Jedna od najvažnijih stavki u uzgoju krastavaca jeste pravovremena i redovna berba plodova. Iako na prvi pogled može izgledati kao jednostavna obaveza, upravo ova aktivnost direktno utiče na to koliko će biljka nastaviti da rađa tokom sezone.
Zašto je redovna berba toliko važna?
Kada se plodovi ostave da prerastu, biljka „misli“ da je ispunila svoju svrhu – formirala je sjeme i više nema potrebu da ulaže energiju u stvaranje novih krastavaca. Zbog toga dolazi do odlaganja formiranja i rasta novih plodova. Prerasli krastavci bukvalno zaustavljaju dalji razvoj biljke.
Uklanjajte i nepravilne plodove
Pored zrelih, treba redovno uklanjati i sve nepravilne, oštećene ili bolesne krastavce – poput onih zakrivljenih ili sa mrljama. Oni ne samo da nisu pogodni za upotrebu, već takođe usporavaju razvoj zdravih i kvalitetnih plodova.
Kako pravilno brati krastavce?
Plodove treba pažljivo otkidati ili sjeći, pazeći da se ne ošteti loza. Najbolje je brati krastavce svakog drugog dana, a u periodima intenzivnog rasta i svakodnevno. Time se podstiče biljka da stalno formira nove plodove.
Zaštita tokom kasnog ljeta
Krajem ljeta, kada noćne temperature počnu da opadaju, biljke postaju osjetljive. Krastavci ne podnose temperaturu nižu od 10°C, pa je važno da se u plastenicima noću zatvaraju vrata i prozori, dok se biljke na otvorenom pokrivaju laganom zaštitom poput spandbonda.
Ventilacija tokom dana
Tokom sunčanih dana, pokrivače treba skidati kako bi se spriječilo pregrijavanje biljaka. Prevelika toplota može imati isto toliko negativan uticaj koliko i hladnoća.
Redovna i pažljiva berba ne samo da obezbjeđuje bolji kvalitet plodova, već je i najefikasniji način da vaša biljka nastavi da rađa tokom čitave sezone. Ne dozvolite da vam prerasli krastavci zakoče cijeli proces proizvodnje– budite ažurni i vaš trud će se višestruko isplatiti.
Za pravilan rast i razvoj jagnjadi od velikog značaja je ishrana u prvim danima ali i mjesecima života. Tokom prvih nedjelja života, osnovna hrana jagnjadi je majčino mlijeko.
Ukoliko su na svijet došli blizanci, neophodno im je odmah obezbijediti kolostrum. Međutim, ukoliko se to ne obavi blagovremeno, vrlo lako može doći do gubitaka, jer kolostrum jagnjetu koje je tek došlo na svijet, obezbjeđuje značajna antitijela koja ga štite od raznih oboljenja u prvim danima života. Tokom prvih sedam dana života, jagnje mora da bude stalno sa majkom i da sisa po volji i to 7-8 puta dnevno. U drugoj nedjelji jagnje treba da sisa 5-6 puta, a od četvrte nedjelje života dovoljno mu je da sisa 2-3 puta u toku jednog dana.
Za prihranjivanje jagnjadi preporučuje se što kvalitetnije sijeno leguminoza, kao i smješa gnječenog ječma i zobi i pšeničnih mekinja. Prihranjivanje jagnjadi treba započeti već u drugoj nedjelji poslije jagnjenja. Na početku se koncentrovane smješe mogu davati po volji, a utrošak u početku prihranjivanja treba da iznosi 10-20 grama, s tim da utrošak prihranjivanja treba postepeno povećavati tako da krajem drugog mjeseca dostigne 200 do 300 grama. Nakon toga priplodnoj jagnjadi treba obustaviti dalje povećavanje koncentrata, a ishranu bazirati na dovoljnim količinama kvalitetnog sijena i ispašom. Međutim, ukoliko je ispaša oskudna, poslije desete nedjelje života, poželjno je početi sa prihranom kvalitenom silažom. Na taj način hranjena jagnjad do perioda zalučivanja mogu da postignu dnevni prirast veći od 200 grama.
