Naslovnica Blog Stranica 121

Šta sve možemo raditi i sijati/saditi u julu?

Radove u vrtu najbolje je prilagoditi vremenskim prilikama u vrtu – suzbijati korov u vrijeme suše i ostaviti ga na vrtu da se čim prije osuši, a pred kišu i za vrijeme iste najbolje je vrijeme za presađivanja koja niste stigli napraviti tokom juna – kupusnjača, raznog cvijeća i sl. Da bi imali vrt koji tokom ljeta dobro podnosi suše i vrućine te treba čim manje zalijevanja svakako je preporučljivo vrt dobro malčirati početkom mjeseca.

Početkom jula dozrijeva crni ribiz te je vrijeme za berbu tog bobičastog voća. Možete od njih napraviti sokove, pekmeze, kompote, ali i zamrznuti u ledenicu za zelene sokove tokom cijele godine i za razne kolače i poslastice. Završne su berbe graška koji polako ide u sjeme i jesenskog češnjaka.

Tokom jula dozrijeva i luk. Također, vrijeme je kad uvelike počinjemo ubirati rezultate ovogodišnjeg truda – beremo mahune, tikvice, prvi niski grah, krastavce, mrkvu, mladi krumpir….. ali i prve paprike i rajčice.
Juli je vrijeme pravog obilja u vrtu, uživajte u svim tim prekrasnim plodovima, ali si i čim više toga spremite za zimu.

Tokom jula dozrijeva mnogo sjemenja: prošlogodišnje kupusnjače, bob, grašak, jesenska salata, špinat, turski karanfil, pakujac, naprstak, vučika, makovi…

Iako se mnogima čini da je juli vrhunac vrtlarske sezone, sjetva ipak nije završila u vrtu. Određene vrste povrća siju se kasnije, tokom ljeta, a neke čak i na jesen. Kako neke vrste brzo dozrijevaju, npr špinat, salata, rotkvice…tako se oslobađaju gredice nakon berbi u vrtu. Također, počinje se vaditi i luk, češnjak, krumpir…pa eto još slobodnog prostora za sjetvu:) Ukoliko ima dosta kiše, biti će vrlo pogodno za sjetvu, dok za vrijeme suše i vrućina ipak to i nije najbolje pa pričekajte kišu i zahlađenje za sjetvu.

Evo što sve možete posijati:
 – radič – vrijeme za sjetvu radiča je juni i juli, nek vrste čak i avgust – repa – sije se od – pak choi, daikon rotkva – od nedavno se u trgovinama mogu pronaći i razne vrste azijskog povrća, većina se tog povrća sije tokom juna i jula -mrkva- iako se ona sije u glavnini na proljeće, od više sam ljudi dobila toplu preporuku da se sije i tokom jula/početkom avgusta – takva stigne narasti do kraja jeseni i tokom zime možete imati stalno svježu mrkvu na vrtu   – crna rotkva – sije se od juna do jula – ovo povrće svakako preporučam sijati, sprema se u kasnu jesen u podrum, i prirodni je antibiotik, od nje se radi i sirup protiv kašlja.
Sjeme također možete naći u trgovinama – peršin, pastrnjak – isto kao i mrkva, postoji mogućnost da naraste do jeseni. Ako imate mjesta, možete i to posijati. – niski grah – ranim sortama niskog graha treba otprilike 2 mjeseca od sjetve do berbe – dakle logično je da stigne dozoriti ako ga i kasnije sijete.

Naravno, kod kasnije sjetve presudni faktor uspjeha jest činjenica hoće li biti dužih razdoblja vrućina i    suše – to jako šteti razvoju mahunarki. Kako su vrućine kod mene jako naštetile prvom urodu graha, tokom jula sam posijala par gredica niskog graha opet, za probu, i dio ću posijati i početkom avgusta. Ako ću imati sreće s vremenskim prilikama,  imati ću i na jesen berbu graha. – mahune –. Njima isto jako smetaju vrućine za razvoj ploda. – grašak- isto se može posijati tokom jula za jesensku berbu. Urod nije tako velik kao na proljeće, ali isplati se:) – grmolike tikvice – mogu se sijati do kraja jula – gorušica – Nju se preporuča sijati kada god imate slobodno mjesto u vrtu jer svojim korijenjem odlično mrvi tlo i preprema za sljedeću  sjetvu, a i pogodna je kao zeleno gnojivo. – bijeli korijen – divno zaboravljeno povrće i lijepi ukrasni cvijet.

Iako su već vrućine, tokom jula uvijek još presađujem dio posijanog i samoniklog cvijeća, kao i peruanskih jagoda. Rasađujem i preostale kupusnjače po vrtu.

