Domaćica i majka troje djece Alajna Rajan podijelila je svoj jeftin i efikasan trik za peglanje bora.
Naime, ona je objasnila da koristi koru od banane da spriječi da joj se koža nabora.
Da, dobro ste čuli!
Dok je Alajna napomenula da bi ova metoda mogla biti „odvratna“, ona je potvrdila da to radi godinama i da je veoma efikasna prirodna alternativa botoksu. Dok je trljala koru od banane po licu, objasnila je: „U redu, stvarno odvratno, ali djeluje. „Ovo je ono što radim godinama.
„To je odvratno, ali to je prirodni botoks“.
„Unutrašnjost kore banane. Bez bora!“
„Što grublje izgleda spolja, to će vaša koža izgledati bolje“.
Alajnin video je očigledno impresionirao mnoge, jer je brzo postao viralan i sakupio nevjerovatnih 1,8 miliona pregleda. Ima 125,6 hiljada lajkova i 17,8 hiljada dijeljenja.U nedavnom članku, dermatolozi su otkrili dodatne prednosti banane protiv starenja kada koristite njihove prazne kore na koži, piše Krstarica.
Možda je teško povjerovati da vam je dio koji vam nedostaje u svakodnevnoj njezi kože dio smutija i pahuljica, ali je nedavni članak „Today“ otkrio da su TikTok tvrdnje istinite, jer su dermatolozi procijenili prednosti kore od banane protiv starenja.
Iako ne postoje naučni dokazi koji bi dokazali efekte ovog voća na njegu kože, dermatolog iz Čikaga dr Džordan Karkvil i dr Adelin Kikam iz Teksasa dijele svoje iskustvo o prednostima. Prema dr Kikamu, tanini banane su slični onima koji se koriste u različitim proizvodima za njegu kože za zatezanje i toniranje.
Poznato je i da ovi tanini pomažu u smanjenju podočnjaka i posvijetljuju ih.
Napravite mnogima omiljeni sir mocarelu u kućnim uslovima.
Čuveni italijanski mocarela sir od sada možete napraviti i u svom domu, a potrebna su vam samo dva sastojka. Samo je bitno da nabavite punomasno mlijeko da bi imala potrebnu masnoću. Prilikom pripremanja omiljenih specijaliteta sa njom takođe će se razvlačiti i imaće prepoznatljiv ukus.
Mlijeko zagrijte, ali ne treba da bude previše vrelo. Idealna temperatura je ona u kojoj prst možete da držite u mlijeku, a da vas ne opeče. Dodajte u 4 kašičice sirćeta, lagano miješajući bez prekidanja. Ovaj proces se odvija polako pa budite strpljivi i miješajte dok mlijeko ne počne da se odvaja i stvara sve veće grudvice. Pokupite sir rukama, ocijedite ga i napravite kuglu, pa ga stavite i zagrijanu vodu.
Za to možete koristiti i tečnost ostalu nakon pravljenja sira, malo je zagrijte da bude vruća toliko. U vrućoj vodi ga držite oko pet minuta pa iscijedite rukama. Potom ga vratite, malo miješajte, iscijedite i ponovite taj postupak dva do tri puta. Nakon toga kuglicu sira stavite u ledenu vodu na minutu, dva. Savjet je da u vodu stavite kockice leda da bude što hladnija. Izvadite, ocijedite pa ponovite i ovaj postupak dva do tri puta. Nakon ovoga sir se spreman za jelo.
Grašak se uspješno uzgaja u uslovima umjerene i vlažne klime. Optimalna temperatura za razvoj iznosi 18ºC. Niče već kod temperature 4-6 ºC, a idealna temperatura za nicanje je 15-16ºC. Mlade biljke podnose temperature i do -6 ºC. Za rast treba sunčanu poziciju i ne uspijeva u hladu. Tokom uzgoja visoke temperature štetno utiču tako što umanjuju urod zrna.
Za sjetvu graška potrebno je odabrati lokalitete koji su osvijetljeni te izbjegavati sjetvu na terenima gdje se zadržava voda. Tlo treba biti rahlo, prozračno i dobro nađubreno. Azotna đubriva upotrebljavaju se u manjim količinama i to samo radi osiguranja biljke azotom u prvim fazama razvoja. Kasnije one same usvajaju atmosferski azot te na taj način podmiruju svoje potrebe.
