Klasičan stajnjak je smjesa čvrstih i tekućih materija domaćih životinja izmješan s prostirkom, a više ili manje prerađen radom aerobnih mikroorganizama. Stajsko đubrivo se može smatrati humusnim i bakterijskim, odnosno kompleksnim jer pored svih makroelemenata, sadrži mikroelemente. Takođe, u svom sastavu ima i aktivne materije kao što je vitaminski B kompleks. Ako je dobro pripremljen, sadrži približno 35 odsto trajnog humusa.
Njegov hemijski sastav najviše zavisi od životinja od kojih potiče jer svaka vrsta ne vari hranu na isti način i ne pije iste količine vode. Goveđi stajnjak ima mnogo vode i teško se zagrijeva u procesu starenja. Sadrži i sluzave materije koje povećavaju koherentnost čestica. Mikrobiološka aktivnost nije intenzivna, iako svaki gram sadrži milione bakterija.
Ovčiji stajnjak ima povoljna fizička svojstva. Čestice nisu previše dispergovane i kapacitet za zrak je povoljan. Odlikuje se velikim sadržajem azota i smanjenom količinom vode u poređenju sa stajnjakom drugih domaćih životinja. Mikroflorom je bogatiji od ostalih vrsta pa je zato i vrijedniji.
Svinjski stajnjak ima povoljnu strukturu koja zavisi od načina ishrane svinja. Pri pretežnoj ishrani kabastom krmom, struktura mu je loša. Hladan je, sporo mineralizuje i male je mikrobiološke aktivnosti.
Živinski stajnjak ima više hranljivih elemenata nego ostali, a najkvalitetniji je onaj od kokošaka. Đubrivo životinja koje se hrane koncentratima sadrži više mineralnih materija od đubriva životinja koje jedu kabastu hranu.
Kako treba izgledati mjesto za odlaganje?
Mjesto na kome se iz štale izbacuje stajnjak ne smije biti u kotlinama i jarugama da bi se izbjeglo sakupljanje suvišne vode. Takođe, đubrište mora imati ravno i nepropustivo dno kako bi se sprječilo oticanje hraniva iz stajnjaka. Podloga se obično pravi sabijanjem donijete gline ili betoniranjem.
Ukoliko stočar planira sakupljanje osoke – tekućeg stajnjaka, izgrađeni protočni kanal do septičke jame mora imati određeni slivni pad, kako se krupnije i ljepljive čestice ne bi zadržavale na zidovima kanala.
“Na kvalitet stajnjaka u velikoj mjeri utiče i prostirka (stelja) jer upija tekuće materije i vlagu. Najbolje su one koje se lako razlažu i koje u sebi sadrže više hranljivih materija. Međutim, prilikom izbora stelje ne odlučuje njen hemijski sastav nego prikladnost za ležaj. Najpogodnija je ona od ozimih žitarica. Povoljna je i od jarih, ali se ona u praksi češće upotrebljava za ishranu. Pšenična slama može upiti dva i po puta veću količinu vode od sopstvene mase”, kaže profesor dr Dragi Stevanović i dodaje da treba znati da previše slamnat i nezreo stajnjak može izazvati azotnu depresiju, naročito ako je vrijeme jako toplo i vlažno.
Topli način pripreme
Preporučuje se takozvani topli način pripreme stajnjaka, jer se njime uništava klijavost sjemena korova koje je neoštećeno prošlo kroz probavni sistem životinja i dospjelo u đubrivo. Po tom postupku svježi stajnjak se u početku slaže rastresito, tako da je omogućen slobodan pristup kisika. To stimuliše rad aerobnih i termogenih bakterija pa se temperatura ubrzo podigne i preko 60 stupnjeva.
“Nakon tri dana po podizanju ove temperature, masa se sabije, što dovodi do usporavanja bioloških procesa i snižavanja temperature. Ovaj način spremanja smanjuje gubitke organske materije i azota. Zreli stajnjak koji nastaje ovim postupkom naziva se još i plemeniti.”
Koliko dugo treba da odleži?
Da bi ovo đubrivo imalo ujednačen kvalitet mora da prođe proces previranja kako bi postao takozvani zgorjeli stajnjak. Razgradnja lako rastvorljivih organskih materija se zaustavlja poslije dva – tri mjeseca odležavanja na đubrištu u ljetnom periodu i poslije tri do pet mjeseci odležavanja u zimskom dobu. Poslije toga, treba ga izvoziti na njivu i odmah zaoravati.
Izvor: agroklub.ba
PROČITAJTE:
Mikrogranulisano đubrivo – Za jak korijen i brži porast biljke