Pored mrava, buba rusa, paukova i drugih insekata koji uobičajeno opsjedaju naše domove, u posljednjih nekoliko godina se sve češće, i u sve većem broju, naseljavaju i smrdibube, tvrdokrilni, leteći insekti veličine 1-2 cm, sivkasto smeđe boje, štitastog oblika sa tri para tankih nožica.
Nije da nismo i ranije čuli za smrdibube ili, kako se u narodu popularno zovu, smrdljive martine, ali u poslednje vrijeme bez obzira na to da li živimo u selu ili u gradu, u kući ili višespratnici, i tokom hladnijih dana suočavamo se gotovo sa najezdom ovih buba, koje ranije nismo često sretali u kućnim uslovima.
Ono što je prvo doprinijelo tome da se presele populacije različitih vrsta ovih insekata, stručno zvanih stjenice – ne samo kod nas nego u mnoge krajeve svijeta – je otvaranje puteva globalne trgovine, koji su doprinijeli tome da se ovi insekti, sakriveni u tovarima robe koja se transportuje širom svijeta, neopaženo uvuku u nova staništa.
Ali, tu je i drugi faktor koji je dopinosi tome da ovi insekti prežive i da se namnože: promjena vremenskih uslova usljed klimatskih promjena. Daleko od toga da se ranije nije dešavalo da se poneka stjenica provuče do naših krajeva, ali su hladne zime, praćene mrazevima i dubokim minusima doprinosile tome da preživljavanje jedinki preko zime bude malo.
Pročitajte: Da li su smrdibube opasne za ljudsko zdravlje?
Sve blaže zime, koje bilježimo kao posljedicu klimatskih promjena, rezultirale su povećenjem procenta preživljavanja stenica u zimskom periodu tokom niza prethodnih godina. Sa povećanjem broja jedinki koje sa početkom hladnih dana počinju da traže sklonište gdje će da prežive zimu, pored prirodnih skloništa ispod lišća, kore drveća ili kamenja, pod opsadom su se našli i naši građevinski objekti: šupe, tavani, vikendice, a potom i kuće i stanovi.
Stjenice, odnosno smrdibube ulaze u stambene objekte isključivo tržeći zaklon od hladnoće. To su potpuno odrasle, reproduktivno sposobne jedinke koje samo traže neku rupicu u kojoj bi hibernirajući, bez hrane provele zimu. One ne ujedaju i ne hrane se našim naimrnicama, pa se može reći da su za nas, ako izuzmemo neprijatnost što u kući vidimo veliku bubu, bezopasne.
Njih je lako i uhvatiti. One neće bježati, neće se opirati ako ih uhvatimo rukom ili parčetom papira, ali će vrlo brzo i intenzivno pokazati zašto su zaslužile epitet smrdibube. Odbrambeni mehanizam koji je priroda podarila ovom insektu je mogućnost da kada se osjeti ugrožen ispušta intenzivan neprijatan miris koji je teško opisati ili sa nekim drugim mirisom uporediti, ali ga je zato vrlo neprijatno osetiti.
Smrdibube ili kako se stručno zovu stjenice čine veliku grupu insekata koji porijeklo vode sa azijskog kontinenta, iz zemalja Srednjeg i Dalekog istoka gdje im je prirodno stanište. Stjenice čine veliku grupu insekata sa više hiljada različitih vrsta, a ona koju u poslednje vrijeme srećemo u domovima je braon mramorasta stenica ili latinski Halyomorpha halys.
To je vrsta stjenice koju najčešće primjećujemo, ali nije se samo njena brojnost povećala. U velikom broju prisutna je i zelena ili povrtna stjenica, koja nije uočljiva često u domovima, ali koja može nanijeti velike štete na poljoprivrednim zasadima. Povremeno se pojavljuje i povećan broj žitnih stjenica koje ugrožavaju ratarske usjeve.
Pročitajte: POVRĆE koje je prava ZAMKA za SMRDIBUBE, čim ga osjete bježe kao lude
Iako je za čoveka bezopasan, ovaj insekt je, kada je u pitanju poljoprivreda, još kako štetan. Odrasle jedinke koju su prezimile u svojim zimskim skrovištima se u proljeće bude iz hibernacije, izlijeću i nastanjuju se na biljkama ne birajući biljnu vrstu. Tu se pare i polažu jaja iz kojih se izleže mlada generacija koja, kada je brojna može napraviti pravi haos u poljoprivrednim zasadima.
