Naslovnica Blog Stranica 15

Polna i tjelesna zrelost nazimica

Nazimica je žensko grlo odabrano i othranjivano za rasplodnu upotrebu. Prevodi se u rasplodnu kategoriju kada se počne iskorištavati za pripust ili kada oprasi prve potomke.

Nazimica postaje krmača, kada oprasi svoje 1. leglo. Takva se plotkinja naziva i prvopraskinja. Ona koja je oprasila 2. leglo drugopraskinja itd.

Nazimica se nalazi u pubertetu u dobi od 4 mjeseca. U to vrijeme počinju raditi jajnici. Javljaju se prvi znaci gonjenja ali bez refleksa stajanja i bez mogućnosti održavanja žutog tijela. Zbog izostanka ovulacije, prvih nekoliko estrusa je neplodno. Za nazimicu kažemo daje polno zrela, kada se pojava estrusa ustali tj. kada se javlja svaki 21. dan.

Nagon za tjeranjem (bucanje, cvilenje, bukarenje) u nazimica prvi put se javlja u dobi od oko 5 mjeseci. Mnogi smatraju da je nazimica kod prvog bucanja polno zrela. Ako bi nazimicu pri prvom bucanju pripustili, mogli bi pogriješiti, jer nazimice još nisu sposobne za rasplodnu upotrebu. One su premlade i nisu dovoljno razvijene za iznošenje plodova. Takva bi grla kasnije mogla zaostati u rastu i razvoju, što bi dovelo do smanjenja proizvodnje. Zato se smatra daje dob oko 7 mjeseci najpovoljnija za prvi pripust nazimica, a ona nebi smjela biti laganija od 100 kg-

Pročitajte: Mjere dezinfekcije u svinjogojstvu

Optimalna dob za oplodnju nazimica je treće bucanje, računajući od početka puberteta. Da bi se nazimice oplodile u optimalnoj dobi, preporučuje se njihovo ranije uvođenje u pubertet izazivanjem estrusa i ovulacije stimuliranjem sa polno zrelim nerastom. Nerast djeluje na nazimice svojim mirisom, izgledom, oglašavanjem i dodirom. Miris je naročito važan za aktiviranje hormonalnog sustava nazimica. On je odgovoran za pojavu estrusa. Miris potječe od tzferomona, kojeg nerast izlučuje u slini i mokraći. Za takav način izazivanja estrusa pogodniji su stariji nerasti koji proizvode mnogo sline.

Da bi uspjeh stimuliranja estrusa nerastom bio što veći, potrebno je:

  • Pravovremeno započeti stimuliranjem estrusa.
  • Ne držati nazimice i nerastove zajedno u predpubertskom razdoblju. To doprinosi privikavanju nazimica na nerastove.
  • Češće mijenjati nerastove za stimuliranje. Na taj se način sprječava privikavanje nazimica na nerastove.

Učinkovita metoda za otkrivanje estrusa nazimica je masiranje slabina uz prisutnost nerasta s izraženim libidom u susjednom boksu. Pritisak na leđa nazimice prema sredini grebena također je učinkovit. Nazimice koje se ne bucaju unutar 30 dana, nakon stimuliranja s nerastom, možemo tretirati hormonima. Injekcija gonadotropina (serum ždrebnih kobila – SŽK) izazvat će gonjenje nazimica i ovulaciju. Hormonski pripravci za izazivanje gonjenja upotrebljavaju se najčešće u mnoštvenoj proizvodnji. Tako se izbjegava nedostatni broj nazimica do kojeg često dolazi ljeti zbog nepovoljnog djelovanja visokih temperatura.

Izvor: agroportal.hr

Ljubičasti pasulj – biljka budućnosti

Ljubičasti pasulj (Mucuna pruriens) pripada familiji Fabaceae, a poznat je i pod nazivom somotni pasulj. Spada u jednogodišnje mahunarke poreklom iz južne Kine i istočne Indije, gde se nekada široko gajio kao zeleno povrće.

