понедељак, јануар 13, 2025
Naslovnica Blog Stranica 30

Tajne uspješnog uzgoja tikvica za bogat prinos i ukusne plodove

Tikvice su popularno povrće koje dolazi u različitim oblicima i bojama, od žutih i zelenih do svijetlo zelenih nijansi. Poznate su po svom osvežavajućem ukusu i raznovrsnosti u kulinarstvu. Iako se razlikuju po veličini i obliku, sve tikvice imaju jednu zajedničku osobinu – vole toplotu i ne podnose mraz, što ih čini idealnim za uzgoj tokom toplijih mjeseci.

Kada i kako saditi tikvice

Najbolje ih je saditi kada su temperature između 15 i 20 stepeni Celzijusa. U kontinentalnim područjima to je kraj aprila ili početak maja, dok se u južnim područjima sade početkom aprila. Tikvice brzo rastu i već za 50 dana od sjetve daju do 5-6 kg ploda po biljci.

Tikvice rastu najbolje na sunčanim mjestima sa bogatim, humusno-ilovastim zemljištem. Tlo treba biti dobro drenirano, a idealan sastav tla je 40% peska, 40% mulja i 20% gline. Sjeme se sadi na razmaku od 150×100 cm, u rupe duboke oko 2,5 cm. Ako je klijavost sjemena nesigurna, u svaku rupu stavite 3-4 sjemenke, a kasnije ostavite samo najjaču biljku.

Uzgoj tikvica

Optimalna temperatura za rast tikvica je 22-28 stepeni. Biljke zalivajte redovno, u proljeće jednom nedeljno, a kasnije dva do tri puta nedeljno. Koristite kompost i malč za održavanje vlage. Preterivanje sa đubrivom može izazvati trulež cvjetova ili bolesti. Za zaštitu od štetočina koristite prirodne ili organske preparate. U slučaju nedostatka insekata oprašivača, primenite ručno oprašivanje.

Navodnjavanje tikvica

Navodnjavanje je ključno za visok prinos. Poljski vodni kapacitet (PVK) treba održavati na 70-80%. Vlažnost tla pratite tenziometrom ili vizuelnim pregledom. Tikvice su veliki potrošači vode zbog velikog lišća, pa pravilno navodnjavanje osigurava visok prinos i zdrav rast biljaka.

Ako loptica od zemlje puca, zemljištu nedostaje vode. Ako je zemlja previše vlažna i lijepi se za ruke, ima previše vode. Kompaktna loptica koja se ne raspada niti lijepi za ruke znak je optimalne vlažnosti zemljišta.

Berba tikvica

Tikvice su spremne za berbu kada dostignu dužinu od 12-15 cm. Prevelike tikvice gube na ukusu. Za berbu koristite oštar alat i ostavite oko 5 cm stabljike na plodu. Redovna berba podstiče biljke da formiraju nove cvetove.

Tikvice brzo rastu i mogu se saditi nekoliko puta u sezoni, što osigurava kontinuirani prinos.

Kako do pune korpe paprike: Savjeti za obilnu berbu

Za uspješnu proizvodnju paprike i postizanje visokih prinosa potrebno je pridržavati se određenih agrotehničkih mjera. Njega paprike uključuje niz aktivnosti koje osiguravaju optimalne uslove za rast i razvoj biljaka.

Priprema tla i sadnja

Paprika se rasađuje na otvorenom kada se srednja dnevna temperatura zemljišta i vazduha ustali na 15 ⁰C i kada prestane opasnost od kasnih proljećnih mrazeva. Rano rasađivanje može rezultirati slabim razvojem korijena i žutim listovima. Kasnija sadnja skraćuje vegetacijski period, a visoke temperature i nedostatak vlage otežavaju primanje biljaka. Sadnja se može obaviti na ravnu površinu ili na gredice, a razmak između biljaka zavisi od kultivara.

Kultivacija i okopavanje

Kultivacija ili međuredna obrada poboljšava vodno-vazdušni režim zemljišta i uništava korov. Prva međuredna obrada se obavlja dvije nedjelje nakon rasađivanja, a kasnije nakon svake jače kiše ili navodnjavanja. Prva dva kultiviranja se obavljaju na dubinu od 3-5 cm, a kasnija na dubinu do 7 cm. Okopavanje povoljno utiče na razvoj paprike jer rastresa zemljište oko korijenovog sistema.