Bolestima najbolje pogoduje kombinacija kiša i vrućina nakon, pa stoga budite na oprezu u takvim uslovima, pogotovo s paradajzom. Kiša također pogoduje širenju španjolskih puževa i tokom ljetnih mjeseci, pa svakako budite na oprezu i redovito ih skupljajte i odnosite s vrta.
Tokom jula uz obilje plodova vlada i prekrasno šarenilo u vrtovima. Na vrhuncu cvatnje su trajnice poput rudbeckia hirte i echinacea, budleja i gaillardia i još mnoštvo trajnica, dvogodišnjeg i jednogodišnjeg cvijeća, stoga ne propustite uživati u julskom obilju i šarenilu.

Izvor: https://www.biovrt.com/kalendar-radova-u-vrtu/radovi-na-vrtu-u-srpnju

Bolest plavih krila utiče na broj i kvalitet jaja – Simptomi, širenje i prevencija

Infektivna anemija pilića poznata i kao bolest plavih krila zbog cijanoze, odnosno pojava plavkaste ili ljubičaste boje na koži na području krila i drugih dijelova tijela.

Ova bolest rasprostranjena je u cijelom svijetu i izaziva ga virus Gyrovirus iz familije korona virusa. Ima veoma visoku stopu infektivnosti pa u kombinaciji sa sekundarnim bakterijskim infekcijama može da dovede do velikih gubitaka ukoliko se pojavi na farmama živine. Virus infektivne anemije je veoma otporan i može da preživi 10 minuta na čak 100 stepeni zbog čega se za njegovo uništavanje i dezinfekciju koriste sredstva na bazi hipohlorida i to i visokoj koncentraciji.

Bolest plavih krila – Simptomi zaraze

Infektivna anemija pilića najčešće se javlja kod mladih pilića starosti dvije do šest nedjelja, mada se mogu zaraziti jedinke u svakoj životnoj dobi. Bolest se najčešće prenosi s majke na potomstvo putem jaja, ali i direktnim kontaktom između zaraženih i zdravih kokošaka. Može se prenositi putem insekata kao što su komarci zbog čega je važno kontrolisati njihovu populaciju kako bi se smanjio rizik od prenošenja virusa.

Prvi simptomi bolesti pojavljuju se već 24 sata nakon zaražavanja, a izraženi su kroz slabost i umor pilića. Manje su aktivni, a u krvi zaraženog pileta primjetna je anemija odnosno smanjenje crvenih krvnih zrnaca. Pile gubi apetit, zaostaje u rastu i razvoju, ima loš kvalitet i opušteno perje, često se javlja priliv, a zaražena životinja osjetljiva je na sekundarne infekcije pa se njeno zdravstveno stanje brzo i rapidno pogoršava.

Iako je u pitanju bolest od koje češće oboljevaju pilići infekciji su podložne i odrasle ptice, ali one lakše podnose zarazu nego mladunci. Da li će i u kojoj meri da oboli odrasla životinja zavisni od njenog trenutnog opšteg zdravlja ali i otpornosti na virus koja se stiče vakcinacijom pilića.

Pročitajte: Kokoške su podložne raznim bolestima, a mogu zaraziti i ljude: SALMONELOZA je jedna od takvih!

Ukoliko se od infektivne anemije pilića razboli odrasla jedinka to može uticati na njenu produktivnost, odnosno broj i kvalitet jaja kod kokošaka ali i na reproduktivni kapacitet. U zavisnosti od faze i ozbiljnosti bolesti kod odraslih kokošaka infektivna anemija može uticati na jaja.

Osim na produktivnost odnosno smanjenje broja jaja infekcija utiče i na njihov kvalitet. Jaja zaraženih kokošaka imaju tanku ili mekanu ljusku, a mogu se javiti nepravilnost u obliku ili veličini jaja. Sam ukus i hemijski sastav jaja ostaje nepromijenjen, pa su bezbijedna za ljudsku upotrebu zato što virus vezuje isključivo za kokoške i ne može se prenijeti na čovjeka konzumiranjem jaja ili mesa zaražene životinje. Prema dosadašnjim naučnim saznanjima nije primjećeno da se virus koji izazova infektivnu anemiju pilića može prenositi preko hrane ili izmeta zaražene ptice. Ali, održavanje higijene, redovno čišćenje i dezinfekcija mogu u značajnoj mjeri da utiču na rizik od izbijanja, a posebno od širenje infekcije na farmi.

Liječenje i vakcinacija

Konkretan lijek infektivnu anemiju pilića ne postoji zato što je izazivač bolesti virus. U slučaju bolesti sprovode se mjere zaštite kokošaka, odvajanje zaraženih jedinki od ostatka jata, pojačana dezinfekcija, jača hrana i smanjenje stresa kako bi se životinji olakšao oporavak i smanjio rizik od komplikacija.

