Sobne biljke koje se uzgajaju u vodi idealan su izbor za one koji žele unijeti prirodu u svoj dom bez nereda. Ove biljke su jednostavne za održavanje, izgledaju prelijepo i unose svježinu u svaki prostor.
Sobne biljke mogu potpuno transformisati svaki prostor, donoseći osvježavajući dašak zelenila i života. Biljke koje se uzgajaju u vodi idealne su za one koji žele unijeti prirodnu ljepotu u svoj dom, ali ne vole nered koji može nastati zbog zemlje.
Monstera deliciosa
Monstera deliciosa, poznata i kao filodendron, veoma je popularna i lako se gaji u vodi. Njeni veliki, sjajni listovi sa jedinstvenim rupama čine je upečatljivim dodatkom svakom prostoru. Dovoljno je staviti reznicu u vazu s vodom, osigurati da je pravilno potopljena, i pratiti kako se korijeni razvijaju.
Filodendron Selum
Filodendron Selum je još jedna izvanredna biljka koja odlično raste u vodi, prepoznatljiva po svojim velikim listovima sa izraženim režnjevima. Uspjeva na indirektnom svjetlu, a vašem prostoru daje prepoznatljiv tropski izgled. Važno je redovno mijenjati vodu kako bi ostala svježa i bez algi.
Srećni bambus
Iako nosi naziv „srećni bambus“, ova biljka zapravo nije pravi bambus. Riječ je o izdržljivoj biljci koja može uspjevati samo u vodi. Ova vrsta dracene često se koristi u feng šui aranžmanima, a vjeruje se da donosi sreću i pozitivnu energiju. Stabljike se postavljaju u vazu sa kamenčićima koji ih drže stabilnim, a potom se vaza puni vodom.
Uzgajanje sobnih biljaka u vodi ne samo da pojednostavljuje njihovu njegu, već i pruža elegantan izgled vašem domu. Dodajte ove biljke u svoj enterijer i pročitajte koje od njih mogu pomoći u smanjenju stresa, prenosi Informer.rs.
U posljednje vrijeme zbog velike primjene agrohemikalija, te primjenom drugih mjera koje se koriste u konvencionalnoj poljoprivredi, došlo je do značajnog smanjenja (degradacija) plodnosti poljoprivrednog tla.
Plodnost tla se naglo gubi zbog erozije tla, gubitka hraniva, akumulacije soli i drugih toksičnih elemenata, nakupljanja vode, te neuravnotežene nutritivne kompenzacije, što zajedno dovodi do smanjenja biološke aktivnosti tla, te degradacije fizičko-hemijskih svojstava.
Tlo – najvažniji prirodni resurs
Naš najvažniji prirodni resurs je tlo, te je zbog toga presudno pravilno se brinuti o njemu.
Zadatak poljoprivrednika je da održi ili poveća sadržaj organske materije u tlu. Kako bi se postigli navedeni ciljevi korištenje organskih đubriva je opet došlo u prvi plan nasuprot prevelikom korištenju agrohemikalija. Organska đubriva imaju izričitu važnost pogotovo u ekološkoj poljoprivredi.
Organska đubriva se mogu smatrati kao materije koje poboljšavaju tlo. Osim što povećavaju sadržaj makro i mikro hraniva u tlu, te sadržaj organske materije i humusa, ona takođe poboljšavaju i biološku aktivnost tla, te fizičko-hemijska svojstva. Ova svojstva su jako važna u tlima lošeg kvaliteta, ali i najbolja tla ga isto trebaju.
Svo voće, ali posebno malo voće, te ono kalemljeno na podloge sa plitkim korijenjem (na primjer M9 i M27 za jabuku, te quince C za krušku) reaguju jako dobro na đubrenje organskim đubrivima. Za mlada stabla korištenje stajnjaka u redu daje jako dobre rezultate.
Postoji više različitih vrsta organskih đubriva, te ih prema porijeklu, namjeni i mehanizmu djelovanja možemo podijeliti u nekoliko grupa. Organska đubriva u gruboj podjeli dijelimo na one životinjskog i biljnog porijekla.
