Ishrana živine u tovu – S obzirom na različite ciljeve, različita je i ishrana za svaku vrstu tova. Težnja je da se ishrana tako podesi da se za što kraće vrijeme postigne što veći uspjeh. Pri tom se pazi i na rentabilnost tova.
Cilj je da se pravilnom ishranom i pogodnim sastavom obroka poveća iskorišćavanje hrane, a da ishrana ne bude skupa. Za ishranu živine u tovu osnovu obroka čine žita: kukuruz, ječam, ovas, pšenica. Njima se dodaju i razna druga hraniva biljnog i životinjskog porijekla bogata bjelančevinama i ugljenim hidratima, kao i vitaminska (vitaminsko seno, lucerkino brašno, riblje ulje) i mineralna hraniva (kuhinjska so, kreč i dr.).
Ishrana živine u tovu
Za tov mlade živine u doba intenzivnog porasta, naročito u prvom dijelu tova, upotrebljavaju se hraniva s većim procentom bjelančevina (u dnevnom obroku 15-20% bjelančevina biljnog i životinjskog porijekla). Za odrasla grla procenat bjelančevina u obroku je manji, ali je veći procent ugljenih hidrata i masti, naročito za masni tov.
Živina u tovu može da se hrani suvim i vlažnim smješama. Najbolje je da se suve smješe daju iz automatskih hranilica. Na taj način se postižu znatne uštede u radnoj snazi, izbjegava se rasturanje hrane, a živini se omogućuje da jede po volji. Pri masovnom tovu, koji ima karakter industrijske proizvodnje živinskog mesa, kao što je to slučaj kod brojlerskog tova, skoro isključivo se koriste suve krmne smješe.
Pročitajte: AMERIČKI LEGHORN – Rasa dobrih nosilja
Ukoliko se živina tovi vlažnim smješama, hrana se daje češće, a u manjim količinama, tako da živina može da je pojede u roku od 20 do 30 minuta. Ishrana živine može da bude slobodna (kad živina uzima hranu po volji) i prinudna (kljukanjem), kad joj se hrana prinudno stavlja u kljun i potiskuje u voljku. Prvi način ishrane je jednostavniji i jeftiniji, ali se njime ne može postići onaj stepen utovljenosti koji se postiže kljukanjem. Ponekad se ova dva načina ishrane kombinuju: u prvoj fazi tova živina uzima hranu po volji, a u završnom dijelu tova hrani se kljukanjem.
Kljukanje
Kljukanje se pribjegava prilikom masnog tova živine, a najčešće pri tovu ćuraka i gusaka. Za dobijanje krupnih i masnih džigerica guske se tove isključivo kljukanjem. Za kljukanje se koristi ovlaženo sjemenje žita, vlažne brašnaste smješe ili naročito spravljene knedle, debljine prsta, a dužine oko 5—6 sm. Prilikom kljukanja knedle se umaču u ulje ili
mlijeko. Radi povećanja džigerice hrani se dodaje po malo bibera i soli.
Kljukanje se obično obavlja dva puta dnevno, rukom ili naročitim mašinama, koje su tako podešene da se pritiskom noge ubacuje određena količina vlažnih smješa kroz gumeno crijevo koje se zavlači u voljku živine. Na početku kljukanja živini se daju manji obroci hrane, a zatim se postepeno povećavaju.
Pročitajte: Ishrana koka nosilja za veliku nosivost jaja
Pri kraju tova obroci se opet smanjuju. Za tov kljukanjem uzimaju se već malo podgojena grla. Tov gusaka knedlama počinje sa tri knedle, svakog narednog dana daje se po jedna knedla više, sve do petnaest, a zatim se broj knedli postepeno smanjuje tako da se krajem tova daje isti broj knedli (3) kao i na početku tova. Knedle se spravljaju od jednakih delova kukuruznog, ječmenog i ovsenog brašna.
Za uspjeh u tovu važno je da se živina hrani uvijek u određeno vrijeme. Da bi se dužina tova skratila, živina se hrani i u toku noći, pri električnom svjetlu.