Savremena intenzivna proizvodnja jagode zasniva se na jednogodišnjem proizvodnom ciklusu, koji počinje sadnjom frigo ili kontejnerskih sadnica tokom jula i avgusta, a završava se berbom narednog proljeća. U takvom sistemu moguće je ostvariti visoke prinose, koji često prelaze 1 kg plodova po živiću.
Da bi se ti prinosi postigli, pored pravilnog izbora zemljišta, sorte i sistema gajenja, neophodna je i adekvatna primjena agrotehničkih mjera, među kojima posebno mjesto zauzima prihrana biljaka – od momenta sadnje pa sve do kraja vegetacije.
Jagoda je osjetljiva na visoke koncentracije soli u zemljištu, pa tek posađenim biljkama ne prijaju visoke doze hraniva. Zbog toga se tokom avgusta prvo primjenjuju biostimulatori (aminokiseline, huminske kiseline, alge) koji podstiču razvoj korjenovog sistema, dok se mineralna hraniva uvode 7–10 dana nakon rasađivanja, uz postepeno povećanje doza.
U septembru dolazi do intenzivnog razvoja bokora, što zahtjeva prilagođene mjere njege – prije svega uklanjanje stolona i cvjetova, kao i pojačanu ishranu, kako bi biljke dostigle optimalnu kondiciju za prezimljavanje i obezbijedile pun rod narednog proljeća.
Akcenat tada treba staviti na ishranu azotom, fosforom i kalcijumom, a zatim kalijumom i mikroelementima. Na lakim, pjeskovitim zemljištima posebno treba obratiti pažnju na ishranu magnezijumom, čiji se nedostatak može javiti, naročito kada se primjenjuju veće količine kalijumovih i kalcijumovih đubriva.
Pročitajte: Savjeti za uspješnu sadnju jagoda na jesen
Makroelementi se u savremenoj proizvodnji uglavnom unose putem fertigacije, dok se mikroelementi najčešće aplikuju folijarno. Potrebe za mineralnim hranivima mogu se zadovoljiti primjenom vodotopivih NPK formulacija koje nude renomirani proizvođači. Ipak, preporučene formulacije i doze ne odgovaraju uvkjek različitim tipovima zemljišta, sortama i tehnologijama gajenja. Iz tog, ali i ekonomskih razloga, često je isplativije koristiti čista hriniva.
Kao izvori azota koriste se kalcijum-nitrat, kalijum-nitrat i magnezijum-nitrat, koji istovremeno zadovoljavaju dio potreba za kalcijumom, kalijumom ili magnezijumom. Fosfor se najčešće unosi putem MAP-a (monoamonijum fosfat) i MKP-a (monokalijum fosfat), koji se odlikuju dobrom rastvorljivošću, a uz fosfor obezbijeđuju i dodatni azot (MAP) ili kalijum (MKP).
Primjena huminskih kiselina treba da bude sastavni dio programa prihrane jagode, jer doprinosi očuvanju hraniva u zoni korenovog sistema i povećava njihovu dostupnost.
Prilikom fertigacije posebnu pažnju treba obratiti na doze đubriva. Jagoda najbolje reaguje na češće aplikacije manjih doza, naročito nakon sadnje. Visoke doze, posebno Ca-nitrata ili K-nitrata, mogu oštetiti mladi korijen zbog visokog EC. Takođe, važno je imati u vidu da distribucija hraniva oko kapljača nije ujednačena: nitrati se brzo ispiraju, dok se fosfati zadržavaju u neposrednoj blizini zone kapanja.
Pročitajte: Najbolje domaće đubrivo za jagode: Dodajte jednu kašiku ispod svakog grma
Zbog toga je korisno podijeliti ukupno vrijeme navodnjavanja (npr. 1–2 sata) u dva ili tri intervala od po 30–40 minuta. Na lakšim zemljištima dodatna pažnja potrebna je zbog bržeg ispiranja hraniva iz zone korijenovog sistema, koji se kod jagode najvećim dijelom nalazi na dubini 15–30 cm.
Tokom oktobra prihranu treba nastaviti, jer u tom periodu počinje diferenciranje cvjetnih pupoljaka, odnosno formiranje generativnih organa koji će obezbijediti rod naredne godine. Doze hraniva se postepeno smanjuju, a intervali između prihrana povećavaju. Ako se javi topla jesen, prihrana se može produžiti do prve nedjelje novembra. U posljednjem navodnjavanju preporučuje se primjena đubriva na bazi bora u kombinaciji sa huminskim kiselinama, jer to povoljno utiče na razvoj korijena tokom zime i početkom naredne vegetacije.
Na kraju treba posebno istaći da prihrana zasada jagode bez adekvatne analize zemljišta predstavlja „lov u mutnom“ i može dovesti kako do nedovoljne, tako i do prekomjerne upotrebe đubriva, što će neminovno rezultirati slabijim proizvodnim rezultatima.