Zbog nedostatka životinjskog otpada, počinju se sve više koristiti biljni ostaci, pogotovo od plodova koji sadrže ulja (uljana repica, suncokret, masline, kikiriki…). Morske alge takođe postaju veoma važne. Međutim ovaj članak će se baviti primarno đubrivom životinjskog porijekla.
Đubrivo životinjskog porijekla se može podijeliti na: kruto đubrivo, tekuće stajsko đubrivo i gnojnicu.
Kruto đubrivo ili uobičajeni naziv stajsko đubrivo se sastoji od izmeta raznih životinja, te djelimično urina i slame. To je vjerovatno jedno od najstarijih đubriva tj. primjenjuje se od davnina. Od gore tri navedene vrste đubriva ovo se najčešće primjenjuje u voćarstvu. To je vrlo kvalitetno đubrivo koje sadrži mnoga hraniva, a prije svega makroelemente azot, fosfor, kalijum, kalcijum, te sva mikrohraniva. U ovom đubrivu veza između slame i životinjskih ekskremenata je vrlo važna.
U tom odnosu slama upija i skladišti tekuće životinjske ekskremente. Oni zajedno s izmetom koji je bogat mikroorganizmima, i azotnim spojevima podstiču razgradnju stelje. Stajnjak može biti ekonomski i efektivan izvor hraniva za voćke. Aplikacija stajnjaka je takođe jedan od najboljih načina đubrenja kako bi se zaštitio kvalitet vode kad se izvede pravilno. Navedeno đubrivo, kako bi bilo spremno za primjenu u voćnjaku treba prvo dozoriti.
Stajsko đubrivo u prosjeku sadrži od 15 do 25% organske materije i djeluje više godina, te se stoga za razliku od mineralnog đubriva može primjenjivati u većim količinama na duže razdoblje. Aplikacija mora biti bazirana na osnovu zahtjeva voćaka prema hranivima. Hraniva nisu odmah dostupna voćkama kao što je kod komercijalnih đubriva, pogotovo azot.
U prosjeku (uopšteno gledano) iskoristivost krutog đubriva u prvoj godini je 50%, drugoj 30% i trećoj 20%. U jednom četverogodišnjem istraživanju zabilježeno je da je 15% ukupnog azota u goveđem kompostu bilo dostupno voćki u prvoj godini. 8% azota je bilo mineralizirano u drugoj godini.
U jednom drugom dvogodišnjem istraživanju u kompostiranom stočnom stajnjaku 30% ukupnog fosfora je mineralizirano u prvoj godini, a 70% u drugoj godini. Prema trećem istraživanju 31% ukupnog kalijuma u kompostu je mineralizirano.
Poljoprivrednici koji se bave uzgojem životinja na malim gazdinstvima obično zanemaruju potencijal stajnjaka kao izvora đubriva. Na primjer, krava težine oko 453 kg proizvešće oko 15 tona stajnjaka godišnje. Tih 15 tona sadrži oko 96 kg N (azota), 87 kg P2O5 (fosfora) i 121 kg K20 (kalijuma). Osim ta tri glavna elementa, stajnjak takođe sadrži esencijalne mikroelemente. Sastav hranjiva u đubrivu prvenstveno zavisi od njegovog porijekla tj. od koje je životinje nastao. Osim od vrste životinje na kvalitet stajnjaka utiče i hrana kojom se životinja hranila, tip slame koji se je koristio, te način rukovanja.
Prosječan sadržaj (izražen kao %) azota, fosfora i kalijuma u krutom đubrivu (svježa materija) zavisno od porijekla
VRSTA ĐUBRIVA
% SUVE MATERIJE
% N
% P2O5
% K2O
Goveđi
25 -21
0,6
0,3
0,5 – 0,6
Svinjski
23 – 25
0,7
0,7
0,4
Konjski
30
0,6 – 0,7
0,3
0,6
Ovčji
29
0,6 – 0,8
0,4 – 0,5
0,8 – 1,2
Kokošji
–
1,6
1,3 – 1,6
0,7 – 1
Pileći
69
3
3,5
1,8
Tekuće stajsko đubrivo
Tekuće stajsko đubrivo je smjesa izmeta, urina i manjih ili većih količina vode. Ona nastaje kad se ne koristi slama. Kod takvog načina potrebne su staje s rešetkastim podom, gdje izmet, urin i voda otječe kroz rešetkaste podove staje, te se skupljaju u podzemni bazen gdje se i skladište. Sastav i vrijednost ovog đubriva određeni su omjerom balege i mokraće, načinom i dužinom čuvanja stoke, te načinom ishrane životinja. Najveći problem ovog đubriva je što se u njoj azot nalazi u amonijskom obliku, pa je zato vrlo hlapljiv.