Zalučivanja jagnjadi treba obavljati postepeno, s tim da onu jagnjad koja su planirana za priplod treba odlučiti kada napune tri mjeseca starosti. Ukoliko se obezbjedi pravilna i kvalitetna ishrana jagnjadi, za mjesec i po jagnje teba da dostigne težinu od oko 15 kilograma, a sa dva do tri mjeseca starosti i do 30 kilograma.
Za mnoge baštovane i entuzijaste početak sezone počinje izborom sjemena. Ali često se dešava da, uprkos trudu, neka sjemena – poput mrkve, cvekle ili peršuna – jednostavno odbijaju da proklijaju.
Bez obzira na zalivanje, sunce ili zemlju, ostaju neaktivna i bacaju sjenu sumnje na cijeli proces sadnje.
Zašto neka sjemena tvrdoglavo odbijaju da niknu?
Jedan od glavnih razloga krije se u prirodi njihove spoljne opne. Kod određenih biljaka, ona može biti suviše čvrsta i nepropusna, zbog čega ni voda ni kiseonik ne mogu doprijeti do klice. Sjeme ostaje „uspavano“, osjetljivo na bolesti i podložno propadanju.
Stari, provjereni način buđenja tvrdoglavog sjemena
Za ovaj problem postoji prirodno rješenje koje su koristile generacije prije nas – fermentisana surutka. Ova blago kisela tečnost, bogata enzimima i prirodnim kiselinama, omekšava opnu sjemena, stimuliše njegovo klijanje i istovremeno ga štiti od gljivica i bakterija.
Kako se primjenjuje ova metoda?
Potrebno je da mlijeko ostavite na sobnoj temperaturi (oko 24°C) da fermentiše 24 do 48 sati, dok se ne pretvori u surutku. Nakon toga, sjeme se potopi u tu tečnost na 12 do 24 časa – u zavisnosti od vrste biljke i tvrdoće opne. Po isteku vremena, sjeme se ispere čistom vodom i lagano prosuši prije sjetve.
Napomena: Sjemena nikako ne treba držati u surutki duže od 24 časa, kako ne bi došlo do truljenja.
Zašto je ova metoda korisna?
Posebno je vrijedna za regije s kratkim vegetacionim periodima, gdje je svaka sedmica klijanja važna. Pomaže i u slučajevima kada se koristi starije sjeme, čija je klijavost snižena. Oživljavanje takvog sjemena uz pomoć surutke može biti ključno za uspješan uzgoj.
Jednostavan, ali značajan korak
Primjena fermentisane surutke nije trik, već drevna praksa koja može u velikoj mjeri povećati uspješnost sjetve. Iako jednostavna, ova metoda može biti presudna za dobijanje bogatog i zdravog roda.
U suštini, to nije samo način da se sjeme pokrene – već i povratak prirodi i tradicionalnim, održivim metodama uzgoja. Ako imate „tvrdoglava“ sjemena koja neće da niknu, možda je upravo ovo rješenje koje im treba.
Kokoške su možda najrasprostranjenije životinje na svijetu. Bez obzira da li ih držite u dvorištu, gajite ih na farmi ili jednostavno volite pileće meso kokoške su i korisne i zabavne. Znamo da uzgoj pilića na farmi traje oko 60 dana, ali koliki je životni vijek kokošaka ukoliko ne moraju da završte u loncu u čorbi ili supi?
Većina domaćih kokošaka ( Gallus gallus domesticus ) evoluirala je od divljih kokošaka ( Gallus gallus ) jugoistočne Azije prije otprilike 10.000 godina Divlje kokoške su bile manje u odnosu na domaće koje poznajemo i najčešće su živjele od 10 do 30 godina, piše Animalia.