Grašak se najčešće sije početkom aprila. Sjetva u Hercegovini je dosta ranija, najčešće započinje već sredinom februara, ako vremenske prilike to dopuštaju. Sjetva se obavlja u redove razmaka 15 cm do 20 cm i 5 cm do 6 cm u redu.
Za jedan dulum potrebno je od 12 kg do 20 kg sjemena. Ova količina sjemena zavisi od vrema sjetve i krupnoće sjemena.
Najbolje ga je posijati poslije kiše jer mu je potrebno dosta vlage da sjeme nabubri i počne klijati i nicati. Ako je tlo suvo onda se sjeme, prije sjetve, može potopiti u vodu dan ili dva te nakon toga obaviti sjetvu. Graškov korijen je vretenast, dobro razgranat i prodire duboko u tlo.
Zanimljivo je napomenuti da graškov korijen prodire u tlo do dubine 1,5. Visina stabla zavisi od sorte, a može biti od 30 cm do 200 cm. Kad malo poraste, oko podnožja biljke nagrne se malo zemlje jer to biljku čini stabilnijom. Kada sazrije i sav se pobere, sklanja se s gredica i tako se oslobađa prostor za novu povrtnu kulturu, npr. u junu za crnu rotkvu ili repu. Preporučuje se ne čupati ga već porezati, zbog bakterija na korijenju koje obogaćuju tlo azotom.
Mahune su različitog oblika, dužine i širine, a isto tako i raznih kombinacija boja. U mahunama se nalazi različit broj zrna što zavisi od sorte.
Grašak obiluje vitaminima, mineralima, vlaknima i materijama koje pomažu u očuvanju zdravlja. Mnoga sprovedena istraživanja potvrdila su da redovna konzumacija graška povoljno utiče na cjelokupno ljudsko zdravlje, ali da može spriječiti ili eventualno ublažiti pojedine bolesti.
Grašak je snažan antioksidans, obiluje antioksidansima poput flavonoida, karotenoida, fenolne kiseline i polifenola. Takođe je izvrstan izvor fitonutrijenata koji imaju antiupalna svojstva. Štiti od raka želuca, pomaže kod mršavljenja, jača imunološki sustav, štiti od Alzheimerove bolesti, ali i artritisa i bronhitisa, reguliše nivo šećera u krvi, jača kosti i sprječava osteoporozu, štiti zdravlje srca, jača nervni sistem, reguliše krvni pritisak i niz drugih stvari.
Matičnjak može direktno da se sije, ili se prave sadnice. Direktna sjetva može da bude u rano proljeće, tj. u martu, ukoliko vremenski uslovi to dopuštaju (u prethodno napravljene redove), a može trajati sve do juna.
Razmak između redova je 60 do 70cm, dok je razmak između jamica u koje se sije 15 do 20cm. Poslije sjetve, zemljište je potrebno pokriti tankim slojem rastresite zemlje i redovno ga zalivati. Sjeme niče u narednih 15 do 20 dana. Ako se sjetva obavi početkom proljeća, usjev se ljeti pokosi, da bi razvio što veći broj izdanaka. Biljke posijane u rano proljeće poslije 70 do 90 dana narastu do 12cm i trebalo bi da imaju dva do četiri sekundarna izdanka sa četiri do šest pari listova.
Sadnice se presađuju u jesen ili u rano proljeće. Sadnja može da se obavlja u redove, u razmaku od 60 do 70cm, kao i kod direktne sjetve, a razmak između biljaka u redu je 25 do 30cm.
Poslije setve ili sadnje, briga o usjevu obuhvata međuredno kultiviranje, prihranjivanje, okopavanje i navodnjavanje, ukoliko je potrebno. Prvo okopavanje valja obaviti čim se pojavi prvi korov ili pokorica, a drugo 15 do 20 dana poslije prvog. Sva dalja okopavanja obavljaju se po potrebi, a posljednje pred samu berbu.
Matičnjak se kosi najmanje dva puta godišnje, i to prije cvjetanja. Košenje se obavlja po suvom vremenu, na visini od 5 do 10cm iznad zemlje. Time se podstiče razvoj izdanaka.
Ciklama upravo u najhladnijem dijelu godine pokazuje svoje najljepše ruho u ružičastim i bijelim tonovima. No kako je riječ o sobnoj biljci koja nije nalik ostalima u kući, treba joj posvetiti posebnu pažnju prilikom njege.