Gnojnica je u najvećoj mjeri zapravo urin koji otječe od krutih dijelova đubriva za vrijeme njegova skladištenja tj. već u štali. Ako tekuće stajsko đubrivo ili gnojnicu ne unesemo u tlo 6 sati od njene primjene po površini tla, gubitci azota kreću se i do 50%. Na gnojnicu najbolje reaguju okopavine i travnjaci. Tekuće stajsko đubrivo i gnojnica se uglavnom ne koriste u voćarstvu.
Prosječan sadržaj (izražen kao %) azota, fosfora i kalijuma u tekućem stajskom đubrivu (svježa materija) zavisno od porijekla
Umak od zelenog paradajza – Vjerujemo da su mnoge od vas, drage dame, u svoju zimnicu mnogo puta uvrštavale mali zeleni paradajz. Ali, jeste li ikad od tog istog paradajza pokušale napraviti nešto novo, kao što je fenomenalna zelena salsa?
Paradajz stavite u veću posudu i prelijte hladnom vodom, da prekrije paradajz. Stavite posudu na šporet da provri na jačoj temperaturi, zatim smanjite i ostavite da krčka desetak minuta.
Probodite paradajz viljuškom, ako lagano prolazi, znači da su gotovi. Polovinu paradajza stavite u blender i dodajte polovinu ljutih papričica, korijandera i luka i sve sameljite u pire. Kad ste sve samljeli sos vratite u posudu za kuvanje i sameljite drugu polovinu, sve pomiješajte, dodajte so i limunov sok pa sve dobro promiješajte i vruće sipajte u tople teglice, ali ne do vrha.
Baštovani i početnici vrijeme je za jesenju sjetvu koja će vam prve plodove donijeti već u oktobru.
Zbog izuzetno toplog ljeta, suše i ekstremnih temperatura mnoge kulture tokom ovog perioda nisu uspjele. Ali još nije kasno da imate baštu o kakvoj ste oduvek sanjali.
Jesenja bašta je najkorisnija i najbolja iz jednog razloga: mnogo kiše, blaga temperatura.
Evo šta sve možete da sejete u septembru:
Krompir posejte prve nedelje septembra i to u slamu. Prva berba mladog krompira biće već u oktorbu.
Boranija
Grašak
Tikvice
Sve vrste kupusa – brokoli, prokelj, kelj, raštika, kupus
Sve vrste začinskog bilja: peršun, mirođija, bosiljak, korijander
Sve vrste zelene salate: rukola, matovilac, lobodu..
Jesen je pred vratima i čini se da svi jedva čekamo malo hladnije dane kako bismo se oporavili od ovih tropskih mjeseci, a čim dođe kraj ljeta vrijedne domaćice razmišljaju o pripremanju zimnice.
Ajvar je svakako jedan od nezaobilaznih specijaliteta koji se priprema kao zimnica, a glavni sastojak je paprika.
Postupak pripreme ajvara podrazumijeva pečenje paprika i njihovo ljuštenje, međutim, upravo ljuštenje paprika zadaje nam dosta muke.
Postoje trikovi koji će vam olakšati taj proces.
Tajna je u tome da čim pečene paprike izvadite iz rerne ili sklonite sa plotne ili šporeta na kom ste ih pekli, pokrijete krpom, plastičnom folijom ili ubrusom. Zatim ih ostavite da tako odstoje oko 15 minuta – ako je veća količina možete i do pola sata.
Pokrivanje paprika stvara paru i višak tečnosti, a upravo to pomaže da se lakše oljušte.
Amerikanka Mary Frances Kennedy Fisher bila je kulinarska stručnjakinja koja je preminula 1992. godine, no njene kuharice i savjeti i danas su aktuelni.
Nedavno je jedna izdavačka kuća objavila njenu kuharicu ‘How to Cook a Wolf’, koja je originalno predstavljena davne 1942. godine.