Koliko dugo žive kokoške kao kućni ljubimci?
Postoje suprotstavljeni dokazi o tome koliko dugo bi prosečna domaća kokoška koja se drži kao kućni ljubimac trebalo da živi. Univerzitet Viskonsin-Medison sugeriše da će kokoške u dvorištu živjeti šest do osam godina, dok Purina Mils sugeriše da će kokoške u domaćem okruženju živjeti između osma i 10 godina. Smatra se da je maksimalni životni vijek u zatočeništvu 30 godina, mada se između 15 i 20 godina smatra konzervativnijom procenom maksimalne starosti, otkrivaju stručnjaci.
Prema organizaciji Compassion In World Farming , brojleri, odnosno pilići koji se gaje zbog mesa, mogu se klati prije nego što napune šest nedjelja. Postoje dokazi da se ova vrsta pilića uzgaja da brzo raste i posjeduje veliko tkivo grudi. Veb-sajt Animal Aid sugeriše da bi ovi pilići mogli imati životni vek od oko šest godina kad ne bi završavali na klanju.
Prvi dobitnik titule najstarije kokoške na svijetu bila je Matilda, kokoška rase Crveni Pajl koja je bila dio predstave mađioničara Kita Bartona. Nakon što se pojavila na nacionalnoj televiziji sa 14 godina, Matilda je doživjela 16 godina. Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najstarija kokoška ikada bila je kokoška rase Crveni Pajl, američka rasa po imenu Mafi, koja je doživjela duboku starost od 23 godine i 152 dana i uginula u SAD u novembru 2011. godine.
Do nedavno, najstarija živa ptica na svijetu bila je kokoška po imenu Kikiriki koja je uginula nešto ranije od Mafijevog rekorda sa 21 godinom i 238 dana na Božić 2023. godine, prenosi sajt iflscience.com.
Najčešće govorimo kako je beli luk dobar ili loš biljni komšija. Međutim, retko čujemo koje biljke pozitivno, a koje negativno deluju na ovo povrće.
Beli luk je povrće koju skoro svi uzgajamo i konzumiramo. Kao što je neizostavan kada je reč o narodnoj medicini i našem zdravlju, on je pravi zaštitnik većine vrsta povrća. Ne koristimo ga jedino kada je u pitanju zaštita lukovičastih vrsta.
Ima insekticidno, antifungalno, antibakterijsko i antivirusno delovanje. Na biljke deluje i kao biostimulator. Neke štetočine odbija njegov miris, dok korisne insekte privlači. Mirisom odbija lisne vaši, tripse, grinje, ali i krupne životinje kao što su glodari, srne.
Pored kojih biljaka očekujemo dobar rod?
Najčešće govorimo kako je beli luk dobar ili loš biljni komšija. Međutim, retko čujemo koje biljke pozitivno, a koje negativno deluju na ovo povrće. Odličan suživot na istoj gredici ima s jagodama, koje štiti od gljivičnih oboljenja. Treba paziti da se ne posadi preblizu i da ga ne zaguše koren i listovi jagode. Glavice će biti krupnije, jer usev jagoda đubrimo i navodnjavamo u fazama koje su kritične za rast belog luka.
Šargarepa ga svojim mirisom štiti od napada lukove muve i pomaže u prevenciji bolesti glavice. Takođe, potiče formiranje njegovih podzemnih delova.
Pozitivno delovanje imaju kupusnjače, ali ne i razne vrste kupusa. Uzajamno se štite i teraju štetne insekte. Osim toga, karfiol i brokoli privlače brojne korisne insekte. Veliki listovi kupusnjača smanjuju pojavu korova. Od lekovitih biljaka je najzahvalniji bosiljak, koji ne samo da štiti već i poboljšava ukus čenova.
Koga ne podnosi?
