Kore od mrkve, koje većina ljudi bez razmišljanja baca u smeće, mogu postati pravi saveznik u organskom vrtlarstvu. Ova jednostavna ideja ne samo da smanjuje otpad, već i donosi brojne koristi vašem vrtu – i to potpuno prirodnim putem.
Zašto ranije smrdibube nisu pravile toliku štetu? Da li su to one iste iz djetinstva?
U poslednjih desetak godina, sve veći broj voćara i povrtara suočava se sa neočekivanim neprijateljem – smrdibubama odnosno stjenicama. Iako su ovi insekti oduvijek postojali u prirodi kod nas, do prije nekoliko godina gotovo niko im nije pridavao veću pažnju. Danas, međutim, ostavljaju ozbiljne posljedice na usjevima: oštećen plod, smanjeni prinosi i gubici u prodaji.
Ali da li su to iste smrdibube koje pamtimo iz djetinjstva? Odgovor je – nisu.
Invazivne vrste menjaju pravila igre
Smrdibube koje danas prave najveće štete na voću, povrću i ratarskim kulturama nisu domaće vrste, već su invazivne stjenice koje su se u Evropi pojavile tek početkom 21. vijeka. Za razliku od „naših“ smrdibuba, koje se uglavnom hrane biljkama iz prirodne sredine i ne prave veću štetu, ove nove vrste su proždrljive, prilagodljive i bez prirodnih neprijatelja.
Dvije najvažnije – i najproblematičnije – su:
1. Zelena smrdibuba (Nezara viridula)
Potiče iz tropskih i suptropskih krajeva, a u Evropi je prvi put zabilježena sredinom 20. vijeka. Međutim, tek poslednjih godina postaje ozbiljan problem zbog širenja ka sjeveru uslijed blažih zima.
Na Balkanu je prvi put primjećena oko 2008. godine, a ubrzo zatim se proširila po čitavom regionu.
Ova vrsta napada:
-
Paradajz, papriku, pasulj
-
Kukuruz i razne voćne vrste
Prisustvo se lako prepoznaje: na plodovima se pojavljuju fleke, tkivo ispod kore propada, a sam plod postaje neupotrebljiv.
2. Braon mramorasta stjenica (Halyomorpha halys)
Još ozbiljniji problem predstavlja braon mramorasta stjenica, porijeklom iz istočne Azije. U Evropi je prvi put registrovana 2004. godine u Švajcarskoj, a nekoliko godina kasnije stigla je i do Balkana – zabilježena je u Srbiji 2011. godine.
Za razliku od Nezare, braon mramorasta stjenica napada preko 300 različitih biljnih vrsta, uključujući:
-
Jabuke, kruške, breskve, trešnje
-
Paradajz, papriku, boraniju, kukuruz
-
Soju i druge ratarske kulture
Vrlo je otporna, brzo se razmnožava i zimi se krije u kućama, šupama i skladištima, gdje često ulazi u velikom broju.
Šta se promijenilo?
Poljoprivrednici s pravom postavljaju pitanje: Zašto ranije smrdibube nisu pravile toliku štetu? Odgovor je u nekoliko ključnih faktora:
-
Domaće vrste stjenica, koje su prisutne decenijama, nisu bile specijalizovane za gajene biljke i rijetko su se pojavljivale u velikom broju.
-
Invazivne vrste, koje su stigle iz Azije i Afrike, nemaju prirodne neprijatelje u našim krajevima, pa im se brojnost brzo povećava.
-
Klimatske promjene, naročito blaže zime, omogućavaju im da prezime i svake godine se šire na nova područja.
Rezultat: štete na plodovima su postale svakodnevica, a zaštita biljaka sve zahtjevnija i skuplja.
Kako se zaštititi?
Zbog masovne pojave ovih stjenica, poljoprivrednici su prinuđeni da se prilagode:
-
Zaštitne mreže i fizičke barijere pomažu u plastenicima i voćnjacima.
-
Feromonske klopke mogu se koristiti za praćenje i smanjenje brojnosti populacije.
-
U toku su istraživanja o biološkoj kontroli, uključujući korišćenje parazitskih osa koje napadaju jaja ovih štetočina.
