Postoje četiri pasmine kokoški koje imaju crne iznutrice, kosti i meso a sve imaju iste genetske mutacije. Naučnici objašnjava kako je do toga došlo.
Neuobičajenu crnu boju kod ovih kokoški uzrokuje genetska mutacija koja za posljedicu ima tzv. fibromelanozu, odnosno hiperprodukciju crnog pigmenta u organizmu. No, iako su crne, to ne znači kako su neukusne. Jedna od ovih crnih kokoški jeste Ayam Cemani koja spada među najskuplje koke na svijetu, gdje odrasla jedinka u prosjeku košta 2.500 USD.
Budući se teško gnijezde, u prošlosti su često ukrštane s običnom kokoši pa je tako nastala i podvrsta Ayam Kampong, poznata i kao crna seoska kokoš. Stoga su čistokrvne Ayam kokoši veoma cijenjene, a o njihovom ugledu u Aziji govori i podatak kako se koriste i u religijske svrhe, primjerice kao žrtva za zdravlje novorođenčeta.
Predstavljamo vam listu osam namirnica koje profesionalni kuvari nikada ne stavljaju u frižider! Pravite li vi tu grešku?
1. Kečap
„Ako je kečap bio u frižideru, ja uvek probam da li se promjenio ukus. On ima svoje prirodne kiseline zbog kojih bez problema može da stoji u kuhinjskom elementu. Ako ga ne koristite često, najbolja opcija jeste da ga stavite u frižider, ali morate da znate da će se ukus promjeniti„, otkriva kuvar Majkl Šulson
2. Mocarela
„Ona će u frižideru postati veoma tvrda i izgubiće svoju predivnu strukturu i ukus“, tvrdi glavna kuvarica u jednom poznatom restoranu Melisa O’Donel.
3. Jaja
„Moja majka nikad u frižider nije stavljala jaja, a ja sam primjetila da ona imaju čudan, ustajali ukus. Kod kuće ih držim na policama ali maksimalno nedelju dana nakon kupovine“, smatra Majkl Beltran, kuvar i vlasnik restorana.
4. Koštunjavo voće
„Sezona koštunjavog voća poput breskvi, šljiva, nektarina i marelica traje jako kratko, kada se beru i šalju u prodavnice. Najbolje ih je jesti kad su svježe, a ako se stave u frižider, postaće mekane. Možete ih čuvati u frižideru ako od njih planirate da napravite kolač ili kompot. Možete ih staviti u zamrzivač samo u komadima, kao dio deserta, nikako cijelu voćku“, savetuje kuvar i voditelj Džet Tila.
5. Majonez
„To se odnosi samo na one kupljene, a ne na domaći proizvod. Kiseline u majonezu usporavaju razvoj bakterija pa hlađenje nije potrebno. Majonez je mnogo bogatijeg ukusa ako se skladišti na sobnoj temperaturi“, smatra Rasti Bovers, vlasnik restorana.
6. Paradajz
Njiega nikada ne stavljate u frižider. Na sobnoj temperaturi će sazrjevati tokom čega će se svi sokovi pomješati i ravnomjerno rasporediti. Ako ga čuvate u frižideru, ukus neće biti ni približno savršen a sam paradajz će postati tvrd“, savetuje kuvar Džejson Bergeron.
7. Puter
„Ima li išta na ovom svijetu napornije od razmazivanja tvrdog putera po hlebu?! Ako ga čuvate na sobnoj temperaturi, uvjek vam je pri ruci i spreman za korišćenje“, kaže Biran Landri, kuvar i vlasnik restorana.
8. Čokolada
„Mnogo je onih koji čokoladu drže u frižideru jer vjeruju da će tako duže trajati. Ali događa se upravo suprotno – uništava se tekstura, aroma i ukus ove savršene poslastice“, zaključuje kuvar Dijego Oka.
Države Evropske unije odbacile su danas sporazum o setu pravila kojima se utvrđuje koji finansijski proizvodi mogu nositi naziv „zeleni“ i „održivi“, javlja Rojters pozivajući se na izjavu neimenovanog zvaničnika EU.
Ovim činom su, kako ocjenjuje britanska agencija, znatno otežali ostvarivanje klimatskih ciljeva 28-članog bloka.
