Ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Unsko-sanskog kantona (USK) Sulejman Kulenović na današnjem je sastanku s predstavnicima kantonalnih udruženja poljoprivrednika najavio izdvajanje značajnijih poticajnih sredstava u odnosu na prethodne godine.

-U Nacrtu budžeta smo planirali značajnija sredstava za poljoprivredu, ili bolje reći direktno za primarne poljoprivredne proizvođače. Tako bismo u 2020. godini za poljoprivredu trebali izdvojiti više od pet miliona KM – rekao je ministar Kulenović.

Istakao je i kako bi svi poticaji za proteklu godinu trebali biti isplaćeni kroz narednih mjesec ili dva.

-Još u prošloj godini smo isplatili sve za proizvođače mlijeka, te nešto više od 50 posto za proizvođače jagodičastog voća. Mislim da ćemo do kraja februara uspjeti isplatiti sve, odnosno očistiti 2019. godinu – dodao je kantonalni ministar poljoprivrede Sulejman Kulenović.

Poljoprivrednici su još jednom ukazali na određene probleme s kojima se suočavaju, a posebno su apostrofirali nedostatak radne snage.

-Poticaji Kantonalne vlade nisu problem, tu smo mogu tako reći našli zajednički jezik. Međutim, danas smo razgovarali o određenim infrastrukturnim projektima, konkretno rješavanju građevinskih dozvola, uređenja prilaza farmama i nabavci neophodne mehanizacije. O tome smo prinuđeni ozbiljno razgovarati, jer se suočavamo s velikim problemom nedostatka radne snage, uslijed odlaska mladih iz BiH – kaže predsjednik Udruženja proizvođača mlijeka i mesa u USK Ermina Veladžića.

Iz Kantonalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva potvrđeno je kako je u prošloj godini proizvodnja mlijeka smanjena za milion i po litara, kao i da je primijećeno evidentno smanjenje broja mliječnih grla.

Zbog svega navedenog je i planirano značajno povećanje izdvajanja budžetskih sredstava, a naročito će se pažnja obratiti na proizvođače mlijeka.

Izvor: Biznis.ba

Iako zvuči paradoksalno, pranje nekih namirnica može biti uzrok širenja bakterija pa i trovanja, a prehrambeni stručnjaci objasnili su koja su pravila oko pranja hrane, odnosno koje namirnice nipošto ne bi trebalo prati prije kuvanja, a koja se obavezno pere.

Među takvim namirnicama su sledeće:

Jaja

Postoji posebna supstanca koja se u industrijskoj proizvodnji i prodaji stavlja na jaja, a njena namjena je zaštita jaja od bakterija. Voda uništava tu zaštitu, pa se jaja ne bi trebalo prati već normalno kuvati i potom oljuštiti.

Piletina

Pranjem sirove piletine zbog prskanja vode kapljično se širi bakterija kampilobakter (Campylobacter).

Ustanovljeno je da dvije petine ljudi sirovu piletinu prije pripreme opere. Ali, upozoravaju, kapljice vode koje se odbijaju odgovorne su za prenos navedene bakterije na kožu, radne površine, odeću i kuhinjsku opremu.

Zabranu pranja sirove piletine treba shvatiti ozbiljno jer kampilobakter može rezultirati opasnim bolestima, pa čak i smrću. Ono što možete učiniti jeste pobrinuti se da je piletina koju pripremate dobro pečena ili kuvana i da nakon tretiranja mesa dobro operete ruke.

Ostalo meso

Zabrana pranja ne odnosi se samo na piletinu, već i ostalo meso poput govedine, svinjetine i jagnjetine, jer i kod njega dolazi do širenja bakterija po kuhinji prilikom pranja. Bakterija se na mesu jednostavno rješava – visokom temperaturom, bilo da ga kuvate ili pečete.

Dobro bi bilo prije kuvanja višak mesnog soka sa površine obrisati papirnim ubrusima, a nakon rukovanja sa mesom, obavezno operite ruke toplom vodom i sapunom.

Tjestenina

Kuvari pranje tjestenine vide kao najveći grijeh koji možete počiniti, jer voda uklanja skrob koji pomaže bolje apsorbovanje umaka koji ćete poslužiti sa njom. Tako se testenina ne bi trebala prati ni nakon kuvanja, a jedini su izuzeci tjestenina koju ste skuvali za salatu ili koji ćete prokrčkati u tiganju.

Pečurke

Ovu namirnicu, zbog svoje sunđeraste strukture sa izuzetnom moći upijanja, nikad ne treba prati ili namakati u vodi. Ako vam se čine prljave, naprosto ih ogulite sa nožićem ili ih obrišite papirnim ubrusima. Pečurke treba guliti samo ako je došlo do promjene boje, a bez obzira na boju, treba odrezati donji dio pečurke.