Stopa smrtnosti kod pilića zaraženih ovom bolesti zavisi od brojnih faktora prije svega od njihove starosti. Ukoliko se zaraze pilići mlađi od tri nedjelje koji još uvijek nemaju dovoljno razvijen imunitet, pa još dođe i do komplikacija, stopa smrtnosti može biti izuzetno visoka.

Pročitajte: Ovo su najčešće bolesti živine

Da bi se to sprečilo preporuka je da se pilići vakcinišu već u prvim nedjeljama života kako bi razvili imunitet na ovu za njih opasnu bolest. Cilj je da se vakcinišu prije nego što u opšte dođu u dodir sa virusom kako bi bili zaštićeni. Naravno, kao ni jedna druga tako ni vakcina protiv infektivne anemije pilića ne pruža 100 odsto zaštitu, ali u slučaju bolesti vakcinisana životinja će izbeći teže komplikacije i imaće blaži oblik bolesti. Vakcina se najčešće daje živini kroz vodu za piće.

Kako često ističu veterinari preventiva je jedan od ključnih faktora za sprječavanje rizika od pojave ove ali i ostalih bolesti živine. To prije svega podrazumijeva redovnu i temeljnu higijenu i dezinfekciju kokošinjca, kontrolu populacije komaraca kao prenosioca virusa ali i kontrolu i promet živine, a u slučaju novih životinja obavezno ih izolovati na nekoliko dana kako bi se provjerilo da li su bolesne prije puštanje u ostatak jata.

Da li je sigurno jesti napuknuti paradajz?

Paradajz koji pronađemo u prodavnici i na pijaci uvijek izgleda savršeno – sjaji se i nema mrlja. Ali, to nije uvijek slučaj s domaćim paradajzom iz bašte, koji često zna biti deformisan, može varirati u veličini i obliku, a neki su čak i napuknuti.

Nakon razgovora sa stručnjakom za hranu, iz Simply Recipes su saznali da li je normalno da se paradajz otvori dok sazrijeva.

Evo šta su naučili o tome zašto puca i da li je tada siguran za jelo.

Brian Chau, prehrambeni naučnik i direktor Chau Timea, objašnjava da pukotine i udubljenja nastaju na paradajzu kada kožica raste sporije od unutrašnjosti. Temperatura bi mogla uticati na rast paradajza – topla sunčana razdoblja praćena hladnijim noćima mogu dovesti do brzog širenja paradajza i pucanja kore.

Pročitajte: AKO PARADAJZ PRIHRANITE SA OVIM – Imaćete sočne i zdrave plodove sve do novembra

„Vrijeme takođe utiče na stanje vode“, kaže Chau. Obilne ili iznenadne kiše mogu dovesti do rasta i bubrenja unutrašnjosti paradajza. Dok se promjenjivi vremenski uslovi ne mogu kontrolisati, baštovanske navike mogu uticati na izgled paradajza. Chau dodaje da previše zaliivanja jednog dana, a nedovoljno drugog uzrokuje da paradajz neravnomjerno raste, uzrokujući njihovo pucanje.

Uglavnom, male pukotine na površini kore su bezopasne, a paradajz još uvijek možete jesti. Pojedite ga odmah kako biste ga spasili od daljnjih oštećenja. Napuknuti paradajz može se koristiti u receptima gdje izgled nije bitan, poput čorbi, džemova, salse i sokova.

Napuknuti paradajz nije siguran za jelo ako su unutrašnjost i sjemenke izloženi. U tom trenutku postoji rizik od zaraze od štetočina, kao što su crvi koji se hrane njime uvlačeći se kroz pukotinu.

Pročitajte: Šta nutricionisti kažu o kombinaciji paradajza i krastavaca u salati

Chau dodaje da kada je unutrašnjost paradajza izložena, ona takođe može privući štetočine poput voćnih mušica, uzrokujući razvoj bakterija i plijesni. Ako se paradajz čini sluzavo, pljesnivo, smrdljio ili napadnut insektima, bolje ga je kompostirati nego rizikovati da se razbolite.

Šta je stvarni uzrok sušenja grozdova?

Razumljivo je da do sušenja grozdova prvenstveno dolazi zbog ekstremno visokih temperatura koje su praćene jakim dnevnim insolacijama.

Međutim, uočeno je da navedena pojava uglavnom zahvata vinograde u kojima su zastupljene nešto osjetljivije sorte poput: Blatine, Black Magica, Smerderevke, Bene, pa dijelom i Viktorije. S druge strane, dobra stara žilavka uglavnom biva neoštećena, čime je još jednom opravdala svoj naziv. Dakle, stavlja se naglasak na zastupljeni sortiment u vinogradima. Osim toga, u strahu od opasne pepelnice vinogradari, iz neznanja, skidaju previše zaperaka i listova oko grozda ostavljajući ga tako nezaštićenim od agresivnih sunčevih zraka.