Navodnjavanje

Navodnjavanje je ključno za uspješan uzgoj paprike. Nakon rasađivanja, paprika se zaliva dva do tri puta sa 10-15 l/m². Nakon ukorijenjavanja, zalivanje se obavlja sa 20-30 l/m². Navodnjavanje se ponavlja tokom vegetacije, posebno u fazama cvjetanja i razvoja plodova.

Prihranjivanje

Prihranjivanje paprike se obavlja u nekoliko faza:

  1. Nakon što us se biljke primile: 2-3 nedjelje nakon sadnje.
  2. U fazi punog cvjetanja i zametanja plodova.

Poslije svakog prihranjivanja obavezno je navodnjavanje i kultivacija. Pravilna prihrana zavisi od vrste đubriva, vremena i načina primjene, što treba raditi po preporuci stručnjaka nakon agrohemijske analize tla.

Folijarna prihrana

Tokom vegetacije, preporučuje se i folijarna prihrana kako bi biljke bile bolje razvijene. Pravilno hranjena biljka sa dobro razvijenim korijenovim sistemom biće otpornija na stresove izazvane temperaturnim razlikama, visokim temperaturama i nedostatkom vlage.

Suzbijanje bolesti

Bolesti poput plamenjače (Phytophthora capsici) i pepelnice (Leveillula taurica) mogu ozbiljno ugroziti prinos paprike. Agrotehničke mjere, promjena plodoreda, pravilno odvodnjavanje, dezinfekcija tla i sjemena, kao i primjena fungicida, ključni su za suzbijanje ovih bolesti.

plamenjača paprike
Plamenjča paprike
Pepelnica paprike
Pepelnica paprike

Redovno praćenje stanja biljaka i brza reakcija na simptome bolesti od suštinskog su značaja za održavanje zdravog usjeva. Kombinacijom agrotehničkih mjera, primjenom fungicida i prirodnih sredstava poput sode bikarbone, uzgajivači mogu osigurati obilnu berbu paprike.

Pridržavanje ovih savjeta pomoći će vam da dobijete zdravu i obilnu berbu paprike, osiguravajući kvalitetne i ukusne plodove, piše agrosavjet.com

Ako imate brdo svježih krastavaca koje ne možete pojesti, imamo rješenje

Možda ste ih našli na tržnicama, a možda imate vlastiti vrt s odličnim urodom ovogodišnjih krastavaca i ne znate više što s njima. Nama odgovaraju na salatu samo s uljem, sirćetom i malo soli i bibera, ali i s kiselim vrhnjem, i to dobro ohlađeni. Takvi osvježe sve vrste mesa s roštilja, ali i svima omiljeno – pohovano.

No nezgodno je krastavce jesti svaki dan jer sve što se ne skida s jelovnika, u jednom trenu dosadi. Pa gdje onda sa svim tim silnim krastavcima koje imate u frižideru, ostavi ili vrtu? Rješenja su dva – kiseljenje i zamrzavanje.

1. Kiseljenje

Iako se tradicionalno kiseli sitnija sorta namijenjena upravo tome, ni ovi za salatu nisu loši. Svakako je bolja opcija ukiseliti ih, a ne ostaviti da trunu. Recept i način su isti, jedina je razlika što nećete kiseliti cijele, već ćete ih narezati na ploške ili pak raščetvoriti po dužini.

Proces ide tako da u dobro oprane staklenke posložite krastavce, prelijete pripremljenom tekućinom s sirćetom, soli i šećerom, pa zatvorite staklenke novim poklopcima, što je vrlo bitno jer ste tako sigurni da nisu oštećeni. Cijeli recept za kiseljenje krastavaca možete pronaći na ovom linku.

2. Zamrzavanje

Za ovakav način čuvanja krastavaca koji nije toliko uobičajen treba vam malo vremena i volje, ali nije ništa strašno. Krastavce naribajte na ploške (svakako će vam biti praktičnije raditi to na ravnom ribežu no što bi bilo rezati nožem).

Stavite ih u veće cjedilo, ovisno koliko krastavaca imate, pa posolite i promiješajte. Stavite iznad zdjele u koju će se cijediti voda iz krastavaca i ostavite u hladnjaku par sati ili preko noći. Ocijeđene krastavce stavite u vrećice za zamrzavanje po porcijama i zaledite.

Naravno, ovako pripremljeni krastavci izgubit će hrskavost, tako da su vrlo dobri za korištenje za sva jela, odnosno salate za koje je krastavce prije pripreme potrebno posoliti i ocijediti od tečnosti.

