Uzgoj proljećnog bijelog luka nije težak, ukoliko znate šta treba uraditi tokom priprema, sadnje i za vrijeme vegetacije. Iako većina povrtara i baštovana bijeli luk sadi u jesen, jer su glavice veće, postoje prednosti proljećnog bijelog luka koje nisu zanemarljive.
U proljeće se sade čenovi bijelog luka takozvanog proljetnjaka, dok se u jesen sadi ozimi ili jesenjak. Razlike spolja su gotovo nevidljive, osim veličine glavice, ali se razlikuju u unutrašnjosti. Proljećni bijeli luk u lukovici ima više manjih čenova, dok jesenji ima manji broj krupnijih čenova pravilno raspoređenih oko lažnog stabla.
Većina povrtara sadi ozimi bijeli luk u jesen. Postoji nekoliko razloga za to:
1) čenovima bijelog luka potreban je hladan period da bi pokrenuli razvoj lukovica,
2) jesenjom sadnjom čenovima se daje vrijeme da puste korijen prije zime.
Kada u proljeće nastupi toplije vrijeme i zemlja se zagrije, biljke tada mogu da nastave svoj rast.
Međutim, ukoliko se propusti jesenja sadnja, bijeli luk se može posaditi u proljeće, ali je potrebno znati nekoliko bitnih stvari.
Tajna uzgoja proljećnog luka dobre veličine je sadnja čenova u zemlju što je moguće ranije, a zatim pružanje adekvatne pomoći tokom rasta i razvoja. Idealno bi bilo posaditi ga u martu, ali nije kasno ni da se posadi u aprilu. U nekim literaturama piše da može da se sadi do 15. maja.
Ipak, treba napomenuti da će bijeli luk posađen u proljeće biti nešto manji od onih koji su posađeni u jesen, ali će imati veći broj čenova (češnjeva).
Ova razlika u veličini lukovice nije proizvod neke greške povrtara, već zato što jesenji bijeli luk ima prednost u sezoni rasta. Druga razlika je što se sezona berbe pomijera. Jesenji bijeli luk stiže ranije, dok proljećnom je potrebno nekoliko dodatnih nedelja. Treća razlika su, zapravo, prednosti proljećnog bijelog luka: čvršći je, bogatiji eteričnim uljima i može da se čuva duže tokom zime od jesenjeg.
Proizvodnja kvalitetnog proljećnog bijelog luka
Mjesec dana prije sadnje je potrebno pripremiti tlo, kako bi se lijepo sleglo. Takođe, prije sadnje je potrebno uraditi selekciju čenova koji će se saditi. Odbacuju se oštećeni, oboljeli i jako sitni. Ovom selekcijom se odvajaju čenovi relativno ujednačene krupnoće, čime se kasnije dobijaju usjevi ujednačenog porasta i krupnoće glavica.
Zatim, potrebno je uraditi dezinfekciju, što se može uraditi jačim čajem od kamilice.
Kada se gaji bijeli luk, važno je posaditi nekoliko sorti, jer neke mogu da podlegnu određenim bolestima ili neće napredovati kao što se očekivalo zbog različitih faktora. Imajući više vrsta bijelog luka na svojoj parceli ili u svojoj bašti, možete da osigurate uspješniju sezonu i berbu.
Za razliku od jesenjeg bijelog luka, koji se sadi na dubinu od 4-5 cm, proljećni bijeli luk se sadi nešto pliće, 2-3 cm u zemlju.
Bijeli luk zahtijeva hladan period, kako bi se obavio proces vernalizacije (jarovizacije). Ona je neophodna da bi luk obrazovao čenove i glavicu. Kada se biljka posadi u jesen, majka priroda brine o vernalizaciji tokom zime. Međutim, kada se bijeli luk posadi u proljeće, možda neće biti dovoljno izložen hladnim temperaturama da bi se ovaj proces dogodio. U tom slučaju, može da dođe do formiranja jedne glavice umjesto lukovice sa čenovima. Ovakav bijeli luk može da se konzumira, ali ukupni prinos je umanjen.
Dobra vijest je da proces vernalizacije bijelog luka možete sami da izvedete prije poljećne sadnje, kako bi se pospiješio razvoj lukovice. Sjemenski čenovi se stave u plastičnu kesu i u frižider na nekoliko nedelja (dvije do četiri). Prije nego što se smesti u frižider, na kesi se probuši par rupa zbog protoka vazduha. Čenovi se provjeravaju svake nedjelje i prati se da se ne nakuplja vlaga i da se ne stvara plijesan. Ako se primijeti da su počeli da niču ili da se formira korijen, čenove je potrebno odmah posaditi.