Poričitajte: Prirodnim i hemijskim sredstvima protiv smrdibuba
Za sada ne postoji univerzalno rješenje, ali je jasno da je pravovremeno prepoznavanje i reagovanje ključno za smanjenje štete.
Zaključak
Smrdibube koje danas prave štetu nisu iste one koje su ranije bezopasno šetale po livadama. Invazivne vrste kao što su Nezara viridula i Halyomorpha halys potpuno su promijenile pravila igre. Njihova pojava u Evropi i širenje po Balkanu postavile su nove izazove pred voćare, povrtare i agronome.
Borba protiv njih zahtijeva ne samo sredstva zaštite, već i razumijevanje problema, edukaciju i saradnju svih učesnika u lancu poljoprivredne proizvodnje.
Izvor: agrosavjet.com
Ako svaki dan odvojite 10 minuta za vaš paradajz, on će rađati bogato do kasne jeseni: Ovo sprječava bolesti i podstiče rast plodova
Pitali smo baštovana šta da radimo da bismo imali lep i zdrav paradajz u bašti? On je rekao: Odvojite svaki dan 10 minuta za njega
Izvor: stil
Ne dozvolite da vam mačke pretvore dvorište u lični toalet
Mirisno cvijeće, njegovani grmovi, pokošen travnjak… i neprijatno iznenađenje iza žbunića. Ako imate mačku (ili komšijsku posmatračicu koja često „svraća“), vjerovatno ste se bar jednom suočili sa tim da vaša bašta ili dvorište postanu njen improvizovani WC.
Srećom, postoji nekoliko jednostavnih i bezbijednih rješenja koja će mačku odviknuti od te loše navike – bez stresa za vas, biljke i samu životinju.
1. Iskoristite moć mirisa koje mačke ne podnose
Mačke su poznate po svom izraženom čulu mirisa, i to može biti vaša najveća prednost. Sljedeći mirisi im izuzetno smetaju:
1) Citrusi – korice limuna, narandže ili grejpfruta zakopane plitko oko biljaka.
2) Sirće – razblaženo u vodi i poprskano po ivicama bašte.
3) Lavanda i ruzmarin – biljke koje prirodno odbijaju mačke.
4) Ove mirisne barijere ne štete biljkama, a za mačke su dovoljno neprijatne da izbjegavaju to mjesto.
2. Prekrijte zemlju – mačke vole meko i rastresito
Ako im tlo više ne djeluje privlačno, neće ni pokušavati da ga koriste. Pokušajte sa:
1) Malčom od borove kore, grančicama ili šljunkom – smanjuju pristup zemljištu.
2) Mrežicama, kamenčićima, pa čak i školjkama – neprijatne su pod šapama.
3) Mačke vole da zakopaju svoj trag – ako im to otežate, naći će drugo mjesto.
3. Postavite fizičke prepreke
Niske ograde, ukrasne žičane barijere ili mreže preko gredica ne moraju narušiti estetiku dvorišta, a i te kako su efikasne.
Za žardinjere, možete koristiti i plastične viljuške zabodene drškom u zemlju – djeluju čudno, ali mačke ih ne vole.
4. Koristite pokret i vodu – mačke vole mir
Postavite:
1) Senzorske prskalice koje se aktiviraju kada detektuju kretanje – brzo uče lekciju.
2) Vjetrenjače, reflektujuće trake ili staklene flaše – vizuelni signali koji ih zbunjuju i plaše.
5. Odvratite pažnju: ponudite im „njihovu zonu“
Ako imate sopstvenu mačku, razmislite da joj odredite kutak u dvorištu sa pijeskom ili zemljom gdje smije da obavlja nuždu. Učinite ga privlačnim – diskretno sklonjen, u hladu, možda čak i sa pokrivenom kutijom.
Tajna koja pomaže medu da se ne pokvari
Med je prirodni zaslađivač, a bakterije vole da se gozbe šećerom. Ali med je izuzetno otporan na kvarenje. Šta stoji iza njegove sposobnosti da pobijedi bakterije?