Ciklama (lat. Cyclamen persicum) koja se još naziva i „cvijet iskrenosti“ pripada porodici jaglaca, a prepoznatljiva je po ružičastim ili bijelim cvjetovima koji rastu poviše tamnozelenih srcolikih listova.
Za razliku od većine biljaka u našem podneblju, ciklama cvijeta zimi, a tokom ljeta je u stanju mirovanja. Upravo je zato potrebno brinuti o njoj na ponešto drugačiji način nego za ostalo sobno bilje.
Odgovara joj niska temperatura
Kako prirodno cvjeta u zimskim mjesecima, ciklama voli niže temperature. Odgovaraće joj boravak u prostorijama u kojima se temperatura kreće od 15 do 20 stepeni Celzijusovih.
Što je niža temperatura u prostoriji, to će ciklama duže cvjetati. Ako joj temperatura bude previsoka, prestaće cvjetati i otići u prijevremeno stanje mirovanja.
Zato ju je potrebno držati u prostorijama koje su najmanje zagrijane, poput hodnika ili zimskih vrtova, te svakako izbjegavati njihovo smještanje blizu izvora toplote poput radijatora, peći i kamina.
Baš kao i afričkoj ljubičici, ciklami ne odgovara polivanje vodom po listovima i cvjetovima. Zbog toga vodu jednom sedmično treba staviti u tanjirić saksije i omogućiti da ciklamin korijen upije potrebnu vodu.
Ako primijetite da ste dodali previše vode koju biljka ne može odjednom upiti, izbacite višak iz tanjirića. No pripazite i na to da joj zemlja nikada ne bude potpuno suva.
Vlažno okruženje za najbolji rast
Kao što joj je potrebno konstantno vlažno tlo, tako joj je potreban i vlažan zrak. Upravo zato ciklami ne odgovara boravak u zagrijanim toplim prostorijama u kojima se zimi stvara suvi vazduh. Uputno je u blizini ciklame uključiti ovlaživač zraka koji će joj omogućiti rast u idealnim uslovima.
Izbjegavanje direktne sunčeve svjetlosti
Ciklama voli prirodno svjetlo i osunčane prostorije, no ne smije biti direktno izložena jakom suncu. Zato izbjegavajte dijelove stane u koje dopire jako podnevno i popodnevno sunce.
Nakon nekoliko mjeseci cjetanja ciklama prelazi u stanje mirovanja koje joj je nužno za preživljavanje. Kada joj listovi počinju žutiti i sušiti se, to je prvi znak da se priprema za mirovanje, a ne da je uništena.
Kada primijetite prve znakove mirovanja, odstranite suve listove i smjestite biljku u najmračniji i najhladniji dio stana. Nemojte je zaliivati barem dva do tri mjeseca. Naime, toliko je ciklami potrebno kako bi se „odmorila“ i pripremila za novu sezonu rasta.
Nakon što pak bude pokazivala prve znakove zelenih listova, zaliivajte je na prethodno opisani način jednom sedmično. Tako će iduće zime ponovno zasjati u čarobnom ruhu.
U novije vrijeme mnogi ljudi u seoskim i gradskim sredinama širom EU-a odlučuju se za držanje kokica na svojim okućnicama. Gradovi mijenjaju svoje uredbe kako bi se zainteresiranima omogućilo posjedovanje kokoši, radi dobivanja svježih jaja i mesa, lišenih kemikalija i hormona. Pritom se svaki početnik susreće s pitanjem: Koju pasminu kokica odabrati za mali tradicionalni uzgoj?
Uzgoj tradicijskih pasmina kokoši može pridonijeti njihovu očuvanju i zaštiti biološke raznolikosti. U kontekstu obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva ova je perad izvrsno prilagođena uvjetima držanja, dobro se razmnožava i otpornija je na razne bolesti, što je ključno u ekološkom uzgoju. Naravno da je industrijski proizvedena kokoš, kupljena u supermarketu jeftinija, ali njezino meso nikad neće imati prepoznatljivu finoću jedne pasminske kokoši koja je prirodno uzgojena na ispustu u dvorištu. Danas je u svijetu poznato više od 300 pasmina kokoši, a u europskih uzgajatelja nalazimo oko 200 pasmina, pristiglih s raznih strana svijeta. S obzirom na njihovu veličinu i težinu, oblik tijela, boju perja, veličinu i oblik krijeste, nesivost jaja, obojenost ljuske jajeta, kakvoću mesa i druge karakteristike, izbor je toliko šarolik da se neupućeni početnik, bez pomoći dobrog znalca, u tome ne može snaći. Sljedeće pasmine kokoši posebno su pogodne za početnike.