Napadaju mnoge biljne vrste ubadajući tkivo ploda i sisajući sok. Kao posljedica uboda na plodovima se pojavljuju regioni nekrotičnog, odumrlog tkiva koji narušavaju izgled plodova, doprinose njihovom brzom kvarenju i umanjuju im tržišnu vrijednost.
Ubode stjenica na plodovima poljoprivrednih kultura smo svi imali prilike da vidimo, ali vjerovatno nismo znali odakle potiče takvo oštećenje: žute fleke na paradajzu ili paprici, mrke fleke na jabukama ili kruškama i slično. Stjenice su odlični letači pa za njih razdaljina između staništa gdje prezimljavaju i regija sa velikim poljoprivrednim zasadima ne predstavlja prepreku.
Postavlja se pitanje kako se boriti protiv ovih napasti. Važno je znati da su stjenice veoma otporne i da hemijska sredstva za njihovo suzbijanje nisu naročito efikasna. Pored toga, čim osete približavanje mehanizacije ili čoveka koji prska zasade, stjenice sa plodova koje napadaju, vrlo brzo padaju na zemlju i na taj način se zaklanjaju od intenzivnog delovanja hemijskih preparata.
Najefikasnije suzbijanje je smanjenje njihovog broja u periodu prezimljavanja, kao i smanjenje broja jedinki u novoj generaciji putem uništavanja jaja pre nego što se izlegu insekti.
Najefikasniji način da se to uradi jeste korišćenje prirodnih predatora koji regulišu brojnost stjenica na njihovom prvobitnim prirodnim staništima. Prirodni predatori predstavljaju insekte i druge životinje koji uništavaju stjenice hraneći se njima, odnosno prvenstveno njihovim jajašcima.
Pročitajte: Smrdibube ne biraju usjeve – Da biste ih suzbili spriječite polaganje jaja
Prvu grupu predatora čine paraziti koji se nastanjuju ili poležu jaja na jaja stjenice koristeći ih kao podlogu za razvoj sopstvenog potomstva i onemogućavajući da se iz njih izlegu mlade stenice. U ovu grupu prirodnih predatora spadaju pre svega neke vrste osa i paukova. Drugu grupu prirodnih predatora predstavljaju životinje koje se hrane jajima ili odraslim jedinkama stjenice, prkje svega glodari i ptice. U zemljama u kojim su velike površine pod poljoprivrednim zasadima ugrožene zbog povećanja brojnosti stjenice preduzimaju se mjere da se poveća brojnost populacija prirodnih predatora stjenice.
Borba protiv stenica u cilju zaštite poljoprivrednih usjeva mora da bude dio strateški osmišljenih programa koji se sprovode na nivou regiona ili cijelih država. Borba za zaustavljanje klimatskih promjena je takođe važan faktor usmjeren na ponovno uspostavljanje prirodne ravnoteže u brojnosti populacije stjenica u mnogim krajevim svijeta.
A šta možemo da uradimo kao pojedinci i kako da se izborimo sa najezdom smrdibuba u našim kućama? I u ovom slučaju suzbijanje hemijskim sredstvima, čak i kada ga rade stručna lica neće biti naročito efikasno. Najbolji način je fizičko suzbijanje. Prije svega zatvaranje svih otvora kroz koje stenice mogu da se uvuku u kuće da bi njihov broj u objektima bio što manji.
Kad se jednom usele, ne ostaje nam ništa mnogo efikasnije od toga da se izveštimo u tome da ih uhvatimo i izbacimo napolje, a da pri tome izbjegnemo ispuštanje njihovog neprijatnog mirisa. To ćemo postići ako smrdibubu uhvatimo nježno sa bočnih strana oklopa ne dodirujući stomak ili leđni deo. Ako uspemo nakon toga brzo da je izbacimo spasićemo se napasti i izbeći njen nesnosni smrad.
Izvor: dr Jasna Mastilović/Klima 101