Kineska dunja (Pseudocydonia sinensis) je slabo ili čak potpuno nepoznata strana listopadna vrsta iz porodice Rosaceae koja dobro podnosi naše stanišne uslove. Cilj ovoga članka je dati doprinos povećanju uzgoja ove vrste, definirati njezina biološka svojstva i ekološke zahtjeve, svojstva vrste kod izbora za sadnju kao ukrasna vrsta i za plod.
Svojim morfološkim svojstvima se bitno razlikuje od obične dunje (Cydonia oblonga) i njenih sorti jer raste kao manje stablo, a puno rjeđe kao visoki grm, naraste puno više u visinu i širinu i ima veće plodove koji su otporni na većinu bolesti kod obične dunje, kao što je smeđa pjegavost lista dunje koju izaziva gljiva Stemphylium vesicarium, monilija dunje koju izaziva gljiva Monilinia linhartiana i poznata pepelnica koju izaziva gljiva Podosphera oxyacanthae.
List kineske dunje nema dlačica kao obična dunja i sitno je nazubljen. U botanici su obično monotipski biljni rodovi otporniji na biljne bolesti i štetnike (npr. Ginkgo biloba, Koelreuteria paniculata i dr.) i takve biljke se nazivaju pest free.
Kineska dunja nije u potpunosti pest free vrsta voćkarica. Međutim, ne napada je mnogo biljnih bolesti i štetočina i zahtijeva vrlo malo ili ništa zaštite, zavisno od lokacije sadnje i uzgojnim mjerama. Plemenjača se navodi kao najopasnija bolest za ovu vrstu. Potrebno je voditi brigu o zaštiti od kasnih proljetnih mrazeva i temperatura u fazi cvjetanja ispod 4°C, navodnjavanju zbog krupnoće ploda i uzgoju isključivo na potpunom suncu.
Naučni sinonimi za ovu vrstu su: Chaenomeles sinensis (Thouin) Koehne, Cydonia sinensis Thouin, Pyrus cathayensis Hemsl, Pyrus sinensis (Thouin) Spreng i Malus sinensis. Englezi je nazivaju Chinese Quince ili Quince.
Riječ je o monotipskom rodu sa samo jednom vrstom s vrlo malo imenovanih sorti za plod koji su selekcionirani u Kini gdje je vrsta i najpoznatija. U zadnje vrijeme botaničari raspravljaju o mogućem premještanju roda Pseudocydonia u rod Chaenomeles.
Kineska dunja je listopadno ili poluzimzeleno stablo. Potiče iz južne i istočne Kine gdje je nazivaju mùguā, što se takođe odnosi na papaju i vrstu Chaenomeles speciosa. Stabla kineske dunje su pronađena na nadmorskim visinama oko 1000 metara. U Koreji se kineska dunja naziva mogwa-namu, a plod mogwa.
U Japanu se i drvo i plodovi nazivaju karin, osim u medicini gdje se plod naziva wa-mokka prema kineskom i korejskom nazivu. Drvo kineske dunje je tvrdo, a krupni najprije zeleni, a kasnije svjetlo žuti i u potpuno zrelom stanju žuti plodovi su opori i koriste se od davnina u tradicionalnoj kineskoj medicini, ali i kao hrana u istočnoj Aziji.
Mogućnosti razmnožavanja
Kineska dunja se primarno uzgaja iz sjemena gdje je važno istaknuti da za uspješno oprašivanje i zametanje sjemenki u plodu treba uzgajati najmanje dva ili tri stabla na udaljenosti od 7 do 9 m. Ako se sadi jedno stablo ono se samo ne oprašuje i ne donosi plod sa sjemenom.
Nakon što plodovi poprime žutu boju skidaju se makazama sa stabala. Uzdužno se prerežu na pola i izvadi se sjeme. Sjeme treba temeljno oprati u tekućoj vodi na situ uz dodatak deterdženta jer je jako ljepljivo. Sve mesnato usplođe treba odstraniti.
Nakon toga sjeme se čuva na sobnoj temperaturi i može se sijati u jesen bez stratifikacije. Pri tome sjeme prolazi prirodni hladno-vlažni postupak koji je potreban za savladavanje fiziološke dormantnosti embrija. Sjeme se može posijati u hladna klijališta, povišene gredice ili leje, ili pak u kontejnere uz malčiranje nekim organskim malčem kao što je čisti listinac ili slama, kako ne bih došlo do smrzavanja sjemena ili njegovog izbacivanja na površinu i sušenja. Kod jesenske sjetve sjeme je takođe potrebno zaštititi od napada glodara poput miševa i vjeverica.
Sigurniji i bolji način je sjetva prethodno stratificiranog sjemena u proljeće kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. U tom slučaju potrebno je provesti 3 mjeseca ili oko 90 dana hladne stratifikacije.