Posavska kukmasta kokoš
Posavska kokošPosavski pijetao
Spada u pasmine dvojakih svojstava, vrlo je prilagodljiva na sve uvjete držanja, a osobito se snalazi na većim ispustima gdje dobro iskorištava pašu. To su snažne i duboko građene kokoši, do srednje visokog stava, diskretno opuštenog perja što ostavlja dojam nižeg stava. Tjelesna masa pijetla se kreće od 3,50 do 4,50 kg, a kokice teže od 2,50 do 3,50 kg. Uzgaja se u crvenoj, zlatnosmeđoj, žutoj, jarebičastoj, grahorastoj, prskanoj, crnoj i bijeloj boji perja. Zbijeno tijelo, boje perja i viša težinska kategorija posljedica su križanja s poluazijskim pasminama (orpington, plymouth rocks, rhode-island, new hampshire…), osobito između dva svjetska rata kad je državno poljoprivredno dobro Božjakovina pokraj Dugog Sela bilo „rasadnik“ uvezenih plemenitih pasmina. Isto tako treba naglasiti da je kukma na glavi zapravo relikt križanja naših običnih seoskih kokica s huodanskom i padovanskom pasminom tijekom 19. stoljeća. Posavska kukmasta kokoš nije samo predmet interesa pasioniranih uzgajatelja rasne peradi, nego je također, s obzirom na tjelesnu masu i solidnu nesivost, gospodarski zanimljiva za držanje na seoskoj okućnici. Kokice godišnje snesu oko 160 jaja svjetlosmeđe ljuske, težine oko 60 g.
Kokinkina
Ova je pasmina iz svoje postojbine Kine prvi put uvezena u Englesku 1843. godine, zatim 1847. u Francusku i Sjevernu Ameriku. Te su životinje bile polazna osnova za uzgoj današnjih kokinkina.
Uzgajatelji kažu da ih nije teško uzgajati i da podmladak brzo raste. Treba istaknuti njihovu izrazitu pitomost, pa se ova pasmina može držati i u skučenijim peradnjacima jer nema preizraženu potrebu za kretanjem. Na ispustu je dovoljna ograda visine 60 cm kako bi se životinje zadržavale na ograđenom prostoru.
Uzgajaju se u žutoj, bijeloj, crnoj, plavoj, jarebičastoj, grahorastoj, trakastoj i crno-bijelo pjegavoj boji perja. Tek u dobi od godinu i pol potpuno su razvijene. U kokica je prisutan snažni majčinski instinkt, a težina tijela im omogućava da sjede na jajima. Osim za izlaganje na izložbama kokinkine su vrlo zanimljive i zbog dobre kakvoće mesa. Pijetlovi postižu težinu od 3,50 do 5,50 kg, a kokice 3 do 4,50 kg. Godišnje nesu 100 do 120 smećkastožutih jaja, minimalne težine 53 g.
New hampshire
New hampshire
Predstavlja jednu od najpopularnijih sjevernoameričkih kokošjih pasmina svih vremena. Ishodišne kokice u stvaranju ove pasmine bile su rhode island, tada još u zlatnosmeđoj boji, od kojih se od 1915. godine razvila nova pasmina kokoši. Američki Standard of Perfection službeno ju priznaje 1935. godine. Ta novostvorena gospodarska pasmina odlikovala se otpornošću na hladnoću i na veliku vrućinu, vitalnošću, brzim i jednoličnim rastom pilića, ranom zrelošću i natprosječnim nesenjem jaja. Nakon 2. svjetskog rata počinje se uvoziti u europske zemlje. Uz tjelesnu težinu od 3-3,5 kg za pijetla i 2-2,5 kg za kokicu, današnji tip new hampshirea se odlikuje godišnjom nesivošću od 220 jaja smeđe ljuske, veoma ugodnom bojom i povjerljivošću. Razmjerno veliki pijetlovi djeluju veoma impozantno kao i topla zlatna nijansa tijela. U prednjem planu su bez sumnje izvrsna gospodarska iskoristivost nesilica i kokica za tov. Valja spomenuti da se radi kvalitetnog mesa i finog kostura ova pasmina dosta često koristila za proizvodnju brojlera.