Osim visokog sadržaja proteina i skroba, ovaj pasulj sadrži (l-Dopa) 3,4-dihidroksi-l-fenilalanin, koji pokazuje lekovita svojstva. Ova mahunarka smatra se biljkom budućnoti zbog svojih antiholesterolemičnih, antiparkinsonovih, antioksidativnih, antidijabetičkih, seksualnih, antiinflamatornih, antimikrobnih i antiotrovnih aktivnosti. Takođe pokazuje antikancerogene aktivnosti, ali u tom pogledu urađeno je vrlo malo studija.

Seme sadrži širok spektar fitohemijskih sastojaka kao što su alkaloidi, glikozidi, saponini, šećeri i tanini. Studije pokazuju da L-dopa dobijena iz ovog pasulja ima prednosti u odnosu na sintetičku L-dopu kada se daje pacijentima sa Parkinsonovom bolešću, pošto sintetička L-dopa može imati nekoliko neželjenih efekata kada se koristi dugi niz godina. Takođe, postoje istraživanja koja su potvrdila da ova biljaka deluje protiv zmijskog otrova.

Smatra se održivim izvorom dijetetskih proteina zbog visoke koncentracije proteina (23–35%), pored toga i njegove svarljivosti, koja je uporediva sa onim kod drugih mahunarki kao što su kao soja, i pasulj lima.

Međutim, otrovan je kada ga progutaju preživari. Pored ornamentalnog značaja i tradicionalne upotrebe u narodnoj medicini, ljubičasti pasulj ima tri glavna načina upotrebe: koristi se kao hrana za ljude, kao stočna hrana (i seme i biljna masa), a takođe ima i ekološku ulogu. U ishrani ljudi koriste se, pored mladih mahuna i semena, i mlado lišće, a u Centralnoj Americi se seme koristi i kao zamena za kafu. Zbog bujnog rasta često se koristi kao pokrovni usev i za proizvodnju zelenišnog đubriva.

Pored toga što obogaćuje zemljište organskom materijom i azotom, ima značajnu ulogu u zaštiti zemljišta od erozije, pogotovo u regionu porekla tokom monsunskih kiša. Veoma je otporan na bolesti i insekte i odlična je biljka prijatelj u organskoj proizvodnji, ne samo kao izvor azota, nego i kao repelent za različite insekte. Može da se gaji kao međuusev sa kukuruzom, prosom ili sirkom. Pored dobro razvijenog stabla, ima izuzetno razvijen koren, koji je bogat azotofiksatorima i vezuje značajne količine atmosferskog azota, a uz to svojom masom hrani zemljište i obogaćuje ga organskom materijom.

Stablo je obraslo listovima elipsoidnog oblika, a kompletna mlada biljka prekrivena je dlakama. Formira bele, tamnoljubičaste ili svetloljubičaste cvetove, koji su sakupljeni u cvasti. Posle oplodnje, mahune su prekrivene narandžastim dlakama koje, u kontaktu sa kožom, izazivaju iritaciju i svrab, jer sadrže protein mukanain. Odatle i jedan od naziva za ovaj pasulj „kravlji svrabež”. Mahune su duge od 10 do 12 cm i ispunjene su sa 2‒6 sjajnih semenki crne ili braon boje.

Pročitajte: Sok od pasulja – Jako je zdrav, a ukus će vas tek oduševiti – usudite se

Ljubičasti pasulj je biljka tropske klime. Zahteva dosta vlage i dug bezmrazni period. Ne podnosi niske temperature. Temperature od 5°C, u trajanju od 24 do 36 sati, mogu biti fatalne. Uspeva na različitim tipovima zemljišta.

Ljubičasti pasulj u plodoredu dolazi posle lukova i korenastog povrća, a pre biljaka koje za svoj rast zahtevaju velike količine hraniva kao što je paprika, paradajz. Ova biljka ima odlično nematocidno dejstvo.