Bonus: Varivo

Mnogi ne znaju za varivo od krastavaca. Sve se radi od oka, i to tako da je prvo na redu zaprška – popržite brašno na ulju pa dodajte sitno sjeckani češnjak. Na to ide naribani svježi krastavac, ili pak narezan na ploške. Dinstajte kratko pa dodajte krompir narezan na kockice.

Posolite, popaprite, skuvajte da krompir omekša, a na kraju dodajte sol i biber te, ako želite da varivo bude „na kiselo“, i malo sirćeta. Naravno, jesti ga možete uz malo kiselog vrhnja ili, kako nam javljaju čitatelji, uz pohovanu piletinu ili faširance, ako spadate u one koji ne mogu zamisliti obrok bez mesa.

Kako rashladiti mačku na tropskim temperaturama

Tokom vrelih ljetnih dana i tropskih temperatura, životinjama je još teže nego ljudima da podnesu izuzetno visoke temperature.

I dok pse možete okupati, rashlađivanje mačaka je nešto teže posebno većina njih ne vole vodu i kvašenje krzna.

Ipak, prema savjetu veterinara postoje načini da vašoj maci olakšate ove vrele dane.

1. Voda

Postavite posude sa čistom vodom svuda po kući kako bi mačka mogla da ima nesmetani pristup vodi koja joj je neophodna za hidrataciju. Primijetićete da se mačke po vrelom danu nepogrešivo zavuku u najhladniji kutak i najčešće drmaju, manje se kreću zato je bitno da im voda bude na dohvat šapa. Čak i ako imate klima uređaj u stanu kojim održavate optimalnu temperaturu ona će i dalje uglavnom spavati. Takođe, moguće je da će tokom vrelih dana jesti manje hrane, ali neka vas to ne brine.

2. Vlažan peškir

Iako ne vole da se kupaju mačku možete rashladiti vlažnim peškirom. To će joj prijati i neće se buniti. Ako imate dugodlake mačke redovno ih češljajte kako se dlaka ne bi mrsila, jer to otežava prirodno rashlađivanje životinje.

3. Sklonite tepihe

U najtoplijim danima sklonite tepihe i prostirke posebno sa pločica koje su uvijek nešto hladnije kako biste omogućili vašoj maci da leži na njima i tako se hladi. Tokom tropskih temperatura verovatno će izbegavati da se mazi sa vama, ali to nije zato što vas ne voli, već joj je vruće, a kad leži u krilu dodatno se greje.

4. Podloge za rashlađivanje

Na tržištu postoje brojni proizvodi koji vam mogu pomoći da rashladite svoje ljubimce. Jedan od njih su specijalne podloge za rashlađivanje koje mogu da koriste i mace i kuce. Prostirka je napunjena specijalnim gelom koji hladi, pa nema potrebe čak ni da ga stavljate u frižider prije upotrebe. Mački će taman dobro doći da spusti temperaturu tela i tako se rashladi.

5. Proverite šape

Obratite pažnju na mačije šape jer se tu nalaze njene znojne žlezde. Ako za njom ostaju vlažni tragovi, to je znak znojenja, tako da je potrebno dopuniti joj posudu vodom.

Posebno obratite pažnju i na simptome toplotnog udara kod mačaka:

  • pretjerano dahtanje
  • letargija
  • balavljenje
  • temperatura
  • povraćanje
  • kolaps i nesvjestica

Ako ste primijetili neki od ovih simptoma odmah potražitepomoć veterinara.

Zaštita krompira od crne pjegavosti (Alternaria solani)

Bolest crna pjegavost, uzrokovana gljivicom Alternaria solani, česta je pojava u područjima gdje se intenzivno uzgaja krompir. Pojava ove bolesti je učestalija u područjima gd‌je su srednje dnevne temperature između 25 i 28° S. Česte pojave veoma toplih i sparnih ljetnih mjeseci doprinose sve snažnijim pojavama crne pjegavosti. Stoga, štete od ove bolesti rastu posljednjih godina. Gubici prinosa bilježe se u rasponu od 70-80%, dok su najčešće štete na nezaštićenim poljima između 5 i 20%.

Crna pjegavost je gljivična bolest uzrokovana gljivicom Alternaria solani, koja prezimljava na biljnim ostacima zaraženim iz prethodnih sezona, posebno u blagim zimama. Pri optimalnim uslovima, temperatura od 25 do 28° S i visokoj vlažnosti zraka dolazi do brzog širenja bolesti sa zaraženih na zdrave biljke. Kiše mogu ispirati konidije gljivice sa nadzemnih dijelova do krtola, gd‌je se zaraza može proširiti, a micelij gljivice može preživjeti i do sljedeće sezone.

