Humus je neživa, organska materija nastala u procesu razlaganja biljnih i životinjskih ostataka dejstvom mikroorganizama.
Humus je polimer koga čine 60% ugljenika, 6% azota i manje količine sumpora i fosfora. Imajući u vidu njegov hemijski sastav humus predstavlja skladište ugljenika u zemljištu. Mineralizacijom se humus raspada na komponente koje mogu koristiti mikroorganizmima i biljkama kao izvor hrane. Humus u zemljištu djeluje kao „lijepak“ gradeći sa česticama gline strukturne agregate, pa su zemljišta sa većim procentom humusa rastresitija, prozračenija, poroznija i lakša za obradu. Humus ima odlične osobine zadržavanja vode, a prema nekim istraživanjima 1% humusa na površini od 1 ha može zadržati čak 170.000 litara vode i time spriječiti njeno oticanje.
U zemljištima bogatim humusom korjen biljaka se brže i lakše razvija, mikrosvijet buja i čini zemljište plodnijim. Jedna od osobina koje karakteriše humus je visok kapacitet adsorpcije katjona i anjona za razliku od minerala gline koji su negativno naelektrisani i na svojoj površini mogu zadržati samo pozitivno naelektrisane jone odnosno katjone (joni kalcijuma, kalijuma, magnezijuma itd). Negativno naelektrisane anjone kao što su nitratni oblik azota ili anjoni sumpornih i bornih jedinjenja, od ispiranja iz zemljišta mogu sačuvati samo čestice humusa. Otuda i sve češći nedostatak bora i sumpora u obradivim zemljištima širom svijeta. Kako je sumpor i gradivni element huminskih i fulvo kiselina, u slučaju njegovog nedostatka neće doći do formiranja stabilnog humusa već će se svježi ostaci organske materije potpuno razgraditi do amonijaka i ugljen dioksida koji u vidu gasa odlaze u atmosferu i direktno utiču na povećanje efekta staklene bašte. U poslednjih stotinu godina, naglim razvojem čovečanstva i intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje došlo je do naglog pada sadržaja humusa u zemljištima širom sveta. Skorija istraživanja pokazuju da je sadržaj humusa u zemljištu sa nekadašnjeg prosjeka od 5%, pao na zabrinjavajućih 1,5%. I kod nas zemljišta nisu mnogo iznad pomenutog proseka i sve je manje obradivih površina koja se mogu pohvaliti sadržajem humusa od 3% koji se smatra željenim minimumom kada se govori o uspješnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Pročitajte: Ni kompost ni stajnjak nisu HUMUS!
Jedan od glavnih uzročnika ubrzane mineralizacije humusa je obrada zemljišta i nekontrolisano đubrenje. Stalnom obradom zemljišta utičemo na izlaganje humusa oksidativnim procesima u isto vrijeme ubijajući ogroman broj mikrorganizama, u prvom redu mikoriznih gljiva koje su nam prijeko potrebne za formiranje stabilnog humusa. Rješenje za ovaj problem treba tražiti u redukovanoj obradi zemljišta kao i u izboru načina obrade.
Podrivanje zemljišta u manjoj mjeri doprinosi gubitku humusa u odnosu na duboko oranje ili freziranje.
U voćarstvu plitku obradu zemljišta treba vršiti samo u zoni reda, dok se prostor između redova može zasijati travnim smješama koje svojim rastom povećavaju sadržaj humusa u zemljištu. Košenjem trave u međurednom prosoru može se istovremeno vršiti i malčiranje (zastiranje) prostora u zoni redova.
Primjena mineralnih đubriva, a naročito prekomjerna upotreba azotnih đubriva dovodi do nagle degradacije humusa. Imajući u vidu da su mikroorganizmi veliki potrošači azota i ugljenika, u uslovima kada se dodaju velike količine azotnih đubriva dolazi do njihovog naglog umnožavanja, a kako im je pored azota neophodan i ugljenik, prisiljeni su da ga troše iz rezervi humusa. Od velikog značaja bi bilo da se pri dodavanju azotnih đuriva obavezno obezbijedi i izvor ugljenika. Odličan izvor ugljenika mogu biti humati porjeklom iz leonardita, vrste uglja sa visokim sadržajem huminskih kiselina. U voćarskoj proizvodnji pri izboru azotnih đubriva, prednost treba dati đubrivima na bazi amonijum-sulfata koja pored 20% azota sadrže i 24% sumpora. Uopšte govoreći, sulfatni oblici minerala (kalijum sulfat, magnezijum sulfat, gvožđe sulfat) su lakorastvorljivi, pristupačni oblici minerala koji u sebi sadrže i znatne količine sumpora koga smo okarakterisali kao važnu kariku u formiranju stabilnog humusa. Za sulfate je karakteristično da imaju nizak indeks salaniteta, za razliku od hlorida koji u visokim dozama deluju kao biocidi. Najčešći oblik kalijuma u jeftinijim đubrivima je upravo kalijum-hlorid, pa se dugotrajnom upotrebom velikih količina ovog tipa đubriva javlja problem sa smanjenom biološkom aktivnošću zemljišta i gubitkom humusa.
Pročitajte: Kako sačuvati humus u zemljištu?
Stalna i prekomjerna upotreba fungicida i herbicida takođe negativno utiče na razvoj mikroflore a naročito mikoroznih gljiva, pa pri izboru preparata treba birati one koji čine manje štete po eko sistem ili koristiti bio preparate. Naročitu pretnju po mikroorganizme predstavlja primjena herbicida na bazi glifosata. Zemljišnom mikrosvijetu je potrebno najmanje 6 mjeseci da se oporavi od samo jedne primjene ovog preparata u punoj dozi.
Kod naših poljoprivrednih proizvođača uobičajeno je povremeno unošenje stajskog đubriva u zemljište kao načina poboljšanja plodnosti. Međutim, treba istaći da stajnjak nije humus, već materijal od koga u povoljnim uslovima i neometanim radom korisnih mikroorganizama može nastati humus. Ukoliko se ne pridržavamo naprijed navedenih praksi, potrebnih za stvaranje i očuvanje stabilnog humusa u zemljištu, skoro kompletna količina unijete organske materije bilo u vidu biljnih ostataka ili stajnjaka biće u potpunosti mineralizovana i na putu ka atmosferi.