Fermentacija zrna u crijevima cibetke stvara specifičan ukus – blag, čokoladni, a napitak ne ostavlja opor ukus u ustima.
Ukoliko Indonežanina zamolite za „kopi luvak“, on će shvatiti da želite „cibetsku kafu“, piće koje se pravi od zrna kafe koja se dobijaju iz izmeta azijske cibetke.
Cibetke su u stanju da danima traže ovu ukusnu poslasticu. Kada je nađu, one biraju najbolje, najukusnije i najzrelije bobice kafe. Na našu sreću, cibetke ne mogu da vare zrna kafe unutra, pa ih izbacuju sa izmetom. Tada nastupaju iskusni sakupljači, koji pronalaze izmet, odvajaju zrna kafe, peru ih i suše.
Stručnjaci za kafu smatraju da ukus ovakve kafe dolazi od dvije stvari: pažljive selekcije koju cibetke prave i procesa varenja. Cibetke pažljivo biraju najbolje bobice, što znači da su zrnca visokog kvaliteta. Nakon što pojedu bobicu, ona prolazi kroz digestivni trakt i na tom putu upija kiseline i enzime. Fermentacija dovodi do stvaranja specifičnog ukusa – blagog, čokoladnog, a napitak ne stvara opor ukus u ustima nakon konzumacije.
Cijena ovog zadovoljstva može dostići astronomske cifre. „Din i Deluka“, lanac ekskluzivnih prodavnica, trenutno prodaje „kopi luvak“ sakupljen na Tajlandu po cijeni od 1.400 dolara po kilogramu.
Druga strana medalje je malo drugačija. Naime, farme na kojima se proizvodi „kopi luvak“ često bodu oči aktivistima za prava životinja. Na njima se često dešava da se zarobljene životinje drže u nepovoljnim uslovima i prisilno hrane bobicama kafe, što dovodi do narušavanja ravnoteže u njihovoj ishrani. Zbog toga je i visoka smrtnost cibetki, koje često gube svoje krzno usljed stresa. Postoji zabrinutost da će cibetke završiti poput ptica dodo – izumiranje je izvjesno ako se ovako nastavi. Dalje, postoji i razlika u ukusu kafe koja dolazi od divljih i zatočenih cibetki. Cibetke koje žive na farmama nemaju balansiranu ishranu, kao ni enzime i mikrobe koji pomažu varenje kakve imaju one koje žive u divljini.
Ko je prvi došao na ideju da napravi napitak baš od ovih zrna? Priča o otkriću „kopi luvaka“ ima korijene u dugoj evropskoj istoriji i kolonijalizmu. Kako su Španija, Engleska, Portugalija i Holandija dolazile do Azije, državljani ovih zemalja najčešće su se naseljavali na tlu bogatom prirodnim resursima i na farmama. Holanđani su postali prvi veći uvoznici kafe kada su je pronašli u Jemenu u XVI vijeku. Početkom XVII vijeka, Holanđani su počeli da izvoze kafu iz Jemena, uprkos zabrani izvoza nacionalnih dobara. Zasadili su zrna na ostrvima Sumatra i Java, njihovim indonežanskim kolonijama.
Indonežanske plantaže su obrađivali slabo plaćeni lokalni farmeri. Znatiželjni zašto je kafa tako dragocjena, farmeri koji nisu smjeli da je beru za sebe niti su imali novca da je kupe, shvatili su da cibetke jedu ovu biljku i da sjemena izbacuju sa izmetom. U nekom trenutku, nekoliko hrabrijih farmera je sakupilo izmet, očistivši zrna kafe. Ubrzo su ih ispržili i opojni miris i ukus su bili toliko drugačiji od bilo čega drugog da je ovo piće postalo omiljeno među farmerima i vlasnicima plantaža.