Šta se obavezno mora oprati:

Voće i povrće čiju koru ljuštimo

Ovo se pravilo odnosi nakon ljuštenja – na primjer krompira ili luka. Ali, ako je riječ o namirnici poput lubenice ili limuna, tada ih operite prije konzumiranja – bakterije sa kore lako preko noža dolaze u unutrašnjost.

Limenke

Bakterije ne mogu ući u konzerviranu hranu, zbog toga one tako dugo mogu stajati. Ipak, definitivno mogu ući unutra ako ne operete poklopac limenke prije rukovanja sa njom.

Orašasti proizvodi

Malo ljudi zna i pridržava se pravila pranja orašastih plodova, iako ga stručnjaci za zaštitu zdravlja ističu. Naime, čak i ako su oljušteni (pistaći, kikiriki i sl.), nikad ne znate kako su skladišteni i transportovani. Takođe, znaju se špricati sa kiselinom koja štiti od parazita, pa mogu naštetiti ljudskom zdravlju.

Sušeno voće

Ova vrste hrane smatra se jednom od „najprljavijih“. To se posebno odnosi na sušeno voće koje se prodaje u rinfuzu, a vitrine u koje se stavlja se vrlo retko ili nikad ne peru.

Operite ga ili ga čak ostavite da stoji u vodi neko vreme, pa sami posušite par sati i biće jednako ukusno, a mnogo zdravije.

Pirinač

Nedavno je istraživanje pokazalo kako česta metoda kuvanja pirinča – u šerpi kipuće vode dok ona ne ispari, izlaže one koji je jedu tragovima otrovnog arsena. On kontaminira pirinač tokom uzgoja, a rezultat je industrijskih toksina i pesticida.

Arsen, pa čak i u tragovima, povezuje se s povećanim rizikom od srčanih bolesti, dijabetesa i raka, kao i problema u razvoju pa je najopasniji za decu, upozorava Endi Meharg, profesor biologije na Univerzitetu Belfast. Naime, pirinač bi trebalo staviti u vodu preko noći, a ujutro isprati pod vodom te potom kuvati – time se udeo toksina u njoj smanjuje za čak 80 posto.

Izvor: Kurir

U prirodi postoji mnogo rijetkih i nedovoljno poznatih pečuraka koje imaju brojna ljekovita svojstva o kojima malo znamo. Udruženje lekovite pečurke iz Sopota postoji već 3 godine i bavi se sakupljanjem ovih gljiva, ali i njihovim uzgajanjem u veštačkim uslovima, proizvodnjom micelijuma i medicinskih tinktura.

„Naše tržište je, nažalost, zasićeno proizvodima iz Kine, a ona jeste zapravo jedan od najvećih proizvođa pečuraka i ko zna čega još. Ljudi koji kod nas proizvode tinkture oni to kupuju – uvoz iz Kine. Mi smo prvi koji smo počeli sa kompletnom proizvodnjom jer smo obuhvatili sve segmente posla, bukvalno od početka do gotovog proizvoda“, kaže Aleksandra, iz udruženja ljekovite pečurke.

Kako Aleksandar navodi, oni to rade iz ljubavi i to ljubavi prema mikrobiologiji i ljubavi prema pečurkama. A, kada su došli u fazu da imaju šta da pokažu i ponude ljudima hobi se pretvorio u posao.

Tri su ključna elementa za uzgoj pečuraka: dobri uslovi, dobar micelijum i dobar supstrat za uzgoj. Micelijum se može kupiti, ali potrebno je pronaći i odgovarajući supstrat koji se razlikuje od gljive do gljive.

„Čitav proces proizvodnje je kompleksan i podeljen u segmente. Prvo ide proizvodnja micelijuma, kako nazivaju seme“, kaže Aleksandra.  Seme se stavi na hranljivu podlogu, a da li će biti piljevina, slama ili nešto drugo zavisi od vrste pečurke.

Da bi se dobila tinktura potrebno je oko 3 mjeseca. Sve se radi u sterilnim uslovima jer je u svakom fazi pečurka osjetljiva na invfekcije. Osim sterilnih uslova, neophodno je kopirati uslove iz prirode jer one „rade na isti princip kao i mi: udišu kiseonik, a izbacuju ugljen dioksid. Treba joj obezbjediti svjež vazduh, vlagu, određenu temperaturu i svjetlost “, navodi Aleksandar.