Setva ovog pasulja može da započne kada prođe opasnost od kasnih prolećnih mrazeva. Seje se na dubinu od oko 5 cm, u redove, na međuredni razmak od 1 m i razmaku redu od 20 do 80 cm, u zavisnosti od toga da li ste se radi o puzaćem tipu ili sorte sa ograničenim porastom. Ukoliko se gaje visoke forme, neophodno im je obezbediti potporu. Ukoliko se seje u zajednici sa kukuruzom, ljubičasti pasulj seje se mesec dana posle kukuruza, kako bi se smanjila konkurentnost između kukuruza i pasulja.

Zahvaljujući svojoj sposobnosti brzog rasta, ljubičasti pasulj efikasno suzbija korove, te mu nije potrebna nikakva posebna borba protiv korova. Veoma je otporan na različite bolesti i insekte, i kao takav, veoma je zahvalan za uzgajanje. Od mera nege potrebno je primenjivati redovno zalivanje, ukoliko nema prirodnih padavina. Za berbu dospeva od 100 do 280 dana posle cvetanja, a bere se kada mahune potamne.

Za agrotv.net: Mr Anka Kačarević, PSSS Beograd

Sezona zimnice: Uz ove savjete prepoznajte kupus pun hemije

Evo nekoliko jednostavnih trikova koji će vam pomoći da prepoznate glavicu kupusa koja je „puna hemije“.

Kada biramo povrće, često se pitamo kako izabrati ono koje je prirodno i zdravo. Kupus važi za najpopularnije povrće, a može biti podložan raznim hemijskim tretmanima.

Evo nekoliko jednostavnih trikova koji će vam pomoći da prepoznate glavicu kupusa koja je hemijski tretirana.

1. Izgled i boja

Prva stvar na koju treba obratiti pažnju je izgled kupusa. Prirodni kupus obično ima ujednačenu boju i teksturu. Ako primijetite da glavica ima neobične mrlje, sjaj ili je previše svijetla, to može biti znak da je tretirana hemijskim sredstvima.

2. Miris

Uzmite kupus u ruke i pomirišite ga. Prirodni kupus ima blag, svjež miris. Ako osjećate jak hemijski miris ili neku neugodnu aromu, vjerovatno se radi o povrću koje je tretirano pesticidima ili drugim hemikalijama.

3. Listovi

Provjerite listove kupusa. Ako su listovi previše čvrsti i hrskavi, to može značiti da je kupus uzgajan uz pomoć hemijskih aditiva. Prirodni kupus ima meke, ali čvrste listove koji su lako savitljivi.

4. Cijene i porijeklo

Kupus koji dolazi iz lokalne proizvodnje često je zdraviji i manje tretiran hemijom. Obratite pažnju na cijene, a ako je kupus previše jeftin, postavite pitanje o kvalitetu. Kupovina na pijacama ili direktno od farmera može biti bolja opcija.

5. Vrijeme i sezona

Kupus ima svoju sezonu rasta. Ako ga nalazite van sezone, postoji mogućnost da je uzgajan u vještačkim uslovima, što može uključivati hemikalije. Uvijek je najbolje kupovati povrće u skladu sa sezonom, prenosi Najžena.alo.rs.

Kako se suši bamija: Očuvajte njene hranljive vrijednosti

Bamija (Abelmoschus Esculentus), poznata i kao okra, biljka je porijeklom iz Afrike koja je u 17. vijeku stigla u Ameriku i ubrzo postala neizostavan dio mnogih kuhinja. Ovaj rođak hibiskusa uspijeva u klimatskim uslovima u kojima uspijeva i kukuruz, a zbog svoje egzotične ljepote i raznolikih boja često se koristi i kao dekoracija u baštama.