Dogovor koji su prošle sedmice postigli evropski poslanici i finsko predsjedništvo EU blokirale su danas diplomate EU na sastanku u Briselu, pošto je nekoliko vlada izrazilo zabrinutost zbog sporazuma.
Razgovori sa Evropskim parlamentom moraće da se nastave narednh dana, s ciljem da se dođe do dogovora prije kraja ove godine, dodao je zvaničnik, navodi Rojters.
Svet se u 21. veku menja brzinom svetlosti, a tehnološke promene utiču na sve sfere života čineći ga neuporedivo lakšim nego pre na primjer 50 godina.
Većina nas danas ne poznaje nikoga ko ne koristi mobilne aplikacije kako bi platio račune, proverio kada mu stiže gradski autobus, koliko je koraka toga dana prešao i tome slično. Ali, da li možete zamisliti mobilnu aplikaciju koja ima potencijal da malom ili srednjem uzgajivaču jabuka pomogne da svoj prinos uveća na čak 70 tona po hektaru? Jovana Đorđić, suosnivač MapMyApple mobilne aplikacije može. Evo i kako.
Naime, aplikacija koju je Đorđić osnovala u saradnji sa svojim saradnicima pomaže uzgajivačima jabuke da uvećaju prinose, tako što im pruža dnevne preporuke za uzgoj jabuke koji se tiču prihrane, navodnjavanja, prskanja i ostalih radova u voćnjaku.
Kako je objasnila Đorđić predstavljajući svoju aplikaciju, u procesu izrade same aplikacije došli su do zaključka da postoji jaz između malih i srednjih poljoprivrednika i onih poljoprivrednika koje oni nazivaju šampionima. Šampioni su, kako kaže, velike poljoprivredne kompanije koje proizvode i po 70 tona po hektaru. Vizija koju dele Đorđić i njen tim je da pokrenu revoluciju u voćarstvu i da omoguće malim i srednjim poljoprivrednicima da ostvaruju prinose kakve ostvaruju i šampioni, a to je 70 odsto po hektaru.
Plan kako će to uraditi jeste da edukuju što više malih i srednjih poljoprivrednika o tome koliki značaj digitalizacija ima i na koje sve načine mobilna aplikacija može da im pomogne koristeći ekspertske savjete.
Ono što je najveći izazov koji na tom putu treba rješiti jeste, prema njenim riječima, tehnološka nepismenost koja postoji kod ljudi koji se bave poljoprivredom. Model uzgoja koji oni koriste nerjetko je jednak onom koji su koristili njihovi predaci, a imajući u vidu promjene koje su se desile u svijetu u posljednjih sto godina – od klime do novih preparata koji se koriste, dolazi se do zaključka da taj model koji se ranije primjenjivao danas više nije primjenjiv.
Kampanja „Srpske inovacije – ponos nacije“ koja nastoji da promoviše ovu i slične aplikacije, sprovedena je u okviru Programa za promociju i popularizaciju inovacija i inovacionog preduzetništva, koji je pokrenuo ministar bez portfelja zadužen za inovacije i tehnološki razvoj Nenad Popović. Cilj ovog projekta jeste da se građani, a posebno mladi, osnaže da razmišljaju na preduzetnički način, kao i da u većoj mjeri osnivaju svoje inovacione i tehnološke startap kompanije.
Institut za voćarstvo u Čačku odgajio je na svom imanju kod gradskog parka 50.000 sadnica ljeske, nikad više otkako se bavi rasadničkom proizvodnjom, s planom da čokolade, kremovi i napolitanke iz naših fabrika budu popunjene lješnikom iz srpskog sela.
– Ljeska je jedna od najprofitabilnijih vrsta i voćka za kojom postoji konstantan deficit na domaćem tržištu. Naime, oko 95 odsto plodova leske prerađene u Srbiji uvozi se, u godišnjoj vrijednosti od oko 10 miliona dolara – kaže dr Milan Lukić, direktor čačanskog Instituta, za agenciju RINA.
On napominje da u Srbiji postoje veoma povoljni agroekološki uslovi za proizvodnju, imajući u vidu klimatske prilike sa jedne i zemljišne uslove sa druge strane, pri čemu ljeska nije posebno zahtjevna.