Primjetno je tako da su većinom nastradali dijelovi grozda okrenuti zapadnoj strani što znači da se eventualnom otkrivanju grozda mora ipak prići s istočne strane. Zbog toga na pokožici se pojavljuju tamnožute ili rđaste pjege, nakon čega dolazi do gubitka turgora pa se bobe smežuraju. Bobe su, pak, najosjetljivije u vrijeme promjene boje.

Kada do ožegotina na grozdovima i dođe, svi hrle po pomoć u agrocentre i poljoprivredne apoteke. Vinogradari misle da je riječ o truleži grožđa izazvanoj pojavom sive pljesni te traže pripravke za suzbijanje.

Međutim, nastala oštećenje su, nažalost, neparazitske prirode i kada se pojave na njih ne možemo uticati. Drugim riječima, bitna je preventiva. To, prije svega, znači da ubuduće ne smijemo prekomjerno zakidati zaperke čime grozdove ostavljamo nedovoljno zaštićenima te se podrazumijeva da se i mi sami moramo znati nositi s nastalim klimatskim promjenama.

Oštećene bobice ne predstavljaju posebnu opasnost u vinogradu, osim ako ne dođe do promjene vremena i nastupi kišovit period kada može doći do pojave truleži. U svakom slučaju, vinogradari u ovom periodu koriste botriticide pa će i grožđe biti zaštićeno od truleži, piše agroportal.hr

Što se tiče sive truleži simptomi su nešto drugačiji.

Najtipičniji simptomi bolesti koju izaziva gljivica Botryotinia fuckeliana (anamorfBotrytis cinerea) se javljaju na bobicama, posebno od šarka do punog zrenja. Na njima nastaju pjege, koje su kod crnih sorti crvenkaste, a kod bijelih svijetlomrke boje. Pjege se vremenom proširuju i zahvataju čitavu bobicu.

SIVA PLIJESAN VINOVE LOZE

Pokožica na bobici se razmekšava i veoma lako odvaja, po čemu je bolest poznata kao “ljušćenje bobica”. U vlažnim uslovima, na oboljelim bobicama, razvija se obilna siva plijesan koja se lako uočava.

Pri jakom napadu patogena dolazi do truljenja čitavog grozda i sljepljivanja pojedinih njegovih dijelova. Kada se on protrese može se u vazduhu vidjeti masa konidija. Naročito brzo trule zbijeni grozdovi, jer je na njima prelaz micelije sa jedne na drugu bobicu olakšan dodirom. Na kraju oboljeli grozdovi se suše i u potpunosti propadaju i nisu ni za kakvu upotrebu. Patogen nastavlja sa razvojem i nakon berbe, što je značajno za stone sorte grožđa koje trule tokom skladištenja, trasporta i prodaje.

U početku vegetacije mogu biti zaraženi pupoljci i mladi lastari, koji se suše. Na listu se javljaju krupne, crvenkastosmeđe nekrotične pjege. Simptomi bolesti na pupoljcima, lastarima i lišću se dosta teško uočavaju i atipični su.

Velike štete mogu nastati pri oboljevanju cvjetova, mladih bobica i šepurine, piše agrosavjet.com

Kada vaditi crveni i bijeli luk i na šta posebno obratiti pažnju?

Pravi moment za jare sorte je kad se zelena masa počne sušiti, a to zavisi od područja, sortne karakteristike, vremenskih uslova

Vađenje glavica ozimog crvenog i bijelog luka je uglavnom završena, a pred nama je berba jarih sorti. Ne treba žuriti, ali ne treba ni kasniti. Ranom berbom ćemo smanjiti akumulaciju hranjivih materija i njihovo preuzimanje iz zelenih listova.

Često vidimo povaljane zelene biljke lukova „zbog zrenja“, ali ovom mjerom samo prekidamo prirodan proces transporta hranivih materija, nakupljanje šećera i dozrijevanje ovojnih listova.

U slučaju da zakasnimo sa vađenjem glavica dolazi do raspadanja ovojnih listova. To je naročito izraženo u vlažnoj zemlji, u kišnom periodu.

Ne pravite oštećenja

Kod vađenja je najvažnije da odredimo optimalan termin i da ne oštećujemo glavice. Pravi moment za jare sorte je kad se zelena masa počne sušiti, a to zavisi od područja, sortne karakteristike, vremenskih uslova. Nadzemna masa se naginje prema tlu, vrat korijena se počinje sušiti, ovojni listovi postaju suhi i dobivaju karakterističnu boju.

Pročitajte: Luk počinje da žuti i suši se – Kako spasiti usjev?

