Bukovače mogu da se hrane naftom i nematodama

Gljiva bukovača Bukovača
Bukovače (Pleurotus) su rod gljiva u okviru familije Pleurotaceae.
Odlikuje ih  parazitski (ređe sapropski) način života, a uglavnom su klobukom pričvršćene za supstrat.
Ukoliko imaju dršku, obavezno je izdignuta, a listići silaze niz dršku. Klobuk im je ovalan, školjkastog oblika, meso žilavo i sunđerasto.
Karakteristično za vrste iz ovog roda je da većina izaziva belu trulež drveća.
Rod je široko rasprostranjen sa oko 200 vrsta, a cijenjen je u mnogim svjetskim kuhinjama, dok se vrsta Pleurotus ostreatus – obična bukovača intenzivno uzgaja u vještačkim uslovima, a svaka tržnica koja drži do sebe ima ovu gljivu u ponudi.
Takođe se sve više koristi u bioremedijaciji (biološkom oporavku) zemljišta od zagađivača petrohemijskog porijekla zbog svoje osobine da se doslovno hrane naftom.
Rod Pleurotus ili bukovače, pored svog parazitsko/sapropskog načina života su takođe i aktivni lovci. Sve vrste iz ovog roda se hrane nematodama (valjkastim crvima), koje love pomoću svojih hifa kako bi došli do potrebnih nutrijenata.
U Srbiji se može pronaći nekoliko vrsta iz ovog roda.

Bukovača

Bukovača (Pleurotus osteratus) je najpoznatija i najcjenjenija vrsta bukovača, uspješno se uzgaja i veoma je cjenjena u kulinarstvu.
Parazitira na lišćarima, rjeđe na četinarima, od jeseni pa do duboko u zimu. Iako preferira bukvu (kako joj i samo ime kaže), može se pronaći na raznom drveću. Veoma se lako raspoznaje po plavosivom do smeđem šeširu školjkastog oblika i krembelim listićima.
Veoma je česta vrsta i javlja se na istom mestu godinama (dokle god ima drveta za razlaganje).
Najkrupnija je od svih vrsta zastupljenih u Srbiji, a klobuk joj može narasti do 25 cm. Uglavnom raste u gustim buketima.

Ljetna ili siva bukovača (Pleurotis pulmonarius)

Plodonosi tokom ljeta na lišćarskom drveću, najčešće bukvi.
Jestiva je kao i sve vrste koje nalazimo u Srbiji, ali malo slabijeg kvaliteta od obične bukovače.
Klobuk i listići su joj bjeličaste boje, a meso joj ima blag miris na brašno. To je prilično česta vrsta, koja raste u gustim buketima.

Brestovača (Pleurotus cornucopiae)

Od prethodne dvije se razlikuje po dosta dugoj i izraženoj dršci i osobini da više buketa raste iz zajedničke osnove.
Šešir joj je oker boje, dok su listići bjeličasti do svjetloružičasti. Takođe je česta vrsta.
Jedna od ređih vrsta, pogotovo na Fruškoj gori, jeste bijela bukovača (Pleurotus dryinus).
Ne raste u buketima, bijele je do krem boje, sa primjesama žute. Ima izraženu dršku i somotastu površinu šešira (prethodno navedene vrste su glatke). Primjetne su krpice koje vise sa ivice šešira, a ostaci su ovojnice koja štiti listiće nerazvijene gljive.

Smeđa bukovača (Pleurotus eryngii)

Je još jedna vrsta koja se retko nalazi u prirodi, ali se zato uspješno uzgaja.
Raste na korijenju i stablima stepskih, žbunastih biljaka, posebno na kotrljanu. Šešir joj je karakteristično smeđe boje, listići krem, a drška bijele boje.
Najređa od svih je bukovača sa ovojnicom (Pleurotus calyptratus). Za razliku od ostalih vrsta koje rastu u ljetnem i jesenje-zimskom periodu, ova vrsta je proljećna i može se pronaći već početkom marta.
Koliko je ova gljiva rijetka, govori i podatak da je na Fruškoj gori prvi put zabilježena tek u februaru 2019. godine.
Veoma sitna gljiva (u odnosu na ostale bukovače), promjera do dva centimetra,  pričvršćena je za podlogu drškom koja je skoro nepostojeća.
Najprepoznatljivija karakteristika ove gljive je njena ovojnica, koja čuva listiće dok su nerazvijeni i koja dugo ostaje u obliku krpica, čak i kada su listići u potpunosti sazreli. Plodonosi na drvetu topole i jasike.
Pored navedenih, u Srbiji su zastupljene i plava bukovača (Pleurotus columbinus) i žuta bukovača (Pleurotus citrinopileatus). Prva je morfološki veoma slična običnoj bukovači (Pleurotus osteratus) i od nje se razlikuje po plavoj boji šešira i po tome što plodonosi na četinarskom drveću. Naučnici se još uvjek spore oko toga da li je u pitanju zasebna vrsta, ili tek varijetet obične bukovače.
Žuta bukovača je uzgojna forma obične bukovače i uglavnom se ne može pronaći u prirodi, ali su u maju 2018. godine studenti PMF Novi Sad, na svom redovnom terenskom izlasku, u Kameničkom parku pronašli na više mjesta baš ovu gljivu.
Pored toga što su zanimljivi organizmi koji pomjeraju granice onoga što znamo o živom svijetu, misli se prije svega na njihovu osobinu da koriste naftu kao izvor hrane, kao i sposobnost  da aktivno love valjkaste crve, bukovače su i veoma cjenjena hrana.
Mogu se spremati na više načina: pržiti, kuvati, dinstati i grilovati.
Međutim, treba voditi računa o tome da bukovače mogu da izazovu alergijske reakcije, kao i da su, iako ukusne, ipak teško svarljive i ne treba preterivati u njihovoj konzumaciji.
Tekst: Momčilo Daljev
PROČITAJTE:

Preporuka za vas