Plymouth rocks
Plymouth rocks
Razmjerno velika težina jaja, dobra nosivost, laka mogućnost tova i solidna kakvoća mesa pomogli su toj pasmini da stekne veliku popularnost diljem svijeta koja traje do današnjeg dana. Usto dolaze i prednosti lakog uzgoja i u oštrijim klimama te osobito lijepi oblici i boje izložbenih primjeraka. Ta najstarija američka pasmina uzgojena je križanjem, polovicom 19. stoljeća, u saveznoj državi Massachusettsu. Jednogodišnji pijetlovi mogu dosegnuti težinu od 3,6 kg, a kokice iste dobi 2,7 kg. Ako težina prelazi tu mjeru, znak je da je jato sklono brzom debljanju na uštrb nesivosti koja godišnje iznosi 160 do 180 tamnožutih jaja, teških 60 do 70 g. Obroci za ovu pasminu ne smiju biti preobilni jer su sklone gojaznosti. Mladim kokicama treba davati smanjenu količinu bjelančevina prikladnu njihovoj dobi.
Welsumska kokoš
Nastala je početkom 20. stoljeća u Nizozemskoj križanjem običnih seoskih kokica s desetak uvezenih pasmina, a konstantni oblik i boja uspjeli su se u dovoljnoj mjeri učvrstiti tek uz pomoć jarebičastih leghorna, barneveldera i rhode islanda. Pijetao je težak 3 do 3,5 kg, a kokica 2 do 2,5 kg. Mlade kokice godišnje nose oko 160 jaja, težine 65 g. Dvogodišnja kokica često snese jaja težine 80 do 90 g, lijepe tamnosmeđe ljuske s pomalo hrapavom površinom. Neka su jaja obilježena tamnim točkicama i izgledaju izrazito ljupko. Podrazumijeva se da one kokice koje su kvočke nose manje, jer moraju sjediti na jajima, ali i voditi piliće. To je temperamentna i otporna pasmina, koja na okućnici djeluje veoma dekorativno. Welsumska pasmina se odlikuje velikim i niskim trupom, izduženog valjkastog oblika. Karakteristična rđavojarebičasta boja u kokice i trodjelne šare na prsima pijetla nastali su iz negdašnje ljubavi prema smeđim križancima jer se sumnjalo na povezanost s bojom jajeta. Druga, u međuvremenu novo uzgojena boja je narančasta.
Sussex
Sussex
Ime pasmine posuđenica je od južnoengleske grofovije Sussex. Tamo i u grofovijama Kent i Surrey su se od početka 19. stoljeća provodila križanja prastarih domaćih kokica i svojedobno popularnih dorkinga s kokinkinama i brahmama radi uzgoja nove mesnatije pasmine koja usto i nese veći broj jaja, a radi opskrbe londonskog tržišta. U početku se nije pridavala nikakva vrijednost jedinstvenom obliku i boji. Cilj je bio uzgojiti tovnu kokicu i dobiti finu kakvoću mesa. Pri tome se je u temeljnoj pigmentaciji i glatkim nogama provuklo naslijeđe dorkinga, dok su teške azijske pasmine potisnule peti prst na nogama. U svojoj domovini Engleskoj etablirana je kao pasmina od 1853. godine. U prvoj godini života kokice nesu 160 do 180 žutih do žutosmeđih jaja, a u drugoj godini oko 130 jaja, teških 55 do 59 g. Pijetao teži oko 4 kg, a kokica 3 kg. To je pasmina mirnog temperamenta koja se odlikuje brzim rastom, izvrsnom kakvoćom mesa te otpornošću mladih životinja na nepovoljne vremenske prilike. Svojim skladnim oblikom i bojom sussexi danas privlače pozornost na izložbama peradi. Danas se sussexi uzgajaju u porculanskoj (šarenoj), sivosrebrnoj (boja breze), tamnosmeđoj, žućkastosmeđoj, bijeloj i u nekoliko nijansi kolumbijske boje.
Kako započeti?
Na početku ne biste trebali započeti s velikim jatom, nego s nekoliko kokica, jer malo jato imate bolje pod kontrolom, a napor oko hranidbe i održavanja je manji. Dnevna aktivnost oko skrbi o kokicama iznosi između 15 i 45 minuta. Ako ustanovite da vas bavljenje s peradi ispunjava i želite uložiti više vremena, uvijek možete kupiti više životinja.