Ako želite valjati biljke, možete to učiniti deset dana prije vađenja. Posao obavite po lijepom, vedrom, suhom i sunčanom danu. Spriječite oštećenje, jer je svaka rana mogući ulaz prouzrokovača truleži i drugih oboljenja i štetočina. Često se dešava da glavice crvenog luka doslovno iskoče iz zemlje ili „izađu“.

Prikratite korijen i nadzemni dio

Očistite ih i ostavite u sjeni da se prosuše, a tek onda uklonite suvišnu zelenu masu i korijen. Stablo se prikraćuje na najmanje 2 cm od vrha. U procesu sušenja kroz odsječeni dio isparava suvišna voda, a drška se spaja i zatvara prodor do sočnog tkiva. Korijen se skraćuje.

U oba slučaja prikraćivanje ne smije biti jako, jer bi tako otvorili unutrašnjost luka i on bi brzo propao. Obavite pregled. Sve što je oštećeno i sumnjivo, sa simptomima oboljenja, odvojite i što prije potrošite. Ostavite ih da se suše od jedne do dvije sedmice u hladovini.

Najbolje se čuvaju zrele, zdrave, dobro očišćene i osušene glavice na tamnom i prohladnom mjestu, piše agroklub

Dragoljub: Ljekoviti cvijet koji čuva biljke i obogaćuje našu ishranu

Niko pouzdano ne zna kako je dragoljub (Tropaeolum majus) dobio ime na našim prostorima, ali taj spektakularni cvijet decenijama uljepšava dvorišta svojim žutonarandžastim laticama i ovalnim listovima. Cvijetna letnja bašta ne može se zamisliti bez njegovih nježnih grmova. Lak je za održavanje i, osim što je ukras vrtova, dragoljub je jedna od najpopularnijih vrsta jestivog cvijeća. Zovu ga još i dragomilje, lazibube, latinče, mlatifa, ljubidrag, penjalica ili slak.

Piše: Biljana Nenković

Ranije se nije moglo zamisliti dvorište bez dragoljuba. Sijao se zbog lakog održavanja i dugog cvjetanja, koje počinje u julu, a završava se u oktobru. U ovoj deceniji doživljava renesansu jer je, osim dekorativnog izgleda, postao popularan kao jestivo i ljekovito cveće.

Narodna medicina svedoči o tome da je dragoljub jedan od najjačih prirodnih antibiotika, da djeluje i antifungicidno, antiseptički, antibakterijski, kao i da je dobar diuretik i laksativ. Posljednjih godina tvrdi se da svi dijelovi biljke imaju antibiotsko svojstvo i da povećavaju otpornost organizma. Koristi se kao tinktura i svježe cijeđen sok od biljke, a zbog velike količine C vitamina, cvjetovi i mladi listovi ove biljke završavaju u salatama. U dragoljubu ima i smole, pektina, gume, tanina.

Sve više se koristi kao dodatak vitaminskim salatama, koje treba jesti svakodnevno, ili čak svježe cijeđeni sok od lišća. Ali, ne uzima se više od 10 do 15 grama. Koristi se i za liječenje bolesti respiratornog sistema, kao što su astma, bronhitis, tvrdokorne sluzi, upalna stanja, kašalj, prehlade i grip. Zbog sličnih ljekovitih svojstava odavno je rame uz rame s renom i rotkvom.

Tako je dragoljub razbio predrasude da je biljka pomodarstva i da služi samo kao dekoracija na tanjiru zbog intenzivno žute boje, narandžaste i crvene boje cvjetova. Dok ne stigne do stola, ukrašava dvorišta, stvarajući grmoliku strukturu. Listovi su mu gotovo okrugli, cvjetovi krupni, a plod je suv, dijeli se na tri dijela i u svakom ima po jednu sjemenku.

Dragoljuba krasi jednostavnost u održavanju, i to je jedna od njegovih važnijih prednosti. Osim sunčanog mjesta u dvorištu, ova biljka ne traži skoro ništa više. Prihrana mu nije potrebna, ni poželjna, jer u previše plodnom tlu slabo će cvjetati. Dragoljub je poznat i po tome što nesebično dijeli svoje moći sa drugima i zaštitnički je nastrojen. Sije se među voćem i povrćem, jer ih štiti. On stvara materije koje uništavaju mnoge štetne mikroorganizme, odbija štetočine i izazivače bolesti.