Hladna stratifikacija sjemena
Sjeme najprije moči 24 sata u vodi sobne temperature kako bi se kako bi se poboljšao postotak klijavosti i kako bi se odstranile šture ili prazne sjemenke manje gustoće koje plutaju na površini vode. Takve šture sjemenke neće proklijati, a u plodu ih uvijek ima u određenom postupku. Taj postupak se naziva flotacija sjemena i uvijek ga treba napraviti kako bi se povećala sjetvena vrijednost bilo kojeg sjemena.
Nakon močenja sjemena u vodi i uklanjanja sjemenki koje plutaju, one veće gustoće ili pune sjemenke su na dnu posude i isključivo one se uzimaju i pomiješaju sa sterilnim prženim pijeskom ili tzv. dravskim pijeskom u volumenom omjeru sjeme: pijesak (1:4), stave se u PVC izbušene vrećice i u frižider na temperaturu oko 5°C. Osim pijeska sjeme se može pomiješati i s prethodno navlaženim tresetom od mahovina. U tom slučaju nakon stratifikacije ono teže odvaja od sjemena za razliku od pijeska i sjetva se može obaviti zajedno s tresetom.
Sjeme se preventivno prije stratifikacije može tretirati dopuštenim fungicidima kako se ne bi prenijele gljivične bolesti. Vrećice sa sjemenom treba označiti s datumom početka stratifikacije koji se radi prema sjetvenom kalendaru u proljeće tako da kreće 90 dana prije sjetve. Povremeno se kontroliše vlažnost i aeracija u vrećicama sa sjemenkama. Treba paziti da se pijesak ne osuši ili da ne bude previše mokar. Pred kraj stratifikacije treba češće kontrolirati sjeme jer ono klija na niskim temperaturama i sjemenski korjenčić se ne smije izdužiti više od 5 mm. Kad proklije od 10 do 20 % sjemenki, onda se mogu sijati na otvorenom u povišene gredice ili Dunemannove leje, ili u kontejnere što je puno bolje jer se dobiju sadnice obloženoga korijena koje kasnije imaju prednost kod sadnje i bolju mobilnost.
Sjetvu u proljeće treba obaviti što je moguće ranije kako se ne bi razvila sekundarna dormantnost sjemena zbog čega sjeme preleži jednu godinu ili uopšte ne proklija, a ako naknadno isklija onda je procenat rasadničke klijavosti nizak.
Zavisno od godine to je vrijeme krajem marta i početkom aprila. Tad su najveće oscilacije između temperature dana i noći što potiče klijanje ovako dormantnog sjemena. To znači da s predsjetvenom pripremom treba krenuti oko 01.01. Moguć je i uzgoj klijanaca u lejama. Kasnije kad budu dovoljno velike prebace se presadnjom ili pikiranjem u pojedinačne kontejnere volumena najmanje 2 litre.
Prvu zimu sadnice treba držati u stakleniku, a kasnije se mogu posaditi na trajna mjesta u kasno proljeće ili rano ljeto, najbolje nakon 15. maja kad prođe opasnost od svih kasnih proljetnih mrazeva jer kineska dunja rano lista. Kineska dunja u mladosti sporo visinski prirašćuje. Kasnije, dok se stvori jak korijenov sistem, stablo ima srednje brzi rast što je pozitivna značajka kod selekcije ili izbora vrsta u arborikulturi ili za urbana područja.
Od uzgoja iz sjemena do prvih plodova treba pričekati barem 8 godina što opet zavisi od klime i njege. Kineska dunja se može razmnožavati i autovegetativno povaljenicama, no taj način razmnožavanja nema komercijalni značaj. Cvjeta ružičastim cvjetovima na jednogodišnjem izbojku od travnja do maja, a sjeme dozrijeva u oktobru.
Vrsta je hermafrodit (ima i muške i ženske organe), cvjetovi su mirišljavi i oprašuju ih insekti. Odgovaraju joj laka (pješčana), srednja (ilovasta) i teška (glinasta) tla. Za uzgoj su prikladna i blago kisela, neutralna i bazična (blago alkalna) tla. Dobro podnosi vjetar i ima male zahtjeve za održavanjem nakon sadnje.
U svijetu, a posebnokod nas sadnice kineske dunje se rijetko prodaju ili se uopće ne prodaju u rasadnicima i vrtnim centrima.
Preferira dobro drenirana tla srednje vlažnosti, a za rast, dobru cvatnju i fruktifikaciju traži izloženost potpunom suncu. Ne može rasti u sjeni. Toleriše slabije hranjiva tla i nešto suše, ali najbolje raste na plodnim, dobro dreniranim ilovastim tlima s ravnomjernom vlagom. Voli vlažno tlo, ali ne plavljeno ili suvo.
Na veliku sušu, sunčevu radijaciju i manjak vode reaguje u ljeto djelimičnim otpadanjem lišća, posebno za zapadnim i jugozapadnim ekspozicijama ili stranama izloženim zalasku sunca.
