Stajnjak je sporedni produkt stočnih ekstremenata (izlučevine izmeta i mokraće), čijom se primjenom poboljšava sastav zemljišta kada su organske materije u pitanju.
Dejstvo stajnjaka najviše zavisi od njegovog hemijskog sastava, načina skladištenja, kao i načina njegove primjene. Hemijski sastav stajnjaka zavisi od ekstremenata i vrste prostirke, najčešće sijena ili slame od koje je najefikasnija slama pšenice, jer sadrži najviše hranjljivih materija i dobro upija tečnost. Količina prostirke zavisi od vrste materijala, vrste i starosne dobi grla, načina njihove ishrane, dužine boravka u štali, godišnjeg perioda, vrste i dužine ležišta, načina vezivanja grla i td. Pri normalnim uslovima kod štalskog načina uzgoja, stručnjaci iz oblasti stočarske proizvodnje preporučuju za goveda oko 4 kg prostirke, za konje oko 3 kg, za svinje oko 2 kg i za ovce oko 1 kg, s tim da se ta količina povećava ukoliko se životinje drže na otvorenom.
Iako postoje velika odstupanja, prilikom planiranja gnojenja mora se imati u vidu da stajnjak sadrži skoro 80% vode, oko 15% organskih materija, dok oko 5% otpada na mineralne materije (makro i mikro elemente). Samo odgovarajućim čuvanjem, njegovanjem i upotrebom, stajnjak ne gubi hranljive sastojke ili su ti gubici svedeni na minimum. U nekim zemljama stručnjaci preporučuju dodavanje superfosfata stajnjaku, čime se sprečava gubitak azota i fosfora, a povećava sadržaj suve materije. Tako npr. Francuzi preporučuju da se po grlu dodaje 500 grama superfosfata dnevno, dok se u Norveškoj praktikuje miješanje stajnjaka sa kompostom.
Pročitajte: Evo koliko dugo stajnjak može ostati na površini tla prije nego što se unese u zemlju!
Stajnjak u toku ležanja i sazrijevanja, podliježe izvjesnim promjenama, naročito u količini i težini. Međutim, ukoliko se stajnjak pravilno čuva i njeguje, ti gubici su znatno manji. Prema stepenu razlaganja, razlikuju se četiri karakteristična stanja stajnjaka: svježi, poluzgoreli, zgoreli i potpuno zgoreli. Svježi stajnjak je stanje grube mješavine ekstremenata i prostirke, pri čemu se prostirka može izdvojiti, a razlaganje je u početnoj fazi. Poluzgoreli stajnjak je samo djelimično razložen, kada se prostirka može razlikovati, ali je već dobila tamniju boju i takav stajnjak se najčešće upotrebljava za đubrenje. Zgoreli stajnjak izgleda kao trošna masa u kojoj su se dijelovi prostirke raspali i njegova težina iznosi oko 50% svježeg stajnjaka. Potpuno zgoreli stajnjak ima izgled zemljane mase, pri čemu je proces razlaganja potpuno izvršen i takav stajnjak je pogodan za prihranjivanje okopavina.
Stajnjak se u zemljištu postepeno razlaže, pri čemu se biljna hraniva oslobađaju i služe za ishranu duži period. Trajanje dejstva stajnjaka zavisi od više faktora (osobine zemljišta, primjenjene količine i sl.). Tako npr. iskustva govore da dejstvo stajnjaka na teškim zemljištima traje najmanje 4 godine, s tim što se u prvoj godini iskoristi oko 50, u drugoj 30, a u trećoj oko 20% hranljivih vrijednosti. Dužina djelovanja u velikoj mjeri zavisi i od količine primjenjenog mineralnog đubriva.
Prema savjetu stručnjaka, stajnjak prilikom izvoženja ne treba uzimati sa cijele površine đubrišta, jer se time stajnjak izlaže dodatnim gubicima, nego ga treba uzimati dio po dio, po cijeloj dubini, da bi se što manja površina izložila uticaju vazduha. Poželjno da se izvezeni stajnjak odmah po rasturanju zaore. Međutim, to često nije moguće, pa da bi se izvezeni stajnjak do momenta upotrebe sačuvao od gubitaka, preporučuje se njegovo slaganje u veće gomile koje se prekrivaju slojem zemlje od oko 20cm.