Subota, 13 Jula, 2024
spot_img
NaslovnicaPoljoprivredne graneRatarstvoNačini iskorišćavanja stočnog graška u ishrani životinja

Načini iskorišćavanja stočnog graška u ishrani životinja

UKLJUČITE SE U NAŠU VIBER ZAJEDNICU

Stočni grašak (Pisum sativum, var. Arvense L.) je jedna od najrasprostranjenijih, visokoproteinskih kultura, koja se gaji u cilju dobijanja kvalitetnog krmiva.

Vodi porijeklo s Bliskog istoka, odakle se brzo proširio u svim pravcima, posebno u Evropu, sjevernu Afriku i centralnu Aziju. U zavisnosti od dijela biljke koji se koristi, stočni grašak se dijeli na krmni i proteinski. Krmni grašak se odlikuje bujnom nadzemnom biomasom, kosi se u fazi punog cvjetanja i obrazovanja prvih mahuna, i koristi se cjelokupan nadzemni dio biljke. Krmni grašak može da se gaji kao čist usjev ili češće u smješi sa potpornim usjevom (strnim žitima). S druge strane, proteinski grašak, takođe poznat i kao grašak za suvo zrno, gaji se isključivo radi zrelog zrna bogatog proteinima i gaji se kao čist usjev.

Značaj stočnog graška u proizvodnji krme ogleda se, u prvom redu, u mogućnostima ostvarenja visokih prinosa krme i zrna, odličnog kvaliteta. Zatim, u skromnim zahtjevima prema uslovima uspijevanja (posebno ozime forme), mogućnošću gajenja kao međuusjeva, u čistoj kulturi i smješama, te u raznovrsnim načinima iskorišćavanja u ishrani životinja, kao što su zelena krma, sijeno, sjenaža, silaža, suvo zrno i drugi.

Zahvaljujući kvalitetnom hemijskom sastavu, visokom sadržaju sirovih proteina, kalcijuma i stimulirajućih materija, vitamina S, stočni grašak predstavlja visoko vrijednu komponentu u ishrani svih vrsta i kategorija domaćih životinja.

Zelena krma predstavlja najjeftiniji način iskorišćavanja stočnog graška, s najmanjim gubicima. Bogata je proteinima (povoljnog aminokiselinskog sastava), ugljenim hidratima, vitaminima, mineralnim materijama, dobro je konzumirana od stoke u svim fazama razvoja. Prinos i hranjiva vrijednost zelene krme u znatnoj mjeri zavise od vremena košenja. Najintenzivnije nakupljanje suve materije i proteina je u fazi obrazovanja mahuna i nalivanja zrna. Maksimalan prinos zelene krme i proteina, grašak dostiže u fazi nalivanja sjemena u plodovima srednjih mahuna, pri čemu mahune donjih etaža počinju da žute, a vršne počinju nalivanje sjemena.

U nekim slučajevima javlja se potreba za dehidracijom zelene krme, čime nastaje graškovo brašno sa kvalitetom koji ne zaostaje za kvalitetom lucerkinog brašna.

Ako se kosi ranije, prije nalivanja sjemena, stočni grašak je pogodan za spravljenje sijena. Kako bi se spriječilo polijeganje graška i obezbijedilo izbalansirano hranjivo poželjno ga je gajiti u smješi sa strnim žitima. Strna žita imaju veći sadržaj suve materije, čime se obezbjeđuju bolji uslovi za sušenje. U tom slučaju košenje se obavlja u fazi od sredine do punog cvjetanja ali prije klasanja strnina. U odnosu na druge oblike konzervisane kabaste stočne hrane, spravljanje sijena od stočnog graška se rjeđe koristi, s obzirom da se radi o hranjivu s najvarijabilnijim hemijskim sastavom i hranjivom vrijednošću, zbog značajnog uticaja vremenskih uslova, koji mogu da dovedu do velikih gubitaka kako u prinosu tako i u kvalitetu krme.