Dragoljub je neprijatelj biljnih vaši, bijele mušice i leptira kupusara. Zbog toga ga često možete vidjeti u baštama s kupusom ili u voćnjacima. Može se naći i u prirodi, najčešće u bukovim šumama. Specifičan je po tome da se prostire i puže po tlu. Veoma je osetljiv na hladnoću i s prvim mrazom će nestati. Riječ je o jednogodišnjoj zeljastoj biljci, koja može da naraste od 15 centimetara do čak dva metra u visinu. Ovoj biljci odgovara i suvo i pjeskovito, dakle, dobro propusno zemljište. Sije se direktno u zemlju na dubinu do 2 centimetra. Može se prvo proizvesti rasad, ali ne voli previše presađivanje.

Pročitajte: Dragoljub je cvijet koji povećava prinos u bašti, evo koja je njegova tajna

U podnožje dragoljuba, ako je penjačica, mogu se posaditi niske cvijetnice, poput lobelija, ageratuma ili vodenika. Kod grmolikih vrsta dragoljuba, treba ih pustiti da rastu po zemlji gde će formirati pokrivač. Zato ih treba saditi na razmaku od oko pola metra. Ukoliko ih želite kao penjačice, treba im obezbijediti dobar oslonac i malo im pomoći u penjanju, jer nemaju vitice.

Dragoljub, posađen u zemljište bogato kiseonikom, razviće bogatu lisnu masu, ali će slabo cvjetati, pa osim nepoželjnog đubrenja, nije preporučljivo ni da se smjesti pored biljaka koje u zemlji vežu kiseonik, poput mahunarki ili djeteline. Odlično podnosi sušna ljeta i ne treba ga previše zalivati. Jedini posao oko dragoljuba je otklanjanje precvjetalih cvjetova, kako bi cvast bila što bujnija i uživanje u njegovoj ljepoti i lekovitosti potpunije.

Sjemenke umesto bibera, cvjetovi u namazu

Dragoljub se upotrebljava u svježem ili sušenom obliku. Listovi se mogu ubrati bilo kad, a cvjetovi u ljetnjim mjesecima, u julu i avgustu. Najbolje ih je brati u ranim jutarnjim satima. Sjeme se skuplja u jesen, kad sazri. Ne treba čekati predugo, jer prezreli plod može biti gorkog ukusa. Samljevene sjemenke imaju ljuto-pikantan ukus i koriste se kao zamena za biber.

Sitno isjeckani cvjetovi mogu se pomiješati s mladim sirom. Tako se dobija kvalitetan i zdrav namaz. Mnogi koriste dragoljub kao začin u omletu ili kajgani ili uz pirinač, makarone, salatu od krompira.

Prirodni lijekovi na našem portalu su preporuke preventivnog karaktera za vođenje zdravog načina života. Ukoliko imate neki zdravstveni problem prvo što trebate uraditi jeste da se konsultujete sa ljekarom. Ni u kakvom slučaju se nemojte oslanjati na alternativnu medicinu bez stručnog mišljenja.

Kako spriječiti pucanje plodova paradajza

Paradajz puca zbog fluktuacije u količini vode koju prima, a postavlja se pitanje šta se može učiniti kako bi se smanjila ili spriječila ova pojava.

Kada paradajz raste u uslovima suše ili se malo zaliva, jaka kiša ili kišni period može da uzrokuje da unutrašnjost paradajza raste brže od spoljne kože, što rezultira pucanjem paradajza.

Paradajz može da puca na dva različita načina: vertikalno pucanje kada se brazda proteže od vrha do dna ploda; i koncentrično pucanje koje se često pojavljuje na vrhu ploda, formirajući pukotine. Iako oba oblika pucanja mogu da dozvole štetočinama i bolestima da uđu u plod i podstaknu truljenje, koncentrično pucanje ponekad nije tako ozbiljan problem. Ukoliko pucanje nije otkrilo unutrašnjost ploda, već se biljka sama zalIJečila i ostali su joj, praktično, ožiljci, možete da dozvolite da ostane na biljci i sazri.

Pucanje paradajza i preventivne mJere

Pucanje paradajza ne može uvIJek da se sprIJeči; ukoliko imamo dug period kiša ili pljusak koji za nekoliko sati stručio mnogo vode – to može da dovede do pucanja paradajza bez obzira na to šta ste preduzeli. Međutim, možete da smanjite vJerovatnoću da će se to desiti.

  1. Zalivajte paradajz redovno i duboko
    Paradajz je osetljiv na nedostatak vode posebno tokom cvjetanja i plodonošenja. Neko pravilo je da se zaliva na svakih 5-7 dana. Međutim, to treba prilagoditi situacijama. Na primJer, ako je vreme suvo, siguran znak dehidracije paradajza je opušteno lišće. Za zalivanje odraslih biljaka potrebno je minimum 10 litara vode po biljci.

