Otkrivamo šta su mikotoksini, koliko su opasni, i šta sve možemo preduzeti, kako bi neutralisali njihovo štetno dejsto.
Pljesnivost hrane nam je otprilike svima poznata, pogotovo kada su promjene na namirnicama vidljive golim okom. Prilikom proizvodnje i skladištenja komponenti za proizvodnju stočne hrane dolazi do kontaminacije određenim rodovima plijesni, koje su sposobne da produkuju specifične metabolite, pod nazivom mikotoksini.
Tihi ubica farme
Često nismo ni svjesni da se mikotoksini nalaze u hranivima, zbog toga što su nevidljivi za ljudsko oko. Za naše uslove značajni rodovi plijesni koji se javljaju kao kontaminenti hraniva su Aspergillus i Fusarium sa svojim vrstama. Ove plijesni su sposobne da proizvedu nekoliko stotina vrsta mikotoksina, a najznačajniji od njih su: Aflatoksin, Trihoteceni, Zearalenon, Fumonizin, Ohratoksin. Ove hemijske materije ispoljavaju štetno dejstvo na ogranizam životinja, u vidu kancerogenosti, teratogenosti, dovode do oštećenja jetre i bubrega, takođe, ispoljavaju estrogene efekte na reproduktivne organe, koji su ogledaju u vidu steriliteta, pobačaja, mrtvorođenih plodova.
Značajno je napomenuti da mikotoksini ispoljavaju svoje dejstvo postepeno i kroz duži vremenski period, mnogi mikotoksine nazivaju “tihim ubicama farme”, upravo zbog toga što simptomi na životinjama ne moraju uvijek biti jasno ispoljeni. Međutim ekonomski i proizvodni parametri farme će svakako biti narušeni. U situaciji kada su simptomi na životinjama jasno izraženi, radi se o ozbiljnoj mikotoksikozi, koja zahtijeva neodložan tretman. Poljoprivrednici najčešće uoče promjene na spolnim organima u vidu vulvo-vaginitisa, pogotovo kod tek oprašene prasadi, takođe, izostank estrusa, probleme sa plodnošću, promjene na koži.
Najugroženije žitarice
U našim uslovima proizvodnje najveći problem predstavlja kukuruz, žitarica koja je procentualno najzastupljenija u ishrani domaćih životinja, takođe značajni su ječam, tritikale, pšenica. Žitarice mogu biti inficirane sa više vrsta plijesni, koje proizvode više vrsta mikotoksina, a oni jedan drugom pojačavaju dejstvo. Treba dodati činjenicu da žitarice mogu biti kontaminirane na samoj njivi, u toku vegetacije, ali i u samom procesu skladištenja i čuvanja. Razvoju plijesni svakako pogoduju uslovi sa povišenom vlagom, i u sezonama sa takvim klimatskim uslovima možemo očektivati otežanu situaciju. U ne malom broju slučajeva, dešava se da same životinje odbijaju da jedu hranu u kojoj su prisutni mikotoksini, a svinje su tu pravi majstori, da otkriju kontaminiranu hranu.
Ugroženo zdravlje ljudi
Put mikotoksina od žitarica do čovjeka vodi preko namirnica animalnog porijekla. Ako životinje jedu hranu koja sadrži mikotoksine, možemo očekivati da i njihovi proizvodi sadrže iste. Svi se sjećamo kolika se prašina digla oko prisutnosti mikotoksina u mlijeku i utvrđivanju normativa i dozvoljenih količina, ništa manje su ugroženi meso i jaja. Što se tiče štetnog uticaja mikotoksina na organizam čovjeka, dokazani su kancerogeni i heptotoksični efekti. Veliki problem, kao i kod životinja, predstavlja dugotrajna izloženost.
Prema nekim podacima FAO, više od 25% hrane na svjetskom nivou je kontaminirano ovim štetnim materijama.
Vidovi borbe
Što se tiče same borbe protiv mikotoksina, ona treba da bude detaljna i strategijska. U vremenu moderne poljoprivrede veliki je luksuz prepustiti situaciju samoj sebi. Borbu započinjemo još na njivi pravilnim i blagovremenim tretmanom i zaštitom usjeva, najčešće se radi o fuzariozi zrna. Prilikom transporta i skladištenja voditi računa o higijeni. Žitarice treba smjestiti u očišćena i dezinfikovana skladišta , skladištiti zrno sa vlagom ispod 13%.
U samom procesu proizvodnje smjesa za ishranu životinja, obratiti pažnju na higijenu mješaona i opreme za manipulaciju stočnom hranom. Preporuka je prilikom proizvodnje silaže, kao i izrade gotovih smjesa, koristiti preparate koji djeluju kao vezivači i inaktivatori, oni će svojim dejstvom uništiti i neutralistati mikotoksine. Uglavnom se radi o preparatima na bazi minerala , najčešće zeolita, miješaju se sa hranivima prilikom proizvodnje stočne hrane.
Kontrola i merenje nivoa mikotoksina u namirnicama koje učestviju u ishrani ljudi, takođe je jedan od veoma važnih vidova borbe.
Generalno, “priča” oko mikotksina nije ni malo bezazlena i naivna. Gledano sa stanovišta samog poljoprivrednika zahtijeva ozbiljan pristup i preduzimanje svih preporučenih mjera i postupaka, kako bi se štetne posljedice po zdravlje svele na minimum.
PROČITAJTE:
Moć SUNCOKRETA da pročišćava ZAGAĐENO zemljište!