FOČA – Sedmočlana porodica Njegoša i Tatjane Badnjar iz Popovog Mosta, kod Foče, do prije neku godinu jedva je preživljavala, i to uz pomoć dobrotvora od kojih su dobijali raznu pomoć, a danas je to primjer porodične zajednice koja se uspješno bavi poljoprivredom.

Za liječenje najstarije kćerke, trinaestogodišnje Marije Badnjar, koja boluje od djelimične paralize i oštećenja vida, nezaposleni roditelji nisu imali novac, ali su im u pomoć priskočili ljudi dobrog srca iz Republike Srpske, BiH i dijaspore.

Napredovanje bolesti je zaustavljeno i Marija je danas, uz redovne kontrole u Beogradu i Banjaluci, vrijedna učenica osmog razreda Osnovne škole „Veselin Masleša“ u Brodu na Drini.

Uz novčanu i pomoć u hrani i garderobi, Badnjarima, koji žive u alternativnom smještaju, pristizala je i pomoć u stoci i poljoprivrednim mašinama, pa su se, mada ne posjeduju vlastito parče zemlje, osmjelili za poljoprivrednu proizvodnju.

Od opštine su na korišćenje, uz stan, dobili i stari objekat bivše zadruge koji su pretvorili u staju i, kao što kaže narodna mudrost: zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – palača, vrijednim radom uspjeli da se podignu iz beznađa i nemaštine.

Danas imaju registrovano poljoprivredno gazdinstvo sa kojeg dnevno mljekari u Bileći isporučuju od 100 do 140 litara mlijeka.

Trenutno drže sedam muznih krava i pet junica, a, uz goveda, imaju i dvije krmače za prašenje, tovne svinje i pedesetak koka nosilja čija jaja svakodnevno prodaju restoranima na Tjentištu.

Pet od 12 grla, Badnjari su kupili zahvaljujući republičkom podsticaju za samozapošljavanje mladih do 35 godina, koji je Njegoševa supruga tridesetjednogodišnja Tatjana, kao nezaposlena majka petoro djece, dobila ove godine.

Republički Zavod za zapošljavanje odobrio im je 20.000 KM i do sada im je isplaćeno 14.000 KM, a preostalih 6.000 KM dobiće, kako je to ugovorom predviđeno, 12 mjeseci nakon otpočinjanja posla.

Svaka od pet visokomliječnih krava koje su nabavili iz ovog programa daje od 15 do 30 litara mlijeka dnevno, a sve što proizvedu otkupljuje mljekara „Pađeni“ iz Bileće.

Kako je to definisano ugovorom, Tatjana od prihoda uplaćuje poreze i doprinose, odnosno svoj radni staž.

Badnjari pričaju da su zadovoljni prihodima od prodaje mlijeka, a, uz republički podsticaj, stado proširuju i sopstvenim sredstvima, pa su nabavili i pet junica koje će nakon teljenja od naredne zime početi da daju mlijeko.

„Svi znamo ko šta radi – suprug i ja, a i djeca kad dođu iz škole pomažu u svemu oko krava, muzemo zajedno, ništa nije teško, sve stižemo na vrijeme. Cijena mlijeka po litru je 1,10 KM sa premijama. Imamo namjeru da na proljeće proširimo stado na 15 grla“, priča Tatjana Srni.

Majka hvali kćerke da su, mada još male, izuzetno vrijedne.

Najmlađe bliznakinje Sanja i Sonja imaju tek tri godine i još ne dobijaju ozbiljnije zadatke, ali zato njihove sestre devetogodišnja Nataša, godinu starija Milica i trinaestogodišnja Marija učestvuju u svim poslovima na farmi.

NJegoš priča da supruga i on nikada nisu bježali od rada i da im je samo bilo potrebno malo podstreka i podrške.

„Nekad smo teško živjeli, dijete bolesno, imali smo mnogo problema. Poslije toga, ljudi su nam pomogli, to nam je dosta značilo, imali smo veliki odskok. Da nije bilo tih ljudi ko zna šta bi sa nama bilo i kako bi ovo sve izašlo. Onda smo mi, hvala Bogu, svojim radom i trudom dogurali dovde“, kaže NJegoš.

On dodaje da je dobra zarada i od teladi, te da će iduće godine desetoro ostati za prodaju.

Badnjari svoje krave hrane najviše ispašom i kažu da nemaju velike troškove za stočnu hranu.

Ne posjeduju svoju zemlju, ali, kako je sve manje stoke u tom kraju, komšije im ustupaju za koševinu i ispašu livade i pašnjake, pa sijena ne može nedostajati.

Izvor: Poljoprivreda.ba

Ugledni časopis National Geographic u svom zadnjem broju donosi reportažu o Lukomiru, selu smještenom na obroncima planine Bjelašnice.

Lukomir je inače selo koje se nalazi iznad rijeke Rakitnice, a oko tri sata pješačenja dovodi do ovog sela. Lukomir je poznat po starim kamenim kućama s drvenim kliznim krovovima.

Kako navodi National Geographic, ovo mjesto naseljavaju mahom stariji ljudi koji se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Na ovom lokalitetu mogu se naći i stećci, koji datiraju iz 14. vijeka.

Kako se navodi, ovo je jedno od najviših naseljenih mjesta u BiH na nadmorskoj visini oko 1.500 metara, koje je izgubljeno u vremenu i izvan koraka s modernim svijetom. Selo smješteno na jugozapadnim padinama planine Bjelašnica, koja je nekad bila domaćin skijaškim događajima tokom Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, izolirana je od ostatka BiH.

