Tikvice su toploljubivo povrće i siju se tek kada se zemljište zagrije na petnaestak Celzijusovih stepeni. Za ovo povrće najbolje je odabrati parcele na kojima su prije toga gajeni grašak, boranija, soja ili neke druge leguminoze.
Ako poslije sjetve okiša i na površini zemlje se uhvati pokorica, valja je odmah razbiti drljačom s kratkim zupcima, rebrastim valjkom ili blagom vejštačkom kišom, da bi nježna klica što pre izašla napolje.
Kada biljke razviju dva-tri prava lista, valja okopati ili veću površinu prvi put iskultivirati. Kultivira se u tri-četiri navrata, sve dok se međuredni prostor ne popuni, a radni zahvat kultivartora se svakom novom operacijom smanjuje. Poslije prvog kultiviranja, bez obzira na površinu, prostor oko biljaka valja okopati i usjev prorediti. U svakoj kućici ostavljaju se obično dvije biljke.
Tikvice se prihranjuju neposredno prije ili tokom samog kultiviranja, odnosno prije navodnjavanja, da bi se đubrivo unijelo u zemljište, rastvorilo i postalo pristupačno biljkama. Navodnjava se brazdama, vještačkom kišom i sistemom kap po kap, koji je i najbolji. Tikvice napadaju iste bolesti i štetočine kao i krastavce, pa se štite istovremeno kada i to povrće.
Sorte tikvica koje formiraju dugačku vrežu imaju potrebu za još jednom, specifičnom agrotehničkom mjerom – pričvršćivanjem vriježe. Zbog opasnosti da će malo jači vjetar zamrsiti ili pokidati vriježe, one se, kada porastu osamdesetak centimetara, pravilno rasporede po površini i na dvadeset centimetara od vrha pričvrste za zemlju. To se radi tako što se nabace dvije-tri motike zemlje, te blago sabije. Iz nodusa (kolenca) će izbiti adventivni korijeni koji će pričvrstiti vriježe.