Za zagrijavanje toplih leja najčešće se koristi svjež stajnjak, koji se doprema i slaže u neposrednoj blizini leja. Period početka punjenja zavisi prvenstveno od vremena proizvodnje i vrste povrća. Za ranu proizvodnju povrća iz pikiranog rasada, to počinje od kraja decembra, pa do početka februara. Za srednjeranu proizvodnju leje se pune od kraja februara do kraja marta. Trap se puni u tri sloja. Prvi je izolaciono-drenažni, drugi biotermički, a treći je hranljivi supstrat.
Izolaciono-drenažni sloj spriječava gubljenje toplote u zemljištu ispod dna trapa i sakuplja suvišnu vodu u leji. Debljina ovog sloja iznosi 10–15cm, a za spravljanje koriste se slama, kukuruzovina ili stabljike konoplje i suncokreta. Na izolacioni sloj se stavlja 30–60 cm biotermičkog materijala. Zavisno da li je stajnjak topao ili hladan, puni se na dva načina.
Topli stajnjak se raspoznaje po isparavanju iznad gomile u vidu magle, što znači da je fermentacija u toku. Trap s ovakvim stajnjakom puni se sloj po sloj do određene visine, i ravnomjerno raspoređuje. Kada se unese sloj 20–25cm, stajnjak se sabija gaženjem. Treba paziti da sabijanje bude ravnomjerno. Kod lošeg sabijanja kasnije mogu da se pojave ulegnuća.
Postupak se ponavlja po slojevima, sve dok se u trapu ne postigne potrebna visina, a ona zavisi od vremena. U januaru i februaru obično je 70–80cm, a u martu 30–40cm. Na sabijeni stajnjak postavlja se okvir – sanduk čije se nožice učvrste utiskivanjem u masu. Na njega se postavljaju prozori, a preko njih prostiru asure.
Hladni stajnjak može se miješati s toplim i u tom slučaju sva potrebna količina u trap se unosi odjednom, bez sabijanja. Na trap se postavlja okvir i leja zatvara prozorima i asurama. Poslije četiri do šest dana stajnjak počinje da fermentiše i grije leju. Tek tada se po dasci sabija i leja se opet zatvori. Kroz dvatri dana postupak se ponavlja. Bilo kako da je trap leje punjen, nju valja držati zatvorenom tri-četiri dana.
Za to vrijeme svakodnevno valja kontrolisati proces fermentacije. Pošto se najčešće koristi goveđi stajnjak blago kisele reakcije, na njemu se veoma često javljaju gljive – pečurke, koje mogu oštetiti rasad. Zato se stajnjak poslije unošenja prska krečnim mlijekom, čime se stvara neutralna reakcija. Osim stajnjaka, može se koristiti slama u smješi sa stajnjakom, uz dodatak vode i azotnog đubriva. Ako se termički proces odvija normalno, u leju se unosi i treći sloj – hranljivi supstrat. Topla leja se može postaviti na složen i sabijen stajnjak iznad površine zemljišta i tada nema potrebe za ukopavanjem. To je naročito preporučljivo na podvodnim terenima.
Hranljivi supstrat nije prirodno zemljište, već mješavina različitih materijala sa dodacima organskih i mineralnih đubriva. To su oranično–baštenska zemlja, ledinska zemlja, pijesak, treset, kompost, kompost iz toplih leja, zgoreli stajnjak i mineralna đubriva.
Oranično–baštenska zemlja uzima se s najplodnijih površina, čistih od korova i bez rezidua herbicida. Ledinsko zemljište se dobija ljuštenjem prirodnih i vještačkih travnih površina i priprema se dvije godine unapred. Ljušti se plugom bez daske, u sloju do osam centimetara, a ploče se slažu u prizme, naspramno trava na travu, širine dvatri, a visine 1,5–1,8 metara.
Radi ubrzavanja razlaganja, naizmjenično između slojeva, mogu se dodati nezgoreli stajnjak i krečni pijesak. Prizma se zaliva osokom. U toku godine prelopata se dva-tri puta. Radi bolje poroznosti i propustljivosti za vodu mješavini se dodaje pijesak, najčešće riječni, granulacije 0,2–0,3 mm.
Treset popravlja fizičke osobine mješavine. Kompost je značajna komponenta u spravljanju hranljive smješe jer popravlja hemijske, fizičke i mikrobiološke osobine smješe. Dobija se od biljnih otpadaka koji se prikupljaju na gazdinstvu, a za smješu može se koristiti poslije tri godine. Kompost koji se sakupi čišćenjem toplih leja od stajnjaka, služi kao komponenta za spravljanje nove hranljive smješe, a i on se upotrebaljava tek poslije tri-četiri godine.
Zgoreli stajnjak se prvenstveno koristi kao izvor biljnih hraniva i veoma dobro popravlja hranljivu smješu. Mineralna đubriva, uglavnom kompleksna NPK povećavaju sadržaj neophodnih hraniva u hranljivom supstratu, a rasadu valja obezbijediti dovoljno hraniva u pristupačnom obliku. Po kvadratnom metru se dodaje jedan do dva kilograma NPK đubriva.
Za smješu supstrata za proizvodnju rasada povrća najviše se koriste dva dijela ledinske zemlje ili dva dijela komposta i jedan dio pjeska, a proizvođačima koji tek započinju proizvodnju rasada, preporučuje se mješavina od jednog dijela zgorelog stajnjaka i dva dijela pijeska.
