Razvoj organskog stočarstva

Organska poljoprivreda podrazumijeva proces održivog razvoja ruralne sredine u skladu sa raspoloživim resursima i tradicijom. Predstavlja zaokruženu i cjelovitu farmsku, ratarsku i stočarsku proizvodnju, čime je obuhvaćeno i očuvanje i obnova prirodnih resursa, kao i povratak tradicionalnim vrijednostima i znanjima. Karakteristika organske proizvodnje je manja produktivnost u odnosu na konvencionalnu, tako da su proizvodi dobijeni u organskim sistemima za oko 30% skuplji. Dobro dizajnirani akcioni planovi i snažni podsticaj proizvođača, neophodna su podrška razvoju ovog vida proizvodnje. U ciklusu organske proizvodnje životinje, kako divlje, tako i domaće, zauzimaju važno mjesto u održavanju prirodne ravnoteže i zaokruživanju ciklusa ishrane.

Ovakav način proizvodnje nije po opisu ekstenzivan, nego intenzivan, sa prihvatanjem ograničenja koja postavlja stanište, uz ograničavanje zagađenja u samom staništu čime se obezbjeđuje očuvanje cjelokupne biološke zajednice, postiže zadovoljavajući prihod i otvara mogućnost za razvoj dopunskih đelatnosti, kao što je turizam. Kroz organsku proizvodnju dobijaju se visokovrijedni proizvodi koji nose oznaku organska hrana čime se povećava cijena jediničnog proizvoda, smanjuje zdravstveni rizik za konzumente i obezbeđuje se prodor na sva globalna tržišta. Naravno, ovakva proizvodnja podrazumijeva veće angažovanje radne snage, što se u globalnim savremenim trendovima depopulacije ruralnih zajednica smatra veoma pozitivnom pojavom.

Izbor životinja za organsku proizvodnju je ključno pitanje za organizovanje uspješne proizvodnje. Pravilnik o metodama organske stočarske proizvodnje uzima u obzir sposobnost životinja da se prilagode lokalnim uslovima i njihova vitalnost. Rase ili sojevi životinja na koje se primjenjuju metode organske stočarske proizvodnje biraju se i tako da se izbjegnu određene bolesti ili zdravstveni problemi koji su tipični za rase ili sojeve koji se koriste u intenzivnoj proizvodnji, kao što je stresni sindrom svinja, blijedo, meko i vodnjikavo meso, iznenadna smrt, spontani abortus i teški porođaj koji zahtijeva carski rez. Pri izboru rasa ili sojeva životinja na koje se primjenjuju metode organske stočarske proizvodnje, prednost treba da se da autohtonim rasama i sojevima. Takođe, metode organske stočarske proizvodnje primjenjuju se na sljedeće vrste životinja: goveda, svinje, ovce, koze, živinu i pčele, a posebna metoda organske stočarske proizvodnje primjenjuje se na ribu i ostale vodene organizme.

Način uzgoja životinja i objekti za uzgoj životinja

Radi sprečavanja prekomjerne ispaše, prelaska životinja na tuđe zemljište, kao i erozije i zagađenja zemljišta koje prouzrokuju životinje ili je posljedica prenošenja njihovih ekskremenata, broj životinja u organskoj stočarskoj proizvodnji treba da bude ograničen. Ukupan broj grla po jedinici površine u organskoj stočarskoj proizvodnji treba da obezbijedi proizvodnju do najviše 170 kilograma azota godišnje po hektaru poljoprivrednog zemljišta.