Većina poslastica u teglama ima ograničen rok trajanja – dovoljno je samo jednom da umočite prljavu kašičicu da kolonije bakterija počnu da bujaju.
Međutim, postoje određene namirnice sa posebnom trajnošću, sposobne da ostanu jestive godinama.
Med je jedna od ovih magičnih supstanci. U zatvorenom okruženju, iako se zlatna materija može kristalizovati, postajući gusta i grudvasta, neće se pokvariti.
Ova postojana sposobnost da se odupre kvarenju svodi se na hemijski sastav meda i način na koji se pravi.
Kada kažemo da se hrana pokvarila, ono što zapravo mislimo je da je nešto drugo prvo došlo do nje, nešto mikroskopsko.
Bakterije, gljivice i plijesan prisutni su u barem malom broju u mnogim namirnicama, a brojni postupci koje ljudi koriste za konzervisanje hrane osmišljeni su da obeshrabre ova stvorenja da je konzumiraju.
Mnogi od ovih mikroorganizama preferiraju vlažne uslove, više, ali ne previsoke temperature, blagi pH i dosta kisika koji koriste u svom metabolizmu. Dehidracija mesa ili voća, dakle, lišava ih vode, prenosi RTS.
Kuvanje hrane na visokoj temperaturi, a zatim njeno premještanje u frižider radi skladištenja, ubija mnoge mikroorganizme i spriječava rast onih koji su preživjeli.
Suspenzija hrane u smjesi za kiseljenje odbija sve osim onih stvorenja koja najviše vole kiselinu. Zatvaranje nečega u tegli ograničava kisik kojem imaju pristup.
Čak i hrana koja je prošla kroz niz postupaka konzerviranja obično ima ograničen rok trajanja, kao što možda znate ako ste ikada otvorili teglu džema zapečaćenu 1985. godine, i unutra pronašli debeli sloj buđi.
Uvek vodimo unaprijed izgubljenu bitku protiv ovih organizama, i bilo da je to miris sirćeta koji nam govori da je laktobacil uspio da uništi sok od narandže, ili crne mrlje od buđi na unutrašnjem zidu tegle putera od kikirikija, znači njihovog prisustva su često neprijatna i neizbježna.
Ali med je neobičan slučaj, i evo zašto. Prave ga pčele od cvijetnog nektara, a počinje kao topla, vodenasta, slatkasta tečnost, nešto što djeluje kao najčistiji mamac za bakterije.
Pčele koncentrišu nektar na putu do košnice, uklanjajući dio vode, koriste enzime da povećaju sadržaj kiseline u tečnosti, spriječavajući rast nekih oblika mikroorganizama, razlažu šećere na jednostavnije, a zatim prebacuju sadržaj u komore saća.
Zatim, rade nešto izvanredno: počinju da raspršuju med krilima. Raspršivanje polako isparava preostalu vodu, poput ventilatora koji isparava znoj sa vaše kože, tako da supstanca koja je nekada bila oko 70% ili 80% vode vidi da taj broj opada i opada i opada.
Potpuno zreo med obično ima sadržaj vode između oko 15% i 18%. U stvari, odnos molekula šećera i vode je toliko ogroman da fizički ne bi bilo moguće rastvoriti toliko šećera u toliko vode, bez procesa poput onog koji koriste pčele.
Tamo ima puno šećera i naravno da bi mikroorganizmi voljeli da ga isprobaju. Ali sa tako malo vode – i kiselošću koja ih dodatno destimulišu – oni jednostavno ne mogu da prežive.
Zatvorite med u tegli, da biste ograničili dostupnost kisika, i postoji još jedna prepreka za rast.
Ovo je stanje poznato kao „niska aktivnost vode“ među naučnicima koji se bave hranom, i zapravo, smanjenje aktivnosti vode supstance je uobičajeni trik za očuvanje prerađene hrane. Moguće je spriječiti kvarenje vlažne hrane sve dok su molekuli vode vezani u interakcijama sa solju ili šećerom, na primjer.
To ne znači da med može da izdrži sve izazove svježine. Kada se tegla meda otvori, njegova površina je redovno izložena vazduhu, a umakanje lizanih kašika će donijeti bakterije i vlagu kojih nije bilo kada je tegla bila zatvorena.