U njoj Mary, između ostalog, govori o metodama koje koristimo prilikom kuvanja jaja i zašto ih smatra pogrešnima.
Ona ističe da je izraz ‘kuvati jaja’ zapravo netačan te da se tajna uspješne pripreme krije u činjenici da se jaja zapravo ne kuvaju. Objašnjava da, kada ubacite jaje u kipuću vodu, žumanjak ostaje sirov, dok se bjelanjak odmah skuva. Cilj je da se svi dijelovi jaja kuvaju jednako i istovremeno.
Zbog toga nudi dvije opcije za koje smatra da daju dobre rezultate.
Naime, kako biste spriječili pucanje ljuske, predlaže da jaje najprije prelijete hladnom vodom, a zatim ga stavite u kipuću vodu. Ostavite ga na laganoj vatri koliko želite, a Fisher napominje da će se na taj način jaje skuvati jednako brzo kao kada voda kipi, ali će biti bolje kuvano.
Za drugu metodu predlaže da u maloj posudi uronite jaje u hladnu vodu, koju potom brzo zagrijete. Čim voda zakipi, jaje je gotovo i spremno za konzumaciju. Ipak, priznaje da postoji jedan nedostatak – ovim je metodama ipak nešto teže oguliti ljusku s jaja.
Uz to, ovim načinima kuvanja jaje će biti meko, pa je to idealno samo za one koji ne vole tvrda jaja, prenosi 24sata.hr.
Kačamak spada u tradicionalna jela u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Makedoniji i Turskoj.
Slično jelo se sprema svuda u svijetu, a poznato je pod imenom palenta ili polenta.
Riječ „kačamak“ potiče iz turskog jezika, od riječi „kaçamak“, što znači kaša. Dok reč „polenta“ ili palenta potiču iz latinskog jezika i označava svako oljušteno i zdrobljeno zrno.
Smatra se da su kačamak i palenta zapravo isto jelo, ali mnogi tvrde da su ovo zapravo dva različita jela.
Prema njima, razlika je u tome što se palenta pravi od kukuruznog griza ili od žutog kukuruznog brašna, dok se kačamak pravi od bijelog kukuruznog brašna.
Istraživanja pokazuju da se ovo jelo nastalo u sjevernoj Italiji, gdje se služilo kao tradicionalno seosko jelo.
Istočnoj Srbiji bila je karakteristična po tome što je za vrijeme posta često kačamak zamjenjivao hljeb. Kad nije bio post, imućniji seljaci su kačamak umakali u istopljen puter ili mast, u kojima je bilo i nadrobljenog sira. Dok su oni najimućniji kačamak umakali u zagrijanu spržu, koja predstavlja tradicionalno jelo iz Južne Srbije.
U Homolju kačamak se pripremao samo za praznike ili povodom seoskih slava. Pojedini siromašni seljani radili su za nadnicu od jednog kilograma bijelog kukuruznog brašna.
Sastojci potrebni za pripremu su:
3 veće kutlače bijelog projanog brašna,
1,5l vode,
soli po ukusu
sir ili kajmak
U veći sud sipati 1,5 l vode zatim dodati soli po ukusu i staviti na šporet da voda provri.
U provrelu vodu dodati brašno koje ne treba miješati. Brašno treba da ostane na površini vode kao kupa. U sredini te kupe od brašna napraviti varjačom rupu i pustiti da lagano vri 20-30 minuta. Važno da pri kuvanju ima dovoljno vode.
Kada brašno sasvim nestane sa površine, onda počinje miješanje koje je najbolje drvenom kašikom.
Na samom kraju preliti kajmakom ili sirom preko površine kačamka.
Zdravstvene prednosti
Kačamak u svom sastavu ima prirodne masti tj. karitenoide koje pospješuju bolji i kvalitetniji rad creva.
Takođe, odličan je za otklanjanje viška kilograma. Kačamak smanjuje rizik dobijanja kancera što je jedna od prednosti koje ljudskom organizmu pruža isti. Konzumiranje ovog zdravog obroka donosi i korist kada je srčano i cirkularno zdravlje čovjeka u pitanju, piše Espreso, a prenosi Krstarica.