Reiši je kraljica među pečurkama i osim svih svojih brojnih lekovitih svojstava, ona može biti ključno rješenje za uništavanje ovog razornog virusa deformisanosti krila kod pčela. Podaci objavljeni u studiji u jednom poznatom naučnom časopisu ukazuju na to da su pčele primjećene na micelijumima pečuraka, što nam govori da gljive iz pečuraka mogu dobiti medicinsku ili hranljivu vrijednost.

„Svaka pečurka je za nešto dobra. Sve tinkture djeluju antikancerogeno, antivirusno i antibakterijski. Neke su dobre za određene organe, kao što je reiši pečurka dobra za srce. To je pečurka koja je univerzalna, a u Kini je zovu „gljiva besmrtnosti“ jer liječi sve osim smrti. Ona je bukvalno božanstvo kod njih“.

Tu je i pečurka koja podiže imunitet i kod prehlade i gripa odmah se osete efekti čim popijete čaj sa tinkturom, a tu je i pečurka koja je hrana za mozak koja obnavlja omotače neurona, pomaže kod Parkinsove bolesti, Alchajmerove bolesti, stresa, depresije, raznih vrsta demencija.

Gljive su jedan živ organizam i naučnici su dokazali da su ćelije gljiva mnogo bliže ljudima i živitinjama nego biljkama, što potvrđuje i micelijum koji reaguje na pokrete, muziku i ljudski tretman. Što znači da ni sam proces gajenja nije lak i da zahtjeva puno njege, ali na kraju se dobija jedinstven proizvod sa medicinskim dejstvom.

Izvor: AgroMedia

U cilju unapređenja proizvodnje, poljoprivredne zadruge, fabrike za preradu voća i povrća i poljoprivredni proizvođači sa područja Semberije, Majevice i Birča, formirali su klaster koji obuhvata deset lokalnih zajednica.
Radi konkuretnosti, opstanka i ostvarenja dobiti, otkupljivači i prerađivači sjeveroistočnog dijela Srpske, u novoj sezoni dogovaraće proizvodnju voća i povrća i zajednički nastupati na tržištu.
Tomo Simić, predsjednik Upravnog odbora klastera „Semberija, Majevica i Birač“ i direktor Poljoprivredne zadruge „Agropodrinje“ ističe da prednost koju donosi bolja uvezanost članova klastera svima u lancu omogućava sigurniju proizvodnju.
– U klasterima je veća proizvodnja nego pojedinačno, a čim je veća proizvodnja svih, onda smo ozbiljniji na tržištu i interesantniji svakom prerađivaču – dodao je Simić.On je najavio da će klaster poljoprivrednicima obezbijediti repromaterijal, pružati stručnu pomoć, ali i voditi računa o tržištu, agrotehnici, kvalitetu roda i inicirati proizvodnju deficitarne robe.
U Bijeljini su kooperanti fabrike „Sava Semberija“, koja je članica klastera, još prošle godine koristili benefite udruživanja. Gradska uprava Grada Bijeljina podržala je „Projekat za razvoj konkurentnosti u ruralnim područjima“ u okviru kog je 77 semberskih povrtlara i voćara koji su ugovorili proizvodnju sa fabrikom „Sava Semberija“ dobilo podršku u vidu materijala za poljoprivredu – zaštitnih sredstava, đubriva, crijeva za navodnjavanje, folija, ambalaže…
Podrška vrijedna 170.000 konvertibilnih maraka je obezbijeđena preko Jedinice za koordinaciju poljoprivrednih projekata pri resornom Ministarstvu. Četrdeset odsto sredstava je obezbijeđeno iz fondova Evropske Unije, a deset odsto iz budžeta Grada Bijeljina. Ostalih 50 odsto vrijednosti podrške poljoprivrednici su platili u robi koja je predata „Savi“.
Sonja Milanović, menadžer klastera, najavila je da će početak rada i organizaciju klastera podržati međunarodni fond za razvoj IFAD, resorno Ministarstvo i lokalne zajednice.

Izvor:

BANJALUKA – U požaru koji se noćas tri minuta poslije ponoći dogodio u banjalučkom naselju Šargovac izgorjela je štala i krov kuće.

Banjalučki vatrogasci su oko 00.30 uspjeli da stave požar pod kontrolu.

Iz štale koju je zahvatio plamen spašeno je 60 ovaca, četiri svinje i dvije krave, a u njoj se nalazilo i 3.500 bala sijena.

U gašenju požara učestvovalo 11 vatrogasaca sa šest vatrogasnih vozila i jednim bagerom, naveli su Vatrogasnoj brigadi Banjaluka.

Kako je do požara došlo još uvijek nije poznato.

Izvor: Nezavisne

HAMBURG – Danas imamo previše loše, a premalo dobre vatre, kaže Stiven Pajn stručnjak za požare, koji smatra da se treba vratiti tradiciji Aboridžina koji su spaljivali šume ne bi li spriječili veće požare, za nedjeljnik Špigel.