Iako je bamija najpoznatija po svojoj ulozi u gastronomiji, naročito u orijentalnim kuhinjama, ona također ima niz zdravstvenih koristi. Njeni plodovi su bogati vitaminima B6, A i C, a sjemenke sadrže kalcij, bakar, željezo, mangan i cink. Osim toga, sjemenke bamije mogu se koristiti za dobivanje ulja bogatog vitaminom E i linolnom kiselinom, što je čini vrlo korisnom za zdravlje.

Bamija je posebno poznata po svojoj visokoj količini topivih i netopivih vlakana koja pomažu u rješavanju digestivnih problema. Međutim, kako bi se njen rok trajanja produžio, bamiju je potrebno pravilno sušiti. Postoje dva osnovna načina za sušenje bamije, i oba su vrlo jednostavna i praktična.

Sušenje bamije na suncu

Tradicionalna metoda sušenja bamije na suncu i dalje se uspješno koristi u mnogim domaćinstvima. Ova metoda podrazumijeva nizanje bamije pomoću igle i konca. Prilikom nizanja, važno je ostaviti prostor između plodova kako bi vazduh mogao cirkulisati, jer zbijeni plodovi se teže suše i podložniji su propadanju. Nakon što je bamija nanizana, ostavlja se na suncu da se prirodno osuši. Ova metoda je jednostavna, ali zahtijeva dobru ventilaciju i strpljenje.

Sušenje bamije u rerni

Druga popularna metoda je sušenje bamije u rerni. Ovdje je važno pravilno pripremiti plodove i rasporediti ih po plehu. Temperatura rerne treba biti između 50 i 60°C, a vrata rerne lagano odškrinuta kako bi vlaga mogla izlaziti. Svakih nekoliko sati potrebno je provjeriti stanje bamije i po potrebi ponovo zagrijati rernu. Proces može trajati nekoliko sati, zavisno o veličini plodova, ali rezultati su izuzetno kvalitetni.

Čuvanje sušene bamije

Kada je bamija potpuno suva, čuva se u zatvorenim staklenim teglama ili platnenim vrećicama na hladnom i suvom mjestu. Neke domaćice biraju i zamrzavanje sušene bamije kako bi dodatno produžile njen rok trajanja.

Bilo da birate sušenje na suncu ili u rerni, sušena bamija je pravi zdravstveni blagoslov, bogata hranjivim tvarima i odlična za pripremu raznih jela. Njen dug vijek trajanja i svestranost u kuhinji čine je idealnim dodatkom svakoj smočnici.

Jesenja sadnja češnjaka

Češnjak predstavlja jednu od najstarijih i najaromatičnijih gajenih vrsta. Tako je zanimljiv i podatak da su u starom Egiptu robovi graditelji Keopsove piramide konzumirali češnjak radi zaštite od rana i infekcija tijekom 20 godina njezine gradnje.

S druge strane, Grci su ga mrzili i prezirali zbog neugodnog mirisa, ali je znano da su ga na starogrčkim olimpijadama atletičari ipak koristili kao prirodni doping. Zbog svega toga, češnjak se već 5000 godina smatra savršenim lijekom te je znanstveno dokazano da pomaže u borbi protiv uzročnika bolesti, normalizira crijevnu floru, čini krvne žile elastičnim, potpomaže prokrvljenost, snižava kolesterol, te štiti od prehlade a što je dovoljan razlog da ga što više koristimo u prehrani, osobito u nadolazećim hladnijim danima.

Sadnja ozimog češnjaka

Ozimi češnjak zahtijeva mnogo svjetla, pa su za njegov uzgoj pogodna sunčanija plodna i duboka tla koja dobro drže vlagu. Uzgaja se u plodoredu i to nakon krumpira, kupusnjača, krastavaca, salate, tikvica, mrkve i peršina.

Na istu površinu može doći tek nakon 3-4 godine. Inače, jesenska sadnja se obavlja na dubinu od 4 cm, a kod uzgoja na gredicama razmak između redova iznosi 15-20 cm, dok je pak razmak u redu 10 cm. Međutim, kod sadnje je važno pravilno posaditi češanj, i to vrhom prema gore. U protivnom, «naglavačke» posađen češanj teže ili uopće nikako ne niče. U praksi, po četvornom metru sadimo oko 50 češnjeva ili u prosjeku šest lukovica.