Postoji i grupa biljaka koje nikako ne treba uzgajati pre, na istoj gredici ili pored, jer usporavaju razvoj, privlače štetne organizme, gomilaju prouzrokovače oboljenja ili pogoršavaju kvalitet i ukus glavica. Pre svega se radi o pripadnicima porodice lukova. Treba izbegavati crveni luk, praziluk, ljutiku i luk vlašac.
Već sam navela da su kupusnjače dobre komšije, ali ne i kupus. Jedino pod uslovom da ne očekujete krupne glavice i da vam je uzgoj belog luka sekundarna aktivnost. Posebno se to odnosi na glavičasti kupus, jer biljke snažno crpe hraniva i vodu iz zemljišta.
Neće mu odgovarati ni blizina mahunarki, pasulja i graška, i repe
Mnogi amaterski voćari, naročito vinogradari, režu voćke prikraćujući sve grane, kako to rade pri rezidbi vinove loze. Pri tome čine veliku grešku, jer odrežu većinu cvjetnih pupoljaka pa je cvjetanje smanjeno ili u potpunosti izostaje.
Unatoč brojnim savjetima i upozorenjima preko medija i usmeno, mnogim voćarima amaterima još nije jasno da grane na voćkama treba prorijediti, a prikraćivanje obaviti samo u iznimnim slučajevima.
Da bi se ispravile greške u rezidbi te pravilno formirao uzgojni oblik i izbalansirao omjer rodnog i nerodnog dijela voćke, trebat će cijele godine provoditi zahvate na krošnji i deblu. Iz tako oštro orezanih grana, tokom cijele godine izbijat će mnoštvo nerodnih šiba, koje će oduzimati hranu rodnim dijelovima voćke, sprječavajući formiranje cvjetnih pupova za sljedeću godinu. Vjerojatno će trebati intervencija s dodatnom prihranom.
Preporuka je da zadnja prihrana bude početkom juna. Mladi, zeleni izboji dobar su medij za razvoj bolesti i štetočina pa će trebati češće pregledavati voćke i po potrebi ih tretirati odgovarajućim sredstvima za zaštitu bilja.
Nakon što potjeraju nerodni izboji, ispod mjesta reza (metle), treba odstraniti sve suvišne grane, koje rastu prema središtu krošnje, odnosno provodnice, a ostaviti vanjsku granu, koja je potjerala iz vanjskog pupa. Na njoj će se ove godine formirati cvjetni pupovi i moći će dati rod u sljedećoj godini.
Prikraćenu granu treba rezati na vanjski pup. Kod bujnih voćaka, takva grana će ponekad rasti okomito, paralelno s provodnicom (konkurencija) i neće razviti cvjetne pupove u ovoj godini.
Katkad, radi nadomještanja ili zamjene polomljene grane, treba prikratiti nerodnu šibu, koja se u narednom razdoblju treba formirati na rod.
Kore od mrkve, koje većina ljudi bez razmišljanja baca u smeće, mogu postati pravi saveznik u organskom vrtlarstvu. Ova jednostavna ideja ne samo da smanjuje otpad, već i donosi brojne koristi vašem vrtu – i to potpuno prirodnim putem.
U svakodnevnoj upotrebi često potcjenjujemo vrijednost organskog otpada koji sami proizvodimo. Jedan od najboljih primjera su upravo kore od mrkve – najčešće završavaju u kanti, iako u sebi nose ogroman potencijal kao prirodno đubrivo.
Zakopane u saksijama ili direktno u bašti, ove kore obogaćuju zemljište i poboljšavaju njegovu strukturu. Mrkva u fazi raspadanja otpušta dragocjene elemente poput kalijuma, fosfora i azota, koji su ključni za razvoj zdravih biljaka. Osim toga, ovakav način reciklaže pomaže zadržavanju vlage u zemljištu, što dodatno pogoduje rastu.
