Brem Stoker, tvorac Drakule, fiktivno je povezao besmrtne vampire i šišmiše, ali u jednom je možda bio u pravu. Genetičarka Ema Tiling, koja proučava izuzetnu dugovječnost šišmiša u nadi da će od toga koristi imati i ljudi, vjeruje da je “možda sve u krvi”.
Tiling je naučnica sa univerziteta u Dablinu koja s organizacijom za zaštitu prirode “Bretagne Vivante” proučava šišmiše koji obitavaju u seoskim školama i crkvama u Bretanji.
Ne samo da šišmiši žive duže od životinja svoje veličine, oni mnogo duže ostaju zdravi, pa im ni patogeni poput ebole ili koronavirusa ne mogu ništa.
Tiling je uvjerena da ključ otkrića za duži i zdraviji život ljudi leži u proučavanju šišmiša.
Pročitajte: Jelovnik najzdravijeg naroda na svijetu, žive više od 100 godina
Usporavanje starenja
U prirodi postoj tipičan obrazac, gotovo zakon – mala stvorenja žive jako brzo i umiru mlada što je posljedica njihovog brzog metabolizma.
Šišimiši su kategorija za sebe, oni su jedni od najmanjih sisara, ali mogu da žive izuzetno dugo. Čini se da su razvili mehanizam koji usporava starenje.
Nije to vječna mladost jer sve umire i starenje vas uvijek sustigne, ali šišmišima se to događa mnogo sporije i uz to dugo ostaju zdravi.
Zamislite stogodišnjaka koji je potpuno zdrav sve do posljednjih nekoliko nedjelja života. To je ono što mi ljudi želimo, a šišmiši imaju, kaže Tiling i dodaje da niko ne zna šta se događa sa šišmišima dok stare.
Jedini način na koji donekle možete procijeniti starost šišmiša su njihovi prsti. Ako im se zglobovi još nisu stopili, u pitanju je beba. U suprotnom se radi o odraslom šišmišu.
Od 2010. organizacija “Bretagne Vivante” tek rođenim šišmišima ugrađuje mikročipove pod kožu.
“Svake godine se vraćamo u njihova legla pa ulovimo cijelu koloniju, uzmemo im malo krvi i potom u mojoj laboratoriji u Irskoj tražimo biomarkere starenja”, navodi Tiling.
Pročitajte: Naučnici riješili čudan fenomen, sada se zna zašto vombati izbacuju izmet u obliku kocke
Šišmiši ne bi završili na respiratoru
Ona u laboratoriji proučava njihove tijelomjere, završetke hromozoma koji služe kao ćelijska zaštitna kapa. Svaki put kad se ćelija replikuje, tijelomjeri postaju kraći.
Kad postanu stvarno kratki, ćelija odumire, a to je znak starenja. Ali šišmišima se tijelomjeri s godinama ne skraćuju. Te životinjice mogu da zaštite svoju DNK.
“Sekvencionirali smo gene mladih, sredovječnih i starijih šišimiša i otkriće je bilo nevjerovatno – njihova sposobnost da repariraju svoju DNK, odnosno ispravljaju štetu koju život uzrokuje, povećava se s godinama. Kod ljudi je suprotno”, objašnjava naučnica.
I ne samo to, šišmiši ne poznaju artritis i razne upale poput ljudi, što znači da mogu da moduliraju svoj imunološki odgovor, balansirajući između antivirusnog i protivupalnog odgovora.
Poznato je da u slučaju kovida 19 pacijenta ubija preteran imunološki odgovor, takozvana citokinska oluja, pa čovjek s imunološkim profilom šišmiša ne bi završio na respiratoru, slikovito pojašnjava Tiling.
Isti geni
Ljudi dijele iste gene kao i šišmiši, uz nekoliko manjih poboljšanja i modifikacija.
“Zamislite kad bismo otkrili taj mali gen koji kontroliše te efekte, mogli bismo ga pretvoriti u lijek koji bi to oponašao kod ljudi”, rekla je.
U uobičajenim okolnostima bi to bilo dugo istraživanje, ali sada se sve ubrzalo.
“Ljudi su zaista zainteresovani za traženje odgovora u šišmišima”.
“Mi smo sekvencionirali genom, to je bio prvi korak, i sada radimo s laboratorijima širom svijeta koje razvijaju potrebne ćelijske alate za istraživanje“, rekla je.
Moramo biti uporni i vjerovati da je otkriće moguće, zaključila je Tiling.