Simptomi bolesti se prvo pojavljuju na donjim listovima u obliku malih žućkastih pjega promjera 2 – 3 mm, čiji je rub oštro ograničen od zdravog tkiva. Pjege s vremenom tamne i postaju crne, s vidljivim koncentričnim krugovima, što karakteriše ovu bolest i omogućava lako raspoznavanje. Listovi sa visokim stepenom infekcije, koji imaju više pjega, suše se, ali ostaju na stabljici. Zbog pojave crne pjegavosti dolazi do narušavanja fotosinteze, što dovodi do poremećaja ostalih procesa metabolizma u biljci. Na krtolama se također mogu pojaviti pjege, koje su jasno odvojene od zdravog tkiva. Formirane krtole oboljelih biljaka su dosta sitnije, sadrže manje skroba i teško se održavaju u skladištu.

Mjere borbe protiv crne pjegavosti su veoma značajne za očuvanje zdravlja usjeva, posebno u područjima gd‌je je ova gljivična bolest česta. Zdrav sadni materijal i plodored prve su preventivne mjere zaštite od crne (koncentrične) pjegavosti. Neke sorte su manje osjetljive pa ih treba uzeti u obzir.

Zaštita krompira od crne pjegavosti je zasnovana na upotrebi zaštitnih sredstava- fungicida na bazi azoksistrobina (0,5 l/ha), piraklostrobin i boskalid (0,25 kg/ha), difenkonazol (0,5 l/ha) , fluksapiroksad i difenkonazol (0,75 l/ha).

Kombinacija preventivnih strategija poput primjene fungicida, redovnog nadzora biljaka te održavanja dobre drenaže i prozračnosti zemljišta igraju ključnu ulogu u minimiziranju šteta i osiguravanju stabilnog i zdravog prinosa krompira.

Kako da produžite berbu jagoda i zaradite više?

Gajenje jagoda u zaštićenom prostoru ima za cilj da se obezbijede optimalni uslovi za rast i rađanje u onim periodima godine kada im klimatski uslovi to ne dozvoljavaju. To se prije svega reflektuje kroz ranije sazrijevanje plodova, kao i produžetak perioda berbe, piše na formu Poljoprivredne savjetodavne i stručne službe Srbije.

Ova voćna vrsta se može gajiti u tunelima različite visine, plastenicima i staklenicima.

Niski tuneli

Niski tuneli prije svega imaju funkciju, kada je u pitanju zaštita jagode od poznih proljećnih mrazeva, jer upravo oni nanose štete koje se manifestuju kroz izmrzavanje prve serije cvjetova. Takođe, plodovi sazrijevaju za desetak dana ranije nego na otvorenom prostoru, a berbu je lakše sprovoditi, jer su plodovi suvi i čisti.

Nedostatak ovog tipa gajenja je činjenica da se folija često mora podizati zbog izvođenja berbe i nekih pomotehničkih zahvata. U tom slučaju, a kada temperature u toku noći padaju, folija se mora ponovo spuštati.

Nasuprot tome, kada su visoke dnevne temperature, foliju je neophodno podignuti napola, jer tada i dalje postoji zaštita od sunca, a istovremeno se stvaraju uslovi za strujanje vazduha i tako spriječava pregrijavanje biljaka.

Pročitajte: 5 načina da vam jagode rađaju do jeseni 

Poluvisoki tunel

Poluvisoki tuneli su visine oko dva metra i provjetravanje se vrši otvaranjem čeonih strana. Folija je uglavnom jednostruka, pri čemu se jagoda može gajiti na zemljištu sa zastiranjem PE folijom ili na zemlji ili u hidroponskim vrećama i kontejnerima. I pri ovom načina gajenja jagode berba plodova je 10-15 dana ranija nego pri klasičnoj proizvodnji.

Visoki tuneli

Visoki tuneli su visine 2,5-3,5 metra, pri čemu su vrata za provjetravanje sa čeonih strana i često su pokriveni dvostrukom folijom između kojih se ubacuje komprimovani vazduh. Prednosti ovog načina gajenja su veći prostor, produžena sezona berbe (ranije počinje i kasnije se završava) i veći su prinosi po jedinici površine.