To znači da nam za površinu od 100 četvornih metara treba oko 15 kg sadnog materijala. Češnjak se vadi kada lišće požuti i kada polegne 50% biljaka, te nije preporučljivo čekati da se zelena masa potpuno i osuši.

Zelena povrtna i braon mramorasta stjenica – ozbiljne štetočine u biljnoj proizvodnji

Uslijed klimatskih promena koje se dešavaju u poslednjih desetak godina, dolazi do prodora novih štetnih organizama iz toplijih područja planete na prostore sa umjereno kontinentalnom klimom. Tome doprinosi i sve gušći i češći saobraćaj, tako da se organizmi prenose pošiljkama ili prevoznim sredstvima poput „slijepih putnika”. Na taj način je kod nas stigla krompirova zlatica, novi sojeve rđe pšenice, paradajzov i krompirov moljac i još mnogo drugih patogena i štetočina.

Među posljednjima u nizu introdukovanih štetnih organizama je braon mramorasta stjenica (Halyomorpha halys), koja već nekoliko godina ugrožava plodove pred dozrijevanje u baštama i voćnjacima, dok u jesen vrši invaziju na livade, okućnice, šupe i kuće.

Ova stjenica je nova invazivna vrsta u Srbiji i potencijalna je štetočina u narednim godinama na velikom broju gajenih biljaka. Potiče sa prostora dalekog istoka (Kina, Koreja, Japan), gde ima 4-6 generacija godišnje. U Evropu je dospela 2004, a prvi primjerci u Srbiji su pronađeni 2011. godine. U Sjevernoj Americi je značajna štetočine soje jer hraneći se sokovima iz sjemena smanjuje prinos, a takođe i kvalitet proteina i ulja, kao i klijavost sjemena. Takođe može da nanese velike štete na voćarskim kulturama, što je i zabeleženo u Italiji 2019. godine.

Zelena povrtna stjenica (Nezara viridula) se sve češće pojavljuje ćineći istu vrstu štete. I ona je nova, uvezena vrsta, sličnog ponašanja i ciklusa razvića. Postojbina ove vrste štetočine je afrički kontinent. Prema saznanjima o uticaju na gajene kulture u drugim  zemljama, gdje su se veoma brzo proširile, veće štete se mogu očekivati i kod nas u veoma kratkom vremenskom periodu.

Na našim prostorima obe vrste imaju jednu generaciju godišnje. Prezimljavaju u stadijumu odrasle jedinke, a u proljeće na temperaturama iznad 12 stepeni, počinju dopunski da se hrane i polažu jaja. Prve larve se pojavljuju tek u julu i avgustu. Štete nanose i larve i imaga sisanjem biljnih sokova iz praktično svih nadzemnih delova biljaka. Simptom napada su sitni bjeličasti okrugli ubodi, koji kasnije mogu prerasti u nekrotične pjege. Na napadnutim plodovima često se, osim nekrotičnih pijega, uočava i pojava deformacija što umanjuje tržišnu vrijdnost plodova. Stjenice su sklone grupisanju, te se često grupno sele sa jednog usjeva na drugi, prelazeći dnevno i do 5 kilometara, tako da se ne može predvidjeti gde će sletiti.