Ali tu nije kraj koristi. Kore od mrkve ne privlače samo biljke – već i zemljane crve. Ovi tihi saveznici vrtlara igraju vitalnu ulogu u prozračivanju zemljišta i njegovom održavanju plodnim. Time što na prirodan način poboljšavaju uslove u zemlji, crvi dodatno doprinose zdravijem i bujnijem vrtu.
Za primjenu ove metode dovoljno je jednostavno – sitno nasjeckane kore od mrkve stavite uz korijen biljke i prekrijte zemljom. Tako ćete spriječiti širenje neprijatnih mirisa i odbiti insekte. Postupak se može ponavljati svake dvije do tri sedmice kako bi se održao optimalan nivo hranjivih materija u zemljištu.
Reciklaža kuhinjskog otpada, kao što su kore od mrkve, odlična je strategija za sve koji žele zdraviji i održiviji vrt bez upotrebe hemikalija. Umjesto da završe u otpadu, kore postaju vrijedan resurs – idealan za sve koji svoj zeleni kutak žele pretvoriti u odgovornije, ekološki prihvatljivo i samoodrživo okruženje.
U poslednjih desetak godina, sve veći broj voćara i povrtara suočava se sa neočekivanim neprijateljem – smrdibubama odnosno stjenicama. Iako su ovi insekti oduvijek postojali u prirodi kod nas, do prije nekoliko godina gotovo niko im nije pridavao veću pažnju. Danas, međutim, ostavljaju ozbiljne posljedice na usjevima: oštećen plod, smanjeni prinosi i gubici u prodaji.
Ali da li su to iste smrdibube koje pamtimo iz djetinjstva? Odgovor je – nisu.
Invazivne vrste menjaju pravila igre
Smrdibube koje danas prave najveće štete na voću, povrću i ratarskim kulturama nisu domaće vrste, već su invazivne stjenice koje su se u Evropi pojavile tek početkom 21. vijeka. Za razliku od „naših“ smrdibuba, koje se uglavnom hrane biljkama iz prirodne sredine i ne prave veću štetu, ove nove vrste su proždrljive, prilagodljive i bez prirodnih neprijatelja.
Dvije najvažnije – i najproblematičnije – su:
1. Zelena smrdibuba (Nezara viridula)
Potiče iz tropskih i suptropskih krajeva, a u Evropi je prvi put zabilježena sredinom 20. vijeka. Međutim, tek poslednjih godina postaje ozbiljan problem zbog širenja ka sjeveru uslijed blažih zima.
Na Balkanu je prvi put primjećena oko 2008. godine, a ubrzo zatim se proširila po čitavom regionu.
Ova vrsta napada:
Paradajz, papriku, pasulj
Kukuruz i razne voćne vrste
Prisustvo se lako prepoznaje: na plodovima se pojavljuju fleke, tkivo ispod kore propada, a sam plod postaje neupotrebljiv.
Foto: agrosavjet.com
2. Braon mramorasta stjenica (Halyomorpha halys)
Još ozbiljniji problem predstavlja braon mramorasta stjenica, porijeklom iz istočne Azije. U Evropi je prvi put registrovana 2004. godine u Švajcarskoj, a nekoliko godina kasnije stigla je i do Balkana – zabilježena je u Srbiji 2011. godine.
Foto: agrosavjet.com
Za razliku od Nezare, braon mramorasta stjenica napada preko 300 različitih biljnih vrsta, uključujući:
Jabuke, kruške, breskve, trešnje
Paradajz, papriku, boraniju, kukuruz
Soju i druge ratarske kulture
Vrlo je otporna, brzo se razmnožava i zimi se krije u kućama, šupama i skladištima, gdje često ulazi u velikom broju.
Šta se promijenilo?
Poljoprivrednici s pravom postavljaju pitanje: Zašto ranije smrdibube nisu pravile toliku štetu? Odgovor je u nekoliko ključnih faktora:
Domaće vrste stjenica, koje su prisutne decenijama, nisu bile specijalizovane za gajene biljke i rijetko su se pojavljivale u velikom broju.