Izvor: nezavisne
Kupili ste paradajz bez ukusa, evo kako da ga učinite ukusnijim
Nije rijedak slučaj da kupite paradajz koji je voden I bezukusan. Takav svi najčešće ostavljamo za kuvanje. Ipak, postoji način da postane ukusniji i svjeđ, u salati.
Narežite paradajz, posolite i ostavite 10-ak minuta – so će izvući vlagu i pojačati okus. Dodajte maslinovo ulje, malo vinskog sirćeta ili limunov sok, svježe mljeveni biber i prstohvat šećera.
Sve to pomaže da zaokružite i naglasite ono malo okusa koliko paradajz ima. Svježi bosiljak ili origano dodatoće doprinijeti utisku da jedete nešto aromatično i mediteransko, prenosi Index.hr.
Kako odabrati idealnu pumpu za baštu? Vodič za zalivanje bez muke!
U savremenom vrtlarstvu, zalivanje bašte ne mora biti naporno i sporo. Uz odgovarajuću baštensku pumpu, cijeli posao možete obaviti brzo, efikasno i uz znatno manju potrošnju vode i vremena. Bilo da imate voćnjak, povrtnjak ili ukrasnu baštu, prava pumpa može učiniti ogromnu razliku.
Ali kako izabrati onu pravu?
🔍 Na šta obratiti pažnju pri izboru pumpe?
Prilikom kupovine pumpe, važno je uzeti u obzir:
- Snagu motora – veća snaga znači veći pritisak i veći protok vode.
- Dubinu usisa – koliko duboko pumpa može vući vodu (npr. iz bunara).
- Visinu vodnog stuba – koliko visoko voda može biti potisnuta.
- Protok vode – izražava se u m³/h i pokazuje koliko vode pumpa isporučuje.
- Izdržljivost i garancija – jer niko ne želi servis nakon mjesec dana.
✅ Naš izbor: Villager JGP 1100 F
Ako tražite pouzdanu, snažnu i pristupačnu pumpu za baštu – Villager JGP 1100 F je model koji zaslužuje vašu pažnju.
🔧 Tehničke karakteristike:
- Snaga: 1100 W
- Motor: Kolektorski
- Visina vodnog stuba: 45 m
- Dubina usisa: 8 m
- Protok vode: 4.6 m³/h
- Prečnik ulaza/izlaza: 1“
Ova pumpa je odlična za korisnike koji žele da zalivaju baštu sa bunarskom ili vodom iz cisterne, a žele stabilan i dugotrajan rad.
🎁 Zašto je preporučujemo?
- 3 godine garancije
- Besplatna dostava širom BiH
- Odličan odnos cijene i kvaliteta – trenutno dostupna za 269 KM
Bilo da zalivate travnjak, povrtnjak ili voćnjak – ova pumpa će bez problema obaviti posao.
🔄 Još modela u ponudi:
Ukoliko vam treba manja ili jača pumpa, tu su i drugi modeli iz ponude:
🔸 JGP 8033 PRIME – 800 W, 3.3 m³/h – 179 KM
🔸 JGP 10035 PRIME – 1000 W, 3.5 m³/h – 189 KM
🔸 JGP 600 – 600 W, 3.0 m³/h – 179 KM
🔸 JGP 800 – 800 W, 3.2 m³/h – 189 KM
🔸 JGP 1000 – 1000 W, 3.5 m³/h – 209 KM
🔸 JGP 1500 B – 1500 W, 6.3 m³/h – 359 KM
🔸 Elpumps JPV 1500 – 1500 W, 6.3 m³/h – 339 KM
🔸 Elpumps JPV 1300 B Automatic – 1300 W, automatski sistem – 449 KM
📞 Kako naručiti?
Za više informacija ili porudžbine, kontaktirajte nas putem Vibera, WhatsApp-a ili direktnim pozivom:
📱 +387 65 862 852
👉 Pogledajte ponudu na: megamanija.ba
Doktorica objasnila koja surutka je zdrava, a koju treba izbjegavati
Surutku mnogi piju jer vjeruju da je zdrava, a kažu da je najbolja za jetru.