Bijeli luk je najbolje posadi na mjestu u bašti ili na parceli gdje su bile mahunarke (grašak, pasulj), zatim paradajz i parika, ali nikako drugi lukovi, poput crnog luka ili praziluka.
Njega proljećnog bijelog luka
Jako je važno obezbijediti postojanu vlagu. Ukoliko je vruće i suvo vrijeme, bijeli luk je neophodno zalivati svakih 7 do 10 dana. Biljke pod stresom zbog nedostatka vode neće proizvesti velike glavice. Zalivanje bi trebalo da se smanji 2-3 nedjelje prije vađenja biljaka, jer će to pospiješiti njihovo sušenje. Naime, prirodan je proces da suvi vremenski uslovi šalju signal bijelom luku da je vrijeme da uđe u finalnu fazu razvoja.
Uklanjanje korova je druga mjera koju je neophodno sprovoditi. Ne treba dopustiti da se korovi takmiče sa bijelim lukom oko vlage i hranljivih materija, jer bijeli luk nije toliko jak borac u tom segmentu. Najbolje je pustiti korov da malo poraste i sjeći ga, ne čupati. Na ovaj način će se smanjiti rizik od oštećenja korijena (pogotovo mladog) bijelog luka, s obzirom da je on dosta plitak. Ukoliko imate manju baštu, malčiranje biljaka nakon sadnje smanjiće pojavu korova.
Redovno okopavanje je treća mjera, kako bi se održala rastresitost gornjeg sloja zemlje, što će omogućiti optimalan razvoj lukovica.
Prihrana je obavezna. Bijeli luk voli bogato, organsko tlo i veliki je potrošač azota. Ukoliko se bavite organskom proizvodnjom luka, zemlju je potrebno nahraniti kompostom u proljeće, te organskim đubrivom bogatim azotom. Ovo će pospiješiti zdrav razvoj nadzemne mase, što će pomoći biljci da razvije veće lukovice. Dalja primjena tečnog organskog đubriva svake dvije do tri nedelje osiguraće stalno prisustvo hrane. Prihranjuje se u fazi 3-4 lista, te u vrijeme formiranja lukovica.
Takođe, važno je da se ukloni cvjetno stablo, tamo gdje se pojavi. Ono se pojavljuje otprilike početkom ljeta. Najbolje je odsjeći ga baštenskim makazama. Odstranjuje se da biljka ne bi trošila energiju na cvjetanje i reproduktivni proces. Cvijetno stablo je jestivo i može da se koristi za pravljenje pesta ili kao zamjena za čen bijelog luka u salatama ili nekom drugom jelu.
Zaštita od bolesti i štetočina
Kao i sve biljke i beli luk napadaju razne bolesti i štetočine. Najčešće se javlja plamenjača i rđa bijelog luka. Dobru preventivnu zaštitu daju preparati na bazi bakra.
Što se tiče insekata, najveću štetu pravi muva bijelog luka, odnosno njihove larve.
Muva bijelog luka prezimljava kao odrastao insekt u zemlji i u rano proljeće izlazi da se hrani nektarom cvjetova različitih biljaka. Let lukove muve se poklapa sa cvjetanjem jabuke ili maslačka (otprilike sredina aprila). Zatim, slijedi razmnožavanje. Jaja polaže po listovima luka i na zemlji tik uz biljke. Larve se ubušuju u lažno stablo i tu se hrane listovima, prodirući prema glavici. Prva generacija larvi napada jesenji bijeli luk, ali druga i treća mogu da oštete proljećni. Biljke zaostaju u razvoju, žute im listovi, dolazi do truljenja i na kraju do propadanja.
Protiv ove muve postoje razni insekticidi a, ukoliko ne želite da ih koristite u svojoj bašti, najlakši način je da se pored luka posade biljke koje svojim mirisom tjeraju muvu bijelog luka, kao što su šargarepa, celer, paradajz, nana i kamilica. Jedna od tehnika koji su koristili naši stari je posipanje drvenog pepela. Ono se ponavlja na svakih mjesec dana tokom cijele vegetacije, u manjim količinama, baš zbog nekoliko generacija ove muve.
Momenat vađenja bijelog luka je, takođe, veoma važan, da ne bi prezreo i da bi mogao dugo da se čuva. Vrlo je lako procijeniti, a to je kada 60 posto listova požuti i svene.
Izvor: agrosaveti.rs