Takođe, u smješi sa strnim žitima,stočni grašak je izuzetno pogodan za siliranje. Siliranje je proces u toku kojeg se svježa biomasa podvrgava fermentaciji u anaerobnim uslovima, gdje pomoću mikroorganizama dolazi do nastajanja mliječne kiseline, sirćetne kiseline i etil alkohola, pri čemu se pH snižava, biomasa se ukiseli i dobija se kvalitetna hrana u kojoj je spriječen razvoj proteoliznih bakterija. Strnine se prvenstveno siju kao nosač, radi zaštite graška od polijeganja, ali i zbog niskog sadržaja šećera i visokog pufernog potencijala graška, u cilju nadoknade istih. Trenutak određivanja početka silaže zavisi od potreba hranjiva koje iziskuje sistem ishrane na farmi. Kombinacija graška i žitarica može da se kosi od faze cvjetanja graška pa do formiranja zrna u mahunama. Što je grašak u većoj fazi zrelosti, to je udio proteina u silaži manji a veći procenat suve materije. Siliranje krme stočnog graška vrši se uz dodatak raznih hemijskih konzervanasa i hranjiva bogatih ugljenim hidratima. Silaža zelenog zrna graška uz dodatak natrijum-metabisulfita (Na2S2O5 ), svježe surutke i kukuruzne prekrupe, odlikuje se sadržajem sirovih proteina od oko 10% i reakcijom sredine od 4,5-5,0, što predstavlja povoljno rješenje da se hranjiva vrijednost stočnog graška sačuva do momenta upotrebe.

Jedan od novijih načina konzervisanja krme stočnog graška je sjenaža, koja se smatra pogodnijim procesom spremanja stočne hrane u odnosu na siliranje i pripremu sijena, jer su mehanički gubici manji, list ostaje sačuvan i hemijski sastav je neznatno promjenjen. Priprema sjenaže predstavlja kombinaciju dva načina konzerviranja kabaste stočne hrane – sušenja radi pripreme sijena i siliranja. Zbog prednosti u odnosu na prvi i drugi način konzervisanja (spremanja sijena i silaže), sjenaža ima sve veći značaj posebno pri konzervisanju biomase leguminoznih biljaka. Pokošena zelena masa sotočnog graška mora da se prosuši, sve dok se sadržaj vlage ne svede na 45-55%. Nakon toga, prosušenu biomasu treba isjeckati i jako sabiti, u cilju istiskivanja vazduha iz nje, odnosno stvaranja anaerobne sredine, što će onemogućiti truljenje organske materije izazvano radom bakterija i gljiva. Ovako pripremljena krma zadržava svježinu, a list koji je glavni izvor proteina, u cjelini ostaje očuvan.

Zahvaljujući niskom sadržaju antinutritivnih materija, zrno stočnog graška se može koristiti u ishrani domaćih životinja, neposredno nakon žetve i bez prethodne termičke obrade. Grašak za suvo zrno je odličan izvor biljnih proteina (23-27%) i u značajnoj mjeri može nadoknaditi deficit proteina biljnog porijekla, za potrebe stočarske proizvodnje. Svarljivost zrna je izuzetno visoka, pa se grašak ubraja među zrnasta hranjiva sa najvećom svarljivošću. Zrno graška je bogato metioninom, jednom od važnijih aminokiselina u ishrani domaćih životinja, dok je i sadržaj lizina takođe visok, što zrnu proteinskog graška daje dodatnu nutritivnu vrijednost.

Poseban značaj stočnog graška ogleda se u prisustvu bakterijalne simbioze, te mogućnošću azotofiksacije značajnih količina azota, odnosno minimalne upotrebe azotnih đubriva i gajenja za zelenišno đubrenje, što sve ima posebnog značaja za proizvodnju zdrave hrane i zaštitu eko sredine.

POVEZANI ČLANCI

NAJNOVIJE VIJESTI