Skladištenje krompira predstavlja ključnu fazu u očuvanju kvaliteta krtola odnosno gomolja, ali i period kada krompir može postati podložan raznim bolestima. Ove bolesti mogu ozbiljno ugroziti skladišteni krompir, smanjujući njegovu upotrebnu vrijednost i dovodeći do gubitaka.
Jedna od najčešćih bolesti koja se javlja tokom skladištenja je suva bijela trulež, čiji su uzročnici gljive Fusarium coeruleum i Fusarium solani. Ove patogene spore su prisutne u tlu gdje se uzgaja krompir i mogu zaraziti gomolje u bilo kojem trenutku tokom skladištenja. Gljiva se često razvija na ranama koje nastaju tokom vađenja, klasiranja i transporta krompira. Visoka temperatura i vlažnost u skladištu dodatno pogoduju širenju ove infekcije. Optimalna temperatura za razvoj Fusariuma je između 15°C i 20°C, uz visoku relativnu vlažnost.
Još jedna značajna bolest je gangrena ili suva trulež, koju uzrokuje gljiva Phoma exigua. Kao i Fusarium, Phoma je parazit rana, a njeno širenje se pospješuje na nižim temperaturama u skladištu. Smanjenje relativne vlažnosti može pomoći u smanjenju infekcije ovim patogenom.
Bolest poznata kao srebrolikost gomolja izazvana je gljivom Helminthosporium solani. Inicijalna infekcija obično potiče od zaraženog sjemenskog materijala, a visoke temperature (20-24°C) i visoka relativna vlažnost u skladištu mogu dovesti do masovne pojave ove bolesti.
Rhizoctonia solani, uzročnik bijele noge ili crne krastavosti, je još jedna česta bolest skladištenog krompira. Ova kosmopolitska gljiva može se razvijati u tlu bez prisustva krompira, a sjemenski materijal je najvažniji izvor zaraze. Iako optimalna temperatura za razvoj ove gljive iznosi oko 25°C, najveće štete se dešavaju kada je temperatura tla oko 10°C, što usporava rast krompira.
Poslednja u nizu je bolest koju izaziva Oospora pustulans, a manifestuje se pjegavošću pokožice i odumiranjem okca krompira. Oospora se prenosi sjemenskim materijalom, ali i tlo može biti izvor zaraze. Patogen može preživjeti u tlu kao mikrosklerocija najmanje godinu dana, a bolest se širi u vlažnim uslovima tokom skladištenja.
Efikasna prevencija ovih bolesti u skladištu započinje pravovremenim i pažljivim rukovanjem gomoljima tokom vađenja, transporta i skladištenja. Kontrola temperature i vlažnosti u skladištu od ključne je važnosti za minimiziranje rizika od infekcija. Regularno praćenje zdravstvenog stanja krompira i primena adekvatnih sanitarnih mjera može značajno smanjiti pojavu ovih bolesti i očuvati kvalitet krompira tokom skladištenja.
Grožđe je od davnina poznato kao hrana bogova. Primamljivog je izgleda, neodoljivog je okusa, veoma je hranjivo i izuzetno zdravo voće.
Samo se sjetite starih Rimljana kako su znali uživati. Jeli su i pili po cijele dane (oni dobrostojeći), a zdjela s grožđem nikada nije smjela biti prazna. Pa sluge su im davale bobicu po bobicu u usta. No, dosta o Rimljanima.
U bobicama grožđa kriju se vitamini A, B i C te velika količina minerala i hranjivih tvari kao što su folna kiselina, enzimi, proteini, kalcij, magnezij, kalij, mangan, fosfor…. Nećemo više nabrajati jer ste sigurno shvatili da su bobice grožđa zapravo kuglice pune zdravlja. Pa koje su još dobrobiti grožđa?
Grožđe sadrži antioksidanse i djeluje kao prirodni tonik organizma, koji odlično utiče na mozak, čime usporava starenje i sprečava demenciju. Crno grožđe je naročito zdravo i tokom ljeta treba ga jesti što češće zbog kalijuma, mangana, vitamina C, B1 i B6, ali i obilja biljnih vlakana, kalcija i željeza.
Istraživanja su pokazala da crno grožđe povećava nivo melatonina, hormona neophodnog za dobar san. Osim što osvježava, grožđe je i lijek za čišćenje krvi, liječi upalne procese, regulira varenje, uklanjanje masnih naslaga, uklanjanje reumatskih tegoba i kožnih alergija.
