Varilac Zoran Stojaković (25) i njegov mlađi brat Lazar, učenik prvog razreda Tehničke škole u Gradišci uzorni su u svome kraju po stočarskoj i ratarskoj proizvodnji i čuvanju tradicije mljevenja žita.
Ova dvojica mladića rijetko imaju vremena za odmor. Oni rade u mlinu, štali ili na njivi.
Sa velikom ljubavlju pričaju o mljevenju, mlinskom kamenu i motoru ''Aranu'' koji je nekoliko decenija korišten za mljevenje. Proizveden je 1967. godine, a kupio ga je, iste godine, Zoranov i Lazarev djed Bogdan Stojaković.
U to vrijeme, ova mašina je koštala cijelo bogatstvo. Koliko je novca za ''Arana'' bilo potrebno, Bogdanovi unuci ne znaju, ali se sjećaju djedove i očeve priče da je to bilo ravno vrijednosti nekoliko krava, konja i volova.
''Motor ''Aran'' služio je isključivo za mljevenje kukuruzovog brašna. Na mestu gde je tada postavljen, na betonskoj ploči, nalazi se i sada. Niko ga odatle nije pomjerao, ali jeste ''penzionisan'' zato što sada u mlinu, za pogon točka od kamena koristimo struju'', priča Zoran Stojaković, mlinar najmlađe generacije.
Motor je, kaže, u potpunosti ispravan, što je velika rijetkost.
''Mnogi dolaze da ga vide, raspituju se o detaljima i prisjećaju vremena u kojem je ''Aran'' imao višestruku namjenu, korišten za vršidbu žita, rezanje drveta i druge poslove'', kaže Zoran.Pokazuje opštinsku odluku iz Gradiške, izbljedjeli dokument na zidu u mlinu, od 2. februara 1967. godine, kojim je Bogdanu Stojakoviću, njegovom dedi odobreno mljevenje žita za vlastite, kao i potrebe drugih mještana. On je, piše u obrazloženju Uvjerenja, navedenog datuma položio ispit za mlinara.
''Moj deda je mlin imao na polovinu sa komšijom Milom Prolićem, ali su se kasnije razdružili. Mile je poslije nekoliko godina odustao od mlina i meljave, deda ga je isplatio i nastavio smaostalno ovu djelatnost koju je kasnije od njega naslijedio sin, tojest moj pokojni otac Radenko'', obrazložila su nam složna i vrijedna braća Zoran i Lazar.
Oni o mlinu, njegovim specifičnostima i koječemu znaju sve do detalja, što pobuđuje veliku znatiželju svakog slušaoca.
Kamen je sa Plehana kod Dervente, to je kvarcna ruda nadaleko poznata po kvalitetu od koje se pravi kamenje za mljevenje žita. Ovaj kamen je tvrd, postojan, on se ne runi niti pregrijava žito. Zato je brašno ispod ovog kamena veoma ukusno, sa zadražnim svojstvima stečenim u prirodi'', pričaju Stojakovići, koji i sada, svakodnevno melju, najviše kukuruze belce.
U mlin na meljavu najčešće dolaze njihove komšije iz Bereka i susjednih sela Elezagića, Cerovljana, Jazovca, Turjaka, Topole... Zoran, pored obaveza u mlinu, gaji bikove, krave, svinje, obrađuje njive zajedno sa mlađim bratom Lazarom koji je učenik prvog razreda Tehničke škole u Gradišci''Ja se školujem za automehaničara, to volim, od oca sam nasljedio ljubav prema motorima, mašinama i mehanici. Najviše me interesuju traktori. Volim raditi traktorom, najviše orati, ali i popravljati jer se često dese kvarovi, a ova poljoprivredna mašina uvijek je potrebna. Nema dana kada ne koristim traktor za rad ili prevoz'', objašnjava Lazar svoje svakodnevne poslove i obaveze.
Osim toga, njih dvojica su veoma aktivni u svome selu, gdje sa vršnjacima učestvuju na radnim akcijama, organizovanju društvenih i drugih programa.
Malo udine, malo selo
Dvadesetpetogodišnji Zoran Stojaković je tehničar telekomunikacija koji se prekvalifikovao za varioca. On povremeno, po nekoliko meseci godišnje radi u Udinama u Italiji, ali u rodnom selu dugoročno planira živjeti.''Svoju budućnost vidim u svome mjestu, u selu Berek. Tu sam izgradio temelj za kuću. Može i kod nas lepo da se živi, ali mora mnogo da se radi'', priča Zoran. Volio bi, kaže, da otvori radnju ili malu firmu, da radim sebi i za sebe zajedno sa bratom.
''On je vrijedan i ništa mu nije teško. Obrađujemo 50 dunuma zemljišta, gdje zajedno sa mamom Milevom proizvodimo povrće i žito, hranu za svoje domaćinstvo i hranu za stoku'', opisuje Zoran svoje preokupacije i životne planove.
Izvor: Blic
Nema komentara