– Zasnivanje zasada ljeske ne traži naročito ljudsko angažovanje što je danas veliki problem kod drugih vrsta, a opet je voćka koja u nekom vremenskom periodu obezbeđuje velike prihode. Naime, početni rod ljeske očekuje se od treće do četvrte godine, a onda ozbiljniji, od 10 do 12 kilograma, od sedme ili osme godine pa nadalje. Zanimljivo je da ova vrsta može veoma dugo da plodonosi i rađa. Negde 30 do 50 godina je isplativ eksploatacioni vijek ljeske, uz prosječne prinose od tri tone ploda čistog jezgra – ističe Lukić.
Institut je sklopu svoje proizvodnje sadnog materijala ove godine pripremio 50.000 sadnica italijanskih sorti, najzastupljenijih u konditorskoj industriji, i za kojima vlada veliko interesovanje. To su tonda đentile dele lange (tonda gentile delle langhe), tonda di đifoni (tonda di giffoni) i tonda đentile romana (tonda gentile romana).
– Riječ je o izdanačkim sadnicama koje nisu kalemljene. Cijena u Institutu je oko 2.5 eura, dok za veće količine odobravamo dodatni rabat. Optimalno vrijeme sadnje je ova jesen, imajući u vidu veoma povoljne klimatske prilike za sadnju koja je daleko bolja od jesenje. Voćari će od Instituta dobijati kompletnu dokumentaciju kako bi koristili i subvencije, bilo na nivou države tako i od svojih lokalnih samouprava – kaže Lukić i napominje:
– Imajući u vidu da je ovo strateški proizvod za konditorsku industriju, saznanja istraživača koji rade u Institutu dovela su do toga da krenemo u pravcu povećanja količina sadnog materijala i ovoliko sadnica Institut nikada do sada nije imao. Smatramo da će ta količina donekle zadovoljiti potrebe domaćeg tržišta, a sljedeće godine očekujemo još veći obim proizvodnje sadnog materijala. Sve je odgajeno na imanju Instituta i deo je povađen. Radi se o kvalitetnoj proizvodnji i velikoj količini koja je prošla nadležne kontrole Ministarstva poljoprivrede. Imamo i sopstveni matičnjak za gajenje svih ovih sadnica. Narednih godina nastojaćemo da povećamo asortiman. Pored ove tri, ocjenjujemo da postoje još neke sorte interesantne kako za domaće tako i inostrano tržište.
Podaci o trenutnoj srpskoj proizvodnji lješnika, različiti su, zavisno od izvora. Od 2.500 tona, ali i do 5.000 tona (na 1.200 hektara) godišnje. U punom rodu, kažu neki podaci, prinos po stablu je od 8 do 12 kilograma, dok prinos po hektaru ide od 2,2 do 3,6 tona, zavisno od brojnih činilaca. Prije dvije godine, cijena lješnika u ljusci na svjetskoj berzi bila je 2,65 evra, dok se jezgro, na domaćem tržištu, prodavalo od pet do osam evra.
Svi znamo da je lovorov list odličan izbor ako želite da hrana koju spremate ima aromu, ali ova čudotvorna biljka se ne koristi samo kao dodatak jelima.
Stručnjaci kažu kako se radi o vrlo moćnoj biljci koja usporava starenje, popravlja raspoloženje, čisti tijelo, rješava respiratorne probleme itd.
Ovo su neki načini na koje ga možete koristiti za zdravlje:
Pomaže kod nervoze i umora, razbuđuje – kombinacija hemikalija u lovorovom listu deluje smirujuće na tijelo i psihu. Sve što trebate da uradite je da zapalite nekoliko listića u prostoru u kojem boravite i udišete taj dim. Ali, to nemojte raditi prije spavanja jer će vas miris zapaljenog lovora razbuditi.
Lovorov list je dobar i za:
Izbacuje sluz iz pluća – lovorov list je stimulans disajnih puteva i može pomoći izbaciti sluz iz pluća. Najbolji način je staviti svježe ili suve listove u vruću vodu i udisati paru – inhalirati. Pomaže i mazanje uljem lovora po grudima. To liječi alergije i astmu.
Pomaže kod dijabetesa – istraživanje je pokazalo kako konzumiranje 3 grama lovora na dan smanjuje nivo glukoze kod ljudi koji imaju dijabetes tipa 2.
