Svaki proizvođač prije početka proizvodnje jaja za potrošnju postavlja sebi pitanje: koje kokoške odabrati? Da li se opredjeliti za domaće kokoške, neku inostranu rasu ili hibrid? Koju rasu ili hibrid odabrati?
Koje kokoške odabrati
Proizvođač koji se opredjeljuje za proizvodnju jaja kao glavni ili značajniji dopunski izvor prihoda, najčešće nabavlja odgajene kokice. Proizvodnja 16. Nedeljnih kokica, spremnih za početak nošenja, obavlja se skoro isključivo sa hibridiima. Za ovakva proizvođača, dakle, aktuelno je samo pitanje: koji hibrid? O tome će nešto kasnije biti više govora.
Ako se proizvođač opredjeljuje za malo jato, za desetak ili koju desetinu nosilja, već se nalazi pred dilemom: rasa ili hibrid? Ako je njegova motivacija praktične prirode, tj. želi samo da proizvodi jaja, najbolje je da se opredjeli za neki hibrid koji se u okolini može naći. Međutim, ako želi da od jata kokoši koje drži, pored jaja dobije još nešto (npr. meso, razonodu, ukras dvorišta, mogućnost daljeg razmnožavanja i sl.) , postoji realna potreba da se razmišlja i o rasnima, pa i o domaćim (autohtonim) kokošima.
Rase kokoški
Od lakih rasa za jaja (kokoši tjelesne mase 1, 5 do 2 kg, koje nose jaja bijele boje ljuske) kod nas se mogu nabaviti i leghorn (najčešće bijeli varijetet) , jarebičasta italijanka (varijetet leghorna jarebičaste, odnosno divlje boje) i minorka (najčešće crni varijetet). Od kombinovanih rasa za proizvodnju jaja mogu se naći rodajland (Rhode Island) , najčešće crveni varijetet, njuhempšir (New Hampshire) , svjetlocrveni, smeđi varijetet, amrok (Amrock – graorasti varijetet plimutroka) , vajtrok (White rock- bijeli varijetet plimutroka) , australorp (crni varijetet orpingtona selekcionisan u Australiji na visoku nosivost) , orpington (Orpingon – najčešće žuti varijetet) , saseks (Sussex- bijela boja perja, sa hermelinskim perjem na vratu i crnim perjem na repu) i neke druge rase.
Od domaćih kokoški za odgajivače može biti zanimljivo, a za struku i privredu korisno, da se u malim jatima gaje i sačuvaju Golovrata kokoš (gološijanka) , sombarska kapavi (ćubasta) , kosovski pjevač i obična domaća kokoš (vrlo različitih spoljašnjih osobina). One su prilagođene skromnim uslovima držanja i ishrane, koji odlikuju tradicionalno ekstenzivno živinarstvo u našoj zemlji.
Hibridne nosilje
Hibridne nosilje danas se isključivo koriste u savremenoj industrijskoj proizvodnji jaja za potrošnju, ali ih mogu koristiti i proizvođači jaja sa manjim jatima i u ekstenzivnom ili poluintenzivnom sistemu. Zajednička osobina hibridnih nosilja je da se one ne mogu reprodukovati, tj. Njihovim razmnožavanjem se ne mogu dobiti nosilje istog spoljašnjeg izgleda i visokih proizvodnih sposobnosti.
Kod nas se najviše koriste Isabrown, Hisex, Brown, Tetra SL, Shaver i još neke hibridne nosilje jaja obojene ljuske. U evropskim testovima ovi hibridi godišnje nose 290 do 510 jaja po useljenoj kokoši, smrtnost kokoši se“kreće od 3 do 7%, masa jajeta iznosi 63 do 65 g, utrošak hrane po jajetu je od 140 do 145 g, tjelesna masa na početku nošenja lsnosi 1, 4 do 1, 65 kg, a na kraju nošenja 1, 8 do 2, 25 kg. U našim uslovima, međutim, u industrijskoj masovnoj proizvodnji u baterijskom sistemu ostvaruje se oko 80% od navednih proizvodnih potencijala, a u proizvodnji u ekstenzivnom sistemu možda se ovi potencijali i nešto slabije iskorišćavaju.
Iako su hibridi namjenjeni držanju u baterijskom sistemu, sposobni da se prilagode držanju na pašnjaku, skorija ispitivanja su pokazala da je bolje da kokice, namjenjene ekstenzivnom sistemu, budu nešto teže. Zato su posljednjih godina selekcionari stvorili nešto teže hibride za ekstenzivnu proizvodnju, kao što su Lohmann Brown, Hisex, Ranger, Harco i Bovans Nera.
Izvor: seoskiposlovi.com
PROČITAJTE:
Ishrana kokoški u ljetnjim mjesecima
Kako nasaditi kokošku – Ovako su se nekada proizvodili pilići