Bez obzira što uveliko gazi osmu životnu deceniju, Slobodan Gluvić (77) iz Vilusa, bogatom i velikom selu u lijevčanskoj ravnici, ne pomišlja da odustane od brazde i njive.
Gluvić punim gasom, na traktoru, obrađuje plodnu zemlju, nadajući se da će ova godina biti rodna, a trud se isplatiti.
Sada je u punom jeku proljetna sjetva a to je, kaže ovaj sagovornik Srpskainfo, najvažniji posao u godini.
Ako se ne posije, podsjeća Slobodan tokom kratke pauze na kraju njive, na okretanju, neće biti šta ni ubrati na jesen.
– Sada se to radi, sijemo krompir, luk, proizvodimo rasadu paradajza, paprike i drugog povrća u plastenicima i na njivi… Sve generacije uključene su u ovaj posao, mada je starih ipak najviše. Brazda i obrada zemljišta je naša sudbina od djetinjstva do kraja, dokle god se može na nogama, radimo – pripovijeda Gluvić, jedan od najstarijih u svome selu ali odlučan u poslu, u proizvodnji hrane za vlastite potrebe ali još više za tržište.
To je posao od kojeg žive generacije, podižu i školuju djecu, grade kuće, kupuju mehanizaciju.
-Mi u Vilusima, Mašićima, Romanovcima, Karajzovcima, Vakufu, Petrovom selu, Elezagićima i drugim mjestima u Lijevču poznati smo po velikoj proizvodnji povrća i žita. To je duga tradicija. Kada su ovdje doselili Nijemci prije Prvog svjetskog rata, od nas su učili način obrade zemlje a mi od njih primali zanate – uvodi nas Slobodan u istoriju svoga kraja, stavljajući poljoprivredu na prvo mjesto.
Pokazuje lijepo obrađene njive, komšije koje takođe rade na sve strane, velike kuće „kao škole“, plastenike, dobre puteve, uredna i bogata gazdinstva, savremene mašine za obradu zemljišta.– Ovdje je narod vrijedan, zna, umije i hoće da proizvede sve što se može prodati ali je problem upravo u ovom poslednjem. Pa mi smo godinama krompirom zatrpavali rupe i majdane ali opet nismo odustajali od sjetve. Za nas je prijeko potrebna sigurnost otkupa. To je glavno pitanje. Dobro je što se grade fabrike, što se kod nas mnogo radi ali bez prerađivačke industrije, teško možemo napraviti veći korak – uvjerava nas ovaj vrijedni domaćin. On kaže da je lijevčanskim seljacima potrebnija prerađivačka industrija povrća nego subvencije i premije, mada je i to od velike koristi.
Sada smo se uvjerili šta znači imati svoje, svoje fabrike hrane…
Mi proizvodimo i po bagatelnim cijenama strancima prodajemo povrće i voće a kada u državi „zagusti“, kao sada zbog ovih virusa, onda stranci nama diktiraju prodaju i određuju svoja pravila – kategoričan je ovaj vrijedni poljoprivrednik nudeći rješenje „onima koji su moćni, čija reče se sluša i uvažava“.
– Odavde, sa traktora, iz Vilusa, poručujem našim vlastima da hitno nađu načina i u Novoj Topoli, izgrade fabriku za ove naše proizvode. Tada ćemo se osjećati sigurno, djeca će nam se vraćati ovdje da žive a selo će imati bolju budućnost. Ovako, nema velike koristi od staroga naroda, djedova i baba – smatra Gluvić iznoseći svoju teoriju o poljoprivrednim perspektivama, zasnovanu na bogatom iskustvu i dugoj praksi.
Sjećam se, kakav put smo mi prošli u ovom poslu…
Krave su vukle plug, poslije volovi, pa konji… Kada ljeti upekne sunce, a nigdje hladovine nema, tegleća marva se uznemiri napadnuta muvama i obadovima pa pogazi sve što smo posijali, razori redove i polomi plugove i brnače pa ode sve do vraga. Ni tada nismo odustajali nego se borili i napredovali. Pogledajte, naša sela u Lijevču su kao u Švajcarskoj ili Njemačkoj, ni malo ne zaostajemo, sve imamo, znamo i hoćemo ali opet ne ide kako treba – požalio se Slobodan, koji još nije umoran od teških poslova.
Odlučan je da ovog proljeća obradi sve svoje njive, a potom, sa zadovoljstvom prati napredak ljetine.
Penzioneri zasukali rukave
Među ratarima u Lijevče polju većina je starija od pedeset godina, a nije rijetkost vidjeti na traktorima i osamdesetogodišnjake.
– Kod nas su penzioneri najsnažnije zasukali rukave, oni na svojim plećima nose poljoprivrednu proizvodnju. Ko je u mladosti naučio na teškoće, on ne posustaje a mlađi, rođeni u blagostanju, kojima je uvijek sve bilo po mjeri, teže se na to odlučuju. Starima je poljoprivreda na prvom mjestu a mladima na poslednjem. Kada sve druge mogućnosti propadnu, oni tada, privremeno rade do nove prilike da pobegnu sa njive, farme ili voćnjaka – smatraju sagovornici Srpskainfo u zaseoku Ristići u Vilusima.
Izvor: srpskainfo
PROČITAJTE:
Vrijedni poljoprivrednici iz Janje Feriz i Enes Baćevac
Nikad ne bi mijenjali selo za grad: Razvili biznis s potažom od koprive
Mladi poljoprivrednik Ajdin Hodžić: Ove godine neće se ogladnjeti