Ideja je jednostavna i odavno poznata čovječanstvu – kontrolisani požari mogu da uklone veće površine šuma i rastinja. Kada onda, u vrijeme suše, krenu divlji požari, oni neće imati prostora da se šire. U tekstu koji je prenio DW postavlja se pitanje da li je to rješenje za Australiju.

Jeste, tvrdi profesor Stiven Pajn, ugledni američki stručnjak za istoriju životne sredine i vatru. Profesor kaže da su Aboridžini redovno spaljivali šume i tako ih čuvali od većih požara.

„U predjelu kojim su dominirali Aboridžini bilo je više ugljenisanih površina, ali su zato požari bili manje žestoki. Australiji treba više požara – ali onih prave sorte. Danas imamo previše loše, a premalo dobre vatre“, navodi Pajn.

Prema njegovim riječima, stari britanski kolonijalni sistem je onda bio riješen da strogo zabrani svaku vrstu požara.

„Poslije Drugog svjetskog rata su australijski stručnjaci za šume počeli da kontrolisano spaljuju ogromne površine po ugledu na Aboridžine. Ali onda je namjerno spaljivanje izašlo na loš glas – nažalost“, kaže Pajn za njemački magazin Špigel.

Stiven Pajn, profesor emeritus Državnog univerziteta Arizone i autor više kapitalnih knjiga o požarima, kaže da su ljudi počeli da se više vode emocijama prema prirodi, kengurima i koalama, te da je tako zanemarena bezbjednost.

„Tako se Australija opet vratila kolonijalnoj filozofiji suzbijanja svakovrsnih požara. Vatrogasci sada koriste avione kao vidljivi simbol modernosti. To je sve politički teatar“, navodi on.

Stručnjak za ekologiju i požare naziva Australiju „vatrenim kontinentom“ gdje su požari tako prirodno stanje kao što je led u Sibiru.

„Australija je milionima godina izložena požarima tako da se njen životinjski i biljni svijet prilagodio“, priča Pajn za Špigel.

Jedino su na tom kontinentu, dodaje, životinje i biljke naučile da koriste vatru. Recimo ptice grabljivice koje namjerno nose zapaljene grane i šire požar kako bi istjerale plijen na čistac. Ili biljke čije sjeme biva učaureno u vosak – on se topi samo jakim plamenom i tada sjeme pada u zemlju, a biljka opstaje.

Pajn tvrdi da je otvoreni plamen praktično prognan iz ljudske civilizacije, u gradovima se vatra rijetko gdje još može vidjeti. Međutim, sveprisutno je ono što profesor naziva „industrijskom vatrom“ koja nikada ne prestaje i nema granice.

„Kad sam bio mlad, u Finiksu smo redovno spaljivali travnjake. To traje pet minuta, nije velika stvar, sve komšije su to radile. Danas iznajmljujem mašinu za sakupljanje trave po koju odlazim automobilom koji ide na fosilna goriva, mašinu punim benzinom, onda ona sakupi pokošenu travu koju smo ranije palili. Zatim suvu travu pakujem u plastične džakove i po nju dolazi smetlarski kamion koji takođe ide na fosilna goriva“, kaže on.

„Dakle, zabranjeno je direktno paljenje trave, ali prihvatamo bez problema svo to spaljivanje goriva? Zar to nije perverzno?“, pita se profesor Stiven Pajn.

Agro Belgrade 2020, prvi specijalizovani sajam voćarstva, vinogradarstva i povrtarstva, održaće se od 30. januara do 1. februara na Beogradskom sajmu, u periodu od 10 do 17 časova. Ulaz za posetioce je besplatan.

Ovaj sajamsko–konferencijski događaj je vodeći za region Zapadnog Balkana i Jugoistočne Evrope i predstavlja mjesto okupljanja najvećih svjetskih otkupljivača voća i povrća, domaćih proizvođača, zadrugara, proizvođača opreme, mehanizacije, sjemenskih kuća, zaštite i prehrane bilja, rasadnika i inputa za poljoprivrednu proizvodnju i drugih stručnjaka iz branše, kao i izložba najmodernijih mašina za proizvodnju, preradu i pakovanje voća i povrća.

Sajamski dio je rezervisan za preko 500 izlagača, uključujući najveće svjetske kompanije, dok će se konferencijski programi i okrugli stolovi baviti aktuelnim izazovima, novim trendovima u proizvodnji, tehničkim i digitalnim dostignućima u agraru, pakovanju, u načinu distribucije na evropsko, azijsko i američko tržište, u organskoj proizvodnju i drugim.