Plastenici

Plastenici su po obliku i veličini slični staklenicima, a najčešći tip kod nas je polukružni. Uglavnom se pružaju u pravcu sjever-jug i širine su 4-8 metara, a visine 3,5-4 metra. Ishrana jagode u ovom sistemu se obavlja fertigacijom u zavisnosti od fenofaze u određenim vremenskim intervalima, pri čemu se koriste vodotopiva đubriva, a povremeno se vrši i folijarno prihranjivanje mikroelementima koje se obavlja istovremeno sa fungicidno-insekticidnim tretmanom.

U plastenicima se berba obavlja svaki drugi dan i traje nekada i preko dva mjeseca. Kada se biljke gaje u vrećama ili kontejnerima berba je olakšana, jer su plodovi locirni uglavnom u visini tijela berača.

Uprkos činjenci da je investicija u plastenika veoma skupa, svakako je isplativa, jer se ostvaruju visoki prinosi i cijena koje se postiže u vansezoni, navodi Stanojević. Takođe, instalirana oprema ostaje duži niz godina, a samo se menjaju vreće sa supstratom i biljke.

Pročitajte: Njega jagode posle berbe: Zakidanje stolona

Staklenici

Staklenici su svakako najskuplji, ali i najprifitabilniji posao, kada je gajenje jagode u zaštićenom prostoru u pitanju, ističe autor.

Prednosti su ranije sazrijevanje, produžena berba u oba smjera, programiranje zrenja prema zahtijevima tržišta i kontrolisani uslovi gajenja. Gajenje jagode u ovim uslovima se dovodi na nivo programirane proizvodnje kada je u pitanju kvalitet, prinos i vrijeme zrenja.

Pekmez od kajsija – Recept bez konzervansa

Pekmez od kajsija – Kajsija ima još malo i ako ste se uželili starinskog dobrog pekmeza, evo kako da ga lako napravite kod kuće.

Recepta za domaći pekmez od kajsija bez konzervansa

Sastojci:

  • 2 kg zrelih kajsija
  • 1 kg šećera
  • sok od jednog limuna
  • 1 vanilin šećer (opciono)

Pročitajte: Domaći pekmez od šljiva bez šećera

Priprema:

Priprema kajsija: Operite kajsije, prepolovite ih i uklonite koštice. Kajsije stavite u veliku šerpu.

Dodavanje šećera: Preko kajsija pospite šećer i ostavite da stoji nekoliko sati ili preko noći kako bi kajsije pustile sok.

Kuvanje pekmeza: Šerpu sa kajsijama i šećerom stavite na srednje jaku vatru i dodajte sok od limuna. Kuvajte uz povremeno miješanje dok se šećer potpuno ne otopi. Kada kajsije počnu da se raspadaju, smanjite vatru i kuvajte uz povremeno miješanje dok se pekmez ne zgusne (oko 1-2 sata). Da biste provjerili da li je pekmez gotov, stavite malu količinu na hladan tanjir – ako se ne razliva, pekmez je spreman.

Dodavanje vanilin šećera: Ako želite, pred kraj kuvanja dodajte vanilin šećer i dobro promiješajte.

Sterilizacija tegli: Dok se pekmez kuva, sterilizujte tegle i poklopce. Tegle možete sterilizovati tako što ćete ih oprati, staviti u rernu na 100°C na 10-15 minuta, ili ih možete prokuvati u vodi.

Punjenje tegli: Vrući pekmez sipajte u tople sterilizovane tegle, pazeći da ne ostavljate mjehuriće vazduha. Odmah zatvorite poklopcima. Tegle okrenite naopako i ostavite ih tako 5 minuta kako bi se stvorio vakuum, a zatim ih vratite u normalan položaj.

Čuvanje pekmeza: Pekmez čuvajte na hladnom i tamnom mjestu. Kada otvorite teglu, čuvajte je u frižideru.

Tajne prihranjivanja PAPRIKE: Kako do obilnih i kvalitetnih plodova?

Prihranjivanje paprike tokom vegetacije ključno je za postizanje visokih prinosa i kvalitetnih plodova. Paprika je biljka koja ima velike potrebe za hranjivim materijama, pa je neophodno obratiti pažnju na pravovremeno i pravilno dodavanje đubriva.

Evo nekoliko ključnih koraka za uspješno prihranjivanje paprike tokom vegetacije:

1. Priprema zemljišta prije sadnje

Prije sadnje paprike, važno je dobro pripremiti zemljište. To podrazumijeva duboko oranje ili frezanje i dodavanje osnovnih hranjivih materija. Najbolje je koristiti organska đubriva kao što je stajnjak, kompost ili zelenišno đubrivo. Preporučena količina stajnjaka je oko 30-40 tona po hektaru.