Zalivajte paradajz po bazi biljke (neposredno iznad korijena), nikako po listovima, kako biste izbJegli pojavu patogena, odnosno, bolesti. Redovno i duboko zalivanje će da smanji uticaj iznenadne jake kiše, jer biljke neće pretrpeti šok od prekomerne vode nakon stalnih sušnih uslova, što uzrokuje pucanje plodova paradajza. Najidealnije bi bilo imati sistem kap po kap, jer će zemlja stalno biti vlažna i nikakva vrućina neće biti toliko strašna.

  1. Obezbedite dobru drenažu
    Dobro drenirano tlo je jako važno. Posle svakog zalivanja preporuka je da se zemlja plitko okopa.
  2. Malčiranje
    Paradajzu treba obezbediti oko 5 cm organskog malča, poput slame. On pomaže da se održi konstantni nivo vlage u tlu.
  3. Sadnja otpornih sorti
    Postoje sorte paradajza koje su manje ili više otporne. Možete potražiti sorte koje su otporne na pucanje ploda. Mnoge hibridne vrste nude, ne samo visoku produktivnost i otpornost na bolesti, već su i manje sklone pucanju plodova.
  4. Rana berba
    Ukoliko je nepovoljna godina za paradajz, plodovi su skoro zreli, a očekuje se velika kiša, najbolje je da se obere paradajz pre najavljene velike kiše. Ako je počeo da menja boju, plod će da dovrši proces zrenja samostalno i nakon berbe.

Šta učiniti ako je paradajz već pukao

Ako je paradajz već pukao, važno je da se ubere što je prije moguće. Ispucali plodovi su mnogo podložniji patogenima i oštećenjima insekata. Ukoliko nema tragova insekata i truleži, ne miriše „na kiselo“, nije mekan plod i ne curi možete ga slobodno konzumirati. Trebalo bi odmah da se pripremi za kozumaciju.

Izvor: North Carolina Cooperative Extension / agrosaveti.rs

Razmnožavajte ruže iz SJEMENA: Prve latice će se pojaviti jako brzo čak i kućnim uslovima

Ruže možete saditi na dva načina: sadnjom sjemena ili uzimanjem pelcera. Sada predstavljamo metod sa sadjnom sjemena.

Koja je razlika između praška za pecivo i sode bikarbone

Veliki broj ljudi misli da su soda bikarbona i prašak za pecivo ista stvar, pa im je sve jedno, pa u hranu stavljaju jedno ako ostanu bez drugog.

Ipak, to nije istina. Njihov hemijski sastav se uvekoliko razlikuje, pa ne mogu da se koriste za iste stvari.

Soda bikarbona se često koristi za čišćenje, ali nije rijedak slučaj da se koristi i prilikom kuvanja. Zabuna često dolazi iz stranih recepata, gdje se za sodu kaže „baking soda“, dok se za prašak za pecivo kaže „baking powder“. Mnogi misle da su ovi pojmovi zapravo sinonimi.

Pročitajte: SODA BIKARBONA UMJESTO PESTICIDA – Zaštitite voće i povrće od propadanja na ovaj način!

Soda bikarboan se smatra idealnim sastojkom za sve vrste testa, jer pospješuje njegovo dizanje. Osim što se dodaje u jela, posebno u pripremi kolača za dizano tijesto, veliki broj domaćica koristi sodu i prilikom čišćenja kuće.

Međutim, sodi bikarboni je za aktiviranje njenih svojstava potrebna neka vrsta kiseline.

Prašak za pecivo je, sa druge strane, kombinacija sode i vinske kiseline, a kako bi djelovao, potrebna mu je samo voda. Za razliku od sode, prašak za pecivo ne bi trebalo da se miješa sa kiselom hranom, a najviše se koristi za nadimanje tijesta, slično kao i soda.

Dakle, soda bikarbona se stavlja isključivo u recepte koji sadrže veću količinu neke kiseline, a prašak za pecivo ne. Imajte na umu, kada pečete kolače i dezerte i koristite sodu bikarbonu, da morate dodati neki kiseli sastojak da biste to aktivirali i da bi recept ispao kako treba, prenosi Krstarica.

Napravite KOKOŠIJI STAJNJAK za prihranu biljaka

Iako je kokošiji stajnjak ključna komponenta organske proizvodnje i đubrenja, ipak ga nije moguće koristiti u izvornom stanju. Budući da on u sebi sadrži štetne kampilobakterije, ešerihiju koli i salmonelu, te da one mogu prouzrokovati bolesti, ukoliko preko hrane dospiju u digestivni trakt, neophodno je da se živinski stajnjak prethodno kompostira.