U peradnjaku na jednom četvornom metru možete smjestiti najviše dvije do tri kokice, dok na ispustu trebate osam do dvanaest četvornih metara po životinji. Neke pasmine zahtijevaju više prostora u peradnjaku i veći ispust. Također, ne biste trebali držati agresivne pasmine pomiješane s drugima kako biste izbjegli ozljede životinja. Naprijed preporučene pasmine kokica tolerirat će se međusobno, pa njihovo miješanje nije problem. Bez obzira na pasminu, kokice su najproduktivnije do druge godine života.
Poželjno je da se u jednom jatu nalazi najviše 25 životinja. Inače će doći do učestalih borbi, sukoba oko hrane te zaostajanja u rastu. Ako namjeravate kupovati piliće, onda se treba odlučiti za životinje u dobi od osam tjedana ili starije, kako bi se lakše odredio spol. Moguće je zajedno držati piliće različitog uzrasta, ali samo s malom razlikom u starosti kako bi sastav hrane i preporučena temperatura smještaja ostali isti. Zbog agresivnosti, kompetencije za hranu i prostor, ne preporuča se mladu perad držati u istom prostoru s odraslim životinjama. Usto ovdje postoji i potencijalna opasnost od zaraze bolestima, budući da je imunološki sustav u mlade peradi još uvijek slabo razvijen.
Lišaj je specifična zajednica dva organizama (alge i gljive), koji žive u simbiozi, što znači da oba organizma imaju zajedničku korist.
Od algi su zastupljene uglavnom zelene ili modrozelene alge, a od gljiva najčešće gljive mešinarke. Lišaj kao zajednica funkcioniše tako da alge fotosintezom stvaraju organske materije, a gljiva nabavlja vodu i mineralne materije, pa se tako nadopunjuju.
Žive samo na površini biljnih organa, ali od biljaka ne uzimaju vodu i hranjive materije, što znači da ne ulaze u biljno tkivo kao paraziti.
Obično se javljaju na starijim voćkama, a ako počnu da se javljaju i na mladim, onda je to znak da su te voćke slabije kondicije, odnosno da su oslabljene od raznih nepovoljnih faktora spoljne sredine. Rijetko se javljaju u intenzivnim voćnim zasadima, i to samo u slučaju ako se ne sprovodi uobičajena zaštita fungicidima.
Naime, većina fungicida, naročito na bazi bakra, prilično dobro suzbija lišajeve, pa se oni iz tog razloga nikada ne javljaju u voćnjacima s redovnom zaštitom fungicidima.
Ako lišajevi nisu zahvatili veliku površinu, stablo voćaka se može tretirati krečnim mlijekom – 1 kg kreča i 10 l vode. Poslije kiše tretman ponoviti. Tretirati deblo i deblje grane.
Sa druge strane mogli bi da kažemo da je pojava lišajeva na voćkama najbolji znak dobrih ekoloških uslova koji vladaju u voćnjaku. Njihovoj pojavi pogoduje visoka vlažnost zemljišta i vazduha. Javiće se na terenima gdJe je podzemna voda na 1,5 m dubine, a to dJeluje stresno na korIJen voćaka – posebno na krušku i jabuku. Na šljivi se pojavljuje najčešće lišaj pod nazivom Evernia prunastri, a na orahu žuti lišaj Xanthoria parietina. Na njih dobro dJeluju svi bakarni fungicidi, pa se kasnim zimskim prskanjem i tretiranjima na početku vegetacije, koja se redovno sprovodi u voćnjacima, ujedno suzbijaju i lišajevi.
U narodnoj medicini list masline već je dugo prepoznat kao prirodan antibiotik, pa se često koristi za jačanje imunološkog sistema organizma.
Biljno carstvo bogata je riznica spojeva vrlo izraženog antimikrobnog djelovanja. U tom je carstvu uloga pojedinih biljnih vrsta, poput masline, već vijekovima poznata i prisutna u narodnoj medicini. Pojava sve otpornijih bakterijskih vrsta, koja je zasigurno dijelom i posljedica nekontrolisane konzumacije antibiotika te posljedičnih mutacija mikroorganizama, postala je sve veća prijetnja učinkovitoj borbi protiv patogena.
Lista zaraznih oboljenja za koja još nije pronađena odgovarajuća terapija čini se da postaje sve dužom. Bakterije su vrlo inteligentni i vrlo prilagodljivi oblici života pa borba s njima nije nimalo jednostavan zadatak.
