Da je naša proizvodnja hrane zaglavila u totalnom ćorsokaku potvrđuje i najnoviji podatak da preko 90 odsto prehrambenih namirnica koje godišnje pojedemo dolazi iz uvoza.
I to ne samo onih proizvoda koje nismo u stanju sami da proizvedemo, nego i hrane za koju se, bar na prvi pogled, čini da bismo sami mogli da je zgotovimo, pa čak i da nas je daleko više no što nas ima.
Takođe, ne samo da uvozimo iz zemalja okruženja i Evrope, nego bukvalno iz svih krajeva svijeta.
Tako, pekarske proizvode i hljeb uvozimo i iz Brazila, Argentine, Irana, Jordana, Avganistana, a vodu iz dalekog Japana!?
E, kad nismo u stanju da, iz domaće radinosti, obezbijedimo bar dovoljnu količinu hljeba i vode, šta reći o enormnom uvozu drugih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, za koje godišnje dajemo stotine miliona KM.
Još više poražava i zabrinjava činjenica da količina i vrijednost njihovog uvoza iz godine u godinu drastično raste.
U BiH su, činjenica, svi svjesni da domaća proizvodnja brzinom svjetlosti propada, dok robe iz uvoza zauzimaju potpuni primat u našoj ishrani. Tako, godinama unazad slušamo priču da našim proizvođačima trebaju veći podsticaji, a stranim ograničenja na izvoz, dok građani moraju da kupuju domaće.
Međutim, i danas se sve svodi na ovu praznu priču, a neumoljiva statistika pokazuje da procenat hrane iz uvoza samo raste. I to svega – mesa, mlijeka, vode, žitarica, voća, povrća, te prerađevina od ovih namirnica, dok se i ono malo domaćeg utopilo u šarenilo tuđeg, pa ne može da dođe do izražaja.
Valjda je lakše uvoziti i uvoziti, nego se pozabaviti jačanjem karika u lancu domaće proizvodnje hrane, makar to značilo više radnih mjesta, više para u svačijoj kasi, više zadovoljnih proizvođača, prerađivača, građana…
I onda se oni gore ljute kad se poljoprivrednici i prerađivači žale na uslove u kojima posluju, radnici na svoje plate, bolesni na zdravstvenu zaštitu. Svašta!
Izvor: Srpskainfo