Dobar je za probavu – stavljajte ga što više u hranu ili izmasirajte trbuh uljem lovora nakon obroka, to će pomoći u izlučivanju probavnih sokova i bržoj preradi hrane u želucu.
Za pravilan rad srca – organski spoj pronađen u lovoru jača zidove kapilara u srcu i pomaže da se eliminiše loš holesterol iz tijela.
Liječi upalu zgloba – uljem od lovora masirajte bolno područje i pojačajte količinu lovorovog lišća koju dodajete u hranu.
Kod urinarnih infekcija – pomješajte prah od lovora sa mlijekom i pijte. Radi se o starom receptu za rešavanje ovih problema, piše RemedyDaily.
Pitanje: Ako je tegla meda stajala dugo vremena i med izgleda kao da je još dobrog kvaliteta, može li se jesti?
Odgovor: Ako je med zreo i čistoća visoka možete ga bez sumnje jesti, jer nema roka trajanja.
Kada su arheolozi u piramidi iskopali med star 3300 godina, uopše nije bio pokvaren.
To znači, pravi prirodan zreo med se može jesti nakon dugo vremena i nema određeni rok trajanja. Međutim, ovo vrijedi kad je riječ o zrelom medu. Ako med nije zreo, ili sadrži aktivne supstance, uz prolazak vremena bi se te supstance ili materije promijenile, te kvalitet više ne bi odgovarao kriterijima.
No, prema prehrambenom zakonu, proizvođači meda određuju rok trajanja od 2 godine.
Zreo med je med koji dobijemo nakon završetka proizvodnje (izvađen je iz saća nakon 7 dana) i dehidracije pčela, vrlo je prirodan, nisu uklonjene bilo kakvih materijei iz njega, niti su dodane bilo kakve vještačke materije, te ne sadrži skrob, šećer, prezervative i zgušnjivače.
Nezreo med nije sačekao završetak proizvodnje, izvađen je iz saća nakon 1 do 2 dana, te hranjive materije nisu potpune, niti su dovoljne, ni stabilne. Prije prodaje, ova vrsta meda obično treba dehidraciju i mašinsko koncentriranje, te ovakav med nema potrebne hranjive vrijednosti prirodnog meda.
Nakon sjetve, u sušnim jesenima, izvodi se valjanje u cilju poboljšanja vlažnosti zemljišta i rastresitosti površinskog sloja. Ukoliko zima bude bez snijega, postoji opasnost od stvaranja vazdušnih džepova.
Agrotehnička mjera valjanja, izvodi se u sušnim jesenima nakon sjetve pšenice, a u cilju boljeg kontakta sjemena i zemljišnih čestica. Na ovaj način stvaraju se kapilarne pore, podiže se vlaga 5 -10 cm i skuplja oko sjemena. Ova mjera izvodi se sa glatkim valjcima za koje se kači tzv. blana, koja se sastoji od tankih žica ili lanca, a može i obična daska u slučaju da nema žice ili lanaca.
Ona restresa površinski dio zemljišta dubine od jednog do dva centimetra i prekida kapilarnu mrežu koja bi vodu dovela do površine i omogućila njeno isparavanje, što u ovakvim godinama sigurno ne želimo. Valjak ne treba koristiti na vlažnim tlima.
Razbijanje leda kao preventiva
Ukoliko se krajem zime bez snježnog pokrivača, smjenjuju topli dani i hladne noći pri čemu se površinski sloj danju opušta, a noću smrzava, može da dođe do podizanja oraničnog sloja, čupanja korjenovog sistema (koren gubi kontakt sa zemljištem) i stvaranja vazdušnih džepova ispod površine tla.
To dovodi do sušenja korijena, a samim tim i čitave biljke. Ova pojava naziva se podlubljivanje. Valjanje treba obaviti prije sušenja zemlje kako bi se ponovo obezbjedio kontakt tla i korijena. Prilikom valjanja potrebno je koristiti glatke valjke.
Razbijanje ledene kore u našim agroekološkim uslovima ne primjenjuje se već duži niz godina kao mjera njege. Ipak, u slučaju da zatreba, poljoprivrednici treba da znaju kako da se na pravi način bore protiv nje.