Svježi sok sadrži mnoge ljekovite sastojke pa predstavlja odličan čistač jetre, koji pomaže i pri izbacivanju urinske kiseline iz tijela. Grožđe je fantastično i za dijetu, koja se drži 20 dana. Preporučeno je da se jede najviše dva kilograma grožđa dnevno, bolje crnog jer čisti organizam od raznih toksina. Ne samo što skida višak kilograma već i regulira varenje i apetit.
1. Grožđe čuva zdravlje kostiju
Grožđe je bogat izvor minerala i hranjivih tvari kao što su bakar, željezo i mangan – svi potrebni za razvoj i čvrstoću kostiju. Ako ćete redovno jesti grožđe (da bar možete svaki dan) spriječit ćete ili barem smanjiti probleme vezane sa starenjem, kao što su slabost kostiju, bolovi u zglobovima i osteoporoza. Mangan je u organizmu neophodan i zbog pravilnog metabolizma, za izgradnju kostiju, vezivnog tkiva i stvaranje kolagena.
2. Grožđem protiv astme
Grožđe se može koristiti i kao lijek za astmu, jer je grožđe poprilično vodenasto voće pa hidratizira, tj. povećava vlagu u plućima te smanjuje napade astme.
3. Jedite grožđe i pozdravite se s migrenama
Sok od grožđa je kućni lijek kojeg jednostavno morate imati kod kuće i trebali biste ga piti svako jutro! Bez da ga razrijedite vodom. Ironično, smatra se da je koja čašica vina previše zapravo uzrok migrenama i glavoboljama. No upravo je sok od grožđa najbolji lijek protiv migrene.
Grožđe povisuje nivo dušikovog oksida u krvi što sprječava stvaranje krvnih ugrušaka. To znači da smanjuje i rizik od srčanog udara. Osim toga, antioksidansi prisutni u grožđu mogu spriječiti oksidaciju LDL kolesterola (lošeg kolesterola) koji blokira krvne žile i među glavnim je razlozima nastanka koronarnih bolesti srca – naziv za grupu bolesti koje nastaju zbog smanjenog protoka krvi kroz srčane arterije.
Isto tako, grožđe je bogat izvor fitokemikalija bioflavonoida – skupine biljnih pigmenata koji daju grožđu njegovu jarku boju.
Dvije glavne skupine bioflavonoida su resveratrol i kvercetin koji oslobađaju tijelo od štetnih radikala, šire krvne žile, čuvaju zdravlje srca i smanjuju oštećenje stanica.
5. Grožđem protiv probavnih smetnji
Grožđe se kvalificira kao laksativna hrana jer kožica bobica sadrži organsku kiselinu, šećer i celulozu – tvari koje pospješuju rad crijeva i otklanjaju zatvor.
Isto tako odstranjuju suvišnu vodu iz tijela, uklanjaju štetne tvari iz organizma i vežu masne tvari na sebe, pa je grožđe je zapravo idealno za jesenske dijete!
Zbog svojih netopljivih vlakana potiče redovnu probavu, no trebali biste ga izbjegavati ako patite od proljeva.
6. Grožđe tjera umor
Crveno grožđe sadrži željezo i minerale važne za stvaranje crvenih krvnih stanica pa time sprječava anemiju. Pošto je kod anemije karakterističan nedostatak željeza, konzumacijom grožđa ćete dobiti potrebnu količinu željeza i minerala.
Nedostatak željeza isto tako može umoriti i dekocentrisati jer je željezo esencijalni mineral koji utječe na brojne tjelesne funkcije.
7. Jača vid
Redovn konzumacija grožđa pozitivno utječe na zdravlje očiju jer štiti mrežnicu oka od propadanja te smanjuje rizik od nastanka žute pjege. To je najčešći uzrok sljepoće kod osoba starijih od 50 godina, a prate je zamućeni vid i iskrivljena slika.
Naučnici su u jednom istraživanju otkrili kako su antioksidansi u grožđu i do 50 puta jači nego u vitaminu E i 20 puta jači nego u vitaminu C. Zbog toga je grožđe izvrsna zaštita kod oštećenja retine.