Početkom jeseni, jedinke mramoraste stjenice polaze u potragu za mjestima povoljnim za prezimljavanje. Ipak, i pored brojnih sličnosti, zelena povrtna stjenica i braon mramorasta stjenica se razlikuju u nekim osobinama kao što su dužina perioda i doba dana u kome se hrane, kao i vrijeme migracije na druge usjeve. Zelena povrtna stjenica se kraće hrani na okolnim biljkama i već u julu migrira na druge usjeve, dok braon mramorasta stjenica migrira na udaljenije biljke kasnije u avgustu. Doba dana u kome je pogodno suzbijanje se takođe razlikuje. Braon mramorasta stjenica se u toku noći nalazi u donjem dijelu biljke, a ujutru kreće da se penje ka gornjim dijelovima. Zelena stjenica se u toku noći nalazi na spoljnom dijelu biljaka, a preko dana se kreće prema stablu. Zbog toga, braon mramorastu stjenicu suzbijamo u periodu od 4 do 8 časova ujutru, a zelenu od 9 do 12 časova.

Navedene vrste čine najveće štete na povrću i voću, a nakon toga se sele na soju i kukuruz. Pošto ove stjenice usisavaju tečnu hranu, prilikom uboda ubacuju enzime koje rastvaraju meko tkivo ploda i na taj način ga rastvaraju. Kod ishrane tvrdim sjemenom soje ili kukuruza, ubacuju drugu vrstu digestivnog enzima, kako bi omekšale zrno i u tečnom obliku ga usisale.

Suzbijanje ovih stjenica je otežano zbog njihovog načina života. Hrane se na plodovima ili sjemenu pred sazrijevanje, kada je otežana primjena insekticida. Da bi se sačinila neka strategija suzbijanja ove dvije vrste, potrebno je poznavanje biološkog ciklusa i ponašanja. Period u kome se može djelovati na mlade nimfe je 2-3 dana poslije izleganja, dok su još na jajnom leglu i to bakarnim preparatima, koji djeluju na njihove simbiotske bakterije. Pod uticajem digestivnih enzima koje ove stjenice ubrizgavaju u plod, mijenja se i sastav insekticida koji padnu na površinu ploda i dolazi do smanjenja efikasnosti. Primjena kontaktnih insekticida je jedino moguće efikasno rješenje. Pošto je navedena stjenica nova vrsta, nema registrovanih preparata za njeno suzbijanje. Sa druge strane, spada u familiju Pentatomidae koja se uglavnom suzbija preparatima na bazi piretroida (permetrin, deltametrin), neonikotinoida (acetamiprid) i organofosfata (fosmet). Kod suzbijanja bi trebalo voditi računa o karenci primjenjenih insekticida. Preparati na bazi piretroida su pogodniji za voćarske i povrtarske kulture jer imaju kraću karencu. Ukoliko je važna samo efikasnost, kao kod ratarskih usjeva, jer se karenca ispoštuje vremenom primjene (na primer u usevima soje), najefikasnija je kombinacija deltametrina i fosmeta.

Za čovjeka je mramorasta stenica bezopasan organizam, mada su u slučaju prenamnoženosti jedinki u zatvorenom prostoru moguće alergijske reakcije kod osjetljivih osoba. Preventivne mjere sprječavanja uznemiravajućeg efekta kod ljudi podazumevaju zatvaranje rupa i otvora na objektima, kao i postavljanje mreža na vratima i prozorima, kako bi se spriječio ulazak u zatvorene prostore.

Za agrotv.net: Mr Eleonora Onć Jovanović, PSSS Beograd

Zašto treba oprati glavicu crnog luka prije ljuštenja?

​Crni luk je jedna od najviše korištenih namirnica u našoj kuhinji. Iako je problem oljuštiti ga, jer nam izaziva suze, morate priznati da on nekim jelima da poseban ukus i šmek.

Bilo da ga sjeckate na šnjite kao za salatu ili za prženje, vjerovatno ga stavite pod mlaz vode da sperete eventualno neki dio ljuske ako je kojim slučajem ostao. Međutim, ako pitate stručnjake – pranje luka treba da obavite i prije nego što počnete da ga ljuštite, dakle sa sve ljuskom.

