Pajasen (Ailanthus altissima S.) u narodu poznat još i kao kiselo drvo, smrdelj, bogač, rajsko drvo i dr. U Evropu je doneseno u 18. vijeku s područja Kine kao ukrasno stablo, ali kako se veoma uspješno i agresivno širi, danas ga nalazimo svuda.
Uspijeva na gotovo svakoj vrsti tla, raste brzo i snažno, a nema štetnika koji bi ga napadali.
Za razvoj mu treba puno svijetla, otporno je na sušu i zagađenja, a dobro podnosi visoke temperature i zaslanjenost tla, ali takođe i niske temperature (do -20 °C).
Stablo izraste u visinu preko 20 metara, dvodomna je biljka, tj. postoje muška i ženska stabla. Muška cvjetaju u kasno ljeto, imaju brojne male cvjetove jako neugodnog mirisa. Jedno stablo može proizvesti ogroman broj lako klijavih sjemenki (preko 300.000), koje se šire vjetrom, vodom i pticama, a ima izrazito agresivno širenje i mladicama koje rastu iz korijena.
Pročitajte: Možda izgleda lijepo, ali radi se o podmuklom drvetu. Jako brzo raste, nemilice se širi, i što je najgore: ispušta otrov koji onda spriječava…
Ujedno mu korijen luči tzv. alelopatske spojeve koji djeluju depresivno na razvoj korijenja ostalog bilja u okolini, osvajajući njihov prostor za vlastiti razvoj. Poznato je da se slično ponaša i dobro poznati domaći orah, koji su ljudi na selu, iz toga razloga, uvijek sadili dalje od ostalog voća.
Pajasen je svrstan u veoma invazivne vrste koje potiskuju autohtonu floru, a nema gotovo nikakvu vrijednost. Istina je da može smanjiti eroziju tla svojim jakim korijenjem i da je medonosan, ali koju to ima vrijednost kada mu drvo nije dobro ni za loženje?