Popularnost mnogih domaćih vrsta voća umanjila je pomama za južnim voćem, koje je preplavilo markete i pijace.
Ipak, posebno uslijed pandemije koronavirusa, interesovanje se probudilo za neke gotovo zaboravljene voćke, poput mušmula i drenjina.
Uprkos tome, teško ih je naći pošto gotovo da ih nema u prodavnicama, ali bi to moglo da se promijeni u narednom periodu.
„U posljednje dvije godine mušmula je veoma tražena, zbog njenih svojstava i ljekovitosti. Ona posjeduje voćne kiseline i vitamin C, pa se pokazala kao dobra za upale disajnih puteva. Kada bi se posmatrala teritorija Srbije, mušmula je najzastupljenija u Vojvodini. Tamo sam je i ja prodavao, putem otkupljivača. Novi Sad i okolina imaju prodavnice zdrave hrane, markete i slična mjesta gdje se mogu naći. Posljednjih godina je niklo više manjih zasada, ali je to i dalje nedovoljno, s obzirom na potražnju“, objašnjava za Biznis.rs proizvođač mušmula i drenjina iz Topole Peđa Filipović.
Prema njegovim riječima, manjak na tržištu se pojavljuje više zbog toga što marketi nemaju naviku da nabavljaju ovu voćku, nego zbog manjka potražnje.
„Istraživanje koje sam radio pokazuje da su ljudi veoma zainteresovani da kupe mušmule i interesuje ih gde to mogu da učine. Postoje poljoprivrednici iz okoline Subotice, ali oni svoje proizvode plasiraju izvan granice, najčešće u Mađarsku, jer je tamo cijena znatno veća nego kod nas. U Šumadiji i okolini postoji više manjih zasada, ali ne više od 10 hektara je u rodu“, ističe.
To je, kako ocenjuje, nedovoljno, jer bi moglo mnogo više mušmula da se proda, čak i u Beogradu.
„Nema je ni kada je njena sezona – novembar, decembar, januar, a trebalo bi da je bude zbog ljekovitih svojstava i svega onoga što u sebi poseduje u odnosu na drugo sezonsko voće sa ovih područja. Mušmula ima dobru otkupnu cijenu, ako gledamo iz aspekta onog ko je proizvodi. Posljednjih godina je uzgajivači mogu prodati za 60 do 120 dinara po kilogramu. Na žalost, ne postoje otkupna mjesta, niti garantovani otkupljivač kod kojeg možete sigurno prodati“, napominje Filipović, koji se bavi i konsaltingom iz oblasti poljoprivrede, a radi i kao poreski savjetnik, što mu pruža uvid u stanje na tržištu.
Zbog prirode svog posla on ima uvid u proizvodnju drugih proizvođača voća, njih više od 50, što mu je pružilo korisne informacije za početak, kako sam kaže, „hobija“.
„Ako bismo analizirali 2021. godinu, mušmula je imala solidnu cijenu u odnosu na drugo voće, prije svega u odnosu na jabuku, pošto je na području Šumadije jabuka najzastupljenija poljoprivredna kultura. Njena cijena za prvu klasu iznosi od 20 do 30 dinara po kilogramu, a pred kraj prošle godine mušmula je imala cijenu od 80 dinara. Svakako, od mušmule se ne može odmah zaraditi, potrebno je da prođe nekoliko godina, ali je ona zahvalnija od drugog voća zbog svoje dugotrajnosti (može se ostaviti i potomcima), i pre svega količine koju može dati jedno stablo. Ta količina može biti od 50 do 60 kilograma po stablu“, obrazložio je Filipović.
Kada se izračuna broj stabala i količina plodova koje svako može dati, i sve to pomnoži sa cijenom kilograma, dobija se dobar oslonac za one koji žele da se bave „hobi“ proizvodnjom mušmula.