2. Osnovno mineralno đubrenje

Prije sadnje, preporučuje se primjena mineralnih đubriva sa naglaskom na fosfor (P) i kalijum (K), jer su ovi elementi manje pokretni u zemljištu i teško ih je dodavati kasnije tokom vegetacije. Urea, superfosfat i kalijum-sulfat su dobra opcija. Količine variraju zavisno od analize zemljišta, ali okvirno se može primijeniti 500-600 kg NPK (15:15:15) po hektaru.

Pročitajte: Orezivanje paprike je nužno za obilan i dobar rod. Donosimo kako i kada to napraviti

3. Prihranjivanje paprike tokom vegetacije

Tokom vegetacije, paprika ima povećane potrebe za azotom (N), fosforom (P) i kalijumom (K). Prihranjivanje se obavlja u više navrata, kako bi se biljci obezbijedio kontinuitet u snabdijevanju hranjivim materijama.

a. Prva faza – Nakon sadnje

Prva prihrana se obavlja 2-3 nedjelje nakon sadnje kada se biljke dobro ukorijene. Preporučuje se korišćenje đubriva bogatih azotom, kao što je urea ili KAN (kalcijum-amonijum nitrat). Količina se kreće oko 100-150 kg po hektaru.

b. Druga faza – Formiranje plodova

Druga prihrana se obavlja u fazi formiranja plodova. Ovde je važno obezbijediti dovoljne količine fosfora i kalijuma. Može se koristiti NPK đubrivo sa naglaskom na K (npr. 12:12:24) u količini od 200-300 kg po hektaru.

c. Treća faza – Intenzivan rast plodova

Treća prihrana se obavlja kada plodovi intenzivno rastu. Ponovo se koristi đubrivo bogato kalijumom kako bi se poboljšao kvalitet i ukus plodova. Mogu se koristiti kalijum-sulfat ili specijalizovana đubriva za papriku.

4. Folijarna prihrana

Pored klasične prihrane, folijarna prihrana može biti veoma korisna, posebno u stresnim uslovima (suša, visoke temperature). Folijarna prihrana se obavlja prskanjem biljaka rastvorom mineralnih đubriva koja sadrže mikroelemente (bor, cink, mangan). Ova đubriva brzo deluju i pomažu biljkama da prevaziđu stresne situacije.

Pročitajte: Uzgoj paprike na otvorenom: Njega, navodnjavanje i prihrana za visoke prinose

5. Navodnjavanje i prihrana

Paprika zahtijeva redovno navodnjavanje, a u kombinaciji sa prihranom postižu se najbolji rezultati. Prihranjivanje omogućava ravnomjerno raspoređivanje hranjivih materija direktno do korijenovog sistema. Korišćenjem sistema kap po kap može se precizno dozirati količina vode i hranjivih materija.

Zaključak

Pravilno prihranjivanje paprike tokom vegetacije zahtijeva pažljivo planiranje i prilagođavanje potrebama biljaka u različitim fazama rasta. Redovna analiza zemljišta, pravilna primjena đubriva i adekvatno navodnjavanje su ključni faktori za postizanje visokih prinosa i kvalitetnih plodova.

Uzgoj krastavaca na mreži

Krastavci se mogu uzgajati na golom tlu, na malču od crne polietilenske folije i na armaturi. Uzgoj na armaturi je u kombinaciji s malčiranjem crnom folijom i postavljenim sistemom za navodnjavanje kapanjem, najintenzivniji način proizvodnje krastavaca, kojim se ostvaruju najveći prinosi

Zbog uspravnog rasta stabljike bolja je prozračnost biljaka, što rezultira manjim problemima s bolestima i olakšava berbu, a plodovi su čisti, bez čestica tla. Postavljanje armature se primjenjuje u proizvodnji krastavaca za kiseljenje („kornišona“) na otvorenome i u proizvodnji salatnih krastavaca u zaštićenim prostorima.