Prirodni spojevi
Zato je potraga za prirodnim spojevima koji se mogu koristiti kao alternativa antibioticima danas jako popularna. Naravno, sulov da bi ti spojevi mogli biti korišteni u terapeutske svrhe je dokaz o njihovoj sigurnosti za zdravlje čovjeka kao i njihova bioraspoloživost (stupanj u kojem neki nutrijent ili biološki aktivan spoj iz hrane postaje dostupan ciljnom tkivu nakon unosa u organizam).
Antimikrobna aktivnost masline pronađena je u listu i plodu i povezuje se s koncentracijom polifenola, biološki aktivnih spojeva kojima se pripisuje širok spektar biološke aktivnosti (antimikrobno, antioksidacijsko, antitumorsko djelovanje).
Najzastupljeniji polifenoli u maslini su gorki glukozid oleuropein (odgovoran za karakterističan gorak i oštar okus maslinovog ulja) i hidroksitirozol, spoj koji nastaje razgradnjom oleuropeina.
Za oba spoja istraživanja pokazuju jako antimikrobno djelovanje na izuzetno širok spektar mikroorganizama, uzročnika kvarenja namirnica i uzročnika oboljenja kod ljudi.
U narodnoj medicini list masline već je dugo prepoznat kao prirodan antibiotik, pa se često koristi za jačanje imunološkog sistema organizma. Naučnici navode oko 126 patogenih mikroorganizama koji su osjetljivi na djelovanje spojeva prisutnih u listu masline, poput bakterija uzročnika upala u probavnom i disajnom traktu (Haemophilus influenzae, Moraxella catarrhalis, Salmonella typhi, Vibrio parahaemolyticus, Staphylococcus aureus, Vibrio cholerae, Vibrio alginolyticus).
Patogene bakterije
Maslinovo ulje pokazuje vrlo jako antimikrobno djelovanje protiv niza patogenih bakterija u hrani. Također, maslinovo ulje pokazuje antimikrobno djelovanje na štetne bakterije iz crijevne mikroflore čovjeka: Escherichia coli i Clostridium perfrigens.
Posebno je zanimljivo inibicijsko djelovanje maslinovog ulja na bakteriju Helicobacter pylori, koja se prema epidemiološkim studijama i istraživanjima na animalnim modelima povezuje s pojavom čira na želucu te nekim vrstama karcinoma želuca.
Svjetska zdravstvena organizacija je 1994. godine ovu bakteriju klasifikuje kao karcinogen prve skupine (tvar za koju je epidemiološkim studijama dokazano da uzrokuje karcinom). Infekcija ovom bakterijom dovodi do akutnog, a potom i kroničnog gastritisa što u konačnici rezultira nizom patoloških promjena koji se navode u patogenezi karcinoma želuca. Zanimljivo je da je u slučaju infekcije ovom bakterijom zamijećena pojava sve većeg broja njenih sojeva koji pokazuju otpornost na dostupne antibiotike.
U tom je smislu potraga za prirodnim spojevima koji pokazuju inhibicijsko djelovanje na ovu bakteriju od velikog značaja. Rezultati in vitro istraživanja pokazuju izraženu inhibicijsku aktivnost maslinovog ulja, posebno polifenola, na rast bakterije Helicobacter pylori. Nadalje, uočeno je da zamjena životinjskih masnoća u prehrani maslinovim uljem dovodi do smanjenja veličine čira na želucu kod pacijenata, navodi se na portalu maslinar.com
Uskoro se približava najljepši dio godine kada će gradski balkoni i terase da buknu u najljepšim bojama napupelih cvjetova.
Ukoliko niste te sreće i terasa vam je nezgodno pozicionirana tako da do nje ne dolazi dovoljno sunca, ne odustajte od baštovanstva. Postoje biljke koje vole hladovinu, a obradovaće vas lijepim cvjetovima čak i zimi.
Treba znati da postoje i različite vrste sijenke i da u odnosu na to treba birati biljke. Lukovičaste biljke, poput zumbula, đurđevka i šumske ciklame dobro podnose sijenku i polusijenku. U potpunoj sijenci uspevaju ukrasne forme Valdštajnovog zvončića, kukurijek, zdravac i rodgersija.
Ako vaša bašta ili terasa dobija sunčevu svjetlost samo 2 do 3 sata dnevno onda je to bašta u sijenci.