„Važno je oprati luk prije nego što ga ogulite i upotrebite zato što prvo pranje luka pod mlazom vode može spriječiti da prljavština i bakterije na spoljašnjem dijelu pređu na „meso“ luka prilikom njegovog ljuštenja“ rekao je Rui Huang, član odjeljenja za proizvode od voća i povrća Instituta za prehrambene tehnologe.

On upozorava da bi moglo biti bakterija u zemljištu gdje se uzgaja luk, koje se potom mogu proširiti na njega samog, piše „Simply recipes“.

„Spoljašnja ljuska luka može biti kontaminirana raznim bakterijama i one mogu izazvati bolesti koje se prenose hranom izazivaju zabrinutost“ kaže on.

Međutim, ne slažu se baš svi sa njim. Mnogi kažu da nema potrebe to raditi, jer bi bilo potpuno isto kao kada biste prali bananu ili narandžu prije konzumacije.

Nema potrebe raditi jer je sam „proizvod“ zaštićen tom korom, prenosi „Ona„.

Ukiselite ovako kupus, žutiće se kao zlato

Ne možete zamisliti zimu i zimnicu bez kiselog kupusa, a nije ni čudo kada se od njega prave razni specijaliteti koji su neizostavni na našim trpezama.

Osim što je veoma ukusan, kiseli kupus je izuzetno zdrav. Pravi je izvor vitamina C i K, koji idealno jačaju imunitet tokom zimskih dana. Vjeruje se da konzumiranje samo 100 grama kiselog kupusa dnevno smanjuje rizik od prehlade za dva puta.

Ako želite da napravite najljepši kiseli kupus, koji će se žutiti kao zlato, pored dobrog izbora sastojaka za pripremu, veoma je važno kada ga stavite da kiseli. Preporučuje se da je najbolje vrijeme za kiseljenje kupusa sredina oktobra.

Proces biofermentacije u kiselom kupusu zahtijeva da temperature budu stabilne bez prevelikih oscilacija, od 18 do 21 stepen. Najbolje mjesto za čuvanje kupusa je u podrumu, gdje nema prevelikih temperaturnih razlika, kao što nije slučaj ako ga držite na balkonu.

U ovakvim vremenskim uslovima kupus se brzo i lako kiseli, tako da ne treba žuriti sa pripremom. Fermentacija kiselog kupusa obično traje do četiri nedjelje, pa ako se na ovaj proces odlučite krajem septembra, možete računati da ćete ukusan kiseli kupus imati već u oktobru ili početkom novembra, prenosi najzena.

Tri vrste cvijeća koje se sade u septembru, a cvjetaju sve do snjegova

Jesen je savršena za baštovanstvo jer je puna kiše i blagog vremena. U tom periodu u bašti je neophodno napraviti novu organizaciju, posaditi novo cvijeće koje će biti otpornije na vremenske uslove koji dolaze.

Cvijeće koje će izdržati prve nalete zime, a i dalje cvjetati su:

Hrizanteme

Bez hrizanteme ne može da se zamisli jesen i prelijepa bašta. Danas ih imate u svim mogućim bojama, pa vi izaberite onu koja se najljepše slaže sa fasadom vaše kuće. Kinezi vjeruju da ovaj cvijet u bašti donosi samo sreću, pa šta onda više čekate?

Aster

Biljka koja podsjeća na zvijezdu zbog čega je i Grci tako zovu. Izdržaće nalete vjetra, studeni i kiše i opet će probijati svoje zvjezdaste glavice, šarene i srećne sve do decembra.

Cinije

Patuljasta cinija će savršeno da se uklopi u balkon, jer posađena u saksije nepogrešivo uspijeva svima. Ako ih sadite u bašti, kombinujte ih uz ruže stablašice ili neko cvijeće koje ima dugačke drške.

Cinije u standardnom obliku uvežite kanapom kako ne bi popadale od kiše i vjetra, a kada dođe vrijeme za mrazeve tokom noći leje prekrivajte najlonom kako biste ih zaštitili, prenosi Stil.

