i dobro pripremiti.
Kako uzgajati lavandu u zatvorenom prostoru – Jeste li ikada razmišljali o tome? Lavanda je možda jedna od najpoznatijih i najčešće korišćenih biljaka na svijetu. Svi ste čuli za ovu biljku, za njen miris, znate da se gaji na poljima, plantažama, u vrtu, ali možda niste čuli da se može gajiti i u zatvorenom prostoru.
Kako uzgajati lavandu u zatvorenom prostoru
Lavanda je biljka koja mnogo može doprinetu izgledu enterijera. Odgovara joj sunčano mjesto, samim tim u sobi je pozicionirajte tako da bude blizu prozora koji je okrenut prema jugu ili na mjesto gde će dobijati bar 4h svjetlosti. U suprotnom će biljka imati vretenast rast, slabije cvjetanje i biće podložnija bolestima. Biljka ne treba biti izložena vještačkom izvoru toplote sa vještačkom cirkulacijom vazduha. Idealna temperatura u unutrašnjem prostoru za njen rast je oko 22 C° od proleća do polovine jeseni, a tokom zime oko 16°C. Između zalivanja ostaviti zemljište da se relativno osuši. Nemojte pretjerivati sa vlagom.
Od mnogobrojnih vrsta lavande koje postoje, engleska lavanda (Lavandula Angustifolia) je jedan od najboljih izbora za sadnju u zatvorenom prostoru. Takođe se najčešće sadi i u vrtovima i baštama. Biljka se može kupiti kao sjeme ili kao mlada sadnica u rasadnicima ili većim tržnim centrima.
Evo nekoliko vrsta engleske lavande koje možete uzeti u obzir:
Munstead: Ova sorta je prilično kompaktna, što je idealno za uzgoj u zatvorenom. Ima visoku otpornost na toplotu, a neke hibridne sorte su otporne i na hladnoću. Njeno lišće je svjetlo zeleno sa plavkastim cvjetovima.
Hidcote: Ova niska sorta je malo viša i šira od Munsteada, ali su joj listovi sivi i cvjetovi imaju divnu tamno ljubičastu boju. Hidcote je jedna od najaromatičnijih sorti lavande, koja će svojim divnim mirisom ispuniti cijelu prostoriju u kojoj se nalazi.
Mini Blue: Ovo je jedna od najnižih lavandi, što je čini dobrim izborom za male četvrtaste saksije za cvijeće. Cvjetanje ove biljke je veoma bogato, tako da je to pravi izbor da u vašu dnevnu sobu unese, sem mirisa, i živost.
Sadnja lavande u zatvorenom prostoru
Saksija u koju presadite biljku mora biti bar 5 cm dublja od korijena zbog potencijalnog viška vlage na dnu saksije. Idealno bi bilo da stavite kamenčiće ili šljunak na dno posude, da napravite dobru drenažu. Možda će izgledati da je biljka mala u odnosu na veličinu posude, ali lavanda se veoma brzo širi, tako da će ispuniti saksiju svojim listovima za kratak period.
Lavanda ne zahtjeva mnogo nege, ali zahtjeva godišnje orezivanje. Pošto je biljka polu-žbun, vremenom će njene grane početi da drvene. Kada malo odrveni to je u redu, ali ako previše bude takvih grana, to će ubiti vašu biljku. Odsijecite vrhove biljke dok raste, malo korigujte, a nakon cvjetanja je orežite za 2/3 kako biste podstakli nove izdanke i kako bi oblik biljke bio lijep i kompaktan.
Imajte na umu
Lavanda ima svoj period cvjetanja, što znači da neće cvjetati tokom cijele godine. Međutim, biljka ima mirisno lišće, tako da će odabir biljke jačeg mirisa osigurati da cijele godine uživate u njoj, pa čak i kada nema cvijet. S druge strane, ako ste skloni glavoboljama vezanim za mirise, izaberite sortu sa slabijim mirisom.
Da biste cvjetove biljke koristili za male bukete, sačekajte dok se pupoljci ne otvore napola prije nego što ih siječete. Ako želite buket sa suvim cvjetovima sačekajte da 3/4 pupoljaka procvjeta, pa ih onda isijecite, uvežite lijepom tkaninom i stavite u malu vazu.
Vinova loza se može razmnožavati generativno i vegetativno.
Generativno razmnožavanje vinove loze primjenjuje se samo u naučne svrhe u cilju dobijanja novih sorti. Za potrebe prakse vinova loza se razmnožava vegetativno jer se ovim načinom razmnožavanja iz pupoljka osobine sorte vjerno prenose na potomstvo.
Načini vegetativnog razmnožavanja su: razmnožavanje reznicama, položenicama i kalemljenjem.
Kalemljenje vinove loze je radnja kojom se živi dio jednog čokota sa pupoljkom spaja sa živim dijelom drugog čokota, koji već ima ili će imati korijen. Ovako spojeni dijelovi čokota u jedno nazivaju se kalem. Donji dio kalema naziva se podloga – hipobiont, a gornji dio plemka – epibiont.