Povećanje topline slabi biljke
Ledena kora može da se pojavi kao ležeća ili viseća (na snježnom pokrivaču je opasnija, ali se i lakše razbija). Ako je zemljište toplo, ledena kora ne dozvoljava da toplina isparava, povećavajući temperaturu u prizemnom sloju. Ovo povećanje topline dovodi do intenzivnijeg disanja i dolazi do nedostatka kisika ispod ledene kore, kao i povećanja potrošnje materija iz čvora bokorenja što prouzrokuje slabljenje biljke.
Razbijanjem ledene kore omogućava se prodor hladnog vazduha, a što proces disanja vraća u ravnotežu. Lomljenje kore vrši se gaženjem traktorima, ali oprezno jer to može da dovede do sječenja guma i dodatnih troškova. Drljanje se vrši u uslovima vlažne zime, kada velika količina vode prouzrokuje nedostatak kisika u zemljištu. Kako bi se obezbjedio ovaj neophodni element, vrši se drljanje.
Za drljanje se koristi laka drljača, a ono se obavlja poprijeko, po redovima. Na taj način uništavaju se i tek iznikli korovi, savjetuje diplomirani inžinjer ratarstva i povrtarstva, Vladica Gavrilović, iz PSSS Negotin.
Pripremanje svinjskog mesa za sušenje u Semberiji se tradicionalno obavlja tokom novembra i decembra. Međutim, zbog visokih temperatura za ovo doba godine svinjokolj je kasnio.
Procjenjuje se da je tek 30 odsto domaćinstava završilo ovaj posao, ali se očekuje da će ga snijeg i zahlađenje ubrzati.
Ohrabrujuća je činjenica da nije zabilježen nijedan slučaj oboljelih od trihineloze. Ranijih godina, najviše svinja oboljelih od trihineloze registrovano je u Semberiji, a posljednjih godina broj zaraženih životinja u ovom dijelu Srpske znatno je smanjen.
Higijena u oborima, deratizacija i stručno uništavanje oboljelih životinja dali su rezultate.
Nikola Aleksić iz semberskog sela Golo Brdo kaže da kontroliše svako prase i svinju koju zakolje.
– Ma nije skup pregled. Ne daj bože kakve bolesti, čovjek sebi ne bi mogao oprostiti – kaže ovaj domaćin.
Kontrolu treba da rade isključivo stručne osobe u veterinarskim stanicama.
Posljednjih godina koristi se metod digestije, jer je sigurniji, a pošto je metoda kontrole ista, obavljaju je sve veterinarske stanice u Bijeljini po istoj cijeni, od 8 maraka.
Veterinari savjetuju obaveznu kontrolu svinjskog mesa bez obzira na to da li je svinja iz vlastitog uzgoja ili kupljena na pijaci.
Upozoravaju da svaka životinja koja je usmrćena mora biti pregledana jer se, naglašavaju, trihinela pojavljuje bez obzira da li su sve svinje bile zajedno ili se pojavila u komšiluku, da li su iste starosti.
Kontrola zakonom obavezna
Iako do sada bijeljinskoj veterinarskoj inspekciji nije prijavljen nijedan slučaj oboljelih životinja, veterinari su na oprezu, jer je svinjokolj tek počeo.
Budući da je prema njihovoj procijeni tek 30 odsto domaćinstava ovo obavilo, potpunije podatke će imati krajem mjeseca.
Kontrola mesa na trihinelu zakonom je obavezna i za konjsko meso i divlje svinje, ali ne i za ovce. Sušenje ovčijeg mesa i priprema tzv. “stelje” rasprostranjenija je u planinskim krajevima.
LAKTAŠI – Mladi ljudi se vraćaju tradiciji i to je ono što me raduje. Opanke izrađujem za potrebe kulturno-umjetničkih društava, a radim i individualne narudžbe djevojkama koje žele da se udaju u narodnoj nošnji i s opancima na nogama, ali i za roditelje koji za krštenje djece kupuju ručno rađenu obuću, kaže Mira Čavlović-Jalić iz Laktaša, jedini registrovani opančar u BiH.
Njeni opanci su se našli na nogama naših ljudi koji žive širom svijeta – od Australije, Novog Zelanda, Južne i Sjeverne Amerike, Rusije do Azije. Opančarstvom se počela baviti slučajno i, kako kaže, zanat je izučila nakon svoje pedesete.