Retrovegetacija i njen uticaj na rodnost u narednoj vegetaciji

Ove godine došlo je do ranog opadanja lišća sa šljiva i krušaka. Uzrok tome možemo tražiti u više faktora. Prvi uzrok tome je jaka suša koja se desila od druge polovine jula i cijeli avgust mjesec. Opadanje lišća je pojačala i situacija zato što smo imali mnogo kiše u prvom djelu vegetacije a poslije se desila nagla promjena u sušni period sa ekstremnno visokim temperaturama što je pojačalo defolijaciju. Pored toga došlo je do razvoja bolesti, na šljivi šupljikavost lišća (Stigmina carpophila), a na krušci koprivina grinja (Tetranicus urticae). Kao što smo napomenuli ove godine ova pojava se desila ranije odnosno ovakva situcija je bila već na početku septembra mjeseca.

Pojava retrovegetacije kod voćaka, odnosno ponovna pojava lisne mase nakon opadanja iste je štetan proces, jer osim što smanjuje otpornost biljaka na niske temperature, one u narednu sezonu ulaze oslabljene, daju niži prinos i osjetljivije su na napade bolesti i štetočina.

Retrovegetacija se najčešće javlja krajem septembra i početkom oktobra mjeseca. Ova pojava je uslovljena toplijim vremenom i povećavanjem vlage u zemljištu tokom ova dva mjeseca. Uočljivo je da se temperatura povećala posljednjih par decenija zbog posljedica globalnog zatopljenja bez obzira koliko se to osporavalo činjenice govore drugačije. Uzećemo primjer da je u prosjeku najviša temperatura Banjaluke za septembar mjesec 21,5 stepen celzijusa.

Utvrdivši da je u 2021 godini maksimalna prosječna tempnjratura bila 26,4 stepena celzijusa da se zaključiti da je ipak na snazi Globalno zagrijavanje. Kao posljedica ovoga dolazi do ranijeg otvaranja pupoljaka u rano proljeće i uslijed aprilskih mrazeva dolazi do propadanja istih.

Da se ne bi desila pojava retrovegetacije u voćnjaku potrebno je zaštititi biljku na vrijeme. Defolijacija se uglavnom dešava zbog apsolutnog nevođenja mjera zaštite voćaka tokom vegetacionog perioda. Ima slučajeva da se to desi voćarima koji prestanu štititi voće uslijed nezainteresovanosti za voćnjak zbog neadekvatnog prinosa te godine. To se uglavnom dešava kada se prestane sa mjerama zaštite od juna pa do polovine jula mjeseca. Vegetativna masa se zarazi nekim od patogena kao što su kod jabuka i krušaka čađava pjegavost i krastavost plodova, a šljiva, trešnja i višnja sa šupljikavosti lišća. Uslijed nekroze lišće opadne u julu i avgustu mjesecu a novo počne izbijati u septembru.

Značajno je ovdje napomenuti da bi sa samo par tretmana kaptanom riješili ovaj problem. Ako se retrovegetacija ipak desila moramo blagovremeno reagovati.

U slučaju da je nešto malo pupoljaka tokom septembra i oktobra mjeseca krenulo da se otvara preporuka je da se u rano proljeće napravi intezivnija rezidba kako bi se voćka što prije oporavila od stresa i uspostavila ravnotežu između rasta i rodnosti.

U slučaju da je voćka jako olistala i većina lisne mase se nalazi na vrhovima stabala tu lisnu masu treba obavezno orezati prije zime. Višestruki rezovi na biljci se ponašaju kao otvorene rane koje su podložne raznim infekcijama. Obzirom da naredni period donosi hladno i vlažno vrijeme gdje je uslov za njihovo ostvarivanje daleko uvećan potrebno je biljku zaštititi preparatina na bazi bakra. Ova vrsta preparata ima fungicidno i baktericidno dejstvo tako da biljka u potpunosti ulazi zaštićena u stanje mirovanja tokom zimskog perioda.

Izvor: pssrs.net