MAKSIMALNO DOZVOLjENI BROJ ŽIVOTINjA PO HEKTARU U ORGANSKOJ STOČARSKOJ PROIZVODNjI

Ishrana životinja

U organskoj stočarskoj proizvodnji koristi se hrana za životinje koja prvenstveno potiče sa poljoprivrednog gazdinstva na kome se životinje uzgajaju i na kome se primjenjuju metode organske proizvodnje ili sa drugih poljoprivrednih gazdinstava na kojima se primjenjuju metode organske proizvodnje i koja su, po mogućnosti, iz istog regiona. Ishrana biljojeda u organskoj stočarskoj proizvodnji u najvećoj mogućoj mjeri treba da se zasniva na ispaši, u zavisnosti od raspoloživosti pašnjaka u različito doba godine Najmanje 60% suve materije u dnevnim obrocima biljojeda treba da se sastoji od kabaste hrane, svježe ili sušene, ili silaže, a u slučaju životinja koje se koriste za proizvodnju mlijeka, najmanje 50% suve materije, i to tokom prva tri mjeseca laktacije.

Proces prelaska sa konvencionalne na organsku proizvodnju domaćih životinja

Prelazak iz konvencionalne u organsku proizvodnju zahtijeva određeno vrijeme, što zavisi od vrste, kategorije i opštih uslova gajenja životinja. Ovaj proces se odnosi kako na biljnu tako i na životinjsku proizvodnju. Organski sistem proizvodnje stočne hrane definiše način obrade zemljišta i primjenu organskog đubreta, upotrebu i listu sredstava za zaštitu bilja, a zatim transport i skladištenje stočne hrane. Zaokružena organska proizvodnja je dokazan način za poboljšanje kvaliteta zemljišta i povećanja sposobnosti biljaka da iz zemlje koriste mineralne materije tokom vremena. Različite studije su pokazale da organski sistemi omogućavaju povećavanje koncentracije vitamina i antioksidanasa za 30%, u prosjeku. Ova povećanja su dovoljno velika da poprave dugoročni pad koncentracije ovih materija u većini namirnica.

U cilju dobijanja organskih proizvoda sa certifikatom, životinje se moraju držati u skladu sa uslovima pravilnika, koji propisuje period konverzije za prelazak iz konvencionalnog u organski uzgoj. Na primjer, za prelazak iz konvencionalne u organsku proizvodnju za goveda i konje namijenjene za proizvodnju mesa propisan je period u trajanju od najmanje 12 mjeseci, šest mjeseci, u slučaju malih preživara, svinja i životinja za proizvodnju mlijeka, 10 sedmica, u slučaju živine za proizvodnju mesa koja je unijeta prije nego što navrši tri dana.

Kada i gdje treba planski razvijati organsko stočarstvo

Naša zemlja ima velike potencijale za razvoj organskog stočarstva, a naročito za organski uzgoj preživara. Najveći udio prirodnih livada i pašnjaka se nalazi u brdsko-planinskim regionima, gdje je zbog depopulacionog trenda došlo do djelimičnog zamiranja poljoprivredne aktivnosti, tako da nije ni ostvaren razvoj intenzivne proizvodnje. Idealni uslovi za organsko stočarstvo postoje na lokalitetima koji su slabije razvijeni i gdje ne postoji ekonomska osnova za nagle i velike razvojne poduhvate. Ovakvi regioni su često upravo zbog nerazvijenosti izbjegli hemizaciju i zagađenje koje prati razvoj, te su prirodne zajednice i staništa očuvani i predstavljaju oaze netaknute prirode.

Da bi se obezbijedio dalji napredak našeg društva u cjelini, potrebno je diverzifikovati poljoprivrednu proizvodnju, uklopiti je u postojeće biogeografske cjeline, uz poštovanje prirodnih ekosistema i sagledavanje značaja svih međusobnih odnosa koji su uspostavljeni u staništima. Ovo, međutim, ne znači da tamo gdje to prirodni resursi dozvoljavaju, prirodne cjeline sa izuzetno plodnim zemljištem treba po svaku cijenu orjentisati ka organskoj proizvodnji, već eksploataciju prilagoditi prirodnim ciklusima materije uz očuvanje intenziteta proizvodnje.

Izvor:pssrs.net