Načini kalemljenja:
Kalemljenje na zrelo (podloga i plemka iste debljine)
Kalemljenje u procjep
Englesko spajanje na jezičak
Kalemljenje na spavajući pupoljak
Kalemljenje na zrelo (podloga deblja od plemke)
Kalemljenje u poluprocjep
Kalemljenje pod koru
Kalemljenje na zeleno (podloga i plemka iste debljine)
Prosto spajanje
Kalemljenje u procjep
Kalemljenje na budni pupoljak
Kada je u pitanju vrijeme, kalemljenje se može izvoditi u toku zima-proljeće, proljeće-ljeto ili ljeto-jesen. Kada je u pitanju mjesto izvođenja kalemljenja, može se izvoditi na stalnom mjestu-vinogradu, rastilu ili prporištu (otvoreni prostor) ili u kalemarnici (zatvoreni prostor). Kada je u pitanju materijal sa kojim se radi, kalemljenje može biti na zrelo, na zeleno ili zrelo na zeleno. S obzirom na način na koji se izvodi kalemljenje može biti ručno ili mašinsko.
Kalemljenje loze u procjep (na zrelo)
Kalemljenje se vrši u vinogradu na jednogodišnju ili dvogodišnju podlogu. U proljeće kada okca nabubre stablo se presiječe makazama na oko 3 cm ispod površine zemlje. Sačeka se 10 do 15 dana da se završi fenofaza suzenja kako se plemka ne bi ugušila u soku. Presjek na podlozi se zatim zagladi oštrim nožem i načini procjep dužine 3 do 4 cm. Plemka se priprema zasjecanjem bez pravljenja ramena, zasjecanjem i pravljenjem ramena ili zasjecanjem i pravljenjem kosih ramena. Kod ovog načina kalemljenja potrebno je da zemljište u proljeće ne bude preterano vlažno i da je dovoljno toplo.
Poslije ubacivanja plemke u procjep, plemka se vezuje i pravi se humka kojoj se mora održavati mrvičasta struktura tokom vegetacije.
Englesko spajanje na jezičak
Ovo kalemljenje se izvodi u periodu mart-april, a podešava se tako da okalemljene reznice budu u zagrejanoj prostoriji-stratifikali, u periodu najintenzivnijeg stvaranja kalusa, prema vrsti i sorti loze.
Reznice loznih podloga izvađene iz trapa potapaju se oko 3 dana u bazene sa tekućom vodom da bi nadoknadile izgubljenu vodu i postale pogodnije za kalemljenje. Sa reznica se skidaju sva okca, a ispod donjeg okca pravi se rez na 2-3 mm.
Reznice plemenite loze potapaju se u vodu na oko 24 sata prije kalemljenja. Plemka za kalemljenje priprema se tako što se iznad okca ostavi dio članka (internodija) dužine 1 cm. Presjek mora biti blago kos sa suprotne strane okca. Ispod okca ostavi se dio članka do sljedećeg kosog reza.
Poslije pripreme reznice podloge i plemke za kalemljenje kalemar uzima reznicu podloge i na njoj sa strane gdje je bilo okce pravi kosi rez čiji je presek 1,5 puta duži od prečnika reznice. Na gornjoj trećini kosog presjeka reznice pravi se jezičak idući nožem do osnove presjeka vodeći računa da ne vrši cijepanje. Na plemci sa strane okca pravi se identičan zahvat poslije čega se vrši uklapanje jezičaka.
Srastanje-kalusiranje spojenog mjesta vrši se u zagrijanoj prostoriji-stratifikali, a obrazovanje korena-ukorenjavanje u prporištu.
Kod ovog načina kalemljenja nisu potrebni ni kalem vosak ni vezivo.
Kalemljenje loze na spavajući pupoljak
Ovo kalemljenje se obavlja u toku avgusta ili septembra na podlogu zasađenu u proljeće.
Pupoljci za kalemljenje spavajućim pupoljkom uzimaju se sa dugih i umereno debelih lastara, jer na takvim lastarima ima najviše dobro razvijenih pupoljaka. Prije kalemljenja lastarima se odsijeca donji dio na kojem su pupoljci slabo razvijeni i vršni dio na kojem su nedovoljno zreli.
Podloga ne treba da bude starija od jedne godine, jer je kod starijih podloga prijem slabiji. Nisu poželjne podloge koje su na mjestu kalemljenja tanje od 5 ili deblje od 12 mm. Za kalemljenje na spavajući pupoljak najpogodnije su podloge debljine od 6−8 mm.
Kalemljenje se sprovodi tako što se plemka umeće pod koru podloge, a zatim pričvršćuje vezivom. Neposredno iznad površine zemlje (10-15 cm) kalemarskim nožem izreže se dio podloge, zatim se napravi uzdužni i poprečni presjek na kori podloge u obliku slova T. Zatim se dio plemke sa pupoljkom stavi na pripremljeno mjesto i veže.