Da li koštice lubenice treba vaditi ili jesti
Lubenica je neizostavan dio ljetnjeg jelovnika – rashlađuje, gasi žeđ i osvaja slatkim, sočnim ukusom.
Najčešće greške pri uzgoju kokošaka i kako da ih izbjegnete
Uzgoj čak i nekoliko kokošaka je višestruko isplativ. Osim što ćete uvijek imati svježa jaja i meso, one su jako dobar čistač zemljišta.
Postoji nekoliko grešaka koje ljudi prave kada počinju da gaje kokoške. Ukoliko ih ne budete pravili, vaše koke će biti sretne, a vi zadovoljni količinom jaja koje budu snijele.
Postavljanje kokošinjca na zemlji
Mnogi početnici prave kokošinjac direktno na zemlji. Razlozi su sasvim razumljivi i praktični. Kokoške će moći da kljucaju crviće, a održavanje deluje lako. Međutim, predatori poput lisice mogu da iskopaju rupu i vrlo lako da uđu u kokošinjac.
Ukoliko postoji podzemna rupa za koju ne znate vrlo lako možete da izgubite kokoške i piliće. Zato je bitno da kokošinjac bude podignut iznad zemlje. Mnogi ljudi ugrađuju sprat koji se može skinuti ili rotirati kako bi kokošinjac bio lak za čišćenje. To nije ništa komplikovano ni teško, a vama će olakšati održavanje kokošinjca.
Pročitajte: Zašto neke kokoške imaju smanjenu nosivost i nose meka ili jaja bez ljuske?
Poslastice i hrana
Jako je važno da odredite koju vrstu hrane ćete davati svojim kokama i pilićima. Preporuka je da nabavite hranu koja je namjenski pravljena za kokoške, kao i hranu koja ima dodatak proteina koja će vam trebati tokom zimske sezone.
Kokoške, takođe, vole svježe i sušene crve, bijelo grožđe, sjeme nara ili šipka, maline, čeri paradajz. Kada kokoške počnu da nose jaja, trebaće im više kalcijuma u ishrani. Ukoliko im u ishranu dodate nekoliko ljuski od ostriga to će im takođe pomoći.
Grijanje
U zavisnosti od toga gdje živite, neophodno je održavati određenu temperaturu u kokošinjcu. Ukoliko instalirate grejne lampe, uverite se da ste ih postavili dovoljno visoko kako ne bi došlo do pregrijavanja živine. Redovno skupljajte jaja i zimi jer mogu da se smrznu.
Odnos broja pijetlova i kokošaka u kokošinjcu
Najbolje bi bilo imati jednog pijetla na 12 kokošaka, mada to zavisi i od prirode samog pijetla. Nikako nemojte da pravite kokošinjac sa manjim brojem kokošaka. Ukoliko imate manji odnos od ovoga, pijetao može da postane previše agresivan prema njima. U takvim situacijama, primjetićete da koke imaju ogoljene dijelove leđa. Ukoliko je pijetao agresivan, proizvodnja jaja će biti sporadična.
Pročitajte: Kako spriječiti kokoške da kljucaju jaja?
Brojanje živine
Svako veče, pred zatvaranje kokošinjca obavezno izbrojte da li su sve kokoške na broju. Nemojte da vas mrzi. Većina kokošaka će požuriti u kokošinjac sa prvim mrakom. Međutim, neke od njih će probati da naprave gnijezdo izvan kokošinjca. To može biti obližnje žbunje ili neko drugo skrovito mjesto u blizini. Brojanjem živine bićete sigurni da su sve tu i da niste neku pticu ostavili nezaštićenu tokom noći.
Zaštita od drugih ljubimaca
Svi volimo da vidimo sliku kokošaka koje slobodno kljucaju u dvorištu i van njega. Međutim, ukoliko imate psa na lancu u dvorištu ili ste u okruženju gde ljudi šetaju pse, razmislite o dobroj zaštiti koka u dvorištu. Česta je situacija da se pas otme vlasniku sa povoca, da vlasnik ne može da zadrži psa, a da je psu jedini cilj da uhvati vašu koku.