Prije nego što se u to upustite

Dvorišni uzgajivači kokošaka nastoje da uravnoteže boravak živine na otvorenom, i to na terenima gdje ima blata, sa boravkom u kokošinjcu. Stajnjak koje kokoške ostavljaju za sobom, a koje predstavlja mješavinu nepojedene hrane, perja i izmeta, sasvim je pogodno da se dalje iskoristi. Uz upotrebu piljevine od drveta i drugih prirodnih materijala za pravljenje prostirke u kokošincu, ovim se postiže da se neprijatni mirisi bolje apsorbuju kao i da se stajnjak brže razgradi. Kokošiji stajnjak olakšava posao kompostiranja.

Postarajte se da vaše ptice imaju prostirku od 25 santimetara debljine na podu kokošinca, kao i na mjestu gdje obavljaju čišćenje tijela kljunom.

Za kokoške je važno da imaju dovoljno prostora u kokošincu, kao i da se prostirka mijenja kvartalno ili makar dvaput godišnje. Iako prostirka može stajati dosta dugo i i dalje biti upotrebljiva, ipak se mora kontrolisati nivo vlage u njoj.  Ukoliko je prostirka previše mokra, to može dovesti do usporavanja procesa razgradnje materije, a previše suva prostirka može doprinjeti povišenom nivou prašine.

Jednostavani test pokazaće vam da li je nivo vlage u prostirci zadovoljavajući.  Potrebno je da zahvatite komad prostirke i da od nje pokušate da napravite loptu. Prostirka treba da bude dovoljno vlažna da se od nje može formirati oblik lopte, ali i dovoljno prosušena da se lopta lako može rastaviti prstima.

Nakon zamjene, staru prostirku je potrebno ostaviti na mjestu gdje se materija kompostira. Preporučeni odnos prostirke i stajnjaka bi trebalo da bude u razmjeri 3:1, odnosno 75% prostirke i 25% stajnjaka. Boja  biljnih ostataka koji se dodaju kompostnoj smješi bi trebalo da bude braon boje. Ova boja ukazuje na visok sadržaj ugljenika što kompost čini kvalitetnijim.

Priprema prostora u kojem se vrši kompostiranje

Kompost se pravi tako što se biljni ostaci pomješaju sa kokošijim otpadom. Za početak, potrebno je sav sakupjeni materijal staviti u prostor za kompostiranje. Nakon toga, potrebno je doliti dovoljno vode i kontrolisati temperturu na dnevnom nivou. Pomješane komponente dostižu temperature između 60-72 stepena kada se razgrađuju. Ova temperatura treba da se održi tokom tri dana u nizu.

Mješavinu je potrebno periodično mješati kako bi se na taj način omogućio priliv kiseonika. Kada je proces razgradnje završen, materijal bi trebalo da ima miris na glinu, a ne bi smjeo da miriše na trulež ili izmet.

Kompostnu smešu ne bi trebalo držati na zemlji, niti na otvorenom jer to privlači glodare. Takođe, komposter bi trebalo udaljiti od kokošinjca što je moguće više. Idealno bi bilo da komposter bude izdignut i da može da se zatvori, kao i da ima ručicu kojom bi se sadržaj mješao.

Prije nego što iskoristite kompost u vašoj bašti, razmislite o tome šta ćete gajiti. Ukoliko ćete uzgajati biljke koje imaju direktan kontakt sa zemljom, bilo bi dobro da izbjegnete kompost koji se bazira na stajnjaku iz razloga što ovakav kompost i dalje sadrži tragove bakterija. Biljke koje nemaju direktan dodir sa zemljom, poput brokolija ili kukuruza bi u tom slučaju bile bolji izbor jer je teže da budu kontaminirane.

Primjenite kompost na početku sadnje. Napravite sloj od nekoliko santimetara debljine i posadite biljke na njemu ili ga dodajte odmah nakon sadnje u zemlju. Dodavanje u nekoj od kasnijih faza neće dovesti do povećanja prinosa.

Ono što se ne preporučuje prilikom kompostiranja

Nemojte dodavati pseći, mačiji ili ljudski izmet u smješu za kompostiranje. Potencijal za širenje zaraze je mnogo veći nego kod kokošijih ostataka. Baštovani takođe treba da imaju na umu da čak i razgrađena materija u sebi sadrži ostatke bakterija što može biti razlog za preispitivanje izbora vrsta poput salate ili spanaća za uzgoj.

Kada je riječ o prostirci u kokošincu, preporučljivo je izbjegavati slamu kao podlogu jer nema tako dobra upijajuća svojstva kao drugi materijali. Miris amonijaka ne bi trebalo da se osjeća u kokošincu, a ukoliko to bude slučaj, potrebno je korigovati uzroke njegovog nastanka.

Izvor: The poultrysite

PROČITAJTE:

Živinsko đubrivo – najjače, a organsko!

Ove trikove morate znati ako uzgajate kokoške u dvorištu!

Povećajte nosivost jaja kod vaših koka – Hranite ih bijelim lukom!