Kalemljenje loze u poluprocjep
Kalemljenje na zrelo u poluprocjep je slično kalemljenju u procjep. Na podlozi koja je deblja od plemke umjesto da se pravi procjep skroz preko srži, pravi se samo sa jedne strane do srži, a plemka se zasječe u vidu sečiva od noža.
Kalemljenje loze pod koru
Ovaj način kalemljenja loze na zrelo primjenjuje se kada je podloga deblja od plemke. Kalemljenje se vrši u proljeće od kretanja sokova u podlozi do oko polovine aprila. Podloga se na željenoj visini prekrati i presjek zaravna oštrim nožem. Nakon toga kora se zasječe vertikalno prema dole u dužini od 3 cm. Plemka se priprema tako što se zasiječe pravljenjem kosog reza preko internodije (članka). Plemka se poslije umetanja pod koru veže, a presjek podloge premaže voskom.
Kalemljenje loze prostim spajanjem na zeleno
Najpogodniji termin za ovaj način kalemljenja, kada su podloga i plemka iste debljine, je u vrijeme intenzivnog porasta loze od 15. maja do 15. juna.
Podloga je dobra za kalemljenje kada više nije zeljasta već otvrdne toliko da se prstima ne može zgnječiti i da se na njenom presjeku vidi još zelena srž sa jasnim prstenom drvenih slojeva oko nje. Lastari su pogodni za kalemljenje kad im internodije dobiju izvesnu elastičnost i pri savijanju se ne lome.
Podloga se prije kalemljenja priprema tako što se na jedan dan prije kalemljenja vrh lastara prekrati na 10 cm iznad mjesta kalemljenja, ukloni se lišće, zaperci, vitice i pupoljci. Sa lastara koji su uzeti kao plemke treba ukloniti svo lišće do sredine peteljke, zaperke, vitice i vrhove. Plemke je najbolje uzimati neposredno pred kalemljenje.
Visina kalemljenja je oko 10-80 cm. Kod ovog načina kalemljenja postoje dva načina: kalemljenje pravljenjem kosog reza preko internodije (češći slučaj) ili kalemljenje pravljenjem kosog reza preko nodusa. Za vezivanje spojenog mjesta koristi se gumena traka. Pola sata poslije kalemljenja može se približno ocijeniti da li će se kalem primiti jer se na vrhu okalemljenog lastara pojavi kap soka.
Kalemljenje loze u procjep (na zeleno)
Ovo je najrasprostranjeniji način kalemljenja na zeleno u mnogim zemljama kada su podloga i plemka iste debljine. Vrijeme kalemljenja i način pripreme podloge su isti kao i za prosto spajanje na zeleno.
Na pogodnom dijelu lastar podloge se prekrati preko internodije na oko 2-3 cm iznad kolenca. Zatim se pravi procjep do kolenca, a dijafragma se ne smije povrediti. Poslije toga se uzima plemka iste debljine sa jednim okcem pa se ispod kolenca sa leđne i trbušne strane zasiječe u dužini 2-3 cm. U načinjeni procjep podloge smiješta se plemka tako da se dodiruje sa donjim dijlom procjepa odnosno ivicom dijafragme. Potom se spojeno mjesto vezuje gumicom počevši od gornjeg kraja na dole, tako da se kraj veziva pričvrsti na kolencu ili ispod njega.
Kalemljenje na budni pupoljak
Ovaj način kalemljenja na zeleno je veću primjenu našao u voćarstvu nego u vinogradarstvu.
Vrijeme ovog načina kalemljenja na zeleno počinje polovinom juna u vrijeme kada se kora lako odvaja od drveta. Podloga se priprema tako što se uklanjaju listovi i zaperci sa lastara čija je dužina 40-60 cm. Iznad mjesta kalemljenja ostavlja se jedno kolence sa listom i na oko 2 cm iznad obavi se prekraćivanje. Tehnika se sastoji u tome što se kora u gornjoj trećini podloge internodije zaseče u obliku slova T.
Ovaj način kalemljenja loze na zrelo primjenjuje se kada je podloga deblja od plemke. Kalemljenje se vrši u proljeće od kretanja sokova u podlozi do oko polovine aprila. Podloga se na željenoj visini prekrati i presjek zaravna oštrim nožem. Nakon toga kora se zasječe vertikalno prema dole u dužini od 3 cm. Plemka se priprema tako što se zasiječe pravljenjem kosog reza preko internodije (članka). Plemka se poslije umetanja pod koru veže, a presjek podloge premaže voskom.
Ovo je najrasprostranjeniji način kalemljenja na zeleno u mnogim zemljama kada su podloga i plemka iste debljine. Vrijeme kalemljenja i način pripreme podloge su isti kao i za prosto spajanje na zeleno.