Đubrenje i vrijeme sjetve pšenice

Vrlo važna mjera jesenske agrotehnike prije same sjetve pšenice je đubrenje koja se svakako preporučuje kombinovati zajedno sa oranjem.

ĐUBRENJE PŠENICE

Količinu gnojidbe planiramo prinosom. Koliko kojega hranjiva dodati nemoguće je točno odrediti bez analize tla koje se zasad vrlo rijetko praktikuju. U današnjoj proizvodnji kada su mineralna gnojiva značajno skuplja gnojidba na pamet bez točno utvrđenih količina predstavlja nepotreban luksuz i rizik.

PROČITAJTE:Suzbijanje korova u pšenici– Za prinos od 6 t/ha, što kroz rezerve tla što kroz đubrenje, pšenici treba osigurati 150-180 kg azota, 90-100 kg fosfora i 160-200 kg kalijuma.

Za osnovnu gnojidbu tla praktikujemo NPK hranjiva sa naglašenim sadržajem fosfora i kalija (npr. 7-20-30, 10-20-30, 10-30-20) iako sve opet zavisi o raspoloživom stanju fosfora i kalijuma u rezervama tla. Kada je u pitanju dušik pravilo je da se u jesenskoj obradi doda 1/3 od njegove ukupne potrebne što je obično dovoljno iz dijela NPK formulacija, i ništa ako je predkultura leguminoza, odnosno 100-150 kg/ha Uree ako se radi o predkulturi koja ostavlja veliku masu žetvenih ostataka, kao što je primjerice kukuruz.

SJETVA

Može se dogoditi veća bujnost usjeva u kombinaciji s eventualnim dužim trajanjem debljeg snježnog pokrivača, uslijed čega temperature pri tlu mogu biti značajno više od temperatura zraka, mogu uvjetovati intenzivnije disanje što dovodi do pojačane potrošnje skupljenih šećera.

https://agrosavjet.com/najznacajniji-ratarski-usjev-psenica-ima-10-fenofaza/

Rezerve šećera u takvim uvjetima vrlo se brzo potroše, biljke postaju iscrpljenije, prelaze u fazu gladovanja, a nakon toga idealna su podloga za infekciju gljivičnim bolestima (snježna plijesan – Fusarium nivale). Bujnost kao posljedica rane sjetve povezana je i s prevelikom gustoćom sklopa, u takvim usjevima vrlo je velika vjerojatnost napada ostalih gljivičnih bolesti kao što su bolesti podnožja busa i stabljike, što dovodi do vjerojatnijeg polijeganja biljaka i gubitka kvalitete i kvantiteta.

Tu je i mogućnost zaraze virusima koje prenose lisne vaši, gdje za razliku od ječma simptome primjećujemo vrlo kasno, a ovisno o postotku zaraze štete mogu biti katastrofalne. Kasna sjetva sama po sebi iziskuje skuplju proizvodnju. Kod kasne sjetve moramo računati na veće gubitke u nicanju koji se nastavljaju i izmrzavanjem kroz zimu. U startu moramo povećati količine sjemena kako bi u žetvi dobili približan željeni broj klasova. Ovisno o dužini i surovosti zime sasvim je sigurno da i proljetna njega u smislu prihrane mora biti pojačana što je novi trošak uvjetovan kasnom sjetvom.

Najbolja faza razvoja pšenice za ulazak u zimu i prezimljenje je početak busanja s formirana 3-4 postrana izboja. Optimalni period koji jamči najmanje štete od zime i najbolji ulazak pšenice u proljetnu vegetaciju je ujedno i optimalni sjetveni rok. On je za većinu sorata i uzgojnih područja gdje se pšenica sije između 15.-25. oktobra.

Radi velikog broja priznatih sorata svakako je dobro proučiti i njihova svojstva, odnosno upute sjemenara jer neke sorte traže nešto raniju sjetvu, neke druge su opet tolerantnije pa mogu dobro uspjeti i u sjetvi kasnijoj od optimalnih rokova.

Vrlo važna činjenica, pogotovo kada se sije veća ukupna površina, je izabrati nekoliko sorata i ranije i kasnije vegetacije. Ovakvim postupkom smanjuje se proizvodni rizik krivog odabira sorte jer uvjeti rasta i razvoja, koji prate vegetacijski tijek, uvijek se po godini razlikuju, nekada pogoduju jednoj nekada drugoj sorti.

Ukoliko se uokvirimo u opisne agrotehničke mjere i ujedno izuzmemo moguće prirodne nepogode, nema razloga da nam proizvodni start ne krene dobro. Preostaje nam slijediti vegetacijski tok i u njemu zadržati intenzivnost agrotehničkih operacija, provesti ih točno na vrijeme bez preskakanja ili izuzimanja pojedinih.

Na taj način stvoriti ćemo uslove koji će rezultirati i kvalitetom i kvantitetom, a to bi nam svakako trebao biti i cilj.

Izvor:agroportal.hr