Invazivne vrste, koje su stigle iz Azije i Afrike, nemaju prirodne neprijatelje u našim krajevima, pa im se brojnost brzo povećava.
Klimatske promjene, naročito blaže zime, omogućavaju im da prezime i svake godine se šire na nova područja.
Rezultat: štete na plodovima su postale svakodnevica, a zaštita biljaka sve zahtjevnija i skuplja.
Kako se zaštititi?
Zbog masovne pojave ovih stjenica, poljoprivrednici su prinuđeni da se prilagode:
Zaštitne mreže i fizičke barijere pomažu u plastenicima i voćnjacima.
Feromonske klopke mogu se koristiti za praćenje i smanjenje brojnosti populacije.
U toku su istraživanja o biološkoj kontroli, uključujući korišćenje parazitskih osa koje napadaju jaja ovih štetočina.
Za sada ne postoji univerzalno rješenje, ali je jasno da je pravovremeno prepoznavanje i reagovanje ključno za smanjenje štete.
Zaključak
Smrdibube koje danas prave štetu nisu iste one koje su ranije bezopasno šetale po livadama. Invazivne vrste kao što su Nezara viridula i Halyomorpha halys potpuno su promijenile pravila igre. Njihova pojava u Evropi i širenje po Balkanu postavile su nove izazove pred voćare, povrtare i agronome.
Borba protiv njih zahtijeva ne samo sredstva zaštite, već i razumijevanje problema, edukaciju i saradnju svih učesnika u lancu poljoprivredne proizvodnje.
Pitali smo baštovana šta da radimo da bismo imali lep i zdrav paradajz u bašti? On je rekao: Odvojite svaki dan 10 minuta za njega
Ukoliko u svojoj bašti imate od 8 do 12 sadnica paradajza dovoljno vam je 10 minuta da se posvetite njima kako bi svaka sadnica rađala maksimalno i bila zdrava do kasne jeseni:
Evo šta možete da uradite za 10 minuta za svoj paradajz:
1. Malo zakidanje zaperaka
AKo ne obratite pažnju, zaperci koji divljaju uzeće svu snagu vašem paradajzu i on neće raditi. Samo uđite među paradajz i lepo zakinite s ve one divlje zaperke. Svetlost i vazduh će se kretati više između stabljika što znači više plodova, bolje oprašivanje i bez bolesti.
2. Birajte sve paradajze koji su u fazi pucanja
Postoji ta romantična ideja o paradajzu „zrelom na suncu“ ili „zrelom na lozi“ koja sprečava mnoge baštovane paradajza da beru paradajz dok ne bude 100% crven. Ali to nije ništa više od dobrog marketinga kompanija za konzervirani paradajz, a da ne pominjemo da je potpuno nepotrebno i čak može usporiti proizvodnju paradajza.
Kada paradajz počne da sazreva, likopen se proizvodi unutra; Tada paradajz počinje da menja boju. Ćelije gde se paradajz spaja sa stabljikom počinju da se stvrdnjavaju, odvajajući paradajz od ostatka biljke. U ovoj fazi – poznatoj kao faza pucanja – paradajz više ne prima ništa od biljke. Odvojen je od nje ovim tvrdim ćelijama. To se dešava kada je paradajz zreo otprilike 50%.
U ovoj fazi možete ubrati paradajz sa loze i on će nastaviti da sazreva. Mnogi baštovani nisu svesni da je toplota ta koja uzrokuje sazrevanje paradajza, a ne sunčeva svetlost. Možete staviti paradajz u toplu prostoriju u mrak, a on će i dalje postati prelep „suncem obojen“ crven.
Branje paradajza u fazi pucanja podstiče biljku da izbaci nove cvetove. Previše plodova koji ostaju na lozi zapravo dovodi do toga da biljka uspori i prestane da izbacuje nove cvetove.