Prije više od 500 godina, prije okupacije Osmanskog carstva, ljudi su ovdje prebacili stoku, a struja nije došla do 60-ih godina. Nema škole, doktora ili prodavnice, a od kraja jeseni do sredine proljeća selo nije dostupno za automobile. Postoje i oni ljudi koji tokom zime žive u centru Sarajeva, a ljeti se sele u Lukomir kako bi se udaljili od gradske vreve.

-Ovo je jedno od rijetkih mjesta u Bosni koje je izazvalo toliko pažnje. Glavni razlog njegove jedinstvenosti krije se u činjenici da izgleda kao i prije stotinu godina. Većina mjesta u Bosni se promijenila, neka zbog nesretnih događaja, neka uslijed razvoja, ali ovo selo je ostalo isto. Sada je to mjesto mira – rekla je jedna stanovnica Lukomira za National Geographicu.

bboy-news.info

Porodica Hadžić iz Janje kod Bijeljine jedna je od najvećih proizvođača mrkve u Republici Srpskoj.

Iako je ove godine bilo problema sa bolestima, zadovoljni su postignutim prinosom, ali ne i cijenom ovog korenastog povrća, koju, upozoravaju, ugrožava nekontrolisan uvoz.

Treća generacija Hadžića bavi se proizvodnjom korenastog povrća od kojeg najviše siju mrkvu.

U ovaj posao uključeni su otac i tri sina, a ukupno 12 članova ove porodice angažovano je od sadnje do prodaje. Ove godine Hadžići su mrkvu zasijali na 20 hektara i ostvarili prinos od šest do sedam tona po dunumu.

– Velika ulaganja, a sve sami finansiramo. Sve je skupo, a najskuplje sjeme. Nabavljamo ga iz Francuske. Za 100.00 sjemenki sorte Bolero, kojima možemo posijati malo više od pola dunuma, moramo izdvojiti 130 KM. Sami izračunajte koliko nam samo za sjemena treba za 20  hektara. I kad je godina dobra, to se sve pokrije, a kad nije onda smo na gubitku – kaže Mensur Hadžić.

Obilne padavine u proljeće pogodovale su bolestima, što se negativno odrazilo na ukupnu proizvodnju.

– Bilo je dosta truleži. Neke parcele sam potanjirao jer se rod nije mogao spasti. Srećom, ljetnja i pozna mrkva su bile bolje. Šta je, tu je – kaže Mensur.

Za prodaju je zadužen najstariji član porodice, Ferid (76) koji nikako nije zadovoljan cijenom.

– Prošle godine kilogram mrkve smo prodavali za jednu marku, a bila je i velika potražnje. Ove godine cijena je duplo niža, kilogram mrkve, prve klase se prodaje za pola marke, a ona lošija u bescjenje – kaže Ferid.

Dodaje da ove godine nije zadovoljan ni plasmanom.

– Moj otac je proizvodio mrkvu za bolnicu u Banji Koviljači. I tada smo znali za koga proizvodimo. A sada je drugačije. Udavi nas “goli šverc”. Imamo znanje, imamo mašine, povrće nam je ekstra kvaliteta, ali nemamo ga kome prodati. Mnogo bi nam značilo da imamo ugovorenu prodaju. Mučiš se, ali znaš da neće propasti. A ovako, šta Bog da – kaže Ferid Hadžić.

Ove godine su instalirali i sistem za navodnjavanje kap po kap. Iako su u prethodnim godinama ulagali značajna sredstva u mehanizaciju, mašine za vađenje i traktore, neophodno je da nabave kombajn, mašine za pranje mrkve i pakovanje.

– Polovna mašina za vađenje šargarepe košta 12.000 evra, bubanj za pranje je oko 2.000 evra, a traka oko 1.000 evra. Nismo tražili podsticaj od Ministarstva poljoprivrede RS, ali bi nam dobro došao. Država treba da pomogne poljoprivrednicima, naročito mladim ljudima, da ih zadrže ovdje. Samo iz moje ulice odselilo je na Zapad osam mladića. I mi ostajemo bez radne snage – kaže Mensur.

Hadžići imaju u planu i da izgrade hladnjaču u kojoj bi čuvali mrkvu, kako je zbog neadekvatnog skladištenja ne bi morali prodavati po niskim cijenama. To bi im, kako kažu, omogućilo i povećanje proizvodnje ali i zapošljavanje novih radnika.

– Bili smo počeli da gradimo hladnjaču i stali na pola puta. Nismo imali više novaca. Za motore i panele nam treba oko 5.000 evra. Nadamo se da ćemo ipak i to završiti. Bilo bi nam mnogo lakše. Lagerujemo i čuvamo mrkvu pa čekamo povoljniju cijenu. Ovako smo prinuđeni da je prodamo pa nas često i nakupci ucjenjuju – ističu ovi janjarski poljoprivrednici.

Mukotrpno rade, ali se ne žale

Hadžići iz Janje predstavljaju primer dobro organizovane porodice koja je svojim radom mnogo toga postigla. Osim korenastog povrća, bave se i proizvodnjom luka i špinata. Iako mukotrpno i predano rade, u sezoni i po 15 sati dnevno, ne žale se. Kažu od poljoprivrede može solidno da se živi.

Izvor: Srpskainfo