Najbolje je ako se potrebna količina hranljive smješe pripremi još u jesen, mada nije kasno ni nekoliko dana pred sjetvu. Prije upotrebe smešu treba sterilisati – vodenom parom ili hemijskim preparatima, i rešetanjem izdvojiti nepoželjne primjese.
Tek tako pripremljena unosi se u toplu leju kao treći sloj, debljine do 15cm, i raširi po biotermičkom materijalu. Površina hranljivog supstrata mora biti ravna. Poslije ravnanja leja se pokrije prozorima i asurama i ostavlja pet do osam dana da se zagrije i da niknu korovi. Od početka pripreme do trenutka sjetve treba da prođe 12–15 dana. Potom se leja otkriva, grabljicama dobro podrlja, da se uklone vodena para i nakupljeni gasovi u vazduhu i hranljivom supstratu, i uništi iznikli korov.
U plasteniku i stakleniku rasad se može proizvoditi na zemljištu koje pokriva takav objekat ili se na površinu unosi zemljišna smješa. U objektima bez grijanja na zemljište se obično prostre sloj svježeg stajnjaka (30–40cm), koji se ravnomjerno i u slojevima raširi i sabije.
Kada počne razlaganje i zagrijavanje stajnjaka (puši se) unosi se sloj 10–15cm prethodno sterilisane zemljišne smješe. Prilikom proizvodnje rasada na zemljištu prekrivenom plastikom unosi se 10–20kg zgorelog stajnjaka i 30–100 g NPK đubriva (15:15:15) po kvadratnom metru, ili đubriva kao što su “Cropcare” (50–100 g po kvadratnom metru), zatim se zemlja obradi na 20 do 25 cm (da se stajnjak i hranivo izmiješaju) i površina pripremi za sjetvu. Prije sjetve veoma je važno da se formira leja širine 120–150cm, odnosno takva da omogućuje radove sa staza. Leje se prave u pravcu duže strane objekta.
Kada se rasad gaji u saksijama, hranljivim kockama i kontejnerima, oni se pune kvalitetnom zemljišnom smješom. To može biti baštenska zemlja bez korova, zemlja sa ledine, koja se tokom ljeta slaže u gomile da bi do proljeća dobila dobru strukturu. Njoj se dodaju zgoreli stajnjak, kompost, treset i riječni pijesak. Najčešći odnos je dva-tri dijela stajnjaka ili baštenske, odnosno ledinske zemlje i dio treseta ili pijeska. Ne treba koristiti zemlju na kojoj su upotrebljavani herbicidi.
Za proizvodnju rasada paprike, paradajza, krastavca i salate smješa je sastavljena od 70 procenata slabo razloženog smeđeg treseta i 30 odsto jače razloženog treseta. Čist treset nije pogodan jer se zbog njegovih fizičkih svojstava veoma teško reguliše vlažnost, a često oskudeva u fosforu, što se odražava na rast rasada, a posebno paradajza – dobija plavu boju. Kao supstrat može se koristiti smeša glistenjaka i zemlje u odnosu 1:6–10 dijelova.
U zatvorenom prostoru vrijeme sjetve određuje se prema vrsti, vremenu i mjestu gajenja, odnosno klimatskim uslovima regiona. Sjetva može biti ručna ili mašinska. Ručno se sije omaške, na cijeloj površini, ili u redove. Razmak između redova je 5–10cm (zavisno od vrste), a u redu 1–5 cm.
Sjetva u redove ima prednost jer se sjeme bolje raspoređuje. Poslije sjetve seme se pokriva slojem sitnog, prosijanog komposta ili zemljišne smješe, debljine od pola centimetra kod celera, do 1,5cm kod paprike, paradajza i patlidžana, a krupno sjeme kao što je kod dinje, lubenice, krastavca i tikve, prekriva se slojem 2,5–3cm. Da bi biljke brže iznikle, prekriva se folijom. Sjetva može biti i u sanduke dimenzija 50x30x5cm, koji se postavljaju najčešće na rastojanju od pet centimetara.
U saksije, hranljive kocke ili plastične vreće siju se vrste koje slabije obnavljaju korijenov sistem ili koje su osjetljive na povrede korijena. Korijen rasada gajenog u saksijama ne ozlijeđuje se prilikom sadnje. Koriste se saksije prečnika 5–10cm i većeg za bostan, krastavce i tikve. Za grejanje rasada u zemljišnim saksijama (hranljivim kockama) koristi se mješavina hranljivog supstrata, koja se sabijanjem u specijalnim mašinama ukalupi. Broj saksija po kvadratnom metru u zavisnosti od veličine saksija varira, a od kubnog metra mješavine može da se dobije od 850, pa čak do 12.000 saksija.
Osim od hranljivih smješa, hranljive kocke se mogu pripremati i od mješavina dva dijela zemlje, dva treseta i dijela pijeska uz dodatak oko 1,5 kg NPK đubriva (15:15:15) ili tri šestine glinovite zemlje, dve šestine stajnjaka i šestine treseta uz dodatak oko 1,5kg kompleksnog NPK đubriva za kubni metar. U saksiju se sije samo po jedna sjemenka, izuzetno dvije-tri, a poslije nicanja višak se ukloni.