Lavanda je mediteranska biljka karakterističnog izgleda i mirisnih plavo-ljubičastih cvjetova.
Volite mirisnu lavandu? Prelijepi plavo ljubičasti cvjetovi mogu biti ukras i u vašoj bašti. Ako joj obezbijedimo povoljno mjesto za rast i razvoj, dobre vodno-vazdušne uslove zemljišta, uz odgovarajuću njegu, biće ukras vrta.
Odaberimo pravo mjestu za lavandu
Lavanda voli suve i tople uslove gajenja.
Za ovu mediteransku biljku kažemo „da voli da se sunča“. Kada biramo mjesto gdje ćemo je posaditi valja znati da joj je potrebno osam sati direktnog osunčavanja.
Ono što ne voli jesu hladni vjetrovi, pa treba izabrati mjesto na kom će biti pomalo zaklonjena.
Lavanda ne voli previše vlažno zemljište. Ako zemljište gde želite da posadite lavandu nema dobru drenažu odustanite od sadnje, jer lavanda ne može da živi u loše aerisanoj podlozi.
Pogodno zemljište za rast lavande je ono gde je nivo pH između 6,5 do 7,3. Ako je zemljište kiselije možemo ga poboljšati dodavanjem malo kreča.
Kako razmnožiti lavandu?
To uopšte nije teško. Lavandu možemo uspješno razmožiti reznicama.
Od matične zdrave biljke odsiječemo reznice dužine 10-15 cm, najbolje sa donjih grana. Važno je da reznice ne budu drvenaste, jer se teže primaju.
Reznice je najbolje uzeti u proljeće i to prije cvjetanja biljke. To možemo uraditi i u jesen, nakon cvjetanja, ali onda nemamo dovoljno vremena da je rasadimo do zime.
Za ožiljavanje reznica potrebno je pripremiti mješavinu zemlje i peska 3:1. Ne zaboravimo da omogućimo dobru drenažu u posudama gdje ćemo posaditi reznice. Najbolje je da to budu glinene saksije prečnika oko 7 cm.
Možemo koristiti i stimulatore rasta korijena kako bi se reznice brže ukorenile.
Zemlju sa reznicama je potrebno dobro zaliti, a vlagu redovno održavati. I, naravno, paziti da je ne bude previše, jer je pretjerano zalivanje najčešća greška pri razmnožavanju lavande.
Za oko šest nedelja proces ožiljavanja će biti gotov, te možemo pristupiti sadnji na stalno mjesto u bašti.
Mlade biljčice možemo posaditi i u veće saksije ili žardinjere.
Mirisni cvjetovi će nas obradovati već u drugoj godini.
Kako njegovati lavandu?
Lavanda nije zahtjevna za održavanje.
Zalivanje
Pravilo broj jedan je umjerenost. Vlaga je neprijatelj ove biljke. Sjetimo se kako je na Mediteranu.
Naravno, ne smijemo dozvoliti da biljka pati jer nema izvor vlage. Zalivajmo je kada se uvjerimo da je zemljište suvo. Posebno je važno pratiti nivo vlage zemljišta kada lavandu gajimo u saksijama, jer ona ne trpi nakupljanje vode (vlage) na dnu posude.
U vrtovima je vrlo lijepo vidjeti kada su oko lavande rasuti kamenčići, šljunak ili pijesak. Osim što je lijepo, ovakvo malčiranej je i korisno za biljku, jer oko nje neće rasti korov. Malč je dobar i za zaštitu korena biljke od jakih mrazeva.
Kada orezati lavandu?
Lavanda voli da je orežemo jednom godišnje. Najbolje je da to uradimo u rano proljeće. Valja orezati oko trećinu biljke, ne više od toga.
Orezivanje podstiče rast i sprječava neuredno širenje grana. Ovako njegovana lavanda imaće lijep i uredan oblik.
Berba cvjetova
Cvjetove treba da oberemo kada su u punom cvjetanju i to sukcesivno kako pristižu.
Najbolje je da berbu obavimo nakon jutarnje rose. Izbjegavajmo branje kada je jako toplo.
Možemo koristiti i listiće.
Lavanda je bogata etarskim uljima i taninima. Sadrži i flavonoide. Koristi se u narodnoj medicini, i kao začin, i u kozmetičkoj industriji.