Uslovi uzgoja

Krastavac je tipična toploljubiva vrsta s povećanim zahtjevima prema temperaturi tla i zraka. Zbog velike lisne površine ima velike zahtjeve za vodom, naročito tijekom plodonošenja. Stoga se, u ili sadnje postavlja sustav za navodnjavanje kapanjem i crni polietilenski malč. Sjetva ili sadnja na otvoreno se ne preporučuje prije nego što prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. To je u drugoj polovini maja. Zbog velikih zahtjeva za temperaturom krastavci se u posljednje vrijeme uzgajaju iz presadnica proizvedenih u grijanom zaštićenom prostoru. Presadnice se sade u vrijeme kad bi inače bila moguća sjetva, čime se ostvaruje ranija i duža berba plodova. U grijanim zaštićenim prostorima sadnja se obavlja početkom ožujka, a u negrijanim oko petnaestak dana ranije nego na otvorenome. Minimalna temperatura klijanja je 12 °C, a optimalna 25 do 30 °C. Za nicanje prilikom sjetve na otvoreno poželjno je da temperatura tla bude minimalno 15 °C. Za vegetativni rast i razvoj najpovoljnije su dnevne temperature oko 25 °C i noćne oko 18 °C, a za cvatnju i razvoj ploda 25 do 30 °C danju i 20 °C noću. Pri temperaturi 12 °C zaustavlja se cvatnja, na 10 °C biljka odbacuje cvjetove, a na 6 °C prestaje s rastom. Visoke temperature iznad 32 °C znatno usporavaju rast plodovasmanjuju oplodnju, a ako su praćene nedostatkom vode može doći do opadanja cvjetova i zametnutih plodova.

Kod visokih temperatura intenzivnije se formiraju muški cvjetovi,štododatnosmanjujeprinos. Optimalna vlažnost tla tijekom plodonošenja je oko 80% poljskog vodnog kapaciteta. Uz to, poželjna je i vlažnost zraka iznad 70%. Tijekom plodonošenja potrebno je tjedno navodnjavati s 25 do 30 l/m2, kako bi se spriječio gubitak turgora biljke i smanjila mogućnost opadanja cvjetova. Najefikasnije je navodnjavanje kapanjem uz koje se može provesti i prihrana. Krastavci su izuzetno osjetljivi na jače vjetrove. Zbog toga bi u proizvodnji na otvorenome trebalo birati položaje prirodno zaštićene od vjetra ili uz usjev krastavaca, sa strane najčešćeg puhanja vjetrova posijati nekoliko redova kukuruza, koji će poslužiti kao vjetrozaštitni pojas.

Postavljanje armature

Armatura za uzgoj krastavaca za kiseljenje ili „kornišona“ na otvorenome postavlja se prije sjetve ili sadnje. Na pripremljene gredice, s postavljenim sustavom za navodnjavanje kapanjem i pokrivene crnom polietilenskom folijom postavljaju se stupovi koji se ukopaju tako da su 150 do 180 cm iznad tla. Postavljaju se svaka 3 do 4 m u redove razmaknute 120 do 150 cm. Na visini 15 do 20 cm iznad tla napinje se donja žica, a na vrhovima stupova gornja. Na svakih 20 do 25 cm spušta se vezivo (špaga) i privezuje za donju žicu ili se između žica napinje mreža veličine otvora 20 x 20 cm. Sjetva se obavlja u kućice na razmak 25 do 30 cm, po 3 sjemenke u kućicu. Nakon razvijanja prvog pravog lista, ostavlja se najrazvijenija biljka, a ostale se režu u razini tla. Na taj način se dobiju oko 3 biljke po m2, što je optimalno za ovaj način uzgoja. Ako se sade presadnice, sadi se po jedna biljka na razmak 30 cm. Kad vriježe narastu 30 do 40 cm usmjeruju se i obavijaju oko špage ili uvode u okca mreže. Ovo usmjeravanje se tijekom rasta provodi jedan do dva puta tjedno, sve dok vriježa ne naraste do gornje žice za koju se privezuje i spušta prema dolje. Na donjem dijelu stabljike potrebno je redovito pincirati zaperke. U proizvodnji salatnih krastavaca u zaštićenim prostorima koristi se vertikalni uzgoj uz vezivo. Presadnice s grudom supstrata sade se u dvoredne trake razmaka 1 m, što znači da se na traku folije za malčiranje sade dva reda biljaka. Razmak između redova u traci, kao i razmak između biljaka u redu iznosi 50 cm, čime se ostvaruje sklop oko 2,5 biljke po m2.