Tigrasti ljiljan
Tokom juna i jula ova prelijepa biljka, koja se razmnožava putem lukovica, je na vrhuncu cvjetanja. Prednost tigrastog ljiljanja je i ta što se na vrhovima cvijetnih grančica dugo otvaraju novi cvjetovi. Važno je da ih redovno orezujete i uklanjate precvjetale cvjetove, jer ljiljani tako čuvaju svoju energiju i hranljive materije.
Fuksija
Ukoliko imate viseće saksije – fuksija je idealna. Ovom cvijeću odgovara potpuna sijenka i vlažnost, pa ne zaboravite da ih redovno orošavate po listovima. Najzastupljenija sorta je Fuchsia triphylla koja potiče iz planinskih područja i odgovara joj hladnija klima. Ipak, preko zime fuksije unesite u kuću.
Lijepi Jova
Ova biljka cvjeta tokom celog ljeta, a svoj drugi naziv – vodenika dobila je po stablu koje je ispunjeno vodom. Ova biljka je idealna za početnike, jer ne zahtijeva previše pažnje osim redovnog zalivanja (ujutru na svakih nekoliko dana). Lepog Jovu zasadite sredinom proljeća i proverite da je pre sadnje zemlja topla.
Persijski štit
Ova žbunasta biljka ima elipsaste listiće čijoj boji je teško odoleti. Kombinacija sivih, ljubičastih i roze nijansi je upečatljiva i sigurno će uljepšati vašu terasu. Ako je gajite napolju onda je jednogodišnja, a ukoliko je sobna, onda je višegodišnja biljka. Voli vlagu, pa vodite računa da je zalivate mlakom vodom i da nije izložena Suncu.
Torenija
Ovom dražesnom cvijeću odgovara svjetlije, ali ne previše toplo mjesto. Budući da uspijevaju u vlažnom tlu treba ih redovno zalivati ali zemlja mora da bude dobro drenirana. Cvjetom malo podsjeća na dan i noć.
Za proizvodnju crvenog luka površina treba biti osunčana, a zemlja drenirana. Međuredni razmak se kreće od 15 do 25 cm, dok je u redu oko 8 cm.
Pred nama je sadnja crvenog luka, najčešće vrste iz porodice lukova koju uzgajamo u vrtovima. Obavlja se kada nastanu povoljni vremenski uslovi. Odgovara mu nešto toplije zemljište nego češnjaku.
Kako ga posaditi?
Dobri predusjevi su: grašak, grah, kupus, tikvice i druge povrtarske vrste. Često se sadi u združenom usjevu s mrkvom koja svojim mirisom tjera lukovu muvu.
Lukova muva
Sorte mogu imati različit vegetacijski period od 90 do 180 dana. Minimalna temperatura za klijanje i nicanje je 3ºC, dok se optimalna kreće od 12 do 25ºC. Površina treba biti osunčana, a zemlja drenirana. Međuredni razmak se kreće od 15 do 25 cm, dok je u redu oko 8 cm. Obratite pažnju na sadni materijal Odaberite odgovarajuće sorte koje želite uzgajati. Rana kupovina će vam dati veći izbor, a često se događa da za krajnje termine sadnje lukovica nema u ponudi. Prilikom kupovine dobro ih pregledajte. Trebaju biti odjevene u listove omotače koji su sjajni i suvi.
Ne smiju biti mokre ili da na njima uočite promjene boje nastale zbog djelovanja vlage. Mekani, vlažni, truli komadi u pakiranju znak su da ga ne kupujete. Ne smiju biti ni smrežurane sa zelenim listovima. To je siguran znak da su hranjive materije usmjerene na razvoj listova, korijen je slab. Kada ih koristimo za sjetvu glavice će ostati male. Kada nemaju listove omotače, odnosno kada su gole, podložne su brzom isušivanju, truljenju i napadu štetnika.
Korijen treba biti očuvan, a dno luka cijelo. Idealni uslovi za čuvanje je temperatura od 10 do 15°C i vlažnost zraka od 70 do 75 posto. Sitne lukovice, promjera manjeg od 1,5 cm se ne preporučuju. One imaju manji potencijal, sadrže manje hranjivih materija. Odlikuju se sporijim rastom, a daju sitnije glavice. Idealna veličina je promjera 2 cm. One najmanje idu u sjeme, što nije slučaj s krupnim komadima oko 2,5 cm i većim. Najkrupnije će dati više listova.