Jednom nedeljno, berite paradajz u fazi pucanja i ostavite ga da nastavi da sazreva negde gde je toplo.
3. Proverite simptome štetočina i bolesti
Ovo je verovatno najvažniji zadatak na ovoj listi. Rano otkrivanje štetočina i bolesti je ključ za spasavanje vaših biljaka paradajza i sprečavanje širenja problema.
Da biste sprečili bolesti možete da uklonite listove i cele grane sa dna stabla paradajza negde do 60 cm visine biljke. Ostavljanje donjih 20-25 cm golih sprečava da se bolesti koje se prenose zemljištem prebace na lišće ili stabljike koje rastu preblizu tlu.
4. Duboko zalijte i đubrite po potrebi
Biljka paradajza se zaliva samo u podnožju biljke, nikako preko listova. Zalivanje biljaka svaki dan ili dva može vam stvoriti više posla. Biljke koje traže vodu puštaju korenje duboko u zemlju. Ako odložite zalivanje i duboko zalivate samo jednom nedeljno, vaš paradajz će razviti dubok korenov sistem koji ga čini otpornijim na sušu. Neka oni obave posao pronalaženja vode u zemlji.
Ovo je posebno važno ako ste nas poslušali i duboko zasadili paradajz bočno, kao što je napisano ovde: KAKO SE PRAVILNO SADI PARADAJZ.
Mirisno cvijeće, njegovani grmovi, pokošen travnjak… i neprijatno iznenađenje iza žbunića. Ako imate mačku (ili komšijsku posmatračicu koja često „svraća“), vjerovatno ste se bar jednom suočili sa tim da vaša bašta ili dvorište postanu njen improvizovani WC.
Srećom, postoji nekoliko jednostavnih i bezbijednih rješenja koja će mačku odviknuti od te loše navike – bez stresa za vas, biljke i samu životinju.
1. Iskoristite moć mirisa koje mačke ne podnose
Mačke su poznate po svom izraženom čulu mirisa, i to može biti vaša najveća prednost. Sljedeći mirisi im izuzetno smetaju:
1) Citrusi – korice limuna, narandže ili grejpfruta zakopane plitko oko biljaka.
2) Sirće – razblaženo u vodi i poprskano po ivicama bašte.
3) Lavanda i ruzmarin – biljke koje prirodno odbijaju mačke.
4) Ove mirisne barijere ne štete biljkama, a za mačke su dovoljno neprijatne da izbjegavaju to mjesto.
2. Prekrijte zemlju – mačke vole meko i rastresito
Ako im tlo više ne djeluje privlačno, neće ni pokušavati da ga koriste. Pokušajte sa:
1) Malčom od borove kore, grančicama ili šljunkom – smanjuju pristup zemljištu.
2) Mrežicama, kamenčićima, pa čak i školjkama – neprijatne su pod šapama.
3) Mačke vole da zakopaju svoj trag – ako im to otežate, naći će drugo mjesto.
3. Postavite fizičke prepreke
Niske ograde, ukrasne žičane barijere ili mreže preko gredica ne moraju narušiti estetiku dvorišta, a i te kako su efikasne.
Za žardinjere, možete koristiti i plastične viljuške zabodene drškom u zemlju – djeluju čudno, ali mačke ih ne vole.
4. Koristite pokret i vodu – mačke vole mir
Postavite:
1) Senzorske prskalice koje se aktiviraju kada detektuju kretanje – brzo uče lekciju.
2) Vjetrenjače, reflektujuće trake ili staklene flaše – vizuelni signali koji ih zbunjuju i plaše.
5. Odvratite pažnju: ponudite im „njihovu zonu“
Ako imate sopstvenu mačku, razmislite da joj odredite kutak u dvorištu sa pijeskom ili zemljom gdje smije da obavlja nuždu. Učinite ga privlačnim – diskretno sklonjen, u hladu, možda čak i sa pokrivenom kutijom.