Pročitajte: Uz ovih pet savjeta krastavci će bolje rasti i napredovati

Prije sadnje se, iznad svakog reda na konstrukciju zaštićenog prostora razvuče pocinčana žica, s koje se spušta vezivo. Nakon ukorjenjivanja biljaka, vezivo se lagano veže oko stabljike na visini 10 cm iznad tla. Tijekom rasta biljka se omata oko veziva. Do visine oko pola metra s biljaka se odstranjuju svi formirani cvjetovi i zaperci. Na taj način se osigurava bolji razvoj korijena i lisne mase prije intenzivnog plodonošenja. Iznad toga se na sljedeća 3 do 4 nodija zaperci prikraćuju na 2 lista i 1 plod, dok se oni viši prikraćuju na 3 lista i 2 ploda. Kad glavna vriježa naraste do žice, prebacuje se preko nje. Druga je mogućnost prikraćivanje vrha kad dosegne žicu. U tom slučaju se na glavnoj vriježi ostavlja zaperak koji se prebacuje preko žice. Tijekom plodonošenja se uz navodnjavanje kapanjem jednom tjedno provodi i prihrana kompleksnim vodotopivim gnojivima s povećanim koncentracijama kalija.

Berba

Berba krastavaca započinje 50 do 70 dana nakon sjetve, odnosno, 30 do 40 dana nakon sadnje. Provodi se svaka dva do tri dana, najčešće tri puta tjedno. „Kornišoni“ se mogu brati i svaki dan, čime se postiže veći udio ekstra klase ili „delikates“ plodova, kraćih od 3 cm. Zaostali plodovi koji prerastaju i deformirani plodovi usporavaju zametanje i rast mladih plodova. Klasiranje krastavaca za preradu obavlja se prema dužini i to: I. klasa: 3 do 6 cm; II. klasa: 6 do 9 cm; III. klasa: 9 do 12 cm. Plodovi duži od 12 cm smatraju se netržnima. Većim udjelom plodova ekstra i I. klase ostvaruje se bolji financijski rezultat jer plodovi ovih klasa imaju najvišu otkupnu cijenu. Prinos može varirati od 3 do 5 kg/m2. Uobičajeno, oko 15 do 20% prinosa čine plodovi prve klase, oko 40 do 45% druge klase i oko 30% treće klase. Unatoč pažljivoj berbi manji dio prinosa (5 do 10%) čine prerasli plodovi. Salatni krastavci se beru kad plodovi dostignu dužinu i promjer karakterističnu za kultivar. Dužina plodova u berbi najčešće iznosi između 18 i 24 cm, a promjer od 4 do 5 cm. Masa tržnih plodova varira od 200 do 300 g. Prinos može varirati od 10 do 30 kg/m2, ovisno o vremenu uzgoja i trajanju berbe.

Autor: Dr. sc. Božidar Benko / agroklub.com

Nevjerovatan rast pilića: Kako i zašto su kokoške postajale sve veće tokom decenija

Naučnici i stariji ljudi tvrde da je piletina nekad bila bogata ukusom i cijenjena, dok je današnje pileće meso često opisano kao ‘gnjecavo’ i bez pravog okusa. Nekada su kokoške slobodno kljucale po dvorištu, dok se danas hrane koncentratima koji uključuju soju, često GMO.

Prema istraživanjima, 1923. je bilo potrebno 16 nedelja za uzgoj pileta teškog 1 kg, dok je 1933. to trajalo dvije nedjelje manje. Do 2005. pilići su postali četiri puta teži nego 1957., iako su hranjeni na isti način. U 2016. prosječna težina pilića bila je 2,8 kg. Naučnici ove razlike pripisuju genetskim manipulacijama koje su počele 1948. s ciljem stvaranja brže rastućih i većih pilića.

Rast pilića tokom godina
Foto: FB page Weird, Strange and Interesting Things

Masovna proizvodnja piletine uključuje uzgoj pilića u velikim hangarima u lošim uslovima, gdje su pilići ograničeni u kretanju kako bi maksimalno pretvorili hranu u meso. Hranjeni su 24 sata dnevno uz intenzivno svjetlo i razne dodatke poput hormona i antibiotika.

U ruralnim dijelovima još uvijek se mogu naći domaći pijetlovi i kokoške, koji imaju tvrdo, sočno meso. No, djeca danas često odbijaju takvo meso jer preferiraju mekano industrijsko pile.

Veliki proizvođači pilećeg mesa teže uzgoju pilića s razvijenim batkom i karabatkom, dok su ostali dijelovi tijela kržljavi. Sličnost između različitih vrsta mesa povećava se jer se sve životinje hrane sličnim koncentratima.

Težina kokoši kroz godine (Ovi podaci odnose se na brojlere, piliće takozvane „teške“ linije)

Godina Prosječna težina (kg)
1955 1,5
1960 1,72
1965 1,8
1970 1,9
1975 2,0
1980 2,1
1985 2,2
1990 2,26
1995 2,35
2000 2,58
2005 2,67
2010 2,75
2016 2,8
2017 3,08