„Sve više ljudi se vraća na selo iz velikih gradova, a veliki je broj i onih koji nisu ni imali nikoga na selu, nego žele da svoje slobodno vrijeme provedu u prirodi, kupovinom vikendica sa baštom i voćnjakom. Tako se i mušmule mogu naći na takvim parcelama. Inače, mušmula je nepravedno zapostavljena u proizvodnji. Negdje do 70-ih godina prošlog vijeka bila je sastavni deo pijačnih tezgi, a onda kreće pad, kako nje, tako i ostalog voća, plasmanom odnosno uvozom voća iz inostranstva. Ta tendencija se i danas nastavlja, ali se uz pomoć medija posljednjih godina mušmula polako vraća na scenu“, navodi.
Peđa i njegova žena Dijana imali su ideju da rade nešto u čemu bi se, prije svega, oslobodili svakodnevnih stresova, odnosno pronašli svoj duhovni mir u prirodi.
„Od malena sam se bavio poljoprivredom, provodeći svoje raspuste na selu. Prvi novac koji sam zaradio bio je upravo od poljoprivrede, od branja pečuraka i šumskih plodova koje sam zatim prodavao otkupljivačima, a oni su to slali u inostranstvo. Imali smo plan da nešto posadimo na jednoj zapuštenoj parceli, dedovini moje supruge, i bilo je tu više solucija, a onda sam istražio čega nema dovoljno. Posadili smo 300 stabala mušmula i 120 stabala drenjina. Drenjine su takođe jedno voće koje nije zastupljeno koliko bi trebalo, a njihova ljekovitost se oslikava u narodnoj izreci „zdrav kao dren“. Iako je to mali zasad drena, to je jedini zasad u Srbiji i nalazi se nedaleko od Smederevske Palanke u selu Vodice“, ističe Filipović.
Sadnice, ulaganja i skupocjeni proizvodi
Sadni materijal nabavio je u Trsteniku iz jednog rasadnika, a ističe da i profesor fakulteta u okolini Zrenjanina važi za jednog od najpoznatijih proizvođača sadnog materijala mušmule, čije su cijene, iako variraju, u poslednjih nekoliko godina porasle.
„Te voćke ne zahtijevaju previše, a što se više posvetite nečemu plodovi sami dolaze. Mi smo prvi rod imali u trećoj godini, i on nije bio količinski prevelik, ali nama je bio značajan. U četvrtoj godini smo imali veći rod koji je otišao u jedan domaći trgovinski lanac i količina koju smo poslali prodata je za tri dana, uz veliku tražnju. Bilo je i godina poput 2019. i 2020. godine, kada sam se opredijelio da zbog manjeg roda pretvorim voćke u ‘suvenire’, a to su džem, liker i rakija, u hobi proizvodnji“, priseća se on.
Za rakiju od mušmula nagrađen je na međunarodnom takmičenju, gdje je među ostalim voćnim rakijama osvojila zlato. Flaša rakije od mušmula košta u Francuskoj i Njemačkoj 140 evra i veoma je cijenjena, dok to kod nas nije slučaj, a nema je ni u prodavnicama.
„Kada smo pravili biznis plan, nismo ništa stavljali na papir. Fokusirali smo se na to koliko stabala donosi koliko roda i koja je cijena na tržištu. Zasad, priprema zemljišta, radna snaga koja je učestvovala u pripremi i sadnji, a potom obradi i održavanju zasada, bila je iz našeg sopstvenog budžeta, iz rezervi koje smo imali. U tom trenutku je sadni materijal bio povoljniji u odnosu na danas. U petoj i šestoj godini prodaje plodova vratili smo uložena sredstva. Sve što slijedi je profit“, naglasio je Filipović.
Kako kaže, najveći izazov u poslovanju ove vrste je, prije svega, nezainteresovanost trgovinskih lanaca da vrate određene poljoprivredne kulture na rafove. Prema njegovim riječima, to nisu samo mušmule, već i kruška oskoruša, trnjine, drenjine, glog, sve ono što se u Šumadiji naziva šibljem, pa i šipurak.
Ipak, postoje određene prodavnice zdrave hrane u kojima se može naći ponešto od navedenih „divljih“ voćnih vrsta, a Peđa se nada da će se one ubuduće proširiti i popularizovati širom zemlje, i u ostalim prodavnicama i pijacama.