„Završila sam hemijsko-tehnološku školu. Radila sam kao hemičar, kuvar, poslastičar i u svemu bila uspješna, jer ili radim ili ne radim, nema polovično. Osoba sam koja voli da radi rukama i kada sam dobila poziv iz Turističke organizacije opštine Laktaši, koja je sa UNDP-om organizovala obuku za izradu opanaka, nisam mogla da odbijem“, prisjeća se Mira.
Kako kaže, sama obuka je bila teška, ruke su joj bile izgrebane, krvave i žuljevite, a smatra da se to dešavalo možda zato što su na obuci imali nestručnog mentora, odnosno osobu koja je u teoriji znala šta treba da se radi, ali nije znala kako sve funkcioniše u praksi. Obuka je trajala tri-četiri mjeseca, nakon čega je Mira, kao i ostalih pet polaznika obuke, dobila sertifikat da može da se bavi opančarstvom.
Od tada do danas ova žena vedrog duha pomoću flohajzna, šila, makaza različitih veličina za tanju ili deblju kožu, kliješta, čekića te srebrnih ekserčića pravi makedonske, šopske, krajiške, te srbijanske opanke s kljunom i bez njega. Napominje da je srećna što je na našim prostorima oživjela ručnu proizvodnju opanaka, koja je utihnula davne 1968. godine.
„Na početku izrade ove vrste obuće kožu treba izrezati, odnosno isjeći đonove, te izrezati trakice od kojih se kasnije plete cijeli opanak. Zatim sve treba pokvasiti da omekša i staviti u kalup“, kaže Mira i dodaje da su joj za izradu prvog para opanaka na obuci bila potrebna tri mjeseca, a da su godine prakse učinile da sada jedan par izrađuje za 24, odnosno 48 časova, zavisno od kompleksnosti opanka.
Materijal koji je Miri potreban pri izradi opanaka teško je nabaviti i skup je.
„Kožu naručujem iz Novog Sada, a kalupi za opanke mogu da se naruče samo u Jagodini. Trenutno ih imam od broja 17, za koji sam izdvojila 13 evra, a oni veći kalupi za brojeve od 46 do 50 idu do 50 ili 60 evra“, priča opančarka, navodeći da je za bavljenje ovim zanatom potrebno dosta novca, a da ona nema veliku korist jer je za prethodnih pet godina kao registrovani opančar državi dala 24.000 KM.
Mira posjećuje brojne sajmove i izložbe u BiH i širom svijeta, počastvovana je velikim brojem zahvalnica, priznanja i medalja koje je dobila, ali navodi da svoj mir ipak nalazi kod kuće kada izrađuje opanke, čije se cijene kreću od 30 do 100 KM.
„Ono što me posebno raduje je činjenica da mi stižu narudžbe i od ljudi drugih nacionalnosti, s obzirom na to da su opanci svojstveni srpskom narodu. Sjećam se posjete gospođe islamske vjeroispovijesti iz Cazina, koja je za svoju djecu naručila opanke“, dodaje Mira i zaključuje da je jedan od benefita rada s opancima upoznavanje dobrih ljudi, od kojih su joj neki danas veliki prijatelji.
Štikla na opanku
Prošle godine Mira Čavlović-Jalić ugostila je djevojku kojoj su za magistarski rad bili potrebni opanci sa štiklom.
„U prvi mah sam ostala u čudu, ali napravila sam opanke, kupila štiklu, te i opanke i štiklu odnijela kod obućara i zatražila da opanak pođoni i sastavi ga sa štiklom. On mi kaže: ‘E, ne može to’, a ja njemu kažem: ‘Može, može’… I tako je nastao opanak sa štiklom“, prisjeća se kroz smijeh Mira.
U junu ove godine poslala je zahtjev za brendiranje ovog opanka, a odgovor joj je stigao prije nekoliko dana. Kako kaže, nadležni iz te oblasti žele da se opanak brendira kao cipela zato što ima štiklu, te da ona nije za to jer „opanak je opanak“. Ali, navodi, spremna je i na kompromis da bi zaštitila svoju ideju.
2. Mocarela
